Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Rasrbljavanje Crne Gore i crnogorčenje Srba
Srbija i Crna Gora

Rasrbljavanje Crne Gore i crnogorčenje Srba

PDF Štampa El. pošta
Veljko Đurić Mišina   
četvrtak, 05. maj 2011.

Popis stanovništva u Crnoj Gori je, kažu, završen. Na osnovu prvih procena, oko 33% popisanih su se izjasnili kao Srbi.

Poznato je da je pre 100 godina, u Ustavu Kraljevine Crne Gore pisalo da je to država Srba.

Nameće se pitanje šta se to desilo sa narodom u kome je djed bio Srbin, otac Jugosloven a unuk Crnogorac! To je posao prvenstveno za istoričare, mada, čini mi se, ima i za etnopsihologe (da ne kažem etnopsihijatre).

Drugi primer rasrbljavanja Crne Gore može biti odnos prema kapeli-grobnici na Lovćenu mitropolita Petra II Petrovića Njegoša.

Teško je odgovoriti na pitanja ko je pravio strategiju rasrbljavanja Crne Gore i njegovog izdvajanja iz korpusa srpskog naroda, kao i kako se to sve sprovodilo, jer traje do danas. Uostalom, poslušajte ponekad izjave Ranka Krivokapića, predsednika Skupštine Crne Gore.

Neosnovana želja knjaza i kralja Nikole Petrovića da on bude ujedinitelj Srpstva a Crna Gora srpski Pijemont, iskazala se, na neki poseban način, i kroz pokret poznat kao „zelenaši“ i začetak negativnih izjava o Srbiji, prihvaćanjem takvih kvalifikacija od komunista rodom iz Crne Gore i njihovom antisrpstvu pokazivanom na razne načine.

U prilog ovoj tvrdnji ide proglas koji je objavljen 24. septembra/7. oktobra 1920. u listu Glas Crnogorca, koji je izlazio u Francuskoj, povodom obnavljanja Patrijaršije. U proglasu je, naime, objavljeno nekoliko teških kvalifikacija na račun Srbije („beogradski zločinci“) koja je, po autoru teksta, oduzela pravo pećkom mitropolitu pravo da on bude patrijarh ujedinjene Crkve. A taj problem, to jest zahtev da mitropolit pećki (ili njegov egzarh) mora da bude i prvosveštenik aktuelan je i danas, i vidljiv u titulama i htenjima mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića.

Drugi primer rasrbljavanja Crne Gore može biti odnos prema kapeli-grobnici na Lovćenu mitropolita Petra II Petrovića Njegoša.

Kako su državne službe umirile većinu arhijereja u Patrijaršiji pred Sabor 1970. da se problem rušenja kapele na Lovćenu ne raspravlja na zasedanju, jedino što je mitropolitu preostalo jeste moljenje raznih funkcionera od Josipa Broza, Mitje Ribičiča, predsednika Saveznog izvršnog veća, Veljka Milatovića, predsednika Skupštine Crne Gore i drugih. Kada je shvatio da nema uspeha, obratio sa Ustavnom sudu SFR Jugoslavije.

Austrougarske okupacione vlasti su srušile grobnu zadužbinu a kosti prenele na Cetinje. Crnogorski komunisti su 1971. srušili kapelu koju je o svom trošku podigao kralj Aleksandar I Karađorđević, nazvan Ujedinitelj, unuk knjaza i kralja Nikole Petrovića Njegoša, gospodara Crne Gore. Na Lovćenu je podignut mauzolej koga više znam kao Meštrovićev mauzolej nego kao „Njegošev mauzolej“.

Rušenje grobnice može se tumačiti i kao vid procesa rasrbljavanja i dokazivanja uspeha crnogorčenja. Nema dokaza koji bi ukazali ko je prvi predložio rušenje kapele. Jedno je sigurno: izvođači radova bili Crnogorci, partizani i komunisti koji su raskrstili sa religijom i Srpstvom.

Na prve znake protivljenja Srpske pravoslavne crkve rušenju kapele, vlastodršci Cetinja i Crne Gore su to pravdali odbranom osnovnih samoupravnih prava Skupštine opštine Cetinje i Socijalističke republike Crne Gore i tvrdnjom da je kapela vlasništvo opštine. To su isticali u razgovorima sa patrijarhom Germanom Đorićem i mitropolitom crnogorsko-primorskim Danilom Dajkovićem 1969. i 1970. godine.

Posebnu ulogu u tom poslu imao je general Milo Jovićević, predsednik Savezna komisije za verska pitanja, rodom iz okoline Cetinja. Nešto manju ulogu imao je Mijat Šuković, tada predsednik crnogorske Komisije za vjerska pitanja, koji je 29. maja 1970. toliko uvredio mitropolita Danila da je on ustao i napustio sastanak. Šuković je mitropolitu pominjao makedonski scenario iz Ohrida – proglašenje Ohridske arhiepiskopije odnosno autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve iz 1967. godine. A to je značilo proglašenje nekakve autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, navodno nastavljanje kontinuiteta one koja je postojala do 1920, a koju je, po nekim tumačenjima, ukinuo regent Aleksandar Karađorđević, unuk detronizovanog kralja Nikole Petrovića.

Kako su državne službe umirile većinu arhijereja u Patrijaršiji pred Sabor 1970. da se problem rušenja kapele na Lovćenu ne raspravlja na zasedanju, jedino što je mitropolitu preostalo jeste moljenje raznih funkcionera od Josipa Broza, Mitje Ribičiča, predsednika Saveznog izvršnog veća, Veljka Milatovića, predsednika Skupštine Crne Gore i drugih. Kada je shvatio da nema uspeha, obratio sa Ustavnom sudu SFR Jugoslavije.

U međuvremenu, u svom jadu mitropolit se obratio Milu Jovićeviću, smatrajući ga čovekom od poverenja, koji će mu pomoći. Osim razgovora, zvaničnih i privatnih, mitropolit se obratio Jovićeviću pismom. Smatrajući da sadržaj, koji daje sliku vremena i odnosa različitih ličnosti prema problemu kapele i mauzoleja, zarad pojašnjenja istorijskih procesa koji se protežu do naših dana, a jedan je rasrbljavanje i crnogorčenje, zaslužuje da se čita u celini:

Cetinje, 16-IV-1970. god.

Dragi Milo,

Prvo Te molim da od ovog privatnog pisma ne praviš, niti problem, niti upotrebu, jer ja ovime nastavljam naš privatni razgovor vođen u mojoj kući dana 13. ov. mjeseca i godine. Nijesam Ti htio reći još izvjesne stvari koje su se odnosile na naš razgovor, jer u mojoj kući ne bih htio da niko ponese neku žaoku na mene, a najmanje prijatelji među kojima iz mnogo razloga ubrajam i Tebe. Nekih stvari se nijesam ni sjetio, jer su tu godine, a i skleroza čini svoje.

Kada si me upitao da li ćemo ići na sud (jer ja ne idem sam već je samnom naša Crkva, a pored toga i svi oni Crnogorci i drugi koji su protiv toga da se crkva na Lovćenu ruši), nijesam umio još da Ti rečem potvrdno, pošto nije još ni odlučeno, već se čeka da bi se to nekako regulisalo administrativnim putem. No, ako se ne reguliše tim putem nije isključeno da dođe i do suda. Kako mi Ti reče da je to svršena stvar, onda zaista trebalo bi pokušati da neko onu grupu Crnogoraca koja podržava odluke Predsjednika opštine cetinjske i koju nijesu mogli urazumiti: akademici, književnici, umjetnici, arhitekte, inžinjeri i dr. intelektualci, koji su uložili dosta truda; kada za njih odluka Komisije iz 1966. godine ne važi i ako je od strane vlade Crne Gore obrazovana i donijela definitivnu odluku da se crkva na Lovćenu ne dira, a da se mauzolej podigne na Cetinju možda će se pokušati da ih urazume pravnici, advokati i redovni sud SFRJ ako nađe za shodno i umjesno.

Rekao si mi da će se stvoriti jedan politički problem. Crkva će žaliti, ako tako bude i ja ću žaliti, ali je savjest i naše Crkve i moja lično mirna, jer mi ne stvaramo probleme, već onaj drugi koji hoće da ruši pravoslavne i amanetne crkve i ko hoće da jednom pravoslavnom vladici i vladaru Crne Gore ruši njegov zavjetni amanet i podiže paganski mauzolej sa ženama (ne Crnogorkama, već Bunjevkama) da ga čuvaju i da ga čuva orao koji su svi časnici Vermahta nosili na svojim kapama, a on, Njegoš kao zastiđen pognuo glavu pred dvije žene i orlušine simvola grabljivosti i tlačenja nejačih od njega. Genijalan umjetnik, projektant, projektuje pravoslavnom vladici paganski mauzolej, a sebi gradi nad grobom crkvu i njega čuvaju anđeli, a vladiku Rada žene. Projektant nije bio ni župnik, ni fratar, a svakako ne biskup. Kakav paradoks i kakva anomalija!

Ja nijesam htio onog dana da Te pitam šta vi pobornici mauzoleja mislite od onih 80% Crnogoraca koji su se protivili rušenju crkve-kapele, da li oni imaju kakvog prava ikakvog glasa. Napomenuo si mi da ću imati advokata ako dođe do suda dosta i da će se mnogi ponuditi. Ne isključujem to, ali kada je Predsjednik opštine cetinjske mogao u Odbor uvući one iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i dr. mjesta, zašto Crkva (ako dođe do toga) ne bi mogla i smjela primiti dobronamjerne advokate koji bi zastupali 80% Crnogoraca i 95% ostalih pravoslavaca u Jugoslaviji. Možda ovaj procenat je za one koji ne žele rušenje crkve i povoljniji. Ko tako ne misli neka zađe u narod, ali bez oznake vlasti. Meni izgleda da se ovdje radi o onoj narodnoj: „Držite lopova“, a on je sam ukrao. Ovdje hoće da se baci krivica na Crkvu, a krivicu je drugi stvorio i sada hoće da je prebaci na Crkvu i njene predstavnike. Za pojmove moje staračke, ali potpuno na svom mjestu, ovo je neobjašnjivo, no naša Crkva, a analogno i ja ću se povinovati svim legitimnim sudskim odlukama, jer u takvim odlukama mora se poštovati zemaljski Ustav i postojeći zakon, a administrativne odluke mogle su se, a mislim da mogu i danas i te kako mijenjati i ispravljati.

Jedno me boli kao Crnogorca, Srbina i Slovena da ćemo ući u anegdote da se priča kasnije: „Svađaju se, ili sude kao Crnogorci oko crkve Vladike Rada“.

Jedno me boli kao Crnogorca, Srbina i Slovena da ćemo ući u anegdote da se priča kasnije: „Svađaju se, ili sude kao Crnogorci oko crkve Vladike Rada“, no pošto druga strana ne misli o tome, valjda nijesam ni ja dužan da budem zaštitnik onih koji se busajući u grudi sa crnogorizmom a o njemu ne vode računa. Mislim da sam Ti rekao onaj dan da ja ne tjeram nikakav inat kako bi oni htjeli da to predstave, meni je stalo do Velikog Njegoša za kojeg ja nemam riječi da bih mogao reći sve što ja prema Njemu i Njegovoj veličini osjećam i istovremeno da spasem ugled, čojstvo, junaštvo i ponos Crnogoraca, jer ćemo ga ovim aktom, vjeruj meni i te kako umanjiti, da ne rečem nešto strožije. To je meni, moj Milo Jovićeviću, vjeruj mi, kao da si me priveo pred ćivot sv. Vasilija, najvažnije i najsvetije.

I ako se ja ne slažem sa radom pojedinih ljudi, mila je meni Crna Gora i Jugoslavija, i ako je neskromno da rečem milija od mnogih koji pod pazuhom nose crvenu knjižicu. Ja bih izvadio iz džepa pa dao na opštu korist otadžbine, a mnogi bi je koji i te kako graju i razmeću se i patriotizmom profućkali do sjutra samo da sebi stvore udoban, bezbrižan i raskošan život. To bi se vidjelo najbolje kada bi jednog dana, što ja ne želim, došlo do neke gužve, gdje bi veliki broj kao zrele murve kada neko udari u stablo, ili grane otpao i gledao da spase svoju glavu i svoju zadnjicu, a otadžbinu ostavio da je drugi brane. Pošto sam ja izdržao nekoliko ratova i jednu revoluciju želio bih da dok sam ja živ ne dolazi do baruta, jer sam ga sit i ako nijesam u ovaj posljednji učestovao. 1944. odmah po oslobođenju Beograda srio sam se sa jednim Crnogorcem, bio je zastavnik, pa me pita jesam li učestvovao u posljednjem ratu. Rekoh mu da nijesam, ali da sam kada njega na ovaj svijet nije postojalo i nabrojih mu gdje sam i kada učestvovao u ratu, a on mi skoro zapovjednički odbrusi: „To druže nije ništa!“ Nijesam se pravdao samo sam mu rekao: „Meni bješe i dosta!“ Takvih i danas imamo dosta koji stoje na stanovištu ko nije bio borac ili se učlanio kasnije, da je on izdajnik, da ga treba sa ovog svijeta ukloniti i slično. Dokle se tako bude radilo i mislilo nema sreće, kao i dok kažu i to na mjerodavnom mjestu: „Mi“ i „Vi“.

Ja sam imao nekoliko slika i dokumenata da Ti pokažem i da vidiš da smo mi koji tražimo da se kapela ostavi takva kakva je, ali nijesam htio da Te zamaram i bojao sam se da ne shvatiš da sam Te zvao u kuću da bih Ti popovao o kapeli i razdoru. Zar to nije ne malo smiješno da se vodi polemika, donose odluke i nastoje početi radovi na rušenju jedne zavjetne i amanetne crkve, a da se niko ne nađe čak ni telefonski, a ne pismeni da izvjesti našu Crkvu ili mene šta se namjerava činiti. Moj razum ako je zdrav ne može to shvatiti, kao što ne može shvatiti tvrdnje Predsjednika opštine da je Lovćen u katastar opštine i crkva na njemu. U katastar je i manastir cetinjski i sve crkve i manastiri na teritoriji opštine, ali to nije znak da je to opštinsko. U katastar je Tvoja kuća u Dujevi i moja u Drušićima, ali to nije znak da su one opštinske, već im se vlasnik zna. Eto čime se ljudi služe i kakve logičke zaključke donose.

Ima jedno pravno pravilo još u rimskom pravu, da pravda nije uvijek na strani vlasti, zato su ustanovljeni sudovi u svim zemljama, čak i fašističkim, da bi ti sudovi postavili pravdu na svoje mjesto tamo gdje je vlast ili privatnik zaobišao. Možda će i u ovom našem slučaju ako do suda dođe biti, ne politički problem, nego pravda postavljena na svoje mjesto i onda će morati biti zadovoljni i jedni i drugi i primiti odluke bez roptanja i prigovora.

Sada da prijeđemo i na onu drugu stranu. Meni je jako žao što se u mojoj kući nijesi ničime poslužio; drugo mi je žao što je trefio post da Te nijesam mogao zadržati da budeš moj gost, a nijesam mogao da Te vodim u hotel, a smatram svojim gostom. No, kada budeš opet došao prisvajam pravo da me posjetiš, bez opbzira hoće li crkva-kapela biti srušena ili ne, jer mi kao Ceklinjani i komšije mislim treba da održavamo prijateljske veze, tim prije što su nam i službeni položaji vezani. Na kraju mislim da lične odnose ne treba plekati u opšte kako to moji Cetinjani rade.

I ovom prilikom kao i uvije molim Te da primiš moje pozdrave i poštovanje.

Mitropolit Danilo. 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li podržavate formiranje „malog Šengena“ između Srbije, Makedonije i Albanije?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner