Početna strana > Rubrike > Politički život > Pravila savremenog „Jupitera” - slučajevi Kosova, Krima i Slovenije
Politički život

Pravila savremenog „Jupitera” - slučajevi Kosova, Krima i Slovenije

PDF Štampa El. pošta
Vojislav M. Stanojčić   
ponedeljak, 14. april 2014.

Dobro poznata izreka starih Rimljana Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru (bogu), nije dopušteno volu) mogla bi se osavremeniti i u današnje vreme prevesti i ovako: „Što je dopušteno Amerikancima i njihovim većim i manjim saveznicima i satelitima, nije dopušteno drugima”.

Primera je bezbroj, a najsvežiji dolazi iz krize u Ukrajini. Prema objašnjenju Vašingtona i Brisela, sasvim je prirodno i legitimno da pobunjenici (koje su oni pripremili i finansirali) izazovu nerede, ljudske žrtve i opšti haos u zemlji i proteraju na poslednjim izborima izabranog presednika (kažu za njega da je mnogo voleo da se bogati) i zatim preuzmu vlast. Amerikanci, kao što se i moglo očekivati, nisu ništa imali protiv ovih "spontanih” demonstracija i uspostavljanja nove vlasti, te su je odmah priznali, njihovi sateliti takođe.

Priča bi imala manje-više srećan holivudski kraj da nije bilo tog iznenadnog referenduma na Krimu, na kome je stanovništvo, pošto je u ogromnoj većini rusko, glasalo najpre za otcepljenje od Ukrajine, a zatim i za pripajanje „majčici Rusiji“. E , to već nije bilo prirodno za Vašington i Brisel. "To je nelegalno, ne može tako da se postupa”, ljutili su se i pretili i još prete. ”Zašto?”, čudio se i još se čudi Vladimir Putin. "Kosovo može da se proglasi za samostalnu državu, a Krim ne može”. ”Ne može, zato što su to različiti slučajevi. Srbija je decenijama (zašto ne i vekovima?) ugnjetavala i mučila sirote Albance. Kad oni to više nisu mogli da izdrže, uzeli su puške u ruke i pobunili se protiv beogradske krvave tiranije i otcepili se. Uostalom (kako nedavno reče Barak Obama, svesno ili nesvesno, govoreći neistinu), oni su na referundumu organizovanom pod nadzorom Ujedinjenih nacija pokazali da su za odvajanje od Srbije. S druge strane, stanovnici Krima uopšte nisu bili ugroženi, još manje progonjeni, te nikako nisu imali razloga da organizuju referendum i traže otcepljenje od Kijeva”, otprilike tako oni zaključuju, pokazujući u isto vreme koliko im je pamćenje nepouzdano.

Pre samo neku godinu, upravo na zahtev SAD i pod njihovim uticajem, Međunarodni sud je legalizovao stvaranje samoproglašene republike Kosovo. Utvrdio je da i deo neke države može referendumom da postane samostalan i onda kada se centralna vlast tome protivi. Ali, kako već rekoše stari Rimljni, Quod licet Iovi. . . Uzgred, bilo bi veoma zanimljivo videti hoće li se i kada organizovati referendum u Teksasu u kome postoji jak pokret za stvaranje nezavisne države i kako će Bela kuća reagovati na moguće otcepljenje od SAD.

Priču o razlikama slučajeva Kosova i Krima, razumljivo, prihvataju i svi oni koji na neki način zavise od Vašingtona i Brisela. Stoga ni g. Jelko Kacin, zvaničnik Evropske unije zadužen za jugoistočnu Evropu i izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, obilazeći bivše jugoslovenske republike ne prestaje da ponavlja vašingtonsko-briselsku mantru kako Kosovo i Krim nikako nisu isto. Možda bi mu građani Srbije i poverovali na reč kad bi on tu razliku nalazio u tome što Krim nije zasut NATO bombama, niti je na njemu bilo krvavih borbi i ljudskih žrtava, a i, to se tiče Amerikanaca, oni bar zasad – tamo nemaju ni pomorsku ni kopnenu vojnu bazu, ali je jasno da g. Jelko nije u stanju da razmišlja na takav način.

On, koji bar u odnosu na nas nikad nema dlake na jeziku, ne libi se da u svakoj zgodnoj prilici srpskoj javnosti zabada prst u oko tvrđenjem kako je Kosovo za Srbiju zauvek izgubljeno. Naši novinari ga često i rado intervjuišu, a mediji posvećuju dosta prostora njegovim razmišljanjima (kako i ne bi, kad nas on nadzire i proverava da li se lepo ponašamo na putu za Brisel). Šteta je samo što se nikada ne sete da ga zamole za razgovor o njegovom viđenju otcepljenja Slovenije od SFRJ. Kako je i sam neposredno učestvovao u pripremanju i ostvarenju "oslobođenja od velikosrpske hegemonije” (ili nečeg drugog negativnog što je poticalo iz Srbije), verovatno bi njegova sećanja bila korisna i zanimljiva za srpsku javnost. Takođe bi g. Kacin mogao, a što dosad nije niko učinio, i da uporedi slučajeve Slovenije i Kosova. To bi mu svakako bilo znatno bliže i lakše od traženja razlika između Kosova i Krima, jer nikako ne treba zaboraviti da je on bio ne samo svedok, već i jedan od posvećenih učesnika događaja koji su doveli do osamostaljenja Slovenije.

Sve je počelo ”iznenađujućim” prošiptarskim manifestacijama i antisrpskim demonstracijama u Cankarjevom domu u Ljubljani, kada se već mogla naslutiti zajednička ideja o odlasku iz Jugoslavije, koju su i jedna republika SFRJ i jedna autonomna pokrajina Srbije uspešno, a svaka na poseban način, i ostvarile.

Koje su bile pobude šiptarskih boraca za otcepljenje, objasnili su njihovi američki zaštitnici, dok su motivi slovenačkh buntovnika protiv SFRJ ostali nedovoljno rasvetljeni. Ovde bi g. Kacin, takođe, imao šta da ispriča. Treba ga samo pitati. Nema sumnje da mu je dobro poznato kada je nastao pokret za otcepljenje i šta ga je izazvalo. Da li su na njega možda uticali surova diktatura Beograda i progoni Slovenaca koji je nisu slepo podržavali? Ili je on nastao i rastao zbog sve jačeg osećanja zapostavljenosti i obespravljenosti slovenačke republike u tadašnjoj Jugoslaviji? Jesu li građani Slovenije mislili da je njihov nacionalni dohodak manji od zasluženog, da njegov veliki deo odlazi u Srbiju i druge republike, burad bez dna? Verovatno jesu. I možda su i oni, osećajući da su eksploatisani, a svesni da ne mogu ništa da promene, pevali istu pesmicu kao i njihovi saborci sa Kosmeta: ”Priština radi, Beograd se gradi!”, samo što je u njihovoj verziji umesto Prištine bila Ljubljana.

Nema boljih svedoka od insajdera. Treba im samo postaviti prava pitanja i podstaći ih da govore. Neke činjenice o osamostaljenju Slovenije su poznate. Posle narodnog referenduma održanog 23. decembra 1990, na kome se većina stanovništva izjasnila za izlazak iz Jugoslavije 25. juna 1991. slovenački parlament proglasio je otcepljenje od SFRJ. Dva dana kasnije počela je ”Slovenska osamosvojitvena vojna” kako je oni nazivaju , a zapravo desetodnevni rat JNA i Teritorijalne odbrane Slovenije, kojom su komandovali Janez Janša i Igor Bavčar. Uz trapavo vođenje jedinica JNA i masovno dezertiranje vojnika nesrpske nacionalnosti, slovenački teritorijalci, mnogostruko brojniji od 3. 000 vojnika JNA (a da se i ne govori o jasnom cilju koji su imali), izašli su kao apsolutni pobednici. U tim desetodnevnim sukobima poginulo je 10 Slovenaca i 54 vojnika i oficira JNA

U svim ovim burnim događajima, g. Kacin se sjajno snašao. Diplomirani student Fakulteta za narodnu odbranu u Ljubljani postao je ministar za informisanje u vladi Slovenije. U stilu najboljih Gebelsovih učenika širio je bezočne laži (o čemu je već bilo reči u NSPM) o strahovitim razaranjima JNA i njenim zločinima. Zaboravio je samo da pomene i jedini pravi ratni zločin. U Holmecu su se tri vojnika JNA predala teritorijalcima, a oni su ih streljali. O tom, prvom ratnom zločinu na tlu bivše Jugoslavije postoji i snimak Austrijske televizije (ORF), ali se na njega ni iz Srbije nije ozbiljno reagovalo, te je on ostao nerasvetljen. (Na sličan način iz Beograda je mlako reagovano i na odluku slovenačkih vlasti 1992. godine da građanima neslovenačke nacionalnosti, kojih je bilo preko 25. 000 - među njima i dosta Srba - oduzmu državljanstvo i ostave ih bez ikakvih dokumenata, imovine i mogućnosti da se zaposle. Istu drskost slovenačke vlasti ispoljile su i dugogodišnjim odbijanjem da isplaćuju penzije građanima Srbije koji su u bivšoj Jugoslaviji radili u slovenačkim preduzećima, izgovarajući se nedostatkom finansijskih mogućnosti da izvršavaju svoju obavezu.)

Nema sumnje da bi g. Kacin uspešno uporedio osamostaljenje svoje zemlje sa slučajem Krima i podrobno objasnio u čemu su sličnosti (ako ih ima) ili razlike. Bilo bi to zanimljivo i poučno štivo ne samo za građane bivše Jugoslavije, nego i šire, znatno šire. . .

Što se njega lično tiče, posle oslobođenja Slovenije, kome je i sam, kao ministar za informacije, znatno doprineo, Jelko Kacin je vodio i ministarstvo odbrane Slovenije, da bi zatim nove prilike za napredovanje potražio i našao u Evropskoj uniji i Parlamentu Evrope. Božja kazna Srbima za počinjene grehe ili samo najobičniji sadizam čelnika Evropske unije dodelili su mu ulogu glavnog nadzornika Srbije na njenom dugom putovanju u Brisel.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner