Hajde da kažemo u jednoj rečenici: Za sada, pobeđuju Rusi, ali na poene, neatraktivno i sporo – a kraj se još ne vidi

Srbija je više zabrinuta za budućnost Makedonije nego za budućnost Bosne, rekao je Ratković.

Citiraću odgovor oficira OZNE koji odgovara Dragomiru Jovanoviću, šefu specijalne policije za vreme okupacije kada se nudio da sarađuje sa novim vlastima – Vi ste Dragomire vodili takav život, da vam niko ne može ponuditi novi. Ove reči mogu biti odgovor na svaku Vučićevu ponudu kada bude silazio, odlazio ili bude bio oteran sa vlasti

Zašto hoće i da li ne sme ili sme predsednik Srbije da prihvati poziv predsednika Rusije na Samit BRIKS-a koji će u Kazanju biti održan od sledećeg utorka do četvrtka

Preko ovih „autokolonijalnih transmisija“, naši kompradorski propagandisti i denuncijanti, u savezu sa političkim kolaborantima i kapitulantima, nastoje da u javnosti sistematski zamagle prepoznavanje istinske agresije i glavnog zla. Njihov cilj je da od naroda naprave „stanovništvo“ koje samo zanima „briga za korito i hranu“ 

Zapad je još jednom pokazao da je majstor anihilacije, manipulacije, te simboličkog i medijskog „poništavanja“ i uništenja. Ali se, istovremeno, pokazala i ograničenost tog projekta

Posle prvonovembarske katastrofe na novosadskoj železničkoj stanici protesti opozicije na otvorenom, koji postepeno prelaze u otvoreni sukob običnih građana i studenata sa vlašću (policijom i „tajnovitim grupama za razbijanje demonstracija“) preneti su i u institucije

Svako ko se bavi pisanjem o prošlosti, sa iole dubljim razumijevanjem ljudi i njihovih odnosa, u svakom izabranom isječku vremena može osjetiti, naslutiti, postojanje i rad aktera koje ne bilježe službeni arhivi, aktera koji ne povlače linije događaja i ne privlače svjetla javnosti, ali povijesnu sliku ispunjavaju bojom, oni koji od niti čine tkaninu i koji tkaju tiho i neprestano. U sretnim slučajevima takvi su ljudi dobri duhovi svog vremena, obično pozvani da blaže surove naravi i prilike. Upravo nas je nakon teškog bolovanja napustio jedan takav čovjek.

Petra M. Lađevića, rođenog u Petrinji 1956. godine, njegovi su brojni prijatelji jako voljeli, dijelom zato što je tu ekipu on sam formirao, dijelom zato što je bilo lagodno biti Perin prijatelj, on ih je neštedimice veličao i pomagao. O tome potpisnik svjedoči iz vlastitog primjera. Pero je bio neplaćeni menadžer ljudima u koje je vjerovao.

Kao Srbin s Banije vidjevši realno stanje zajedničke države i hrvatsko-srpskih odnosa, a osluškujući zbivanja i vijesti iz svijeta, svjesno se odlučio za alternativni put u borbi za demokratsku političku zajednicu na južnoslavenskim prostorima

Sedamdesete godine prošlog stoljeća i sve ono što su one donijele u našim životima odredile su okvir javnog angažmana ovog odličnog studenta filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prijatelj i zemljak Nikola Vujčić sjeća ga se kao buntovnika već u petrinjskoj gimnaziji. Kao mlad čovjek shvatajući ozbiljno riječi svojih profesora, kao Srbin s Banije vidjevši realno stanje zajedničke države i hrvatsko-srpskih odnosa, a osluškujući zbivanja i vijesti iz svijeta, svjesno se odlučio za alternativni put u borbi za demokratsku političku zajednicu na južnoslavenskim prostorima.

Petar je tih godina istaknuti peticionaš, neke od peticija za obranu ljudi koji će desetak godina kasnije postati moćnici i ideolozi država nastalih na razvalinama Jugoslavije, samo je potpisao, nekima je bio autor. On je cijelo vrijeme svog javnog rada bio nezamjenjiv vezni igrač, povezujući ljude, gradove, Zagreb i Beograd naročito, generacije. Povezivao je istomišljenike s ciljem obrane onih drugih, vjerujući snažno da se tako odužuje i rodnoj Baniji, modernizujući njene tradicije, i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ozbiljujući njegove teorije. Znao je istinu o institucijama, gurajući nas da je kažemo i zapišemo, i ipak vjerovao u njih. Nevesela istina ga nije mogla tako razočarati da ga razoruža.

Petar Lađević je bio anarhista u duši, koji je potpisniku tihim glasom objašnjavao smisao svih detalja u pravoslavnoj liturgiji; bio je dosljedni liberal koji se ponosio druženjem s Vladom Mijanovićem Revolucijom i volio ljude iz njegovog kruga; bio je Srbin s Banije koji je uvijek pred svojima branio Petrinju i petrinjske Hrvate.

Značajnu epizodu u njegovom životu predstavlja rad u Vladi Vojislava Koštunice u Beogradu, u kojoj je sa znanjem i razumijevanjem donesenim iz starog kraja uobličio i provodio službenu politiku prema manjinama

Početkom devedesetih, upravo na tragu onoga što je do tada radio, pronalazimo ga u krugu pokretača i osnivača institucija Srba u Hrvatskoj, Srpskog demokratskog foruma i Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Petar nije bio književnik, on je druge usmjeravao na teme i probleme, ali njegovi su rijetki prilozi o Adamu Pribićeviću i Vanetu Ivanoviću – bio je to izbor po srodnosti – značajno širili krug spoznaje za nas koji smo tada živjeli uklješteni u političku stvarnost prve polovine 90-ih. Drugu polovinu te decenije on je u Londonu, radi kao sekretar Vaneta Ivanovića i značajno doprinosi njegovom književnom povratku u domovinu. Uspijevao je kao posrednik nagovoriti porodicu Ivanović da materijalno pomogne južnoslavenske studente u Londonu, neki od njih su danas ugledni ljudi i intelektualci.

Ni prelaskom u Beograd nije napustio svoj poziv ni ulogu. Opet je bio nezamjenjivi vezni igrač, dio njegove misije bilo je urednikovanje u izdavačkoj kuči „Profil“, bio je čovjek koji zna što je javnost, kako se ona stvara i koristi. Značajnu epizodu u njegovom životu predstavlja rad u Vladi Vojislava Koštunice u Beogradu, u kojoj je sa znanjem i razumijevanjem donesenim iz starog kraja uobličio i provodio službenu politiku prema manjinama.

Petar Lađević je bio naš čovjek u Beogradu. Znam mnogo ljudi koji su intenzivno živjeli i žive hrvatsko-srpske odnose, ali ne znam nikoga ko je kao on nastojao razumjeti sve aktere tih odnosa u prošlosti i sadašnjosti i dati im pravo na riječ.

Ne znam nikoga ko će biti tako ožaljen od tako šarolikog i brojnog kruga prijatelja.

(RTS)

 Nakon zločina u „Ribnikaru“ u građanskoj (autokolonijalnoj) Srbiji zavladala je histerija tumačenja zločina preko kolektivne, nacionalističke patologije srpskog društva