Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > SAD u Siriji opipavaju puls Rusiji
Savremeni svet

SAD u Siriji opipavaju puls Rusiji

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
subota, 31. decembar 2011.

Nakon što je Ruska Federacija Siriji isporučila oružje, uključiv i rakete tzv. “ubice nosača aviona”[1], i uputila svoj nosač tipa “Admiral Kuznjecov”, zajedno sa pratećom grupom ratnih brodova, SAD su, na osnovu navoda nezavisnih izvora, ka Jordanu uputile određene jedinice povučene iz Iraka[2].

“Neke od jedinica armije Sjedinjenih Država koje su napustile vazduhoplovnu bazu Ain al-Asad u Iraku prošlog četvrtka, nisu se vratile u SAD niti u svoje baze u Nemačkoj, već su prebačene u baze u Jordanu tokom večernjih časova”.[3] Ovu informaciju je za “Vašington blog” preneo irački novinski izvor u Londonu. Prema nekim izveštajima, stotine stranih vojnika počele su svoj razmeštaj u blizini sela koja se nalaze u neposrednoj blizini grada al-Mafrak, na severnoj granici Jordana. Izvori navode reči anonimnog jordanskog oficira da su stotine vojnika koji govore engleski primećeni u vojnim vozilima između vazduhoplovne baze kralj Husein i al-Mafraka, grada na samo 10 kilometara od jordansko-sirijske granice. Ove informacije je dodatno potvrdio Nizar Najouf, radnik u kraljevskom jordanskom civilnom vazduhoplovstvu, čija se kancelarija nalazi u Londonu:”Najmanje jedan američki avion koji je prevozio vojno osoblje sleteo je u vazduhoplovnu bazu princ Hasan koja se nalazi oko 100 kilometara istočno od al-Mafraka.” Osim toga, jordanski sajtovi su otkrili da su zapadni zvaničnici zahtevali od jordanskog kralja da dopusti uspostavljanje stanice sa elektronskom opremom za špijuniranje, kako bi stupili u kontakt sa visokim oficirima u sirijskoj armiji i ubedili ih da izvrše vojni puč ili makar da pruže oružani otpor režimu.

Suština je u tome da Zapad, kao i u Libiji, pokušava da podeli sirijsku armiju i da time oslabi i eventualno zbaci aktuelnog predsednika Sirije Bašara al-Asada, kako bi svoj uticaj proširile i na Siriju: time bi strateški opkolili Rusiju ali otvorili i mogućnost za buduću vojnu pretnju Iranu.

Turska uloga je takođe bitna – ova zemlja snažno podržava tzv. Oslobodilačku armiju Sirije koja se sastoji od dezertera koji su prebegli iz redova regularne armije i sada se bore protiv Bašarovog režima u borbama koje su odnele preko 5000 života. Borbe koje pominjemo se još uvek vode južno od Damaska, prestonice Sirije, i po svim izveštajima veoma su žestoke jer su vladine trupe podržane tenkovskim jedinicama.[4] Stratfor u svom izveštaju navodi da je uloga Turske veoma bitna, ali da je Turcima teško da u većoj meri pomognu pobunjenicima sunitskog porekla, usled bojazni od problema sa Kurdima. Dakle, iako je Turska istureno krilo NATO-a i od nje se očekuje da izvršava namere Zapada – i ona se sama suočava sa unutrašnjim problemima. S druge strane, pobunjenici u Siriji su podeljeni jer se većina njihovih uporišta nalazi na jugu ove zemlje, što Turskoj otežava bilo kakvo pružanje pomoći.[5]

Dok Zapad zajedno sa Izraelom otvoreno pruža pomoć pobunjenicima u ratu u kome je već odavno postalo jasno da sirijska vojska ne puca u nenaoružane demonstrante već da se bori sa različitim oružanim grupama, Rusija se trudi da rešenje ostane u okviru UN. Zvanična Moskva predlaže mirovnu inicijativu Arapske lige koja bi poslala posmatrače u Damask kako bi se utvrdilo stvarno stanje na terenu. S druge strane, Rusija se oštro protivi svakom embargu na uvoz oružja Siriji – što je sasvim logično kada se uzme u obzir strateški značaj koji po Rusiju ima Sirija. Na osnovu ovoga možemo da vidimo da Ruska Federacija, poučena primerom Libije, neće ostati pasivna i inertna što bi je veoma skupo koštalo – u tom slučaju bi Rusija bila i dalje prinuđena na defanzivu, što bi se vrlo loše odrazilo po njene vitalne nacionalne interese. 

Borbe između regularne sirijske armije i dezertera, koji su osnovali tzv. Sirijsku oslobodilačku armiju, nastavljaju se sa sve većim brojem žrtava na obe strane. SAD i saveznici pokušavaju da novostvorenom organizacijom vojnih prebega uzdrmaju vlast Bašara al-Asada i tako podriju ruske interese u Siriji, ali to neće ići tako lako kao u Libiji – jer je sirijska armija kohezivna vojna sila koja raspolaže respektabilnim naoružanjem i koja je odana aktuelnoj vlasti. Teško da će SAD uspeti da ostvare svoje ciljeve ukoliko ne dođe do većeg rascepa i podele unutar redova same sirijske armije – što mnogi svetski analitičari i prognoziraju – ali Amerikancima je jedino preostalo da iznutra pokušaju da destabilizuju sirijsku vlast.

Navedenim razmeštanjem trupa na granici sa Jordanom SAD pokušavaju da pokažu kako nisu odustale od pružanja podrške pobunjenicima, uprkos značajnom ruskom vojnom prisustvu. Teško da će pomenuto prisustvo američkih trupa značajno pomoći snagama koje se bore protiv regularne sirijske armije jer je sasvim jasno da, sada kada Sirija ima punu podršku Moskvešto je Ruska Federacija nedavno potvrdila slanjem brodova u ovu zemlju i po nekim izvorima slanjem značajne količine naoružanjaSAD neće i ne mogu da pokušaju bilo kakvu intervenciju, osim ukoliko ne žele da se sukob proširi van granica Bliskog istoka i zapali čitav svet.

Moramo da uzmemo u obzir i Iran, koji predstavlja značajnu regionalnu silu na koju se režim Bašara al-Asada može osloniti. Usled toga, Amerikanci, u saradnji sa izraelskom obaveštajnom službom, u Iranu stvaraju špijunsku mrežu, podržanu špijunskim bespilotnim letelicama koje Iranci uspešno obaraju[6] i koja trpi posledice,[7] ali to je za sada jedini način na koji SAD mogu da ugroze Iran. SAD su nesumnjivo iznenađene ovakvim čvrstim stavom Rusije po pitanju Sirije i jedino im je ostalo da, osim izazivanja pomenutih unutrašnjih nemira i podele u sirijskoj vojsci, preko Sirije opipavaju puls Ruskoj Federaciji kako bi uvidele kako će ona reagovati kada na red budu došle i ostale zemlje koje spadaju u interesnu sferu Moskve.

Što se javnosti u samoj Siriji tiče, ona je poprilično podeljena – što, moramo reći, predstavlja posledicu uspešne politike Zapada “zavadi pa vladaj”. Kako javljaju brojni izvori, u Damasku i Alepu održane su demonstracije podrške vladi Sirije, na kojima su učesnici osudili spoljašnje mešanje u unutrašnje stvari zemlje. S druge strane, u trećem po veličini sirijskom gradu i njenom industrijskom centru Homsu na ulice je izašlo više od 200 000 pristalica opozicije. Demonstranti su, kako izveštava ITAR-TASS, uzvikivali parole protiv Lige arapskih zemalja koja, navodno, ne preduzima akcije protiv vladajućeg režima.[8]

Dakle, SAD, Izraelu i NATO-u ne preostaje ništa drugo osim da se oslone na Sirijsku oslobodilačku armiju, tj. na jedinice pobunjenika, ali pitanje je koliko će se oni još dugo moći suprotstavljati snažnoj regularnoj sirijskoj armiji. Američko vojno prisustvo u Jordanu ne predstavlja ništa drugo osim poteza koji može pružiti moralnu podršku pobunjeničkim trupama, tako da ne možemo da govorimo ni o kakvoj vojnoj intervenciji. Ono na šta Amerika mora da računa jeste porast nezadovoljstva među sirijskim narodom i ponavljanje libijskog scenarija, kao i eventualnog građanskog rata koji se može desiti tek ukoliko se sirijska vojska potpuno raspadne, što je teško očekivati. U svakom slučaju, sve oči su uprte u Siriju jer je sasvim poznato ko je krivac za trenutne žestoke sukobe u ovoj zemlji. Možemo samo da se nadamo miru i stabilizaciji prilika u Siriji i da očekujemo da će se tzv. arapsko proleće, inicirano od stranog faktora, uspostavljanjem reda i stabilnosti i okončati u ovoj zemlji.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner