Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srbija i takozvana međunarodna zajednica
Kuda ide Srbija

Srbija i takozvana međunarodna zajednica

PDF Štampa El. pošta
Milan Purić   
četvrtak, 09. april 2009.

Kada ste poslednji put čuli za termin međunarodna zajednica? Neprimetno sve manje su ga upotrebljavali njegovi tvorci, pre svega zemlje zapadne hemisfere. Iza ovog termina instrumentalizovao se uticaj na određene zemlje, pre svega u svrsi presiranja njihove javnosti. Međunarodna zajednica koristila se i kao opravdanje pred vlastitom javnošću da bi se stvorio utisak svetske podrške projektima globalne dominacije. Sada ga ne upotrebljava skoro niko jer se u vreme krize pojačalo zajedništvo najvećeg dela planete. Naglašeno traženje pomoći među narastajućim ekonomijama u pokušajima prevazilaženja ekonomskih problema nateralo je nosioce titule međunarodna zajednica da je se bez mnogo buke odreknu.

Takozvana međunarodna zajednica

Međunarodnu zajednicu čine sve zemlje članice UN sa Generalnom skupštinom i Savetom bezbednosti kao svojim najvišim organima. Da pogledamo malo ko je činio međunarodnu zajednicu. Pre svih SAD, Evropska unija, Japan, Kanada, Norveška, Švajcarska i još poneke zemlje koje voljno ili ne ubrajaju sebe u tu neformalnu grupaciju koja se devedesetih godina proglasila glavnim političkim arbitrom na planeti, želeći da umesto UN preuzme odgovornost za bezbednost u svetu. Među zemljama koje su van međunarodne zajednice su Kina (najveći kreditor Amerike, najveće devizne rezerve, najviše stanovnika), Indija (najveći prodavac pameti, druga najmnogoljudnija zemlja na svetu, drugo po veličini narastajuće tržište), Rusija (najveće rezerve energenata i svih ostalih sirovina na planeti, drugi najmoćniji vojni potencijal na planeti), Brazil (najveći neistraženi resursi, najveći proizvođač bioenergenata na svetu i najveće pojedinačne rezerve nafte i gasa), Indonezija (najbrojnija muslimanska zemlja), arapske zemlje (najveće rezerve fosilnih goriva na planeti). Sve one uvažavaju međunarodno pravo ustanovljeno nakon Drugog svetskog rata, što je za Srbiju od izuzetnog značaja.

U tabeli je dat pregled parametara potencijala, potrošnje i proizvodnje u odnosu na celokupnu planetu:

Uz sva ograničenja ovakvog poređenja, evidentno je da se radi o dve grupacije, pri čemu svaka iz svoje perspektive ima određene prednosti. Međunarodna zajednica se kroz proizvodno-tehnološku dominaciju, viškove hrane i superiornu vojnu silu poslednjih dvadeset godina nametnula kao najbitniji faktor na planeti. Druga grupa zemalja imala je resurse svih vrsta i bujajuće proizvodno tržišne potencijale, uz dramatično smanjenje razlike u nivou obrazovanja. Možda je ovo interesantno i sa stanovišta pregleda koje su zemlje priznale jednu od tvorevina međunarodne zajednice nelegalno proglašenu državu Kosovo. U okviru novih okolnosti i međunarodnih presedana kojima se umanjuje ili čak i oduzima pravo UN da rešava sporove po svetu, a da međunarodna zajednica, odnosno NATO, preuzme pravo rešavanja sporova, raspad SFRJ postaje mesto demonstriranja tih novih odnosa. Šta je međunarodna zajednica time zapravo uradila za Srbiju?

Udarna pesnica međunarodne zajednice u borbi protiv Srbije bili su ljudi kao što su Bil Klinton (poznat i po aferi Levinski), Helmut Kol (pravosnažno osuđen od nemačkih sudova za korupciju), Toni Bler (optužen u aferi prodaje lordovskih titula), Žak Širak (pravosnažno osuđen za korupciju dok je bio gradonačelnik Pariza). Drugim pre svega malim zemljama trebalo je ukazati na sudbinu koja ih čeka ukoliko se usprotive takvoj međunarodnoj zajednici. Pre 1999. godine nametnute su nam sankcije za događaje koje je inicirala međunarodna zajednica. Raspad SFRJ i građanski ratovi koji su usledili naneli su nesagledivu štetu i direktno uticali da se Srbija nađe u političkom, privrednom i civilizacijskom zastoju. Razorena privreda (smanjena proizvodnja za 20 odsto od proizvodnje 1989), urušavanje svih potencijala (privredni resursi, zaostajanje u tehnologiji, obrazovanju, medicini, uništeni penzioni fondovi) samo su neki od zločina koje je međunarodna zajednica učinila narodu Srbije. Vrhunac je bilo bombardovanje 1999, pri čemu je odnos države koja je napadnuta i napadača bio jedan prema 600. Bombardovanjem je naneta direktna materijalna šteta Srbiji od najmanje 30 milijardi evra, a indirektna više od 100 milijardi evra. Jadno zvuče ubeđivanja predstavnika međunarodne zajednice i njihovih glasnogovornika u Srbiji o navodnoj pomoći od nekoliko milijardi evra koje ćemo u najvećem obimu morati da vratimo! Prvo nam je naneto 100 milijardi štete, a onda nam se navodno nešto poklanja!

Međutim, tu se “briga” i takozvana pomoć međunarodne zajdnice ne završavaju. Nametnuvši nam vlast DOS-a nakon „istorijskih“ promena 5. oktobra nastavljeno je uništavanje privrede i socijalne države, pri čemu je, zbog smanjenog nataliteta, i biološki opstanak srpskog naroda doveden u pitanje. DOS i njegove neuspešne vlade su za osam godina osim uništavanja banaka i direktnog slanja opljačkanog novca u strane i odabrane domaće banke uspeli da lopovskim privatizacijama (Sartid) i korupcijom (izgradnja puteva, prodaja poljoprivrednog zemljišta, građevinska korupcija, korupcija u politici) naprave od Srbije tržište za svoju robu. Doveli su nas u poziciju da budemo izvor jeftine radne snage.

Kako objasniti čoveku zdravog razuma da ovi naši “evropejci” bolje znaju kako je u toj zajednici kad je po zvaničnim podacima 70 odsto Nemaca i 65 odsto Francuza nezadovoljno u toj EU? Ispade da oni koji tamo žive manje znaju od naših elitnih vođa o EU. Ili je to možda opet pokušaj prevare kao 1999. kada je veliki deo građana Srbije, poveden slatkorečivošću i obećanjima međunarodne zajednice, glasao za promene. Čini se da je ovoga puta kriza sprečila prevaru i predupredila da neki novi mladi, lepi i pametni ljudi nakon nekoliko godina postanu milijarderi i vlasnici naših i sudbina sledećih generacija.

Svakako da u EU postoje pozitivna rešenja koja se mogu primeniti i u Srbiji bez ulaska u tu zajednicu. Pitanje je koju cenu treba da platimo za ulazak u EU. Sigurno je da to nije Kosovo i Metohija. Takozvana međunarodna zajednica je već priznala Kosovo kao nezavisnu državu na teritoriji Srbije, pod izgovorom da Albanci ne žele da žive u Srbiji. Sigurno da ni Baski ne žele da žive u Španiji, ni Mađari u Rumuniji i Slovačkoj, ni Turci na Kipru, ni Irci u UK, ni Rusi u Ukrajini, što bi dovelo do promena granica i ratova. Sve ovo imali su u vidu UN i OEBS kada su doneli načela o pravnom poretku u svetu. Pitanje koje se nameće je još koliko dugo će u međunarodnim odnosima dominirati gruba sila? Ako se vratimo samo deset godina unazad, odgovor bi bio bar sto godina. U današnjem svetu odgovor bi možda bio 10–15 godina, a gledajući neverovatan razvoj Kine, Indije, Južne Amerike, Rusije, može se reći da to može biti i samo 5–10 godina. Pa zar bi vredelo podleći pritiscima koji će tako malo trajati, a izgubiti Kosovo i Metohiju – dušu, čast, ponos i dostojanstvo nacije?

Naravno, nisu nam svi stanovnici međunarodne zajednice neprijatelji. Veliki broj članica zna istinu i sve više će znati za manipulacije njihovih vlada (bombardovanje SRJ bez odluke UN, rat u Iraku bez ikakvog pravog povoda, stvaranje atmosfere za linč Irana na osnovu laži o atomskoj bombi, tajni zatvori u navodno suverenim zemljama Evropske unije). Kontakti sa velikim brojem ljudi koji su zainteresovani ne da pomognu Srbiji, već da sopstvenim narodima ukažu na laži njihovih vođa mogu dovesti do istinitog sagledavanja pogubnih posledica odluka njihovih vlada.

Budućnost

Na planeti se odigravaju važni procesi sa čijim posledicama će živeti buduće generacije. Amerika pokušava da stvori evropsku superdržavu koja bi bila pod njenom kontrolom i isto tako ta super EU država pokušava da se odupre tom “majčinskom” zagrljaju i postane samostalni važni činilac globalne politike. Takođe, na sceni su i napori da se objedine katolička i pravoslavna crkva i da kao tako ujedinjene utiču na političke događaje u svetu. Angloamerikanci i njihovi saveznici (Japan, Kanada, Australija, EU) pokušavaju da sekularizuju islamske zemlje i tako otklone jednu od najozbiljnijih pretnji po trenutni geopolitički poredak. Dolazi do nove ravnoteže vojne moći na planeti, Amerika i njeni saveznici nemaju više isključiv položaj supersile, jer Rusija vraća svoj strateški položaj širom planete, Kina poseduje nuklearne potencijale, Indija se veoma brzo približava Kini, a Pakistan je postao prva islamska država koja raspolaže atomskom bombom. Ako se tome doda dostupnost sve kvalitetnijih pešadijskih sistema koji lako uništavaju klasične vojne efektive (tenkove, transportere, helikoptere, pa čak i avione), te vojne sile postaju sve ranjivije, a samim tim i manje važne kao potencijalna pretnja i razlog za bespogovornu poslušnost bilo koje zemlje.

Borba za neobnovljive izvore energije (nafta, gas, ugalj, atomska goriva) takođe je dominantna pojava početka 21. veka. Nekada najmoćnija sila SAD je sa svojim saveznicima kontrolisala gotovo sve izvore ovih energenata. Međutim, sada stvari stoje drugačije. Nakon pokušaja SAD i saveznika da pocepaju Rusiju i domognu se ogromnih ruskih resursa, sadašnja Putinova Rusija se stabilizovala i iskazuje nameru ne samo da kontroliše svoje potencijale, već i potencijale u okruženju. Imajući u vidu dogovore sa Alžirom, Libijom, Venecuelom, pa čak i Brazilom, njihove ambicije su daleko veće.

Kina, koja je sa Indijom potencijalno najveći potrošač energije, postarala se da u Africi postane suvlasnik na najvećim naftnim nalazištima. Primer najnovijeg ugovora na drugom najvećem polju nafte u svetu (Iran) gde Kina ima udeo od 50 odsto, Indija 25 odsto i Iran 25 odsto najbolje pokazuje da narastajuće superdržave neće dopustiti da se svetske zalihe energenata troše kao do sada. Kina sadašnju krizu takođe koristi da svojim deviznim rezervama (najvećim na svetu) kupi energente za sledećih 20–30 godina (Venecuela, Brazil, Iran) i sada vrlo jeftine napredne firme po Zapadu. Ovome se pridružuju zemlje Južne Amerike (Venecuela, Brazil, Bolivija, Argentina) koje su spremne da te svoje potencijale koriste na najbolji način, ne osvrćući se na dosadašnji sistem skrojen po potrebama jedne supersile.

Takođe, pojava koja će obeležiti ovaj vek biće naučna i tehnička revolucija koja će omogućiti ubrzani razvoj čovečanstva u svim oblastima. U ovom trenutku vodeću ulogu u tom procesu imaju SAD i njeni EU saveznici i Japan. Međutim, tehnološka prednost se sada pokazuje kao sve kraća. Tako je pre 15 godina SAD prednjačila nad Evropom i Japanom 10 godina, a prema ostatku sveta 15–20. U ovom trenutku ta razlika je smanjena na pet godina u odnosu na Evropu i deset godina u odnosu na ostale. Razvojem Rusije, Kine, Indije i Brazila ta razlika će za desetak godina nestati, a posle toga će biti neizvesno ko će biti vodeći u novim tehnologijama. Eventualno opredeljivanje Srbije ka bilo kojoj strani predstavlja izazov. Treba omogućiti svim građanima da znaju sve mogućnosti i da se opredeljuju za svoju i budućnost svoje dece. Vreme je da se parola „Evropa nema alternativu“ zameni mnogo perspektivnijom „svet nema alternativu“.

Svet nema alternativu

Za razliku od međunarodne zajednice gde je populacija sve starija (sa izuzetkom SAD zbog velikog priliva radne snage hispano porekla) stanovništvo na planeti je sve mlađe i vitalnost raste zahvaljujući sve boljoj medicinskoj zaštiti i sve boljem sistemu obrazovanja. Kako Srbija spada u kategoriju ugroženih zemalja zbog ratova, sankcija i izgubljene socijalne zaštite u poslednjih 18 godina, imali bismo mnogo šta da naučimo od zemalja poput Indije, Brazila, Kine, Indonezije, Albanije. Ekonomija je poslednjih godina u veoma lošem stanju. Posle 5. oktobra uveden je sistem neoliberalnog kapitalizma, koji je na iznurenu srpsku privredu delovao ubistveno, jer je beskrupoloznom privatizacijom uništeno ili prodato sve što je iole vredelo (cementare, šećerane, pivare, fabrike lekova...). Nezaštićena privreda isporučena je zajedno sa celokupnim stanovništvom novoosnovanim stranim bankama čije pogubno delovanje sada svi vide. Dinkić, Đelić, Labus, Jelašić, Dugalić i ostali doveli su do zastoja proizvodnje i omogućili zelenaške zarade stranim bankama. Pogubna strana ovakve politike najbolje se vidi iz položaja stanovništva – milion nezaposlenih, a 700.000 ispod granice siromaštva.

Proizvodnja hrane i energije preduslov je za opstanak i razvoj svake zajednice, pa i Srbije. Oslanjajući se na međunarodnu zajednicu, Srbija je u situaciji da po eventualnom ulasku u EU (2023) dobije sredstva za razvoj poljoprivrede i određene preferencijale za plasman svojih proizvoda. Takođe i pristup evropskim naučnim institucijama doprineo bi usavršavanju tehnologija, a i propisi koji se primenjuju u EU doprineli bi poboljšanju kvaliteta naših proizvoda. Srbija je sposobna da proizvede hranu ne samo za sebe, već i za izvoz. Preduslov za to je politička volja kojom se ova prirodna prednost institucionalizuje kao državni prioritet.

Ukoliko bi nas ta međunarodna zajednica izolovala (na primer zbog Kosova i Metohije), alternativa postoji širom prave međunarodne zajednice. Čak i u vreme najvećih pritisaka i sankcija, naša roba je nalazila put do tih tržišta. Takođe i razmena sa tim zemljama bila bi povoljnija po nas, a i sva tehničko-tehnološka dostignuća bila bi nam dostupnija, što je od velikog značaja u trenutku kad se tehnološki jaz između najvećih svetskih sila svakim danom smanjuje. Po pitanju energije situacija je mnogo povoljnija, jer smo po obnovljivim i fosilnim izvorima veoma dobro kotirani, pri čemu bismo uz gasovod “Južni potok” bili i te kako snabdeveni energentima po normalnim cenama.

Zdravstvo i školstvo

Stanje u ove dve oblasti bitno utiče na budućnost Srbije. Pored izuzetno kvalitetnog, ali veoma skupog obrazovanja za mali broj odabranih u međunarodnoj zajednici, ostalo stanovništvo školuje se kao radna snaga koja pogoduje vladajućim elitama tih zemalja. U velikom delu ostatka sveta školovanje za najšire naraštaje je skoro besplatno, a produkcija velikog broja visokoobrazovanih mladih ljudi doprinosi razvoju tih zemalja (Indija, Kina, Brazil...). Sistem koji je postojao na ovim prostorima (SFRJ) pokazao se kao veoma kvalitetan jer ako pogledate biografije naših akademika, profesora univerziteta, naučnika, videćete da su po poreklu uglavnom iz najugroženijih slojeva. „Socijalni lift“ stvaran u SFRJ pokazao se kao mnogo bolji od novonametnutih „bolonjskih“ modela prilagođenih globalističkom neoliberalnom kapitalizmu.

Kada je reč o medicinskoj zaštiti, postavlja se pitanje da li nam je potrebna onakva kakva uglavnom funkcioniše u međunarodnoj zajednici – veoma skupa i dostupna malom broju građana koji su se obogatili tokom tranzicije, pri čemu ostatak stanovništva ima nešto više od primarne zdravstvene zaštite. Na drugoj strani u ostalim zemljama socijalna sigurnost je daleko manja, budući da su zemlje međunarodne zajednice svoja bogatstva i sigurnost gradile na resursima drugih zemalja. Upravo smo svedoci kako te nepravde nestaju i uspostavlja se pravedniji odnos sa tendencijom da se on uravnoteži. Velika ulaganja zemalja poput BRIK-a u zdravstvenu zaštitu i napredovanje u svim strateškim oblastima medicine omogućila su zemljama kao što je Indija ne samo da sustignu nego u mnogim oblastima i preteknu zapadnu medicinu. Sjajan medicinski kadar omogućava da Indija godišnje zarađuje desetine miliona evra od dijagnostike na daljinu (najsavremenija dijagnostika uglavnom je kompjuterizovana, pa indijski lekari putem interneta dobijaju snimke iz svih najrazvijenijih zemalja koje čitaju za mnogo skromnije honorare od svojih kolega iz tih zemalja). Zbog sve bržeg tehnološkog razvoja ovih zemalja i njihova medicinska oprema vrhunskog kvaliteta mnogo je dostupnija nego na zapadu.

Zašto svet nema alternativu

Geografski i civilizacijski vezani smo za Evropu. Kao narod stvarali smo istoriju ovih prostora. Često i na sopstvenu štetu. Mnogo smo od njih dobrih stvari naučili. Plemenske, verske i duhovne veze daju nam za pravo da jednu od najvećih sila možemo zvati „Majčica Rusija“. Ponosni smo što imamo „slovensku dušu“. Imajući u vidu želju objedinjavanja prostora od Lamanša do Vladivostoka, nekako bismo sedeli u krilu oba džina. Nasleđene odnose sa komunističkom Kinom i nesvrstanom Indijom samo neuk ne bi iskoristio. I sa svim drugim prijateljskim zemljama, a ima ih puno. A Amerika? Ona samo gleda sopstvene interese, koji nikako nisu u skladu sa interesima stabilne i prosperitetne Srbije. Srbi kao loši momci bili bi zaboravljeni. Umeju to oni. I Jaser Arafat bio je prvo okoreli terorista i kriminalac, pa je završio na travnjaku ispred Bele kuće kao veliki mirotvorac i nobelovac. Poučno iskustvo.

Kragujevac, 6. aprila 2009.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner