Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Jezički separatizam
Srbija i Crna Gora

Jezički separatizam

PDF Štampa El. pošta
Nikola Ivanović   
petak, 14. avgust 2009.
„Slike nigđe u svijet nemaju“

Ovaj Njegošev stih, s jedne strane, može da asocira na sumornu srpsko-crnogorsku političku zbilju, a s druge, na jezički separatizam u Crnoj Gori. Naime, od 19. jula ove godine, kada je promovisan Pravopis crnogorskog jezika sa 32 slova, potvrđen parafom ministra za kulturu, u najmlađoj evropskoj državi građani su poliglote – fluentno govore crnogorski, bošnjački i hrvatski, a srpski – natucaju. Pravopis i gramatika imaju više babica, pa je zbog toga i izbio spor, koji dijelom prenosi i crnogorska štampa. Nova, propisana jezička pravila potvrđena su pomenutim parafom, a obaveza poštovanja parafa ozakonjena je u Službenom listu.

Poznato je da se jezik stvara stoljećima. I žena, da bi se porodila, treba da prođe devet mjeseci. A novi jezik i pravopis porođeni su za osam mjeseci, uz „ministrov rez“ i klasifikovan je kao potpuno nov jezik. U svijetu mnogi jezici nestaju, umiru. U nas se rađaju. I biologija zna tačne kriterije po kojima se određuje šta je različita vrsta. Takva pravila, međutim, ne važe za jezik, koji je postao „čisto političko pitanje“. Da se, nesumnjivo, radi o političkom, a ne o pitanju struke i nauke, pokazuje reagovanje jednog od osnivača Instituta za jezik i jezikoslovlje „Vojislav V. Nikčević“ Steva Vučinića, koji je ujedno zadužen i za promociju Crnogorske pravoslavne crkve. U njegovom reagovanju, dostavljenom u vidu saopštenja, navodi se: „…Više nemam namjeru da se bavim niti s vama niti s tri–četiri jotovane riječi koje nekome zvuče smiješno ili arhaično jer pažnju javnosti odvlače od suštine… Zato mi se čini da vi preko mene najvjerovatnije ratujete s vladom, pa vam preporučujem da se direktno obratite predsjedniku vlade i ministru prosvjete i nauke. Oni su vam nadležne adrese u pitanju pravopisa, a ne ja. Ali da sam na njihovom mjestu, vaš dosadašnji istup bi mi bio dovoljan razlog da ukinem ne samo katedre za maternje jezike nego i cijeli nikšićki Filozofski fakultet, reosnujem ga i preselim na Cetinje. Jer to odavno nije Filozofski nego fakultet četničkih studija koji je skoro sve svoje moći uperio protiv Crnogoraca kao matičnog naroda ove zemlje. A poznato je da nema te vradžbine kojom se tamošnji četnici mogu uljuditi i upristojiti sem da im katedre budu ukinute. Potvrda ovih mojih riječi je i činjenica da vi protiv narodnog kao standarda crnogorskog jezika ustajete s istim obrazloženjem koje je sredinom 19. vijeka koristio tadašnji mitropolit srpske Crkve Stracimirović.“[1]

Lingvista majstor za udovoljavanje vladajućoj ideologiji

Ovaj utuk upućen je članovima Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika, objavljen u istom listu nedelju ranije. U saopštenju za javnost, između ostalog, napisali su i potpisali: „Prvi zvanični Pravopis crnogorskog jezika usvojen dekretom ministra prosvjete, sadrži brojne greške metodološke, koncepcijske i lingvističke prirode, ocijenili su danas članovi Savjeta za standardizaciju Rajka Glušica, Zorica Radulović, Tatjana Bečanović, Igor Lakić i Rajko Cerović… Članovi Savjeta se pitaju kako Pravopis hrvatskoga jezika, koji je uradio Silić, nije prihvaćen kao zvanični u Hrvatskoj. Izjava da neko van Crne Gore, poput Silića, bolje poznaje crnogorski jezik od bilo kog živog Crnogorca zvuči smiješno i ne treba joj komentar… Vasiljeva još manje može poznavati crnogorski jezik, iako je slavista, s obzirom na to da dolazi iz Ukrajine. Hrvati i Ukrajinci sigurno ne bi dozvolili da im neki slavista iz Crne Gore piše pravopis pa se pitamo da li Crna Gora baš mora da poziva druge da rade ono što ona sama može i mora da uradi, ili po starom principu – drugi to mnogo bolje znaju… Članovi Savjeta navode da je Perović možda najproblematičniji član Ekspertske komisije, prvo zato što profesor filozofije ne može normirati jezik, jer je normiranje jezika čisto lingvistička stvar. Pravopis crnogorskog jezika, predložen od ekspertske grupe koju čine Milenko Perović, Ljudmila Vasiljeva i Josip Silić, usvojen je nakon više od pet mjeseci od podnošenja dvije verzije Savjeta za standardizaciju Ministarstvu prosvjete i nauke.“[2] 

Zanimljivo je da se u ovoj polemici ne pominje ime dr Adnana Čirgića. Njegov rad bio je osnova za pisanje usvojene verzije pravopisa, koji je izdašno koristio prof. dr Josip Silić, ali se ne poziva na Čigrića. Inače Čigrić je, poslije Vuka Karadžića, prvi reformator jezika u Crnoj Gori i prvi doktor crnogorskog jezika. Doktorat je branjen u Hrvatskoj, gdje je radio kao znanstveni radnik. Potom se vratio u Podgoricu. Odbranio je doktorsku disertaciju u kojoj, kako su pisali mediji, uzima podgorički govor kao osnovu novog crnogorskog jezika. Finalna jezička pravila s dva nova slova priredila je tročlana ekspertska grupa – svi iz inostranstva: iz Hrvatske prof. dr Josip Silić, iz Srbije (Vojvodine) prof. dr. Milenko Perović, iz Ukrajine Ljudmila Vasiljeva, koja je predstavljena kao ekspert.

Imamo, dakle, samo jednog lingvistu, Hrvata, do neba hvaljenog u Crnoj Gori, a kuđenog u Hrvatskoj. Evo šta o njemu piše, takođe hrvatski lingvista, prof. dr Snježana Kordić. Analizirajući njegovu knjigu Funkcionalni stilovi hrvatskog jezika, koju je finansirala državna institucija i preporučena kao univerzitetski udžbenik, ona piše: „Knjiga pokazuje vlastitim primjerom koliko čovjek može postati slijep kad se nedostatak znanja u njemu spoji sa željom da zadovolji vladajuću ideologiju oko sebe... Autor je poznat po izmišljanju neodržive teorije.[3] Nesporno da je zagrebački jezički ekspert zadovoljio i crnogorsku vladajuću ideologiju.“

Laganje nije znak demokratije

Analizirajući jezik i cvjetanje demokratije na prostoru negdašnje Jugoslavije, prof. dr Snježana Kordić piše: „Nacionalne filologije na južnoslavenskim prostorima tvrde da je znak demokracije reći da svaka nacija ima svoj različit jezik i da se govore četiri jezika. Međutim, lagati nije znak demokracije, a upravo to čine oni koji tvrde da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore različitim jezicima..... To znači da se demokracija ne postiže različitošću jezika i da su to dvije nezavisne stvari.“[4]

Kada je svojevremeno vojvođanski lingvista dr Dragoljub Petrović natuknuo univerzitetskom profesoru i poznatom južnoslovenskom lingvisti dr Radosavu Boškoviću (rodno mjesto Orja Luka kraj Danilovgrada, Crna Gora), nešto o zagovaračima posebnog, crnogorskog jezika, on je odgovorio u šali: „Crnu Goru treba pretvoriti u cirkus, pa za dva dinara dovoditi narod da je gleda.“ Umjesto dva dinara, trebalo bi dodati, uz ekološku taksu, dva evra kako bi uživali u dvostrukom cirkusu.

Vratimo se novom jeziku, gramatici, novim slovima i standardizaciji. Ipak, kad je riječ o naručenoj standardizaciji, izgleda da je u ovom slučaju zaobiđeno jedno logičko načelo. Valjda prvo treba da postoji jezik da bi se izvršila njegova standardizacija. Ovdje se koristi izokrenuta logika. Propisuje se standardizacija i u isto vrijeme propisuje se i jezik, u paketu. A sam postupak promovisanja jezika reklo bi se da je u koliziji i sa demokratijom. Jer jedan od temeljnih principa koji legitimiše demokratiju je – biti u skladu sa većinskim javnim mnjenjem. Političkoj reprezentaviji preostaje da saopšti građanima Crne Gore: Gospođe i drugarice, gospodo i drugovi, mladi i stari građani nezavisne Crne Gore – pravo u klupe, u prvi razred, gdje se uče slova. Ovo je situacija koja traži nadstranačko, patriotsko odlučivanje. Budimo uz novi jezik kako bismo odagnali neizvjesnost i obezbijedili izvjesnost, jer jezik, citiram, „može biti faktor stabilnosti i mira na Balkanu“.

Jedan jezički vremeplov vraća nas u vrijeme Austrougarske carevine. Citiraću dvije izjave, dvojice Budvana, koje vrijeme razdvaja nekih 130 godina. Prije dvije godine Svetozar Marović iz Grblja dao je sljedeću izjavu: „Zvanični jezik treba da bude crnogorski, a da se ostavi mogućnost i za upotrebu drugih u skladu sa međunarodnim standardima.“[5] Stjepan Mitrov Ljubiša (1822–1878) iz Paštrovića, pripovjedač, tribun, poslanik u „Carevinskom vijeću“ u Beču, obratio se gospodi na srpskom jeziku i time, faktički, uveo ravnopravnost srpskog jezika u zakonodavnu skupštinu. Istorijski institut Crne Gore objavio je, prvi put, originalno pismo sa određenim korekcijama, Ljubišinim ispravkama, koje je bilo upućeno Hrvatsko-slovenskom saboru. „…Najprva i najsvetlija naša dužnost je javiti pred svijetom da mi nismo Dalmatinci, nego Bokezi… Okružje Bokokotorsko pripada po položaju, po istoriji, po jeziku i po plemenu većeg broja Slavensko-srbskoj narodnosti.“[6]

Marović ne misli tako pa je dao i bliže objašnjenje upotrebe crnogorskog jezika. Dodao je da to zavisi od konkretne sredine, kolektiviteta. Dakle, i u kući, moglo bi se reći, jezik je stvar dogovora. Recimo, u petočlanoj crnogorskoj poliglotskoj porodici izbor je stvar dobre volje pa troje mogu da govore srpski, četvrti član iste porodice crnogorski, a peti bošnjački. U kući gdje većina govori srpski on je i zvaničan, a van kuće crnogorski, kako piše u Službenom listu i novom ustavu, usvojenom na preglasavanje.

Kako na preglasavanje?

Za podršku jezičkom separatizmu bila je neophodna potpora i jedne opozicione partije kako bi se namakla parlamentarna većina. Trebalo je naći opozicionog prebjega. Nebojša Medojević, lider PzP, tada favorit i Beograda i urbanih Srba u Crnoj Gori, iza zatvorenih vrata dogovorio se sa Svetozarom Marovićem o podršci jezičkom separatizmu. Sveto je 24-karatnim osmehom dočekao Nebojšu i „obario“ ga. Narodno iskustvo kaže – vješti pecaroš može soma upecati na praznu udicu. Tako to biva kad se jako zine. Na martovskim izborima ove godine Medojevićeva partija je prepolovljena – pao je iz srpskog. Jedna trećina je apstinirala (uglavnom Srbi, koji nijesu imali za koga da glasaju), nešto manje od jedne trećine podržalo je razbucanu opoziciju, a nešto više od trećine vladajuću koaliciju. Nakon nedavnog stavljanja parafa na pravopis, glasnuo se ministar za kulturu Sreten Škuletić: „Ustavom Crne Gore definisano je da je crnogorski jezik službeni jezik, što od države Crne Gore zahtijeva stvaranje preduslova za njegovu standardizaciju.“ I dodao obavezu „državi Crnoj Gori da donese prvi standardizovani crnogorski jezik, što je prepušteno ekspertskom timu koji je ponudio rješenje Pravopisa crnogorskog jezika s pravopisnim rječnikom i ja sam donio rješenje kojim se ovaj dokument proglašava kao važeći.“ Amin!

Gdje je volja naroda?

Ako se na popisu stanovništva 64 odsto građana, odnosno dvije trećine, izjasnilo da govori srpskim jezikom, onda paraf ministra nije u skladu sa demokratskim uređenjem društva i s pravima čovjeka na slobodno izražavanje na svom jeziku, zapisanima u Deklaraciji Uneska. Kako pomiriti deklaraciju i paraf ministra? Lako. Mora se poštovati paraf, a dvije trećine građana staviti u jezičko kalupljenje. Pogledajmo jezik brojki: prema popisu stanovništva iz 2003. godine, u Crnoj Gori govore srpski – 401.382 građana, crnogorski 144.838, albanski 49.456, bošnjački 29.380, hrvatski 3.076, romski 2.857 građana. Ako su se na popisu stanovništva svi Albanci izjasnili da govore albanskim, Bošnjaci ili Muslimani bošnjačkim, a Hrvati hrvatskim jezikom, onda ostaje podatak da ogromna većina Crnogoraca i Srba govori srpskim jezikom pa se ne radi o 64 odsto nego nešto iznad te brojke. (U strukturi stanovništva Albanci čine negdje 7 odsto, Bošnjaci – Muslimani oko 13 odsto, Hrvati i Romi po 1 odsto.) Političko rezonovanje primijenjeno je i na jezičko poimanje: gdje je moć, tu je i istina. Radi se o „oplemenjenoj“ varijanti makijavelizma – cilj opravdava sredstva. „Oplemenjenost“ se očituje time što je zadati cilj – izmjena identiteta, a sredstvo – moć državnih institucija.

Tako je u malenoj Crnog Gori počeo hladni jezički medijski rat. Počeo je i ranije, kad je srpski jezik bio ustavna kategorija pa su 25 profesora tražili da se poštuje ustav i narodna volja i – našli su se na ulici, bez sredstava za život. Jezična stvarnost pokazuje jedno, a paraf i ustav, usvojen mutnom većinom, drugo. Narodu preostaje da kliče nad poraženom istinom.

Sada se nameće jedno logično pitanje: Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bosanci, odnosno Bošnjaci, odlično se razumiju, a svako „zbori“ svojim jezikom. Kako može nešto istovremeno biti i jedan jezik i više jezika – postavlja pitanje zagrebački lingvista Snježana Kordić. Njemačka i Austrija su različite nacije, ali istog jezika. Time im nije okrnjen suverenitet, kao ni demokratskoj Engleskoj, Australiji i Americi, Novom Zelandu, Kanadi. I sve zemlje Latinske Amerike, izuzimajući Brazil, govore istim jezikom – španskim. Međutim, u vrijeme stvaranja novih država, iz reciklaže, jezici se ne dijele, nego množe. Najmlađa država Evrope sa najmlađim, propisanim jezikom je Crna Gora. Kojekako se odnositi prema jeziku znači i misliti kojekako: netačno, približno, neistinito, pisao je Lav Tolstoj. 

Jezik je biće naroda. Kad se zatre biće naroda, ostaje duhovni gulag. Ali gulag nije pao s neba. Malo pažljiviji politički analitičar zapaža da se sve izvodi u okviru davnašnjih namjera. Nacionalistički orijentisani istoriografi, kao i politička reprezentacija, pristupili su „izmještanju“ nove države kako bi joj dali novu geografsku pripadnost. Po „prirodnoj“ orijentaciji, tvrde da Crna Gora pripada zapadnom Balkanu, dok „poštena inteligencija“ poodavno promoviše pripadnost mediteranskom duhovnom krugu kako bi izvršili neki oblik političke transplantacije i udaljavanje od Srbije. U tom naumu mogla bi se detektovati davnašnja namjera: poodmakni se što dalje od korijena, a poprimakni se što bliže unijatstvu. Sada Montenegrini natucaju srpski, a pokušaj natucanja počelo je i daleke 1941. za vrijeme italijanske okupacije. Naime, profesor italijanskog jezika na Cetinju Akile Nudi ispravljao je đake govoreći im – ako ste vi Crnogorci, onda i govorite crnogorskim, a ne srpskim jezikom. Tridesetak godina kasnije vodeći hrvatski komunista Vladimir Bakarić u jednoj radio-emisiji rekao je: „Do sada smo svi mislili da Crnogorci govore srpski, međutim, pokazuje se da govore crnogorski.“ Italijanski fašisti i jugoslovenski komunisti prvi su saopštili Crnogorcima kojim jezikom govore. Političko-kulturni separatizam u Crnoj Gori reaktiviran je i vezan je za dva imena prvih crnogorskih ustaša: Savića Markovića Štedimljije iz Pipera (prema ocjeni Ante Pavelića, bio je prvo pero Zagreba od 1941. do 1945. godine) i Sekule Drljevića iz Kolašina, koji je političku karijeru započeo kao velikosrbin, a kad nije dobio mjesto ministra pravde u tek ujedinjenoj kraljevini 1918, postao je vatreni antisrbin. Obojica su radili za trećega.

Koliko je takvo uvjerenje o potrebi množenja jezika, moguće i vojvođanskog, dominantno, ne zna se, ali se zna da u svijesti javnosti ostaje uvjerenje da su Srbi ili Crnogorci, svejedno, mnoge bitke gubili, osim posljednje. Ta analogija mogla bi se primijeniti i na jezik. Pomenuti paraf ministrov potvrđuje početnu pobjedu i poraz demokratije.


[1] Pobjeda, 6. avgust 2009. 

[2] Pobjeda, 30. jul 2009. 

[3] Književna republika, VI, 2008.   

[4] Snježana Kordić, „I dalje jedan jezik“, Sarajevske sveske, 10, 2005, Sarajevo, str. 83–89.  

[5] Vijesti, 4. jul 2007.  

[6] „Ujedinjenje Crne Gore i Boke“, izdanje Istorijskog instituta Crne Gore, 1991, str. 218–219. 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner