Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Bošnjački zaokret ka konceptu “fildžan države”
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Bošnjački zaokret ka konceptu “fildžan države”

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Savanović   
četvrtak, 28. april 2011.

(Novi Reporter, 13. 4. 2011)

Imajući u vidu činjenicu da postaje sve teže oteti se utisku da je Bosna i Hercegovina na izdisaju i da bukvalno proživljava svoje posljednje dane u dosadašnjoj formi, neophodno je zapitati se o uzrocima i procesima koji su onemogućili njeno trajno konstituisanje kao političke činjenice. To je svakako zanimljiva rekapitulacija, kako iz aspekta ocjene nedavne prošlosti, tako i u kontekstu modeliranja eventualne buduće političke mape ovog prostora. Opšte je mjesto konstatacija da je ključni uzrok odsustva konstitutivnog ugovora naroda u BiH taj što su Srbi i Hrvati od samog početka doživljavali BiH kao nametnutu, neželjenu sudbinu, sa nadom u njen privremeni karakter, dok su jedino Bošnjaci istinski pokušavali da izgrade zajedničku državu. Umjesno je početi od pitanja - koliko takva ocjena odgovara realnosti?

Dvije doktrine: U stvarnosti, u procesu disolucije bivše Jugoslavije, bošnjačke političke elite oscilirale su između dvije suprotstavljene vizije BiH, koja je bila definisana kao cilj političke i vojne borbe. Jedna vizija koncentrisala se oko ideje “bosanstva” – cjelovite, ali “građanske” Bosne koja za Muslimane u BiH predstavlja najoptimalniji okvir i istovremeno omogućava institucionalnu dominaciju nad druga dva naroda. Ta doktrina onemogućena je, prije svega relativnim neuspjehom Bošnjaka u nastojanju da u građanskom ratu takav koncept silom oružja nametnu ostalim “građanima”, što je konačno fiksirano kao politička i pravna norma u Dejtonskom ustavu, koji nedvosmisleno definiše BiH kao državu naroda. I kasnija, mirnodopska, ali nasilna prekrajanja Dejtonskog sporazuma pokazala su se kao nedovoljna za tako suštinsku transformaciju poretka, pa je koncept građanske Bosne i pored svih angažmana ostao utopija. Ipak, sve donedavno, ta vizija ostala je magistralna linija zvaničnog Sarajeva i politički program Stranke demokratske akcije, naročito krila oko Sulejmana Tihića, koji je manje-više dosljedno zagovarao takav pravac. Parola i program “korak po korak, ali stalno naprijed” koju je SDA koristio za prethodne izbore, još je bila na tragu ove koncepcije.

Druga doktrina, doktrina “bošnjaštva”, bila je obilježena formulom osvajanja “onoliko Bosne koliko je moguće efektivno držati”. To je doktrina “fildžan države”, koju je u nekoliko navrata u toku rata promovisao sam Alija Izetbegović. Premda teritorijalno minijaturna, i po objektivnim kapacitetima beznačajna, ta državica bila bi enormna kao politička činjenica, s obzirom na to da bi predstavljala prvu muslimansku enklavu u modernoj Evropi. Zanimljivo je u kontekstu tog pristupa registrovati važnu činjenicu - da BiH nikada nije ratifikovala bilateralne sporazume o priznanju granica niti sa Srbijom, niti sa Hrvatskom, te da se niko iz Sarajeva ni dan-danas ne uzbuđuje i ne oglašava u vezi s tim pitanjem. Ipak, premda je uvijek tinjala kao mogućnost, nakon rata ta opcija bila je u defanzivi, prije svega koncentrisana oko Islamske zajednice i, čini se, Stranke za BiH, te “desnog” krila u SDA, uključujući tu i mlađeg Izetbegovića. Komentarišući jednom prilikom neslaganja i razlike sa Tihićem Bakir Izetbegović je pojasnio da su one prije svega ideološke, odnosno, da je Tihić i suviše blizu centru, i to kako u vezi s pitanjem ekonomije, tako naročito u vezi s pitanjem države.

Začuđujuće i iritantne činjenice – da često nije bilo moguće jasno markirati koja je uopšte bošnjačka pozicija u političkoj stvarnosti, te da su potezi zvaničnog Sarajeva stalno izazivali opštu konfuziju, posljedice su toga da nijedna od ove dvije koncepcije nije uspijevala da se nametne. Utisak nekonzistentnosti i otvorenog nepovjerenja koje su bošnjačke političke elite iznova i iznova produkovale, poput, na primjer, stalnog javnog zalaganja za cjelovitu državu praćenog ponašanjem koje tu državu praktički onemogućava, doživljavani su kao posljedica te nedefinisanosti. Svi pokušaji organizovanja Bošnjačkog sabora, različitih naučnih i drugih konferencija, lamentiranja akademika Filipovića i slično, nisu uspijevali da premoste jaz između suprotstavljenih vizija i napokon definišu šta Bošnjaci žele i mogu ostvariti sa Bosnom. Međutim, izgleda da to više nije slučaj i da se bošnjačka politika, računajući tu čak i umjerenu liniju, sada definitivno opredijelila za opciju “bošnjaštva”. Više je događaja koji opravdavaju ovakvu prognozu, a trenutna farsa sa uspostavom vlasti u Federaciji samo je najočiglednija potvrda takvog pravca. Jer, dekonstituisanje hrvatskog naroda nesumnjivo će proizvesti posljedicu samoorganizovanja hrvatskih kantona u neku vrstu neformalne političke zajednice, koja će u drugoj fazi prerasti u formalni treći entitet. Rezultat je to da će već formirana Republika Srpska, zajedno sa Herceg-Bosnom u fazi utemeljenja, istovremeno značiti i bošnjačku državu.

Utisak nekonzistentnosti i otvorenog nepovjerenja koje su bošnjačke političke elite iznova i iznova produkovale, poput, na primjer, stalnog javnog zalaganja za cjelovitu državu praćenog ponašanjem koje tu državu praktički onemogućava, doživljavani su kao posljedica te nedefinisanosti.

Kraj pat pozicije: Ovim se dotičemo i načina praktično-političkog ostvarenja doktrine “bošnjaštva”. S obzirom na činjenicu da bi eksplicitan zahtjev za muslimanskom enklavom usred Evrope nesumnjivo proizveo krstaške reakcije, Bošnjaci su u realizaciji ovog programa samom političkom realnošću okruženja u kome se nalaze prinuđeni da guraju druga dva naroda u secesiju. Izgon Hrvata iz Sarajeva i drugih većinski bošnjačkih kantona ovdje, dakle, nije samo stvar odsustva “građanskog društva”, već može biti viđen i kao dio jednog šireg projekta čišćenja budućeg muslimanskog entiteta od nemuslimana. Često smo od različitih kvazinaučnih elita, a naročito iz redova samih Bošnjaka, mogli čuti teze da Bošnjaci, usljed svog istorijskog backgrounda, nisu državotvoran narod, te da upravo u tome leži uzrok dezorijentisanosti njihovih političkih elita. Prema toj spornoj tezi, nasuprot Srba i Hrvata, koji su oduvijek imali snažan državotvorni impuls, sa Bošnjacima to, usljed otomanskog legata, nije bio slučaj. Međutim, sve više se čini da ta dijagnoza nije tačna. Ako se prethodno učitavanje racionaliteta u poteze sarajevske politike može prihvatiti, onda je iracionalni državni udar SDP-a, zapravo, efektan primjer realpolitičkog ostvarenja cilja u skladu sa priručnim sredstvima i nastavak kontinuiranog rada na proizvođenju muslimanske države.

Ujdurma oko traženja “samo” jednog ministra izvan bloka dva HDZ-a, stavljanje je Hrvata pred svršen čin u kome oni moraju reagovati na način da izađu izvan suvereniteta formirane federalne vlade.

Kao što je prethodno permanentno anatemisanje Republike Srpske proizvelo potpuno distanciranje i vlasti i naroda u Srpskoj od institucija države, tako i sadašnji pritisak na HDZ-ove cilja u istom pravcu sa hrvatskim narodom. Ujdurma oko traženja “samo” jednog ministra izvan bloka dva HDZ-a, stavljanje je Hrvata pred svršen čin u kome oni moraju reagovati na način da izađu izvan suvereniteta formirane federalne vlade. Naime, dovoljna je samo površna analiza da se pokaže o čemu je riječ: Vlada Federacije formira se prema šemi – osam ministara Bošnjaka, pet Hrvata, tri Srbina, ali se prema poslovniku odluke donose većinom koja ima, kao uslov, bar jednog predstavnika svakog od naroda. To znači da SDP, s obzirom na to da ima najmanje pet bošnjačkih ministarskih mjesta i sva tri srpska, obezbjeđivanjem tog “samo” jednog ministra Hrvata, obezbjeđuje totalnu vlast u federalnoj vladi. Potpuno je jasno da Hrvati ne mogu pristati na takav scenario, te da će pokušati proglasiti vlastitu samoupravu. Time će de facto proglasiti i bošnjački entitet.   

Treba primijetiti da je ovakva odluka Sarajeva, premda može izgledati kao nepromišljenost, ipak naišla na iznenađujuće odobravajući prijem kod svih zainteresovanih strana. Činjenica da su se čak i mirotvorci Boris Tadić i Ivo Josipović okuražili da nešto prokomentarišu u pravcu nemogućnosti “bosanstva”, govori da postoji opšti konsenzus relevantnih lokalnih faktora u vezi s pitanjem ovog zaokreta. Neuporedivo je važnije da izjava visokog predstavnika, da ne vidi ništa sporno u tome da Hrvati povezuju zajednice u kojima žive, istovremeno praćena stavljanjem ad acta odluke Centralne izborne komisije BiH povodom formiranja federalne vlasti, kao da pokazuje da je taj konsenzus i šireg obima. Sve donedavno dominirao je stav o nužnosti cjelovite BiH kao jedinog mogućeg načina sprečavanja neprihvatljivog formiranja muslimanske države u Evropi. Kako je nedavno objasnio Wolfgang Petritsch, takva bi jedinica imala snažnu podršku arapskih zemalja i proizvodila bi snažan bezbjednosni pritisak, vrlo sličan onome u pojasu Gaze. Međutim, sudeći prema izjavi sadašnjeg visokog predstavnika Inzka, taj stav kao da se mijenja, bar što se tiče zemalja zastupljenih u Savjetu za implementaciju mira (PIC). Zapravo, stiče se utisak da je svima dozlogrdila bosanska pat pozicija, te da je neka vrsta rješenja nužna, s obzirom na to da postojeće stanje niti funkcioniše, niti ima izgleda da profunkcioniše. Bošnjaci su apsurdnim insistiranjem na neostvarivoj građanskoj BiH, a “međunarodna zajednica” strahom od muslimanske države, i suviše dugo blokirali bilo kakvo realno i održivo rješenje, pa ovaj opšti zaokret ka “bošnjačkom” konceptu, premda bremenit opasnostima i izazovima, otvara vrata za principijelne i dugotrajne sporazume. 

Lov u mutnim tokovima: Razmišljajući o mogućim scenarijima, neophodno je osvrnuti se na eventualne rizike koje izbor takvog modela ima po interese Republike Srpske. Prvo, treba očekivati da će proces eventualne disolucije BiH biti praćen teritorijalnim zahtjevima iz Sarajeva prema Srpskoj. Pošto je zvanična poza Bošnjaka, naročito onih “građanski” orijentisanih i okupljenih oko predsjednika Bošnjačkog instituta - jedinstvena, cjelovita i “građanska” BiH, te da se oni samopromovišu kao njeni jedini zastupnici, očigledno je da će u situaciji eventualnog raspada Sarajevo imati priliku ponovo zaigrati na kartu “gubitnika”, koji ima legitimno pravo na “odštetu” u smislu teritorije. Upravo zato treba jasno konstatovati da ideologija “bosanstva” nikada nije bila jedina i neupitna ideologija zvaničnog Sarajeva, te da je koncept “bošnjačke” države od samog početka bio an pari konkurentna zamisao.

Ignorisanje objektivno opravdanog revolta pogodovalo bi pojavi različitih demagoga i uzurpatora, “svetih” ili svjetovnih, koji, u uslovima nedovršene države, mogu instrumentalizovati bunt u različite svrhe. 

Sarajevski akademik Edin Šarčević u više navrata je vrlo dokumentovano ustvrdio da se upravo u Alijinom definisanju Bosne, kao onakve države kakvu je odrede njeni konstitutivni narodi, krije početni uzrok svih kasnijih konstitutivnih problema. Tim stavom sam Izetbegović je praktički poništio već postojeći, poprilično građanski Ustav Socijalističke Republike BiH. Ne može se reći da je to iznenađujuće, već se, naročito imajući u vidu Islamsku deklaraciju, može osnovano tvrditi da je strateški cilj od samog početka i bio “bošnjačka” enklava, mala ili velika. Prema tome, jasno je da bi pozivanje na “gubitničku” poziciju i bilo kakvi na tome zasnovani zahtjevi prema RS bili netačni i nelegitimni. Ipak, oni mogu predstavljati ozbiljan problem, naročito u atmosferi nekih nepovoljnih tokova unutar same Republike Srpske, poput otvoreno iskazanog nezadovoljstva stanovnika hercegovačkih opština vlastitim statusom u Republici. Vlada RS ne bi smjela da se bahato odnosi prema tim zahtjevima. Ignorisanje objektivno opravdanog revolta pogodovalo bi pojavi različitih demagoga i uzurpatora, “svetih” ili svjetovnih, koji, u uslovima nedovršene države, mogu instrumentalizovati bunt u različite svrhe. 

Drugo, ne treba prenebregnuti ni “događanje” Sandžaka u Republici Srbiji. Nedavna pozivanja na “Dejton 2”, koji bi obuhvatao novu teritorijalnu reorganizaciju ne samo Bosne, već i šireg područja, predstavljaju upozorenje u tom pravcu. Karakteristično je da sandžačke vođe oko Zukorlića insistiraju na neprimjerenoj paraleli sa “događanjem naroda” u sjevernoj Africi. Međutim, “arapsko proljeće” nacionalno je indiferentno i motivisano, prije svega, zahtjevima za demokratizaciju i obaranje nenarodnih režima, te u manjoj mjeri socijalnim buntom. U Srbiji ti motivi apsolutno ne stoje: socijalno stanje je teško, ali je identično za sve građane; a demokratija, kako formalna, tako i u smislu vrijednosti, već funkcioniše. Očigledno, bošnjačka i sandžačka velikomuslimanska struja nada se da će problematizovati ovu situaciju u pravcu nacionalnog pitanja i da će, loveći u mutnim tokovima potencijalne disolucije BiH, proširiti svoj zahtjev i prema Srbiji. Na taj bismo način, uz (polu)Veliku Srbiju i Veliku Albaniju, na istorijskoj sceni imali priliku vidjeti i Veliku Bosnu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner