Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Ruka koja drži daljinski
Kulturna politika

Ruka koja drži daljinski

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
petak, 13. februar 2009.
Neki veruju da samo postojanje nekog iskušenja već podrazumeva i narušavanje nekog našeg prava na spokoj ili moralno vladanje. Tako će reći – eto, dobre devojke „moraju“ da postaju sponzoruše kada vide sve te njihove „snalažljive“ drugarice kako paradiraju u „Versaće“ garderobi. Ili, kako danas momci „moraju“ da se snalaze za keš na sumnjive načine, da bi ijedna devojka uopšte htela da ih pogleda. Pristojni muškarci „moraju“ da izgube kontrolu nad svojim postupcima kada po ceo dan gledaju na ulici sve te namiguše u izazovnoj odeći. Da ne pominjemo sve one restorane brze hrane sa proizvodima tako lukavo napravljenih mirisa i ukusa, da nas prosto „prisiljavaju“ da se prejedemo. Ili razne tako primamljive i dostupne kredite i laki keš, zbog kojih „moramo“ da se zadužujemo preko glave, jer kako bismo zaboga bez njih priuštili neki „normalan“ život, tj. automobile, putovanja, tehniku.

Ne, bogami, ništa od toga se ne mora. Ne mora nigde da se putuje, ne mora da se ima automobil, ne mora da se bude popularan u društvu. Pa ne mora ni da se sedi u TV-studiju i otkriva sopstvena intima pred čitavom nacijom. Niti činjenica da možete zaraditi čitavih 5 miliona dinara ukoliko to uradite, znači da se vama manipuliše, te da vam đavolska moć novca oduzima slobodnu volju i prisiljava vas da se ponižavate pred milionskim gledalištem.

Premijera novog TV kviza „Trenutak istine“, u kome se novčana nagrada stiče odgovaranjem na najintimnija pitanja uz nadzor detektora laži, prikovala je uz male ekrane preko dva miliona gledalaca u Srbiji. Već sutradan, u javnosti je zavladala prava moralna panika. Od zahteva za zabranom, preko analiza o štetnosti po javni moral, do rasprava o lošem ukusu. Da li se na ovaj način ljudska priroda isuviše ogoljuje? Da li se od grešnika prave heroji i sveci? Da li se nagrađuje iskrenost ili hvalisanje sopstevnim nepočinstvima? Da li se ugrožava privatnost najbližih?

Psihološki striptiz, razgolićivanje intime – da li je zaista u pitanju nešto potpuno novo u savremenoj medijskoj kulturi? Zapravo, objavljivanje čitavom svetu svojih najintimnijih aspekata života danas je najnormalnija pojava, koja se čak češće vrednuje pozitivno nego negativno, jedino što je kontekst ovog puta nešto drugačiji. Jeste li već čuli za izraz „oprafikacija“? U pitanju je neologizam koji označava „eksploataciju privatnog u javnoj sferi kao vid terapije“ za šta su, smatra se, najzaslužnije emisije Opre Vinfri koje su revolucionalizovale odnos privatnog i javnog. Naravno, kada to radi Opra, sve deluje tako plemenito i korisno. Gosti u emisiji ispovedaju najintimnije prljave porodične tajne, iskustva zlostavljanja, seksualne eksperimente, prevare, debljanja, mršavljenja, plastične operacije, oni uvode kamere u svoje zapuštene kuće pune đubreta, otvaraju svoje frižidere prepune nezdrave hrane, a čitava Amerika posmatra njihovu katarzu. Posle nekoliko suza voditeljke i publike, taman da se svi osetimo preporođenim, kamera fokusira tek objavljenu knjigu u kojoj ispoveđeni svoje tajne i grehe iz prošlosti opisuje još detaljnije i iskrenije nego u emisiji, a koju možete vrlo lako naručiti preko njegovog sajta, kao i majce, šolje, podmetače…

Ni kod nas ispovedanje intime zarad plemenitih ciljeva nije ništa manje popularno. Nedavno otvaranje teme kvaliteta usluge u porodilištima na jednom domaćem blogu, pokrenulo je pravu lavinu ispovesti žena koje su, potpisane imenom i prezimenom, do detalja prepričavale svoja porođajna iskustva – počev od klistiranja i pražnjenja creva, preko dinamike „otvaranja“ svojih polnih organa, pa do problema sa izmuzavanjem. Novčane nagrade naravno da nije bilo, ali je upadljiva bila „strast“ za ispovedanjem koja je bila mnogo više od proste potrebe za iznošenjem činjenica o lošem stanju u porodilištima.

O zvezdama i da ne govorimo. Trnovit put do vrha, preko kreveta i „leševa“ suparnika, uz drogu, perverzije, nasilje, kriminal – ima li bolje teme za autobiografiju? A političari koji pred nacijom priznaju svoje nestašluke? Sećate li se dirljive Klintonove ispovesti o bliskoj saradnji sa gđicom Levinski? Mediji su čak uočili da je nakon svega čitav njegov nastup zadržao dozu „oprafikovanosti“, tj. empatičnog, ispovednog stila obraćanja. I srpska javnost prepuna je ljudi koji su svoju intimu dobro upakovali i prodali u obliku ličnih ispovesti ili tabloidnih vesti. Za naslove kao što su „Gola istina“, „Seks na eks“, „Svi moji muškarci“, „Moj život moj skandal“ u skoro svakoj biblioteci postoje liste čekanja.

Intrige nisu samo stvar petparačke literature. Tradicionalna umetnost i popularna kultura veoma velik značaj poklanjaju razotkrivanju „niskih strasti“ svojih protagonista. Incesti, ubistva, pohlepa, zavist, mračne tajne – oduvek su inspirisale stvaraoce i privlačile publiku, što su vrlo dobro znali i grčki tragičari, i Šekspir i Dostojevski. Setimo se samo kako su serije kao što su „Seks i grad“ ili „Očajne domaćice“ obrađivale razne vrste moralnih i seksualnih tabua, pokazujući kako svi ti obični ljudi oko nas zapravo neguju razne nastranosti, i gde svaki protagonista krije neku tajnu i greh, ubistvo, devijaciju, podlost.

Neki kulturni kritičari, poput sociologa DŽošue Gemsona (Joshua Gamson) su čitavu oprifikovanu „kulturu ispovedanja“ čak ocenili kao pozitivan fenomen, koji je raznim marginalizovanim kulturnim i seksualnim grupama pružio vidljivost u medijima i učinio da ih društvo prihvati i doživi kao prava ljudska bića. Drugi, poput sociologa Viki Ebt (Vicki Abt), autorke knjige „Coming After Oprah: Cultural Fallout in the Age of the TV talk show“, smatraju da takvi programi dovode do redefinisanja društvenih normi i brisanja granica između normalnog i devijantnog.

 

 

 

Da li su učesnici „Trenutka istine“ ljudi poput nas? Da li su oni opasni objekti za identifikaciju? Iskustva zemalja u kojima se ova emisija već uveliko prikazuje pokazuju da oni nisu postali nikakvi heroji i primeri za ugled. Zapravo, mnogi od njih postali su vic, a nastup u emisiji sinonim za javno blamiranje. Učesnici ovog kviza očigledno imaju snažnu potrebu za eksponiranjem i „psihološkim striptizom“, i gledalac se ne može oteti utisku da je učestvovanje u ovakvom programu za njih neka vrsta „terapije“. Da nije tako, i da generalno zaista ne cenimo sopstvenu intimu, redovi za prijavljivanje u emisiju bili bi kilometarski. Zapravo, ogromna većina nas spremna je da gleda kako neki drugi ljudi prave budale od sebe, ali ne i da čini to isto. „Heroj“ prve epizode, izvesni političar iz Novog Sada, u medijima je sasvim razumljivo prestavljen kao krajnje kontroverzna ličnost sumnjivih kvaliteta, i naslovi koji sugerišu da ga, za razliku od žena, muškarci obožavaju, puko su novinarsko spinovanje. Da li zaista verujemo u to da postoji opasnost da će jedan hvalisavi preljubnik koji bije svoju ženu, a svoje političke veze koristi za pretnje i iznuđivanja, zbog toga postati primer za ugled nacije? O da, takvih dakako ima među ovdašnjim ljudima „od ugleda“, ali samo zahvaljujući činjenici da svoj prljav veš koliko-toliko drže daleko od očiju javnosti.

Radoznalost publike takođe je sasvim očekivana. Žudnja za zavirivanjem u tuđe živote prirodna je ljudska osobina – to jeste način da se uči o ljudskoj prirodi i njenim „mračnim stranama“. Ista ona radoznalost koja nas motiviše da se raspitujemo za prvi zubić deteta iz komšiluka, ili da načuljimo uši kada njegovi roditelji počnu da se gađaju tanjirima, privlači nas i da sedimo uz mali ekran i gledamo „Trenutak istine“, ali i da sa interesovanjem pratimo neku naučno-popularnu emisiju o tajnama ljudskih instinkata, iz koje saznajemo da žene najčešće varaju muževe kada imaju ovulaciju, ili da su muškarci spremni da završe u krevetu sa svakom privlačnom ženom koja im priđe na ulici. Ono što je najčešće skriveno i nedostupno našem saznanju, samo ima veću ekskluzivnost, pa samim tim ima i veću vrednost na medijskom tržištu. Da li je u pitanju voajerizam? Voajerizam je, ipak, mnogo više od ovakve radoznalosti, i on bi zahtevao da sami učinimo neki mnogo veći napor da zavirimo u tuđu spavaću sobu nego što je posezanje za daljinskim. Međutim, ta naša radoznalost se isto tako vremenom i iscrpljuje, i naravno da se može očekivati trenutak kada ovu emisiju niski rejtinzi neće više moći da održe u životu. Prva emisija „Trenutka istine“, privukla je u SAD 23 miliona gledalaca, da bi gledanost ubrzo pala na 8 miliona.

Da li sve ovo ima uticaja na osipanje moralnih standarda? Možda, mada, kao što su skloni da razbijaju moralne tabue, mediji su isto tako skloni preteranom moralisanju. Kada je voditeljka „Trenutka istine“ postavila učesnici pitanje: „Da li ste ikada polizali tanjir posle jela?“ delovalo je kao da je pita za neki najstrašniji greh, mada verovatno niko u Srbiji ne bi znao da objasni zašto. „Deci daje hranu sa poda!!“, „Voli da miriše gaćice svoje devojke!!“ – samo su neki novinski naslovi koji su u susednoj Hrvatskoj, neka ne tako šokantna niti nemoralna priznanja učesnika „Trenutka istine“ pokušali da predstave kao vrhunske grehove. Zahvaljujući medijima, i obući istu haljinu dva puta postalo je nemoralno, da ne govorimo o ozbiljnijim stvarima, na primer o nedavnoj medijskoj satanizaciji francuske Ministarke pravde zato što se tri dana posle porođaja vratila na posao, ili Britni Spirs kada joj je dete zamalo ispalo iz ruku.

Poput Velikog Brata i sličnih programa „posle kojih više ništa neće biti isto“ i ovaj medijski fenomen verovatno će jednog dana pasti u zaborav. Možda će ga zameniti neki još gori, a možda i ne. Kakav god da bude, nekome će smetati. Jedni će se buniti što se promovišu „prevaziđene vrednosti“, drugi što se „podrivaju prave vrednosti“, treći što se „previše prikriva“, četvrti što se „previše otkriva“. Kao i obično, većina onoga što će se pričati, biće, u najmanju ruku, preterivanje.

Zapravo, sasvim suprotno pozivima na uzbunu, čini se da kvalitet televizijskog programa nikada nije bio bolji. Dok smo ne tako davno mogli da biramo između dva programa od kojih je na jednom bio šou Rokera s Moravu, a na drugom Indirekt, danas, u svakom trenutku imamo na raspolaganju skoro stotinu različitih kanala, od kojih najmanje deset prikazuje samo naučni program, a nekoliko samo koncerte i opere. Na nekima se, istina, od jutra do mraka priča samo o tome šta oblače holivudske zvezde, ali na drugima se ređaju emisije koje prate i popularizuju živote običnih ljudi iz radničke klase, poput recimo mnogobrojnih i vrlo gledanih rialiti programa na Diskaveriju o automehaničarskim radionicama, hrabrim ribarima iz Severnog mora, o inžinjerima i građevinarima, o najprljavijim poslovima na svetu i slično. Kao i sve, i televizija ima svoju lepu i svoju ružnu stranu, a konačna odluka o tome šta će biti najgledanije jeste na ruci koja drži daljinski. To što nam se često ne dopada šta je ta ruka izabrala, ne znači da daljinski treba da joj oduzmemo i predamo ga nekoj „etičkoj komisiji“ da odlučuje umesto nje. Kladim se da bismo opet dobili Rokere s Moravu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner