Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Lažna Socijalistička internacionala
Savremeni svet

Lažna Socijalistička internacionala

PDF Štampa El. pošta
Mario Kalik   
utorak, 17. jun 2008.

Istorija međunarodnog radničkog i socijalističkog pokreta od početka je prožeta sukobima i raskolima. Njihov uzrok bile su nepremostive razlike u principima i strategijama borbe protiv kapitalizma. Najveća i po posledicama najozbiljnija podela desila se nakon I Svetskog rata kada su se, iz do tada jedinstvene Druge internacionale, izdvojile dve grupe partija koje su obrazovale Drugu i po, odnosno Treću internacionalu (poznatiju kao Komunistička internacionala, tj. Kominterna). Druga i Druga i po internacionala su se maja 1923. u Hamburgu ujedinile u Radničku i socijalističku internacionalu. Od tada je pokret levice na međunarodnom planu obeležen podelom na socijalističke i socijaldemokratske partije, s jedne, i komunističke partije, s druge strane. Težište prvih bila je Zapadna Evropa, a drugih SSSR. Socijalističke i socijaldemokratske partije Zapadne Evrope obrazovale su Socijalističku internacionalu jula 1951. u Frankfurtu. Ova organizacija kod nas u poslednje vreme dobija na aktuelnosti, sa proklamovanim željama nekih stranaka da postanu njeni članovi. One sebe vide kao ideološki bliske uticajnim članicama Socijalističke internacionale, među kojima su najznačajniji britanski laburisti, nemački socijaldemokrati, i skandinavski, italijanski i španski socijalisti.

GLAVNI PROTIVNIK - KOMUNIZAM

Ali, šta je ideologija zapadne socijaldemokratije organizovane oko Socijalističke internacionale? U Deklaraciji usvojenoj na njenom osnivačkom kongresu vodeća ideja je „demokratski socijalizam“. Tu je, dakle, još uvek reč o nekakvom socijalizmu. Međutim, naglasak je na izrazu „demokratski“ - „demokratija“ je noseći pojam ove Deklaracije. Ovo upućuje na suprotstavljanje socijaldemokrata njihovom, tada već skoro pola veka starom neprijatelju, komunizmu i komunistima, koji su takođe pretendovali na socijalistički projekat. Po socijaldemokratama, oni su to činili na „nedemokratski“ način, posredstvom „diktature jedne partije“. Teške optužbe upućene „međunarodnom komunizmu“ nastalom „boljševičkom revolucijom u Rusiji“, koje su u Deklaraciji mnogo oštrije i konkretnije nego one upućene samom kapitalizmu, potvrđuju jednu istinu o zapadnoj socijaldemokratiji - za nju je, od samog početka, glavni protivnik bio komunizam, a ne kapitalizam. Idejna i politička borba protiv komunizma u istoriji socijaldemokratije gotovo sasvim je potisnula borbu protiv kapitalizma. Zato je i njen socijalizam bio toliko apstraktan; zato i ne čudi što se u njenom daljem razvoju od njega u potpunosti odustaje. Regresija socijalističke demokratije prvo na „demokratski socijalizam“, a zatim na „socijaldemokratiju“, pokazuje tupljenje idejne oštrice, razvodnjavanje pojma socijalizma, koji na kraju sasvim nestaje iz socijaldemokratske imaginacije.

OSTANAK UNUTAR KAPITALIZMA

Ova imaginacija se kreće isključivo u horizontu kapitalističkog društva, i usvaja njegove osnovne principe i vrednosti, predstavničku (parlamentarnu) demokratiju i privatnu svojinu. Za nju je socijalizam oduvek bio samo popravljanje kapitalizma, a ne njegovo radikalno menjanje, naročito ne „nasilnim“, revolucionarnim putem. O radničkoj klasi, klasnoj borbi i revoluciji uopšte nema reči u Deklaraciji, štaviše, sama reč „radnička“ izbačena je iz dotadašnjeg naziva ove Internacionale (zato i socijaldemokratske partije sebe doživljavaju kao „narodne“, a ne klasne). Kada kritikuje „diktaturu jedne partije“, ona ne ide dalje od fetišizacije postojeće višepartijske „demokratije“; politička demokratija se tako za socijaldemokrate svodi na ono što već postoji u kapitalizmu (prihvatanje višepartijskog sistema je čak bio uslov za prijem u Socijalističku internacionalu). A kada govori o „javnoj svojini“, ona ne propušta da kaže, kako stoji u spomenutoj Deklaraciji, da „socijalističko planiranje ne podrazumeva javnu svojinu nad svim sredstvima za proizvodnju“ i da je ono „kompatibilno sa postojanjem privatne svojine u značajnim oblastima“ - „struktura date zemlje odlučuje o obimu javne svojine i oblicima planiranja“. Dakle, društvena svojina je samo jedan od oblika svojine; ekonomska demokratija se na taj način takođe svodi na ono što je sam kapitalizam dostigao u svom razvoju. Čitava „radikalnost“ socijaldemokrata u odnosu na pravoverne liberale je u tome da se privatnoj svojini i tržištu ne prepuste baš sva sredstva za proizvodnju; potrebno je nešto ostaviti i za samu zajednicu. Tako je krajnji doseg socijaldemokratskog projekta tzv. mešovita, socijalno-tržišna privreda; socijalizam je za njih samo jedan sastojak u koktelu državnog kapitalizma koji ovome treba da poboljša ukus, kako bi postao prihvatljiviji idealima apstraktno zamišljene „slobode“ i „socijalne pravde“, na koje se socijaldemokrati tako često pozivaju. Radikalnijih socijalističkih mera u ekonomiji oni se prisete samo u trenutku kada pretrpe poraz na izborima, upravo zbog nedovoljnog socijalnog uspeha koji prati svaki projekat usmeren isključivo na „reformu“ postojećeg kapitalističkog sistema, a ne na njegovo radikalno menjanje.

PROPLAMSAJI ANTIKAPITALISTIČKE RETORIKE

Uspeh neoliberalnih političkih snaga u zapadnom svetu tokom 70-tih i 80-tih godina prošlog veka, primorao je socijaldemokrate da, posle više decenija, u svoje partijske programe unesu naglašenije pominjanje socijalizma, javnog vlasništva, učešća radnika u upravljanju, pa čak i radničkog samoupravljanja. Tako je na konferenciji Laburističke partije Velike Britanije 1970. godine konstatovano da je ta partija do te mere „razvodnila svoju socijalističku osobenost“ da birači ne mogu da uoče bitnije razlike između Laburističke i Konzervativne partije. Nakon uočavanja da „u našoj viziji ima suviše malo socijalizma“, proklamuje se „vraćanje socijalizmu“. Govori se o „socijalizaciji nacionalizovanih industrija“, jer je shvaćeno da bez radikalnijih promena svojinskih odnosa nema značajnijeg učešća radnika u donošenju odluka, niti kontrole kapitala. Antikapitalistička retorika još snažnije dolazi do izražaja kod novoformirane partije francuskih socijalista, početkom 80-tih godina. Oni posebno ističu radničko samoupravljanje i poručuju da nije reč o tome „da se sređuje kapitalistički sistem, već da se on zameni jednim drugim“; cilj je „raskid sa kapitalističkim sistemom i stvarna transformacija društvenih struktura“. Na kraju, španski socijalisti se u to vreme zalažu za „ukidanje svih društvenih klasa i njihovo pretvaranje u jedinstvenu klasu radnika, vlasnika proizvoda svoga rada“.

DEKADENCIJA ZAPADNE SOCIJALDEMOKRATIJE

Nažalost, ostalo se samo na retorici. Drugačije i nije moglo, jer bi društvena praksa koja bi pratila ovu radikalnu retoriku nužno morala da uzme u obzir odavno zaboravljene, pa i prokažene i odbačene, projekte klasne borbe, revolucije i komunizma. A nakon završnog i pobedonosnog udara snaga neoliberalnog kapitalizma, krajem 80-tih i tokom 90-tih godina, i ova antikapitalistička retorika se trenutno raspršila. Štaviše, ona se počela izričito odbacivati. Zapadni socijaldemokrati dospeli su na pozicije ogoljenog pragmatizma i realizma, ne praveći više čak ni kompromis sa kapitalizmom, već mu se potpuno predajući. Oni su počeli da raskidaju čak i sa vlastitom socijaldemokratskom tradicijom. „Novi laburisti“, pod vođstvom Tonija Blera, na Specijalnoj konferenciji partije 1995. godine izbacili su čuvenu Tačku IV Statuta partije, koja je postojala od 1918., i koja je isticala da treba „obezbediti radnicima koji se bave fizičkim i umnim radom punu naknadu za njihov rad i najpravedniju moguću raspodelu društvenog proizvoda na temelju javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, raspodelu i razmenu“. Odredba o javnom vlasništvu kao osnovnom cilju partije očigledno nije bila u skladu sa „novim“vremenima. U Manifestu Laburističke partije iz 1997. se kaže: „Mi ćemo se truditi da ostavimo iza sebe žestoke političke borbe levice i desnice koji su razdirali našu zemlju tokom decenija. Mnogi od ovih konflikata nemaju nikakav značaj u modernom svetu - javno versus privatno, gazde versus radnici, srednja klasa versus radnička klasa“. Ovakve grube revizije čak i same izvorne socijaldemokratske revizije (u odnosu na socijalizam) vrhune u stavovima glavnog ideologa „novih laburista“ Entoni Gidensa koji otvoreno smatra da, krajem XX veka, kapitalizam nema alternativu, i da se samo radi o metodi upravljanja i regulisanja njegovih suprotnosti posredstvom „radikalno aktivnog centra“ (kako on redefiniše socijaldemokratiju). Slično ovome, francuski socijalisti u svom programu iz 1990. izričito ukazuju da „više sebe ne vide u projektu kolektivnog prisvajanja krupnih sredstava za proizvodnju i razmenu, što je dugo bila naša dogma“. A nemački socijaldemokrati su još ranije, u svom programu iz 1989., lansirali krilaticu koju je kasnije prihvatila većina socijaldemokrata - „takmičenja što je moguće više, planiranja koliko je neophodno“. Na kraju, sama Socijalistička internacionala je u Deklaraciji sa svog Kongresa iz 1989. poručila da ne samo privatna (što nije bilo sporno), već „ni javna svojina sama po sebi ne garantuje ekonomsku efikasnost niti socijalnu pravdu“. Ovakvim stavom započelo je sumnjičenje javne svojine, karakteristično za poznu, dekadentnu fazu zapadne socijaldemokratije koja još uvek traje. Tako prisustvujemo još jednoj regresiji, prvo od socijalističke privrede na „mešovitu“, da bi se danas došlo do „nove mešovite privrede“ koja potpuno računa sa tim da privatni sektor ima preovlađujuću i odlučujuću ulogu. Napadni diskurs „novog“ treba samo da prikrije da je reč jedino o mučnom povratku na staro, na dominaciju kapitalističkih struktura kakva je postojala pre velikih radničkih i socijalističkih borbi protiv kapitalizma.

PAKT SA IMPERIJALIZMOM

Paktiranje zapadne socijaldemokratije sa kapitalizmom, a protiv komunizma, vidljivo je i u njenoj spoljnoj politici. Naime, upravo su vlade zapadnih socijaldemokratskih partija dale inicijativu za stvaranja NATO-a, i bile njegov glavni oslonac u početnom periodu, kada je „hladni rat“ dostizao vrhunac. U tome su naročito prednjačili britanski laburisti pod vođstvom Ernesta Bevina, koji je u to vreme bio i ministar spoljnih poslova Velike Britanije. Na njegovu inicijativu je 1948. godine između Velike Britanije, Francuske i zemalja Beneluksa sklopljen tzv. Briselski pakt o „vojnoj, ekonomskoj i političkoj saradnji za narednih pedeset godina“, koji je predstavljao uvod u stvaranje NATO-a. Vođa belgijskih socijalista Pol Anri Spak je dugo godina bio generalni sekretar ove vojne organizacije. Tako su zapadni socijaldemokrati ne samo odustali od borbe protiv kapitalizma i njegove imperijalističke politike na međunarodnom nivou; oni su postali njegov glavni saveznik, pa čak i predvodnik. Jedini imperijalizam koji su oni videli i priznavali bio je oličen u „međunarodnom komunizmu“ pod vođstvom SSSR-a, kako već stoji u osnivačkoj deklaraciji Socijalističke internacionale. A jedina podela bila je na zapadni „slobodni svet“, s jedne, i „svet diktature“ iza „gvozdene zavese“, s druge strane - prvi je valjalo braniti od drugog, i tom cilju su zapadni socijaldemokratiji podredili celokupnu svoju spoljnu politiku. Zato ne čudi njihovo podvrgavanje „zaštitničkom kišobranu“ SAD-a, i njihovo oslanjanje na američku „snagu i dobru volju“. Kao što ne čudi puna podrška laburističke vlade SAD-u povodom rata u Koreji. Protiv apsolutizovanog sovjetskog imperijalizma su sva sredstva dozvoljena, uključujući američki imperijalizam. Umesto da se ovaj drugi shvati kao momenat u reprodukciji kapitalizma, protiv kojeg se, pre svega, valjalo boriti, glavni protivnik za socijaldemokrate bio je i ostao - komunizam. Imajući njega za isključivu metu svojih napada, socijaldemokrati su o svetu kapitalizma unutar koga su delovali počeli tako sve glasnije da govore kao o „slobodnom“ svetu. Naspram sovjetskog komunizma, grubo svedenog na golu diktaturu i nasilje, zapadni kapitalizam postao je sasvim neproblematičan. Još jednom se pokazalo kako socijaldemokratski resantiman spram komunizma parališe svaku kritičku imaginaciju spram kapitalizma, odnosno, kako je tanka linija između socijaldemokratskog antikomunizma i njegovog otvorenog svrstavanja na stranu kapitalizma. U tom kontekstu treba tumačiti i projekat „evropskog ujedinjenja“, odnosno „evropskih integracija“ u oblasti ekonomije. Nakon vojnog povezivanja, bilo je neophodno preduzeti i ekonomsko povezivanje, na osnovi očuvanja i snaženja kapitalističke privrede. Sve to u cilju sprečavanja moguće socijalističke revolucije na Zapadu, koju su promovisale zapadne komunističke partije. Socijaldemokratskim reformama kapitalizma trebalo je poboljšati njegov kvalitet, kako bi se oslabila radikalnija težnja ka socijalizmu. Sačuvaćemo kapitalističko jezgro, samo ćemo doterati njegov omotač, to je suština socijaldemokratske politike. Zato „Ujedinjena Evropa“, o kojoj se danas toliko govori, nije proizvod straha od ponovnog buđenja fašizma, koji više nije bio na dnevnom redu istorije, već je posledica straha od tada živog i snažnog protivnika – komunizma. Njena suština stoga nije antifašistička, već antikomunistička.

U takvoj situaciji, socijaldemokratski agenti kapitalizma optuživali su komunističke partije vlastitih država za „nacionalnu izdaju“, govoreći o njima da su „agenti Kremlja“. Svaka nedoumica u pogledu tvrdog proatlantskog stava bila je strogo kažnjavana. Tako je Socijalistička partija Italije, zbog svog, u to vreme, neutralnog držanja prema stvaranju atlantskog saveza, a naročito zbog odbijanja da raskine saradnju sa italijanskim komunistima, optužena za „prosovjetski“ stav, i bila je isključena 1948. godine iz KOMISKO-a, preteče Socijalističke internacionale. Izrazito neprijateljski stav prema domaćim komunističkim partijama, i izričito odbacivanje saradnje sa njima, uz manje izuzetke, ostao je dominantan stav zapadne socijaldemokratije i same Socijalističke internacionale. Tako su i na skupu u Helsingoru, skoro trideset godina nakon početka „hladnog rata“, u vreme kada je, štaviše, sam ovaj sukob počeo da gubi na zaoštrenosti, britanski laburisti pod vođstvom Harolda Vilsona i nemački socijaldemokrati pod vođstvom Helmuta Šmita još uvek bili na poziciji odbacivanja saradnje sa komunistima. Jedini izuzetak bila je obnovljena SP Francuske pod vođstvom Fransoa Miterana koja je, kao što smo videli, u to vreme, imala oštriju antikapitalističku retoriku.

Podrška američkom imperijalizmu ili, bar, nedovoljno kritički stav, u čemu su prednjačili britanski laburisti i nemački socijaldemokrati, ponovila se i u slučaju rata u Vijetnamu. Vođstvo laburista i njihova vlada podržavali su, prećutno ili otvoreno, američku politiku u Vijetnamu do pred sam kraj ovog rata. Nemački socijaldemokratski bili su odveć neutralni; oni su se, doduše, izjasnili protiv rata u Vijetnamu, ali su bili i protiv demonstracija protiv tog rata, jer „one ne poboljšavaju nemačko-američke odnose“. Iako je većina laburista bila protiv takve politike svoje vlade, oni nisu uspeli da bitnije promene njen karakter. Ipak, u Laburističkom programa za Britaniju iz 1973. godine možemo naći jedno mesto kojeg su se velike sile tako retko pridržavale, a trebalo bi za njih da bude obavezujuće, naročito ako ih predvode oni koji se deklarišu kao socijaldemokrati ili, uopšteno, levičari: „Odavno je prošlo vreme, ako je ikada postojalo, kada se mešanje velikih sila u stvari manjih zemalja moglo opravdati kao deo ideološkog krstaškog rata. Želja da se vojnom intervencijom ili subverzijom utiče na politički razvoj u malim zemljama ne može da bude karakteristika međunarodne politike koju jedna buduća laburistička vlada može da podržava“. Sa žaljenjem primećujemo da je upravo laburistička vlada pod vođstvom Tonija Blera aktivno učestvovala u subverziji i vojnoj intervenciji protiv naše države tokom poslednjih godina prethodne decenije, u sklopu „ideološkog krstaškog rata“ protiv „poslednjeg bastiona komunizma“ ili „(veliko)srpskog nacionalizma“, kako je već, po potrebi, navođeno. Time su laburisti pogazili ne samo međunarodno pravo ili sam statut NATO-a već, kako vidimo, i svoj nekadašnji program. U tome su ih podržavali nemački socijaldemokrati pod vođstvom Gerharda Šredera, kao i ostali zapadni socijaldemokrati. Uopšte, rat protiv Jugoslavije koji su vodile mahom vlade zapadnih socijaldemokratija do kraja je razobličio lažni karakter ove političke pozicije, pokazao koliko ona ima malo veze sa socijalizmom i demokratijom. Ogoljeno nasilje prema onima koji se bore protiv globalizujućeg kapitalizma razotkrilo je savez socijaldemokrata sa kapitalizmom, koji ne zazire od potpunog uništenja onih koji mu se nađu na putu. Opet, kao nekada, sve u ime zapadnog „slobodnog“ sveta i njegovih „ideala“. Blerovi laburisti ostali su čvrsto uz američki imperijalizam i u slučaju rata protiv Iraka, dok su ostali socijaldemokrati, slično ratu u Vijetnamu, odustali od otvorene podrške, jer je surova istina o američkom imperijalizmu postala suviše vidljiva svetskoj javnosti. Zato se laburisti, u celini uzev, mogu smatrati najreakcionarnijim delom zapadnoevropske socijaldemokratije. Dodatak „novi“ u njihovom imenu u tome ništa nije promenio, naprotiv - počev od Drugog svetskog rata, bili su i ostali, uz manja kolebanja, najverniji saveznici američkog imperijalizma.

OČUVANjE KOLONIJALIZMA

Ovakav stav zapadnih socijaldemokratskih partija, okupljenih oko Socijalističke internacionale, prema imperijalizmu čini da njihov deklarativni internacionalizam bude krajnje sumnjiv. Ako istinski internacionalizam podrazumeva saradnju među nacijama na osnovi uzajamnog priznanja njihove slobode, onda je on veoma često bio osporen u postupanju članica Socijalističke internacionale, odnosno vlada koje su predvodile. To je naročito vidljivo na primeru njihovog odnosa prema kolonijalnom pitanju. Iako su se one načelno izjašnjavale za davanje nezavisnosti dotadašnjim kolonijama, u praksi su proces dekolonizacije često kočile, ponekad i snagom oružja. U tome se isticala francuska socijalistička vlada Gija Molea, koja je sprečavala oslabađanje Alžira i učestvovala u anglo-francuskoj agresiji na Egipat, Partija rada Holandije, koja je imala sličan stav u pogledu Zapadnog Irijana, i Socijalistička partija Belgije, u pogledu svog stava prema nekadašnjem Belgijskom Kongu. U znak protesta zbog njihove kolonijalističke političke Socijalistička partija Urugvaja je 1960. godine istupila iz Socijalističke internacionale.

Uopšte, prema tzv. zemljama u razvoju zapadne socijaldemokratske vlade su u osnovi sačuvale i održavale stari privilegovani odnos, zasnovan na postojećem međunarodnom ekonomskom poretku u kome su njihove zemlje imale izrazitu prednost. One su, doduše, pružale ekonomsku pomoć, a ponekad i vrlo oštro naglašavale potrebu za radikalnijim promenama u međunarodnim ekonomskim odnosima, uključujući „veliku preraspodelu bogatstva i dohotka“, pa čak i optužbu „međunarodnog kapitalizma“. Međutim, u konkretnoj politici ostalo se samo na tome, na donacijama koje nisu bile dovoljne za ozbiljniji ekonomski razvoj, i na povremenoj antikapitalističoj retorici u pogledu globalnih ekonomskih odnosa. Sam poredak u svom temelju nije bitno promenjen, niti se tome zaista težilo. Štaviše, mere koje su preduzimali socijaldemokrati na spoljnem planu služile su upravo njegovom očuvanju i jačanju, što je istovetno njihovoj politici na unutrašnjem planu, bez obzira što im se katkad činilo da tim merama ozbiljnije menjaju poredak. Pružanje ekonomske pomoći trebalo je da obezbedi dalju zavisnost zemalja u razvoju od njihovih nekadašnjih kolonijalnih gospodara, odnosno njihovo dalje eksploatisanje, dok je pojačana deklarativna kritika kapitalizma trebalo da prikrije njegovo dalje opstajanje u stvarnosti. Sistem se doterivao, poboljšavao, unapređivao kroz sitnija izdvajanja za potrebe siromašnih, i povremenu verbalnu osudu. On se reformisao samo da bi se sačuvao; ono što je trebalo sprečiti jeste njegovo radikalno menjanje, zadiranje u njegove temelje. Čim bi postojeći poredak rapodele bogatstva i moći, na globalnom ili unutrašnjem planu, počinjao da biva ozbiljnije doveden u pitanje, padale su dotadašnje socijalističke, internacionalističke ili humanističke maske, i pokazivalo se kapitalističko gospodarsko lice. Preterane promene postojećeg međunarodnog ekonomskog sistema zahtevale bi veće odricanje zapadnih zemalja (od bogatstva i moći), što bi na unutrašnjem planu oslabilo položaj partija koje se zalažu za takve promene, naročito u slučaju privredne krize i povećane nezaposlenosti. Zbog toga se od tako radikalnih promena mora odustati; treba se zalagati za smanjenje razlika samo dotle dok to ne počne da ugrožava dominantnu podelu na razvijene, one u razvoju i nerazvijene. Tako se na 13. Kongresu Socijalističke internacionale lider nemačkih socijaldemokrata i kancelar Helmut Šmit suprotstavio „prenagljenom izlaženju u susret“ zahtevima zemalja u razvoju jer bi ono izazvalo recesiju i „ugrozilo razvoj razvijenog sveta“. Na istom Kongresu usvojena je Rezolucija koja čak govori o „solidarnosti“ zemalja u razvoju prema razvijenima - ona proklamuje da „nijedna država“ ne sme koristiti svoja „prirodna bogatstva“ kao sredstvo ekonomskog pritiska uperenog protiv drugih država. Istovremeno, ništa se ne kaže o sredstvima ekonomskog pritiska kojima raspolažu razvijeni. Time se od zemalja u razvoju zapravo traži da se odreknu gotovo jedinog efikasnog oružja u borbi za ekonomsku emancipaciju i razvoj. U Rezoluciji se ti njihovi ciljevi jedva i pominju, a pokret nesvrstanosti ne spominje se ni jednom rečju. Ignorisanje pokreta nesvrstanosti inače predstavlja konstantu u politici Socijalističke internacionale. Kao što se na pomaganje zemljama u razvoju gledalo, pre svega, iz perspektive sprečavanja njihovog potpadanja pod uticaj komunizma. Jačanje pokreta nesvrstanosti, a naročito komunizma, bili su pretnja postojećem kapitalističkom poretku, na čijim reformama su socijaldemokrati radili, i njegovom globalnom širenju. Zbog toga se protiv njih valjalo boriti, bilo ignorisanjem bilo otvorenim akcijama, ekonomskim, političkim ili vojnim.

„MODERNA“ LEVICA - RETROGRADNI PROJEKAT

Tako nam istorijat zapadne socijaldemokratije i Socijalističke internacionale pokazuje da tu teško može biti reči o socijalizmu i internacionalizmu. Na unutrašnjem i spoljnjem planu se radilo, pre svega, na očuvanju kapitalizma i njegovoj odbrani od komunizma, dok se u politici prema zemljama u razvoju, obeleženoj paktiranjem sa imperijalizmom i kolonijalizmom, pokazalo da od internacionalizma nije ostalo gotovo ništa. Očuvanje ekonomske, a samim tim i političke, zavisnosti od zapadnih kapitalističkih sila, kao kolonijalni projekt, vidljiv je i na primeru naše zemlje. Priča o „benefitima“ koje donose „evropske integracije“ ima sasvim isti smisao kao davanje ekonomske pomoći onima u razvoju - njima se „pomaže“ samo zato da bi mogli uspešnije da se eksploatišu. Kao što se radniku daje nadnica tek tolika da reprodukuje svoju radnu snagu, kako bi mogao dalje da radi i stvara višak vrednosti, tako se i našoj zemlji daje onoliko koliko je neophodno da ona bude u stanju da se iz nje izvlači profit, namenjen stranim kompanijama. O odgovornosti onih koji pružaju „pomoć“ za stanje u kojem je nekome, u ovom slučaju nama, uopšte potrebna takva „pomoć“, naravno, uopšte se ne govori. A na unutrašnjoj političkoj sceni imamo samozvane socijaldemokrate, sa Demokratskom strankom na čelu, koja podupire ovaj proces, i veruje, slično svojim partnerima iz Socijalističke internacionale, da kapitalizam nema alternativu. Ona već godinama sprovodi neoliberalne ekonomske „reforme“ koje su uništile poslednje ostatke socijalističke ekonomije i pogleda na svet. Danas je ideja društvene svojine potpuno zaboravljena ili stigmatizovana, a socijalna pravda svedena na poštapalicu koja se koristi kao moneta za potkusurivanje u kontekstu formiranja „proevropske“ vlasti. U ovom sveopštem mešetarenju, koje degradira svaku vrednost na koje se poziva, učestvuje i tzv. Socijalistička partija Srbije. Njena veza sa socijalizmom prekinuta je onda kada je prihvatila privatizaciju, i poveravala da u njoj nema ničeg principijelno spornog. Sporno može biti samo da li je „poštena“ ili „pljačkaška“, čime je iz političke imaginacije sasvim nestao izvorni socijalistički uvid da je privatna svojina u osnovi - pljačka. I ova partija želi da uđe u Socijalističku internacionalu kao elitni socijaldemokratski klub, što podrazumeva da prethodno mora da se „modernizuje“ i „reformiše“, a to znači da, slično ostalim članicama ovog kluba, mora da odustane od svakog izričitijeg otpora kapitalizmu i imperijalizmu. U društvu gde će broj žrtava ovih procesa moći samo da raste, takva „modernizacija“ je ravna samouništenju. Još jednom će se pokazati da je, na duže staze, najpragmatičnije biti principijelan, da će se vlastiti interes najbolje ostvariti ako se sledi opšti interes.

Zbog napuštanja ovih principa (čak i u njihovom oslabljenom socijaldemokratskom obliku), ne čudi što je „moderna“ levica na Zapadu danas opet u velikoj istorijskoj defanzivi. Svesno paktirajući sa dominantnim neoliberalnim kapitalističkim tokom, zapadni socijaldemokrati okupljeni oko Socijalističke internacionale eksplicitno poručuju da neće raditi na bilo kakvoj alternativi, iole radikalnijem raskidu sa trijumfalnim poretkom neoliberalnog kapitalizma. Oni tako (p)ostaju konzervativna društvena snaga. Stoga onima koji se i dalje bore protiv tog poretka, ne verujući u mogućnost ili prezirući njegovo doterivanje, ne mogu biti ni od kakve pomoći. Štaviše, mogu im samo odmagati.

U tekstu su korišćene informacije i mesta iz sledećih knjiga:

Brana Marković (ur.), Zapadna Evropa i socijalizam, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd 1977.

Brana Marković, Socijaldemokrati i socijalisti između hladnog rata i detanta , Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd 1986.

Brana Marković, Zoran Stojiljković, Socijaldemokratijai socijaldemokratske stranke, Službeni glasnik, Beograd 2007.

DŽef Ili, Kovanje demokratije. Istorija levice u Evropi, 1850-2000 , Fabrika knjiga, Beograd 2007.

http://levica.blogspot.com/

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner