Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ne mogu, ne žele, ne traže?
Kulturna politika

Ne mogu, ne žele, ne traže?

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
utorak, 28. april 2009.
U utorak, 28. aprila, u SAD se obeležava „Dan jednakih zarada“ (Equal pay day). Diskriminacija žena po pitanju visine plata jedna je od najzastupljenijih tema u priči o rodnoj ravnopravnosti, a kampanje i strategije protiv nejednakosti u zaradama su jedna od glavnih aktivnosti ženskih udruženja, kao i važna stavka u kampanjama političara. Razlika u prosečnim zaradama između polova jeste očigledna, ali postoji stalna debata o tome koliko je razlika u zaradama zaista proizvod diskriminacije, a koliko nekih sasvim drugih faktora. 

Američko Ministarstvo za rad u januaru je objavilo izveštaj Istraživačke korporacije Konsad (CONSAD Research Corporation) čiji su stručnjaci sproveli opsežnu studiju o nejednakosti zarada među polovima. Studija „Analiza razloga za disparitet u zaradama između muškaraca i žena“, objedinila je rezultate više od 50 studija na ovu temu, i pokazala da razlika u primanjima u SAD nije prouzrokovana diskriminacijom, već različitim izborima i životnim stilovima muškaraca i žena.

Kao glavne faktore u nejednakosti zarade među polovima studija ističe sledeće: žene u većem procentu biraju skraćeno radno vreme; one napuštaju tržište radne snage radi rađanja i brige o deci i starijim članovima porodice; žene su spremnije nego muškarci da prihvate slabo plaćen posao ukoliko zauzvrat dobijaju više na porodičnom planu (manje radnih sati, fleksibilno radno vreme, kraći probni period). Prema izveštaju, ovi faktori zaslužni su za veći deo od ukupno 20% razlike u primanjima, dok je za deo ili svih preostalih 5-7% razlike zaslužna tendencija žena da prioritet pri izboru posla ne daju visini plate, već kvalitetu zdravstvenog osiguranja i drugim ne-finansijskim povlasticama koje idu uz radno mesto.

Kao rezultat ovog spleta faktora, žene u proseku sakupe manje radnih sati od muškaraca, i dok 24% muškaraca nedeljno na poslu provodi više od 40 sati, samo 10% žena radi toliko dugo. Kao osnovni razlog za zastoj u karijeri kod žena studija ističe materinstvo, koje je uzrok 3,7% - 7,3% nejednakosti u primanjima među polovima. „Razlika u zaradama ne bi trebalo da se koristi kao argument za korektivne mere. Zapravo, čini se da i nema šta da se koriguje. Moguće je da su razlike u primanjima u potpunosti rezultat individualnih izbora koje prave i muškarci i žene“ zaključuje se u izveštaju Konsada.[1]

Ovo nije jedino istraživanje koje uzroke nejednakosti u zaradama ne vidi u diskriminaciji. Ekonomista Mark Voden sa Univerziteta u Melburnu, koji je specijalista za ekonomiju rada, smatra da je glavni razlog za nejednakost broj provedenih sati na poslu: muškarci rade daleko više sati, radije prihvataju opasne poslove i spremni su da se presele zarad bolje plate. Žene su sklonije uspostavljanju ravnoteže između zarade s jedne, i bezbednosti, samoispunjenja, fleksibilnosti i blizine posla, s druge strane. Kada se uporede žene i muškarci koji rade isti broj sati, imaju isto iskustvo i obuku, onda razlika u zaradama nestaje. Posle 30 godine života, objašnjava Voden, žene počinju da zaostaju, budući da menjaju životni stil kako bi postale majke, što znači da manje akumuliraju radno iskustvo i samim tim manje „vrede“ na tržištu radne snage. [2] Ukidanje nejednakosti u zaradama zahtevalo bi promenu u tradicionalnoj strukturi porodice: „Jedini način da se to postigne jeste da dođe do obrtanja uloga, te da muškarci počnu da se ponašaju kao žene, a žene kao muškarci”, zaključuje profesor Voden. [3]

Vrlo važan faktor koji utiče na razlike u zaradama jeste izbor profesije. Istraživanje London School of Economics, koje je obuhvatilo više od 10.000 diplomaca, pokazalo je da muškarci u startu počinju da zarađuju 12% više nego žene. Razlog – dok muškarci više biraju inženjerstvo, informacione tehnologije i biznis, žene su sklonije da se posvete društvenim naukama, gde po prirodi ima manje novca. One odlaze u profesije kao što su obrazovanje, psihologija i društvene nauke, radeći lošije plaćene poslove, a sklonije su i da rade za neprofitne organizacije i lokalne vlasti. Kao osnovnu motivaciju za izbor posla više od polovine žena navodi društvenu korisnost, dok muškarci dvostruko češće od žena navode zaradu.[4] Muškarci su generalno mnogo više motivisani novčanom nagradom nego što su žene. Eksperiment na čikaškom univerzitetu pokazao je da muškarci 50% uspešnije rešavaju postavljene probleme ukoliko je novčana nagrada 3 dolara nego kada je 50 centi, dok žene postižu jednake rezultate u oba slučaja.[5]

Klaudija Goldfin, ekonomista sa Harvarda i DŽun O' Nil sa Baruh Koledža, takođe ne vide diskriminaciju kao glavni razlog za nejednakost plata. Veći deo te razlike je rezultat različitih izbora koje prave muškarci i žene, ali i drugih teško merljivih faktora. Karijere muškaraca i žena odražavaju različita očekivanja od polova. Možda bi se mnoge majke više posvetile karijeri, ali moraju da ostanu kod kuće zato što njihovi muževi insistiraju. A možda samo žele da se posvete deci. „U svakom slučaju, razlika u zaradama prouzrokovana ovakvim izborima ne može biti krivica pokvarenih poslodavaca“ navodi Goldfin. DŽun O' Nil dodaje: „Između muškaraca i žena koji nisu u braku i nemaju dece, ne postoji ni razlika u primanjima“. Kada se uklone i razlike u okolnostima, poput broja radnih sati, opasnosti posla, udaljenosti od kuće, trajanja obrazovanja, trajanja karijere i ostalog, nestaje i razlika u platama.[6]

Da se nad ženama sprovodi diskriminacija kada su u pitanju zarade, jedna je od najčešćih ekonomskih zabluda, smatra ekonomista Tomas Sovel sa Stenforda. „Kada bi bilo zaista moguće angažovati ženu za tri četvrtine iznosa koji prima muškarac sa istim kvalifikacijama, poslodavac bi bio lud da ne angažuje ženu“ – smatra Sovel. „Ne samo da bi bio lud, već bi ga to izbacilo iz posla, pošto bi oni koji bi bili dovoljno pametni da angažuju žene imali tako značajno manje troškove da bi drugima bilo teško da se sa njima takmiče.“[7]

Dakle, čini se da se jedan od glavnih uzroka nejednakosti polova na poslu, nalazi zapravo izvan posla. Porodica je i dalje glavna „prepreka“ ženama da stignu do visoko plaćenih pozicija na poslu. Kao glavne krivce za činjenicu da promenu uloga polova na radnom mestu nije pratila i odgovarajuća promena u porodici, kritičari poput Suzan Faludi označili su muškarce, nesposobne ili nevoljne da se prilagođavaju novim društvenim odnosima. „Žene bi imale manje muka oko „balansiranja“ ukoliko bi u rukama imale manje pelena – a njihovi muškarci više”, zamerila je Faludi svojevremeno u svom bestseleru „Povratni udar“.[8]

S druge strane, ima i onih koji tvrde da su glavni uzrok tome što muškarci u kući nisu ravnopravniji partneri ženama – teškoće na koje očevi nailaze kada žele da se izbore za partnerstvo u podizanju dece. Postati super-tata koji izostaje sa posla zbog dečjih priredbi ili posete pedijatru ponekad je teško koliko i ženama da se oslobode ograničenja majčinstva. Međutim, čini se da nije društvo jedino koje koči „emancipaciju“ očeva. Za njih „postoji mnogo prepreka na radnom mestu i u kulturi, ali nisam očekivala da ću ih toliko naći u samoj porodici“ kaže Suzan Braun-Levin, autorka knjige „Hrabrost očeva: šta se dešava kada muškarac stavi porodicu na prvo mesto“. Ona smatra da je glavna prepreka na tom putu nevoljnost žena da im dozvole da više učestvuju. Žene žele jednakost na radnom mestu, ali ne žele muškarcima da prepuste kontrolu na svom tradicionalnom terenu, u kući. U stalnom nastojanju da povećaju žensku moć, one ne prihvataju lako ideju da se u jednoj drugoj sferi deo te moći mora ustupiti muškarcima.

Peper Švarc, sociolog sa vašingtonskog univerziteta u svojim istraživanjima došla je do zaključka da u vezi jednakost vlada sve do dolaska deteta na svet. Tada najednom dolazi do vraćanja tradicionalnim odnosima, a glavni otpor jednakosti u roditeljstvu, naglašava Švarc, pružaju upravo žene. Od očeva se danas mnogo više očekuje, ali žene na roditeljstvo ipak i dalje gledaju kao na oblast u kojoj one imaju superiornost i kontrolu. Žena od muškarca jednostavno očekuje da stvari radi „na njen način“ ukoliko želi da se uključi, umesto da donosi svoje odluke kada su deca u pitanju. [9]

„Generalno, muškarci se bave svojom decom onoliko koliko im to žene dozvoljavaju“ – smatra Armin Brot, autor brojnih knjiga o očinstvu. Majčinski „instinkt“ jeste teret, ali je isto tako i vrlo prijatno osećanje i mada žene žele da muškaraci učestvuju u odgajanju dece, one žele i da ujedno ostanu glavne kada su deca u pitanju. Nije u pitanju nikakvo zlonamerno uskraćivanje pristupa očevima – stvar je u tome da i dalje preovlađuje uverenje da su žene prirodno kvalifikovanije za brigu o deci, i da je veza između majke i deteta jača nego veza između deteta i oca. Za mnoge žene, ističe Brot, „ukoliko vi niste ta kojoj dete trči kada ima problem, niste ni prava žena“. „Stid me je, ali ne mogu da podnesem da ne budem centar detetovog univerzuma“ – napisala je novinarka Bet Levin u tekstu „Moj muž je preterano dobar otac“. „Ono što zaista želim jeste da Bil bude zaiteresovan, ali šarmantno nesposoban otac, vojnik kome sam ja general“. Zaista, koliko žena je spremno da proguta knedlu i dozvoli mužu da detetu servira obrok sumnjive hranljive vrednosti ili da izabere šta će dete da obuče za odlazak u goste? A na takvim sitnicama se zapravo uspostavljaju određene norme i „dele uloge“ među članovima porodice.

Na kraju, još jedan važan razlog zaostajanja žena u trci za zaradama mogla bi biti njihova preterana finoća. Ekonomista Linda Bebkok, autorka knjige „Žene ne traže: pregovaranje i razlika među polovima“, smatra da je glavni razlog što žene zarađuju manje – činjenica da su one daleko manje sklone pregovaranju o visini plate. U svome istraživanju, Bebkokova je otkrila da 93% ženskih diplomaca na američkim univerzitetima prihvata na prvom poslu ponuđenu platu bez pogovora, dok više od polovine muškaraca u istoj situaciji pokušava da izdejstvuje veću sumu.[10]

„Iznova i iznova, gledam kako žene prihvataju status kvo, zadovoljavaju se onim što im se ponudi i čekaju da neko drugi odredi šta su zaslužile. Muškarci traže ono što žele i obično to i dobiju“, kaže Bebkok.[11] „Kao društvo, mi devojčice učimo da nije ni lepo, ni ženstveno, niti im priliči da se usresrede na ono što žele i da idu za svojim interesima (…) Možda na svesnom nivou mi ne shvatamo da ne gledamo onoliko blagonaklono na prodorne žene koliko na muškarce koji se ponašaju na sličan način“ – zaključuje Bebkok, koja je osnovala i organizaciju za obučavanje mladih žena pregovaračkim veštinama.  

Konačno, kada je u pitanju prevazilaženje razlike u zaradama, na ženama i jeste da odluče koliko im je stalo da svoje živote i svoje izbore podređuju jurenju za apstraktnim brojkama u statistikama, da li će i u kojoj životnoj sferi činiti ustupke, šta će sebi postaviti kao prioritete i da li će ugrožavati naklonost okoline time što će pokazivati zube kada je potrebno. U suprotnom, kao opcija uvek ostaje i jadikovanje nad sopstvenom sudbinom i neiskorenjivošću patrijarhata.

 


 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner