Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nobelova sramota
Savremeni svet

Nobelova sramota

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
četvrtak, 10. decembar 2009.

Nobelova nagrada za mir po definiciji jeste priznanje Nobelovog komiteta za aktivnosti i izuzetna dostignuća na postizanju mira, zbližavanju nacija i uopšte, za svaki humani angažman koji jača poverenje među ljudima. Prva Nobelova nagrada dodeljena je 1901. godine Švajcarcu Žan Anri Dinanu, osnivaču crvenog krsta i Ženevske konvencije kao i Francuzu Frederiku Pasiju, osnivaču društva za arbitražu među nacijama.

Zanimljivo je na koji način je organizovana procedura za dodelu nagrada za mir. Naime, norveški parlament bira pet članova komiteta, koji ima mandat na šest godina. Svi članovi komiteta do sada su bili Norvežani. Ko sve ima pravo da predlaže kandidate za Nobelovu nagradu? Naime, kanditature stižu iz čitavog sveta, a predloge komitetu, osim samih članova, mogu dostaviti članovi vlade kao i članovi (za nas trenutno veoma aktuelnog) Međunarodnog suda pravde u Hagu, kao i bivši dobitnici nagrada. Osim pomenutih, pravo za predlog kandidata imaju i profesori na katedrama za filozofiju, sociologiju, istoriju i političke nauke kao i rukovodioci instituta društvenih nauka… Rok za predlog kandidata je 1. februar u tekućoj godini… Jedan kuriozitet, (koji je bio sporan i izazvao je brojne kontroverze, naročito 1994. godine, nakon što je Jaser Arafat dobio nagradu za mir) vezan za dodelu nagrada, glasi da pravo na nagradu imaju i učesnici mirovnih konferencija u neuralgičnim područjima sveta, bez obzira na to da li je konferencija urodila plodom i postigla svoj cilj ili ne. Na primeru bliskoistočne krize vidimo da je upravo, nažalost, to i bio slučaj. Sve Nobelove nagrade dodeljuju se u Stokholmu, osim nagrade za mir, koja se dodeljuje u Oslu.

Toliko o načinu izbora budućih dobitnika jedne od najprestižnijih nagrada koja bi, makar u principu, trebalo da predstalja priznanje za istinsko altruističko angažovanje na unapređenju humanih vrednosti i za nesebično zalaganje za dobrobit čitavog čovečanstva. Svakako da bi trebalo da se podrazumeva da je komitet apsolutno objektivan, potpuno neutralan i nezavisan kada je u pitanju odlučivanje, iako članove komiteta biraju članovi norveškog parlamenta, tako da, samim tim, sastav članova komiteta reflektuje odnos političkih snaga u toj skandinavskoj zemlji. Ali to, naravno, makar u principu, ne bi trebalo da ima bilo kakav uticaj na odluke samog komiteta.

Sve to jako lepo zvuči, samo kada bi bilo istinito. Naravno da je u praksi komitet do sada mnogo puta odstupio od tih navedenih principa.

Pomenuli smo spornu odluku da lider Palestinaca Jaser Arafat dobije Nobelovu nagradu. Mnogi su smatrali da je ta odluka više nego diskutabilna i da je Arafat imao itekakav uticaj na Hezbolah, te da je njegova uloga mirotvorca veoma sporna. Sporne odluke su se nastavile, ali se u istoriji Nobelovog komiteta nikada nije dogodilo da tri godine za redom Nobelovu nagradu za mir dobiju ličnosti, koje ne samo da nisu zaslužile tu nagradu ni po jednom jedinom kriterijumu, već su i same aktivno učestvovale u podstrekivanju ratova i sukoba svojim verbalnim izjavama, kao i direktnim slanjem vojnika u ratom zahvaćena područja. U taj spisak možemo uključiti i zalaganje, što je videćemo bilo u slučaju prošlogodišnjeg nobelovca, da jedna kvazidržava, koja je nastala otcepljenjem dela teritorije nezavisne i međunarodno priznate, suverene zemlje koja je takođe i punopravna članica UN, dobije svoju državnost.

Ova činjenica samo ilustruje farsu koja predstavlja odlučivanje Nobelovog komiteta. Zaista je nečuveno da određene osobe, među kojima jedan bivši potpredsednik i aktuelni predsednik zemlje koja pretenduje da bude jedina svetska super sila, dobiju nagrade za svoja, navodna, angažovanja na postizanju mira. U svakom slučaju, ovo samo pokazuje koliko je savremeni zapadni svet ogrezao u licemerje i nepravdu, koja se želi predstaviti kao navodna sveta misija u postizanju mira. Naravno, da se ne zavaravamo, pravde u međunarodnim odnosima nikada nije ni bilo. U svetu u kome vlada goli interes i dobit, kao i hegemonizam i militantni, a ne više ekonomski ili kulturni imperijalizam, za pravdu i nema mesta. Ali ovako nešto, kao što su odluke Nobelovog komiteta, zaslužuje svaki prezir i gnušanje. Ko su, naime, poslednja tri dobitnika pomenute najprestižnije nagrade?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, moramo da se vratimo dve godine u prošlost kako bismo videli ko je prvi od naših “zasluženih” dobitnika. Naime, prvi na našem skandaloznom spisku jeste bivši američki potpredsednik Al Gor, koji je 2007. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Pomenuti Al Gor, bio je u Klintonovoj administraciji koja je odgovorna za jedno od najgrubljih kršenja međunarodnog prava kao i za bombardovanje tadašnje SRJ. Al Gor je bio jedan od upornih i najglasnijih zagovarača bombardovanja naše zemlje `99. god.

Zvanično objašnjenje komiteta glasi da je Al Gor dobio nagradu za doprinos u borbi protiv klimatskih promena. Kako prenosi sajt naslovi.net, u govoru prilikom primanja nagrade, Gor je rekao “da zemlja ima groznicu, i da ona jača”, misleći pritom na efekte globalnog zagrevanja. “Vreme je da sklopimo mir sa planetom. Moramo brzo da mobilišemo našu civilizaciju…” Interesantno je da je Al Gor i dobitnik oskara (!) za dokumentarni film “Neugodna istina”, koji je posvećen, možemo da pogodimo, štetnom uticaju koje zagađenje ima na klimu naše planete. Na jednom našem sajtu, kritičar, kao ocenu filma, iznosi mišljenje da pomenuti dokumentarac prosto moramo da pogledamo. Neka hvala! Mnogo više ćemo učiniti za planetu ukoliko trajno izolujemo “humanitarce” poput Gora. Dobitnik Oskara i nobelovac, a uz to još i bivši potpredsednik. Zaista, pomislili bismo da je Gor izuzetan čovek koji je postigao sve što se postići može, a koji je, onako usput, ostvario i američki san. Šteta što je san jednog, nazovi humanitarca i oskarovca, zapravo postao košmar za sve nas.

Ono što je najbitnije, i što smo svi mogli da iskusimo, jesu bombe NATO pakta koje su sejale smrt po Srbiji tokom 1999. god. Bivši slavni potpredsednik, koji je u to vreme bio na funkciji u pogubnoj Klintonovoj administraciji, aktivno se zalagao za bombardovanje naše zemlje. Naime, kao potpredsednik Amerike, Gor je učestvovao u jednom zločinu koji je prouzrokovao na hiljade srpskih civilnih žrtava. Naravno, Al Gora u tim momentima nije brinulo zagađenje i posledice koje su nastale od upotrebe osiromašenog uranijuma, čije se posledice i dan danas osećaju, kao ni zagađenje koje je nastalo bombardovanjem petrohemije u Pančevu i fabrika u drugim gradovima Srbije.

Italijanski nezavisni reditelj, Antonio Martino, koji je režirao dokumentarni film o Pančevu, podsetio je javnost na činjenicu da je Gor direktno i komandno odgovoran za uništenje postrojenja rafinerije u Pančevu, što predstavlja jednu od najvećih ekoloških katastrofa u dvadesetom veku. Šta posle tih činjenica možemo reći o Nobelovom komitetu koji je davno izgubio svaki kredibilitet?

Evo još nekih od Gorovih “zasluga.” Za njega se navodi da je profitirao od kampanje u vezi klimatskih promena. List Danas navodi optužbe da je pomenuti bivši američki potpredsednik došao u poziciju da ostvari ogroman profit od kompanije koja se bavi proizvodnjom električnih uređaja za merenje potrošnje električne energije. Ne samo da je političar, ekolog i nagrađeni režiser, već se pokazalo da Gor ima i smisla za biznis. Moramo, dakle, reći da se radi o svestranoj ličnosti koja se u pravom svetlu pokazala tokom 1999. Zaista je šteta što ne postoji nagrada za svestranost. Al Gor bi je, bez svake sumnje, sigurno dobio.

Idemo dalje, sve do sledećeg nobelovca. Naredne godine, Nobelovu nagradu dobio je bivši predsednik Finske Marti Ahtisari. Ahtisari je u svojstvu diplomate aktivno učestvovao u kreiranju nezavisnosti južne srpske pokrajine. Poznate su izjave ovog “mirotvorca” u kojima je konstantno optuživao Srbe kao krivce za zločine koji su počinjeni nad albanskim stanovništvom.

Sajt SETitimes.com, navodi da je Ahtisari 8. avgusta rekao srpskom pregovaračkom timu da su “Srbi kao nacija krivi” za zločine počinjene nad Albancima 1998. i 1999. god. Nama su sasvim dobro poznate Ahtisarijeve izjave kao i njegovo aktivno “diplomatsko” angažovanje po pitanju nezavisnosti Kosova i Metohije, zahvaljujući kome je još jedan u nizu od dotičnih “humanitaraca”, nagrađen ordenom koji mu je dodelio predsednik tzv. države Kosovo. Ahtisari je samo još jedan od “zaslužnih” kreatora nezavisnosti Kosova…

Pravi i istinski humanitarac… Naime, prosto je skandalozno šta je sve pomenuti Ahtisari izjavljivao raznim evropskim elektronskim i pisanim medijima. Između ostalog, Blic navodi delove intervjua koji je Marti Ahtisari dao španskom listu Mundo… U ovom intervju, on je, govoreći o tome kako je nezavisnost Kosova neopoziva, izrekao sledeće: „…I Srbi moraju shvatiti takvu neopozivu činjenicu, jer smo u 21. veku i ako se neka vlada ponaša kao Miloševićeva u devedesetim godinama, gubi pravo na vladavinu.”

Da li to Ahtisari želi da insinuira kako on, ili Zapad ima pravo da određuje ko će imati pravo da vlada u Srbiji, a ko ne? Ne bi trebalo da nas čudi da je upravo to želja Martija Ahtisarija, ovog nazovi diplomate i nobelovca. To još nije sve, evo šta je Ahtisari izjavio povodom svog zadovoljstva “razvojem” okolnosti na Kosovu. Naime, on je izrazio zadovoljstvo činjenicom da je Kosovo „Napredovalo, ušlo u međunarodne ekonomske institucije i moglo bi da se pretvori u snabdevača regiona energijom, mada će biti potrebne godine da se vide plodovi tamošnjih ulaganja.”

Interesantno je kako Ahtisari odgovara na pitanje novinara o tome kako komentariše činjenicu da je Kosovo društvo koje je ogrezlo u korupciji.

“Mora se priznati da ni naša (zapadna) društva nisu čista.”

Nećemo sada govoriti o zapadnim društvima, jer bi to bilo previše, ali činjenica je da svakako gospodin Ahtisari nije “najčistiji” ni u moralnom, niti u političkom smislu. Daleko od toga… Ali to i u ovom slučaju potvrđuje da ni u komitetu za dodelu Nobelove nagrade nisu baš čista posla…

I na kraju, da vidimo ko je na ovoj sramnoj listi nobelovaca naš treći dobitnik… Sledeći po redu je aktuelni američki predsednik Barak Obama, koji je svojom retorikom, koja je umnogome lepše upakovana od one agresivne i primitivne kojom nas je zasipao mnogo manje popularni Buš, izazvao simpatije u svetskoj javnosti. Ovo se odnosi čak i na deo naše javnosti, koja je u prvom trenutku poverovala da je Obama zaista progresivan i moderan političar. Svakako da je Obama harizmatičniji i kulturniji od bivšeg predsednika, doduše, ruku na srce, to i nije mnogo teško, ali da vidimo šta se krije ispod šarenog ukrasnog papira…

Barak Obama nije apsolutno doneo ništa novo u američkoj spoljnoj politici. Naravno, upućeniji su bili svesni činjenice da se američka spoljna politika nikada ne menja kada su u pitanju njeni tzv. nacionalni interesi i to sasvim nezavisno od toga ko sedi u ovalnom kabinetu. Ulaganje u američku vojnu industriju, kao i jačanje prisustva američkih trupa neće se promeniti, bez obzira da li u Beloj kući predsedava republikanac ili demokrata, belac ili Afroamerikanac. Međutim, za razliku od bivšeg predsednika, ovaj novi šarmantniji se može pohvaliti nečim što je samo malobrojnima pošlo za rukom, naime, Obama ne samo da je prvi Afroamerikanac koji je postao predsednik Sjedinjenih Američkih Država, već je dobio, ni manje ni više, nego Nobelovu nagradu, i to za mir!

Na osnovu čega je, pitaćemo se, Barak Obama zaslužio ovu nagradu. Po mišljenju Nobelovog komiteta, a videli smo koliko je ono bilo kompetentno u ranijim slučajevima, američki predsednik je zaslužan za “jačanje međunarodne diplomatije i saradnje među ljudima.” Pitamo se samo da li će novih trideset hiljada američkih vojnika, koji su neophodni kako bi se postigla “pobeda” u Avganistanu, doprineti jačanju međunarodne diplomatije i saradnje među ljudima? Zanimljivo je da je Obama u svetlu dodatnog angažovanja vojnih trupa izjavio kako je iznenađen i počastvovan nagradom i da nagradu shvata kao “poziv na akciju.” Svakako vidimo da Obama iskreno stoji iza svojih reči i da je, to mu se mora priznati, makar principijelan, za razliku od svog omalovažavanog prethodnika.

Naprosto je skandalozno da predvodnik američke doktrine “rata protiv terorizma“ dobije nagradu za napore u postizanju i očuvanju mira… U obrazloženju razloga slanja dodatnih trupa, navodi se da bi “neuspeh u Avganistanu prouzrokovao da talibani pod svoju kontrolu povrate veći deo zemlje, što bi dovelo do ponovnog rasplamsavanja građanskog rata.” Naravno, niko ne govori da će upravo slanje dodatnih trupa rezultovati pojačanjem ratnih dejstava, i to ne samo u Avganistanu, već i u čitavom regionu.

Šta reći nakon ove sramne liste navodnih mirotvoraca, osim da je u pitanju sramota za Nobela. I to tri puta za redom…

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner