Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Vladavina SNSD i ekonomski suverenitet Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Vladavina SNSD i ekonomski suverenitet Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Savanović   
petak, 15. avgust 2014.

U nedavnoj izjavi, koju je prenio Tanjug (30. 7), srpski biznismen Milan Beko izjavio je da je Srbija pod vladavinom DS izgubila svoj ekonomski suverenitet. U ovome tekstu želimo iznijeti kompatibilnu tezu da je Republika Srpska (RS), u periodu vladavine SNSD od 2008-2014. godine, u velikoj mjeri izgubila svoj ekonomski suverenitet. Ta dramatična hipoteza dodatno dobija na značaju kada znamo da RS, kako je Dayton Peace Agreement (DPA) locira u BiH, nije suverena država u političkom smislu, ali da je u ekonomskom smislu u značajnoj mjeri suverena. To je jasno vidljivo iz omjera sredstava kojima raspolaže RS, a koja se troše njenom suverenom odlukom u odnosu na sredstva koja se troše u koordinaciji s BiH nivoom: budžet RS iznosi 2.3 mlrd. BAM, a otprilike još toliko se troši i na nivou gradova/opština, dok se RS sredstva na nivou BiH budžeta kreću oko 580 mil.

Ekonomski suverenitet definišemo kao sposobnost države da samostalno određuje pravila, regulative i propise pod kojima se mogu crpiti, koristiti i razmjenjivati resursi njene teritorije i na njenoj teritoriji. Ekonomski suverenitet u uslovima globalizacije dobija sve više značaja, na osnovu činjenice da eksterni faktori, bilo institucionalni (IMF, WB, WTO itd) bilo vaninstitucionalni (transnacionalne korporacije), u situaciji širenja tržišta, mogu iznuditi donošenje propisa i zakonskih okvira koji idu mimo volje i interesa građana i država. Po svemu sudeći „politička“ suverenost postaje sve manje realni sadržaj međunarodnih odnosa, koji sve više ima samo simbolički značaj, naročito kod „malih“ država. Stvarna situacija se vrti oko borbe za resurse.

Nerazumijevajući ovu situaciju, aktuelna Vlada RS još od osvajanja prvog mandata (2006.god) forsira nacionalističku retoriku i politiku dokazivanja da je BiH „nemoguća“ država koja predstavlja „okove“ za RS. Institucije na nivou BiH doživljavaju se kao parazitska struktura koja samo troši novac, a RS se predstavlja kao „bolji entitet“, i kao „jedini samoodrživi dio BiH“. Krajnji cilj ove (kvazi?)nacionalističke retorike je da se ostvari disolucija BiH, i politička samostalnost RS. Ne ulazeći u to koliko je ovo uopšte realna politika, tj. da li ju je moguće ostvariti u postojećoj konstalaciji međunarodnih odnosa, mi želimo promovisati tezu da je RS zapravo izgubila svoj ekonomski suverenitet – tj. jedinu suverenost koju je prema postojećem konstitutivnom okviru imala. Kao dokaz analiziraćemo četri markera ekonomske suverenosti: stanje u fondovima i budžet, zaduženost, vlasništvo nad resursima i proizvodnu privredu (preduzeća).

1. Fondovi

Period nakon disolucije SFRJ obilježilo je nesnalaženje u tranziciji mnogih od novonastalih aktera, pa tako i BiH i RS koje su, usljed tragedije građanskog rata bile izložene najjačoj krizi. Ipak, nedomaćinsko upravljanje u postdejtonskom periodu dostiglo je vrhunac u periodu od 2008-2014. Vlada se ponašala poput „pijanih Rokfelera“, trošeći bez ikakve odgovornosti prema budućnosti. To je proizvelo situaciju u kojoj su praktično svi ključni fondovi prazni. Penzioni Fond, Fond zdravstvenog osiguranja (FZO je zaključno s 38. 2.2014., imao neizmirene kratkoročne obaveze, mimo obaveza za dospjele kredite, u iznosu preko 220 miliona BAM), fondovi koji su namjenjeni za naučne, obrazovne, kulturne i sportske aktivnosti gotovo su na izdisaju. Ovi fondovi, naročito zdravstva i obrazovanja, su ključni faktori za dugoročni razvoj jednog društva. Prema tome, ekonomska devastacija koju sada svjedočimo, ima decenijske posljedice.

Tipičan primjer je situacija s tzv. posebnim računom od privatizacije i sukcesije (ESCROW) i konceptom Investiciono razvojne banke RS (IRB). ESCROW račun Vlade formiran je 2007.godine na osnovu privatizacije Telekoma RS, Rafinerije Brod i drugih priliva od privatizacije, i početno je iznosio oko 1,5 milijardi BAM. Paralelno je formirana i IRB sa odličnom idejom da se preko IRB sredstva plasiraju u razvojne projekte. Međutim, sa 30.junom 2013.god. na računu je ostalo samo oko 12 miliona BAM. Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske utvrdila je da je sredstva s ESCROW računa Vlada koristila (umjesto u izvornu namjenu – podršku privredi) da bi finansirala budžetsku potrošnju, a tome čak nisu prethodile odluke Narodne skupštine Republike Srpske.

2. Zaduženost

Zaduženost RS konstantno raste i već je poprimila alarmantne razmjere. 2005.god. zaduženost je iznosila 1 045 mlrd. dok je 2014. dug već premašio 5 mlrd. Poseban problem je činjenica da je cijena našeg zaduživanja vrlo visoka i kreće se oko 4% (npr. cijena zaduženja Njemačke je 1.3%). Zaduženost je divljala na svim nivoima. Potraživanja koja prema Vladi i opštinama, imaju banke s filijalom u RS rasle su u periodu 2009-2014.god sljedećim tempom (u milionima BAM): 2009.god.: 270,5; 2010.god.: 312,0; 2011.god.: 625,1; 2014.god.: 939,1 (jan); 957,5 (feb); 957,9 (apr). Budžetski pokazatelji još su jasniji. Posebno zabrinjava činjenica da je rast GDP 2012/2013. god. iznosio 0.9% dok je istovremeno budžetska potrošnja rasla po stopi od 9%, a u 2013/2014 čak 11%! Enorman raskorak između rasta GDP i budžetske potrošnje objašnjava konstantno pribjegavanje zaduženjima. To je međutim, kako to učimo još u predškolskoj ekonomiji, pakleni krug iz koga nema izlaza, jer i udio rata duga u budžetu neminovno raste. Podaci o udjelu duga u budžetu po godinama su sljedeći: 2012.god.: 19,54% budžeta; 2013.god.: 26,24% budžeta; 2014.god.: 26,17% budžeta. Otuda vlada pribjegava stalnim reprogramiranjima pokušavajući da što duže odgodi neminovno - „grčki scenario“.

U kontekstu koji ovdje razmatramo, naime problemu suvereniteta, cijena ove suicidalne populističke makroekonomske politike (koju je jedan od opozicionih političara svojevremeno vrlo slikovito opisao formulom „prodaj, zaduži, potroši“) je da se Vlada mora povinovati zahtjevima eksternih faktora - kreditora. Tipičan primjer je nedavni pritisak IMF na usvajanje Zakona o radu. Na taj način IMF preuzima legislativnu funkciju od Parlamenta (naroda). IMF ne ostaje na tome da za posuđeni novac ubere kamatu, tj. da se ograniči na komercijalnu funkciju, već pretenduje da modelira untrašnjopolitičke odnose u državi. Taj primjer jasno pokazuje zavisnost političke suverenosti od ekonomskog suvereniteta. Pod pritiskom činjenice da idu izbori Vlada je prvobitno morala da odbije IMF (premda je naknadno obećala da će ispuniti tražene uslove) ali je izlaz našla (navodno) u drugom izvoru kreditiranja: Rusiji. To međutim, ima drugu vrstu cijene:

3. Rasprodaja resursa

Ovom tezom želimo ilustrovati zapravo ključni aspekt našeg argumenta: neodgovornim upravljanjem Vlada je dovela do značajnog gubitka vlasništva nad resursima, tj. do ekonomske desuverenizacije RS u materijalnom, de fakto, smislu. Baveći se pokušajem (kvazi ili stvarnim) ostvarivanja političke nezavisnosti, izgubili smo ekonomski suverenitet. Mi, naime, nismo više vlasnici velikog dijela naših prirodnih bogatstava, tj. naše zemlje.

Navešćemo samo nekoliko najpoznatijih primjera koji su naročito ilustrativni. Prvi od njih je privatizacija Telekoma RS . (To je značajna komparativna prednost FBiH u odnosu na RS koja tvrdi da je „bolji“ entitet) Prodaja udjela od 65% akcija je izvršena u decembru 2006.god. po cijeni od 646.000.000 €. Time je Vlada RS dobila na raspolaganje praktično još jedan budžet. Sredstva su, putem IRB trebala biti plasirana u razvojne projekte i podizanje opšte privredne aktivnosti. Nažalost, kako vidimo iz postojećih podataka, to se nije desilo.

Poseban slučaj je Rafinerija nafte Brod. Privatizacija je izvršena 2007.godine, od strane ruske kompanije Neft Gaz In Kor. (Neft Gaz In Kor ima vlasnički udio od 80%, manjinski akcionari 11.9%, a Investicioni fondovi 8.1.%.)

Dijagram 1: Gubitak rafinerije nafte ad.Brod


Udio obaveza u pasivi Rafinerije kretao se: 2005 (40%), 2007 (60%), 2009 (80%) da bi 2012.godine iznosio 94%. To znači da je Rafinerija praktično u potpunosti pod hipotekom obaveza. Zanimljivo je da su prihodi Rafinerije konstantno u padu nakon privatizacije, te su 2001.god. iznosili 138.707.692 BAM; a 2012.god. tek 87.490.156 BAM. To posebno čudi s obzirom da je cijena barela nafte na svjetskom tržištu u međuvremenu rasla od 24.5$ 2001.god. do 111.6$ 2012.god. Na sve ovo treba dodati da postoje ozbiljne sumnje u to da li Rafinerija uopšte izmiruje obaveze prema budžetu RS. Prema nezvaničnim informacijama (koje su nezvanične zbog netransparentnog ponašanja Vlade) Rusi duguju oko 140 milona BAM.

Pored privatizacijske rasprodaje nekih ključnih privrednih preduzeća, Vlada je u prethodnom periodu pribjegavala vrlo širokoj praksi davanja koncesionih ugovora kojima se eksploatacija prirodnih resursa predaje eksternim igračima. Jedan karakterističan primjer je RITE Ugljevik, veliko rudarsko nalazište i termoelektrana na istoku RS. Prema pisanju Centra za istraživačko novinarstvo [Cin.ba] Vlada RS je 2011. godine dala koncesiju na eksploataciju uglja kompaniji COMSAR Energy Ltd, koja je u vlasništvu Rašida Serdarova. Ubrzo je formiran zajednički konzorcij CERS sastavljen od Elektroprivrede RS i COMSAR-a. Vlada je CERS-u odobrila pravo crpljenja veće količine uglja nego vlastitom preduzeću - RITE Ugljevik. U novim ležištima uglja Beljak i Tobut procjenjuje se da leži zaliha od 68 miliona tona uglja. [trenutna cijena je oko 30€ po toni] Pored toga vlada je odobrila CERS-u i pravo na eksploataciju ležišta Ugljevik Istok u omjeru 70:30% (CERS:RITE). Iz RITE Ugljevik su upozorili da to može dovesti ovo javno preduzeće u situaciju da ostane bez uglja za rad. Istovremeno COMSAR je dobio i dozvolu za izgradnju dva nova bloka termoelektrane, kao i pravo nesmetanog korištenja postojeće infrastrukture. (Poseban problem ovakvih „projekata“ vlade je u tome što da mi nismo u stanju da iskoristimo pozitivne efekte ove tzv. „centar-periferija“ paradigme, na primjer transfer znanja i tehnologija. Što znači da mi bukvalno predajemo vlastite strateške resurse za kratkoročne efekte saniranja tekuće javne potrošnje.) Cijeli je slučaj privukao pažnju javnosti nakon oštrog protesta sindikata RITE Ugljevik, koji je optužio Vladu da radi netransparentno i bez konsultovanja struke. Vlada ovim potezima zapravo privatizuje, na mala vrata, i ugalj i proizvodnju električne energije, sa dalekosežnim negativnim posljedicama.

Već na ova dva primjera moguće je vidjeti da je status elektroenergetskog sektora RS više nego ugrožen. To, naravno, ima izrazito snažne političke posljedice, a novija iskustva to jako dobro ilustruju. Npr. uloga koju Gazprom igra u aktuelnoj krizi u Ukrajini snažna je ilustracija problema u koji država može dovesti sebe ukoliko izgubi energetsku samostalnost kao aspekt ekonomske suverenosti. Još je ilustrativniji primjer Srbije, koja je nakon privatizacije Naftne industrije Srbije (NIS), došla u situaciju da mora balansirati svoju stratešku odluku ka evrointegracijama sa zahjtevima ruske strane. Srbija ima vrlo mali prostor da donosi suverenu odluku o svojoj strateškoj orjentaciji, jer je kritično vezana činjenicom da Rusija ima tako moćan instrument pritiska unutar Srbije, kakav je NIS.  

Očigledno je da je i RS u sličnoj situaciji. Podrška (koja je, naravno, principijelna i hvale vrijedna) koju je Rusija konstantno davala RS-u unutar Vijeća za implementaciju mira, plaćena je vrlo visokom cijenom u kontekstu resursa. Zavisnost je dodatno pojačana činjenicom da je Rusija jedini preostali izvor kreditnih sredstava za potrebe krpljenja budžetskih deficita RS.

Posebna tema koju je ovdje nemoguće izbjeći je uloga RS u širim planovima vezanim za akcije Rusije u energetskom prostoru na Balkanu. O tome se u zadnjih par godina jako puno govori, prije svega u kontekstu „Južni Tok“.

Prema mnogim stručnjacima geoplitike to je novi pravac ruskog pokušaja da Evropu stavi u zavisan položaj od ruskih energenata. Sljedeći prikaz je vrlo ilustrativan i govori sam za sebe:

Dijagram 3: uvozna zavisnost od ruskog gasa

Izvor: http://www.businessinsider.com/european-dependency-on-gazprom-2014-3.

Imajući u vidu iskustvo ukrajinske krize, za RS je izraziti rizik da se dovodi u situaciju da bude na brisanom prostoru sukoba između supervelikih svjetski igrača. Odluka Vlade RS da zaigra isključivo na kartu Rusije, i spali sve mostove prema zapadnim partnerima, predstavlja nacionalni rizik najvišeg ranga, naročito imajući u vidu suprotnu orjentaciju zvaničnog Beograda. To je svjedočanstvo do čega može dovesti neodgovorno krčmljenje resursa. Otvorena i „ničim izazvana“ agresivna retorika kojom predsjetnik RS konstantno napada predstavnike SAD administracije i (kvazi)“proruska“ politika, nema nikakve veze s „proruskim“ osjećajima, već je zapravo izazvana ovisnošću Vlade od Rusije i potencijalnih ruskih kredita.

S aspekta političke stabilnosti RS ova praksa ima vrlo negativne konotacije, jer proizvodi regionalnu konfrontaciju i animozitete. Na primjer, Hercegovina stalno prigovara da ima vrlo nisku stopu koristi od resursa Elektro-energetskog sektora koji su locirani na teritoriji Hercegovine. Nedavno je ovo nezadovoljstvo dobilo i formalnu političku izvedbu kada je zajednica hercegovačkih opština formirala političko tijelo, a opština Ljubinje čak postavila zahtjev za secesijom od RS, zbog neadekvatnog tretmana od strane vlade iz BL. Politika decentralizacije koju je predložila opoziciona SDS, a koju je vladajući SNSD kritikovao kao „regionalizaciju“ i „kantonizaciju“, zapravo je odgovor na ovu vrstu problema. Dakle, da rekapituliramo: nezasita potreba Vlade za „lakim“ novcem, dugoročno posmatrano, ne samo što dovodi do gubitka ekonomske suverenosti RS, već i gura RS u unutrašnje-političku nestabilnost.

4. Devastirana privreda

Na sve ovo treba dodati činjenicu da je i ono što je ostalo pod kontrolom Vlade, zapravo u prethodnom periodu velikim dijelom devastirano. Novac dobijen prodajom resursa i rastom duga nije iskorišten za reforme i pokretanje privrednog/investicionog ciklusa, već je postepeno potrošen u administrativnom sektoru i sumnjivim koruptivnim kanalima.

Primjeri devastacije ranije ekonomski efikasnih preduzeća nebrojeni su. Od OC Jahorina, RAOP-a, pa do praktički svih streteških sektora kao što su „Šume RS“, „Pošte RS“, „Željeznice RS“, i mnoge druge iz „javnog“ sektora.

Poseban problem je što je vlada kreirala i takvo poslovno okruženje da ni privatni sektor ne može da funkcioniše na efikasan način. To jasno možemo detektovati na osnovu udjela domaćih prihoda u budžetu koji konstantno stagniraju: od 86% budžeta 2012.god. do 71,5% 2014. Prema procjenama stručnjaka, udio “sive ekonomije” čini 35% BDP.  

Devastacija privrednog okruženja ima jasne posljedice u vidu ekstremno visoke stope nezaposlenosti. To je naravno i politički relevantna činjenica. Jedan jednostavan primjer ilustruje dubinu ovog problema: strane firme kreiraju veliki dio zaposelnosti u RS, što im omogućava da prijetnjom otpuštanja radnika bitno utiču na javne politike. U RS u kojoj stopa nezaposlenostiiznosi ekstremno visoka, jasno je da svaka prijetnja otpuštanjem radnika znači snažan argument političkog pritiska na Vladu. Možemo samo zamisliti kakav bi udar na Vladu predstavljala prijetnja otpuštanja 1000 radnika u Rafineriji ili čak njeno zatvaranje.

Ako rekapituliramo situaciju po pitanju privrednih kapaciteta, mi smo dovedeni do toga da nam je ostao samo Elektro-energetski sektor. Taj veliki potencijal je zalog našeg budućeg oporavka i stoga ga je potrebno sačuvati od neodgovornog ponašanja Vlade. Naročito imajući u vidu indicije da Vlada intenzivno radi na prodaji i ovog sektora.

Zaključak: Nemogućnost donošenja suverenih političkih odluka

Prva posljedica ovakvog „raspašoj“ pristupa makroekonomskoj politici je enormno povećanje osiromašenja stanovništva i opšti pad standarda. U jednoj studiji iz 2001.god. Svjetska Banka je kao glavni uzrok siromaštva označila „nemanje vlasništva nad prirodnim resursima“ i redukciju političke samostalnosti usljed toga.  

Ali i direktne političke posljedice su jasne: siromaštvo je značajan uzrok društvene nestabilnosti. Efekat nestabilnosti pojačan je usljed tipičnog tranzicijskog raslojavanja društva i udara na „srednju“ klasu, te tajkunizacije zemlje. Taj veliki raskorak je uzrok društvene nestabilnosti, koja u pojedinim „tranzicionim“ zemljama poprima obim pravog klasnog rata. Kako su pokazale nedavne nasilne demonstraciju u FBiH, ali i učestali protesti nezadovoljnih radnika, studenata, demobilisanih boraca i drugih slojeva društva u RS, mi smo vrlo blizu kritične tačke kada će ekonomska devastacija učiniti potpuno irelevantnim politička pitanja iz klase „nacionalističkih“. Ekonomska devastacija sama po sebi ugrožava politički status RS. A njene posljedice nas dovode u situaciju da više nismo u stanju da samostalno donosimo političke odluke. Parola-obećanje o „referendumu“, „nemogućoj Bosni“ i sl. je sporednim putem ugrozila ne samo ekonomsku stabilnost RS već i njenu političku poziciju.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner