Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Revolucija i muslimanski svet
Savremeni svet

Revolucija i muslimanski svet

PDF Štampa El. pošta
DŽordž Fridman   
subota, 19. mart 2011.

(Stratfor, 22. februar 2011)

Muslimanski svet od Severne Afrike do Irana u poslednjih nekoliko nedelja prolazi kroz talas nestabilnosti. Nijedan režim još nije svrgnut, mada u trenutku pisanja ovog izveštaja, Libija balansira na ivici.

Bilo je trenutaka u istoriji kada su revolucije zahvatale regione ili svet poput šumskog požara. Takvi trenuci nisu česti. Na pamet pada 1848. godina kada je pobuna u Francuskoj zahvatila Evropu. Zatim 1968. godina, kada su demonstracije onoga što bismo mogli nazvati Novom levicom preplavile svet: Meksiko Siti, Pariz, Njujork i stotine drugih gradova prošli su kroz anti-ratne revolucije iscenirane od strane marksista i drugih radikala. Prag je doživeo rušenje vlade Nove levice od strane Sovjeta. Čak bi u širem smislu ovde mogla da spada i kineska Velika proleterska kulturna revolucija. Godine 1989, talas nemira, pokrenut željom Istočnih Nemaca da stignu na Zapad, pokrenuo je pobunu u istočnoj Evropi kojom je svrgnuta sovjetska vladavina.

Svaka je imala osnovnu temu. Pobunom iz 1848. godine se pokušalo uspostaviti liberalna demokratija u zemljama u kojima je vladala reakcija na Napoleona; 1968. se ticala radikalnih reformi u kapitalističkom društvu; motiv 1989. godine bio je zbaciti komunizam. Svaka je naravno bilo složenija od navedenog, sa varijacijama od zemlje do zemlje. Ali u finalnoj instanci pozadinski razlozi iza svake mogli su se razumno sažeti u rečenici ili dve.

Neke od ovih revolucija imale su veliki uticaj. 1989. je promenila globalnu ravnotežu snaga. 1848. je završila tadašnjim neuspehom – u Francuskoj se u roku od četiri godine povratila monarhija – ali je postavljena scena za kasnije političke promene. 1968. nije proizvela bezmalo ništa trajnog. Ključno je da u svakoj zemlji u kojoj je došlo do revolucija bilo je značajnih razlika u detaljima - ali postojali su zajednički osnovni principi u trenutku kada su druge zemlje bile otvorene za te principe, makar u izvesnoj meri.

Kontekst sadašnjih pobuna

Posmatrajući aktuelne pobune, geografsko područje je jasno: muslimanske zemlje Severne Afrike i Arapskog poluostrva su njihov primarni fokus, i to naročito severna Afrika, gde su Egipat, Tunis i Libija trenutno u dubokoj krizi. Naravno, i u mnogim drugim muslimanskim zemljama takođe su prisutni revolucionarni događaji koji nisu, bar za sada, eskalirali u događajima koji prete režimu ili čak vladajućim ličnostima. Bilo je nagoveštaja takvih događaja i drugde. U Kini je bilo manjih demonstracija, i naravno Viskonsin je u previranjima oko smanjenja budžeta. Ali ti protesti baš i nemaju neke veze sa onim što se dešava na Bliskom istoku. Prvi je bio minoran, a drugi nije inspirisan dešavanjima iz Kaira. Dakle, ono što imamo je pobuna u arapskom svetu koja se za sada nije proširila van regiona. 

Ključni princip koji se javlja kao podstrekač pobuna je utisak da su dati režimi, ili grupe pojedinaca unutar režima, lišili javnost političkih i još važnije ekonomskih prava - ukratko, da su se obogatili preko granica dobrog ukusa. Ovo se ispoljava na različite načine. U Bahreinu se, na primer, većinsko šiitsko stanovništvo pobunilo protiv dominantne sunitske kraljevske porodice. U Egiptu, protest je bio usmeren protiv samog Hosnija Mubaraka. U Libiji, protiv režima i samog Moamera Gadafija i njegove porodice, a podstaknut plemenskim suparništvom.

Zašto se one dešavaju u isto vreme i baš sada? Jedan od razloga je taj što je u ovom regionu od 1950. godine do ranih 1970-tih došlo do ogromnog broja promena režima u trenutku kada su muslimanske zemlje ustanovile režime kojima su zamenile stranu imperijalnu vlast, trpeći stalne udarce hladnog rata. Od ranih 1970-ih, region je bio prilično stabilan, sa izuzetkom Irana u 1979, u smislu da su režimi - pa čak i ličnosti koje su se uspele na vlast u nestabilnoj fazi - stabilizovali svoje zemlje i nametnute režime koji se nisu mogli lako menjati. Gadafi je, na primer, zbacio libijsku monarhiju u 1969. godini i od tada ima kontinuiranu vlast već 42 godine. 

U slučaju da nekim režimom dominira mala grupa ljudi, vremenom se pokazalo da ista grupa koristi svoj položaj da se obogati. Malo je onih koji tome mogu da se odupru u rasponu od 40 godina. Važno je prepoznati da je Gadafi, na primer, nekada bio iskreni pro-sovjetski revolucionar. Ali tokom vremena revolucionarna revnost opada, a pohlepa prati aroganciju proširene vlasti. Isti princip važi i u onim oblastima regiona u kojima nije bilo promene režima još od kraja Prvog svetskog rata, s tim što se čini da oni ovde vremenom ipak nauče da raspodele bogatstvo. 

Dakle, ono što se pojavilo širom regiona su režimi i pojedinci kao klasične kleptokrate. Ako bismo da definišemo ovaj talas nemira, konkretno u Severnoj Africi, radi se o pobuni protiv režima - a naročito pojedinaca - koji su bili na vlasti u dugom vremenskom periodu. I dodajmo tome da su to ljudi koji su planirali da održe porodičnu vlast i novac tako što bi postavili sinove kao svoje političke naslednike. Isti proces, uz varijacije, je u toku na Arapskom poluostrvu. U pitanju je pobuna protiv revolucionara iz prethodnih generacija.

Revolucije su se nazirale već neko vreme. Ustanak naroda u Tunisu, posebno kada se pokazalo uspešnim, izazvao je širenje protesta. Kao i u 1848, 1968. i 1989, slični društveni i kulturni uslovi dovode do sličnih događaja, a podstiče ih primer jedne zemlje koji se potom širi. To se dogodilo u 2011. godini i nastavlja se.

Jedinstveno osetljiv region

Ovo se, međutim, dešava u regionu koji je jedinstveno osetljiv u ovom trenutku. Rat između SAD i džihadista znači da, kao što je slučaj i sa ranijim revolucionarnim talasima, postoje šire potencijalne geopolitičke implikacije. Na primer, 1989. godina označila je kraj sovjetske imperije. U ovom slučaju, pitanje od najvećeg značaja nije zašto se ove revolucije dešavaju, već ko će od njih imati koristi. Mi ne vidimo ove revolucije kao opsežnu zaveru radikalnih islamista radi preuzimanja kontrole nad regionom. Tako opsežne zavere lako se otkrivaju, i brzo bi je uništile snage bezbednosti u pojedinačnim zemljama. Niko nije organizovao prethodni talas, mada je i o njima bilo teorija zavere. Oni su nastali iz određenih okolnosti, sledeći primer jednog incidenta. Međutim, pojedine grupe su svakako pokušavale, sa više ili manje uspeha, da se njima okoriste.

U ovom slučaju, bez obzira na uzrok protesta, nema sumnje da će radikalni islamisti pokušavati da ih iskoriste i preuzmu kontrolu nad njima. Zašto ne bi? Za njih je to racionalni i logični pravac. Da li će biti u mogućnosti da to i urade je složenije i važnije pitanje, ali očigledno je da žele da pokušaju. Oni su široka, transnacionalna i raznolika grupa odgajana na metodama konspiracije. Ovo je prilika da stvore široku međunarodnu koaliciju. Stoga, kao i kod tradicionalnih komunista i Nove levice u 1960-tim, oni nisu kreirali ustanak, ali bi bili budale da ne pokušaju da to iskoriste. Dodao bih da nema sumnje da i Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje pokušavaju da utiču na pravac ustanka. Za obe strane, ovo je teška igra za igru, ali je za SAD kao autsajdere posebno teška u odnosu na domaće islamiste koji dobro poznaju svoju zemlju.

Iako nema sumnje da islamisti žele da preuzmu kontrolu nad revolucijom, ne znači da će u tome i uspeti, niti znači da će revolucije biti uspešne. Podsetimo se da su 1848. i 1968. bile neuspešne i da oni koji su pokušali da ih iskoriste nisu imali mnogo vajde. Takođe podsećamo da nije lako preuzeti kontrolu nad revolucijom. Kao što smo videli u Rusiji 1917. godine, ne pobeđuje nužno najpopularnija grupa, već najbolje organizovana. A često ne znate ko je najbolje organizovan do samog kraja.

Demokratske revolucije imaju dve faze. Prva je uspostavljanje demokratije. Druga je izbor vlade. Primer Hitlera je koristan kao upozorenje kakvu vrstu vlasti mlada demokratija može da proizvede, jer on je došao na vlast na demokratski i ustavni način - a zatim je ukinuo demokratiju uz klicanje masa. Dakle, ovde postoje tri toka. Prvi je reakcija protiv korumpiranih režima. Drugi su sami izbori. I treći? Sjedinjene Države treba da zapamte, dok pozdravljaju uspon demokratije, da izabrana vlada ne mora biti ono što one očekuju.

U svakom slučaju, pravo pitanje je da li će ove revolucije uspeti da promene postojeće režime. Razmotrimo sada proces revolucije, počevši od razlikovanja demonstracija od pobune. Demonstracije su samo okupljanja ljudi koji drže govore. Ovo može uznemiriti režim i pripremiti teren za ozbiljnije događaje, ali samo po sebi nije od značaja. Ako nisu dovoljno velike da parališu grad, demonstracije su simbolički događaji. Bilo je mnogo demonstracija u muslimanskom svetu koje nisu nigde dovele; pogledajte primer Irana.

Zanimljivo je ovde napomenuti da su mladi često u početku dominirali revolucijama kao što su one iz 1848, 1969. i 1989. I to je normalno. Porodični i zreliji ljudi retko izlaze na ulice da se suoče s topovima i tenkovima. Mladi ljudi su ti koji imaju hrabrosti ili nedostatak razboritosti da rizikuju svoje živote zbog nečeg što se može ispostaviti beznadežnim. Međutim, da bi revolucija uspela, neophodno je da im se u nekom trenutku pridruže ostali slojevi društva. U Iranu je jedan od ključnih momenata revolucije iz 1979. bio kada su se trgovci pridružili mladim ljudima na ulici. Revolucija u kojoj učestvuje samo omladina, kao što smo videli na primeru 1968, retko uspeva. Ona zahteva širu bazu i ona mora ići dalje od demonstracija. Trenutak kada revolucija prevazilazi demonstracije je kada se demonstranti sukobe s vojskom i policijom. Ako se demonstranti razbeže, nema revolucije. Ako se suprotstave vojnicima i policajcima, i ako se protest nastavi čak i nakon što je pucano na njih, onda ste u revolucionarnoj fazi. Dakle, slike mirnih demonstranata nisu ni približno značajne koliko to mediji potenciraju, ali slike demonstranata koji i dalje drže položaje nakon što je pucano na njih su veoma značajne.

Ključni događaj revolucije

Ovo dovodi do ključnog događaja u jednoj revoluciji. Revolucionari ne mogu pobediti naoružane ljude. Ali ako te oružane formacije pređu na revolucionarnu stranu, u celini ili delimično, pobeda je moguća. I to je ključni događaj. U Bahreinu su trupe pucale na demonstrante i ubile neke od njih. Demonstranti su se raštrkali, a zatim im je dozvoljeno na demonstriraju - uz sveža sećanja na pucnjavu. Ovde je u pitanju suspregnuta revolucija. U Egiptu su vojska i policija bili jedni protiv drugih, i vojska je prešla na stranu demonstranata, očigledno iz kompleksnih razloga. Kadrovske promene, ako ne promena režima, su zato bile neminovne. U Libiji, rascep unutar vojske je širom otvoren.

Kada se to desi, nalazite se na raskrsnici. Ako je rascep u vojsci otprilike jednak i dubok, to može dovesti do građanskog rata. Zaista, jedan od načina da revolucija uspe je da se pretvori u građanski rat, pretvarajući demonstrante u vojsku, da tako kažemo. To je ono što je Mao učinio u Kini. Daleko češći je rascep u vojsci. Ako rascep stvori nadmoćnu silu protiv režima, to dovodi do uspeha revolucije. Dakle tačka koju uvek treba tražiti je kada se policija pridruži demonstrantima. To se naširoko desilo 1989. godine, ali skoro nimalo 1968. Povremeno se događalo i 1848, ali je ravnoteža uvek bila na strani države. I zato ta revolucija nije uspela.

I upravo taj čin, prelazak vojske i policije na stranu demonstranata, kreira ili prekida revoluciju. Dakle, vratimo li se na raniju temu, najvažnije pitanje o ulozi radikalnih islamista nije njihovo prisustvo u gomili, već njihovo infiltriranje u vojsku i policiju. Ako ima zavere, ona će se fokusirati na povezivanje s vojskom, potom će čekati na demonstracije, a zatim napasti.

Oni koji tvrde da ovi ustanci nemaju nikakve veze s radikalnim islamom mogu biti u pravu u smislu da su demonstranti na ulicama pretežno studenti zaljubljeni u demokratiju. Ali oni propuštaju da uoče da studenti, sami po sebi, ne mogu da pobede. Oni mogu da pobede samo ako režim to želi, kao u Egiptu, ili ako im se priduže druge klase i barem nešto od policije ili vojske - ljudi naoružanih pištoljima koji znaju kako da ih koriste. Prema tome, slika studenata na TV ekranu govori malo toga. Slika vojnika pak govori mnogo više.

Problem sa revolucijama je to što ih retko završe ljudi koji su ih započeli. Revoluciju u Rusiji nisu do kraja doveli idealisti-demokrate okupljeni oko Aleksandra Kerenskog. To su učinili grubi boljševici. Usredsrediti se na mlade demonstrante u pomenutim muslimanskim zemljama znači propustiti poentu, baš kao što je to učinjeno na trgu Tjenanmen. Tu nisu bili važni demonstranti, već vojnici. Ako oni striktno sprovode svoja naređenja, onda nema revolucije.

Nije mi poznat stepen penetracije islamista u libijsku vojsku, da odaberem jedan primer nemira. Podozrevam da je tribalizam, plemenski duh ovde daleko važniji od teologije. Pretpostavljam da režim u Egiptu pokušava da se sačuva kupovinom vremena. U Bahreinu bi se više radilo o iranskom uticaju na šiitsku populaciju nego o delovanju sunitskih džihadista. Ali kao i sunitski džihadisti, i Iranci pokušavaju da se nakače na proces.

Opasnost od haosa

Pretpostavljam da će neki režimi pasti, uglavnom gurajući dotičnu zemlju u haos. Problem je, kako vidimo na primeru Tunisa, da na strani revolucionara često ne postoji niko dorastao preuzimanju vlasti. Boljševici su imali organizovanu partiju. U ovim revolucijama, partije pokušavaju da se organizuju tokom revolucije, što je još jedan način da se kaže da revolucionari nisu ti koji upravljaju. Opasnost nije radikalni islam, ali jeste haos, praćen bilo građanskim ratom, gde vojska preuzima kontrolu prosto da bi stabilizovala situaciju, ili pak pojavljivanjem radikalnih islamskih partija koji preuzimaju kontrolu - jednostavno zato što u masi oni jedini imaju nekakav plan i organizaciju. Upravo tako manjine preuzimaju kontrolu nad revolucijom.

Ali sve ovo je čisto spekulisanje. Ono što zaista znamo jeste da ovo nije prvi talas revolucije u svetu, a većina tih talasa ne uspe, dok se njihovi efekti vide nekoliko decenija kasnije u novim režimima i političkim kulturama. Opsežan revolucionarni uspeh vidimo samo u slučaju Istočne Evrope, ali to je bilo protiv Imperije koja se nalazila u kolapsu, te se odatle može izvući malo pouka za muslimanski svet.

U međuvremenu, dok pratite taj region, upamtite da nisu važni demonstranti. Pratite šta čine ljudi sa puškama. Ako oni čvrsto stoje uz državu, demonstranti nisu uspeli. Ako neko od njih pređe na drugu stranu, postoji neka šansa za pobedu. A ako do pobede dođe i bude proglašena demokratija, nemojte pretpostavljati da će se ono što usledi u svakom slučaju dopasti Zapadu – demokratija i pro-zapadna politička kultura ne znače jednu te istu stvar.

Situacija ostaje fluidna, i ne postoje generalne izvesnosti. Sada se sve odigrava različito od zemlje do zemlje, pri čemu većina režima uspeva da ostane na vlasti do ove tačke. Postoje tri mogućnosti. Jedna je da je ovo nalik 1848, širokoj pobuni koja će propasti zbog nedostatka organizacije i koherentnosti, ali će odjekivati decenijama. Druga je da je sve nalik 1968, revoluciji koja nije zbacila nijedan režim čak ni privremeno i koja je ostavila neke kulturne tragove od minimalnog istorijskog značaja. Treća je da je nalik revoluciji iz 1989, u kojoj je u celom regionu svrgnut politički poredak i na njegovom mestu stvoren novi poredak.

Ako bih morao da nagađam u ovom trenutku, pretpostavio bih da pred sobom imamo 1848. godinu. Muslimanski svet neće doživeti masivne promene režima kao u 1989, ali niti će efekti biti prolazni kao 1968. Kao i događaji iz 1848, ova revolucija neće uspeti da transformiše muslimanski svet, ili čak samo arapski svet. Ali će ona biti seme koje će klijati u narednim decenijama. Mislim da će to seme biti demokratsko, ali ne nužno liberalno. Drugim rečima, demokratija koja će se na kraju pojaviti proizvešće režime koji će preuzeti osnovne smernice iz svoje sopstvene kulture, znači islam.

Zapad slavi demokratiju. Ali trebalo bi da bude obazriv sa svojim nadanjima: mogao bi to i da dobije.

(www.stratfor.com)

(Prevod: Vasilije D. Mišković)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner