Za RS su vehabije argument više da se treba držati što dalje od Sarajeva. Za Hrvate još jedan razlog da se razgraniče unutar Federacije. A za Bošnjake bi trebalo da predstavljaju veliku brigu.

Kada se vrši genocid, onda se neselektivno ubijaju svi pripadnici neke zajednice, a ne ostavljaju se u životu žene i djeca. Proglašavanje zločina nad Muslimanima genocidom, direktno se vrijeđa spomen na oko četiri milijuna Jevreja nastradalih u Drugom svjetskom ratu.

Ovakvi medijski sadržaji pokušavaju da na temelju masovnog zločina koji se 1995. godine dogodio u Srebrenici, srpskom narodu prišiju epitet „opasan“, „genocidan“, od balkanskih ratova do današnjih dana.

Srpskom narodu Nijaz Duraković ostao je u pamćenju po riječima izgovorenim na jednoj političkoj tribini u predvečerje vjersko-građanskog rata, kada je zavapio: „Miris tamjana prijeti da nas uguši!“

Insistiranje na nemogućem Zakonu o zabrani negiranja genocida, smjera da jednom za svagda spriječi problematizovanje teme srebreničke tragedije. Time se, ne samo sprječava sloboda misli i dios-logosa, već se i onemogućava daljnje istraživanje obima i karaktera srebreničke tragedije.

Ipak, ne verujem da ni Rusija i Srbija - a ni bilo ko drugi - mogu bitno doprineti očuvanju položaja RS, ako bi to srpski političari u RS možda propustili da učine u nekoj (ne)prilici.

Drugačije od vodeće političke partije Bošnjaka ne misle ni u opozicionim strankama u Sarajevu, tvrdeći da je RS pristajala na “jačanje države BiH” samo uz međunarodni pristisak.

Pri pominjanju „civilizacijskog iskoraka“, prva asocijacija u kreativnoj mašti Andreja Nikolaidisa je metak. Kada se govori o „poetskoj pravdi“, A. N. odmah pomisli na bombu.

Egipatska vojska je napravila veliku grešku kada su se riješili Mubaraka. Morali su nam reći da stanemo. U Vašingtonu nisu shvatali da smjenom Mubaraka otvaraju vrata ne samo Muslimanskoj braći, već i selefijama i ostalim radikalnim islamskim pokretima.