Početna strana > Rubrike > Politički život > Sledimo primer Jermenije
Politički život

Sledimo primer Jermenije

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 30. april 2015.

Jermenija je obeležila vek od velikog pogroma Jermena u vreme osmanlijskog carstva, događaj koji neki danas zovu, a neki poriču - genocid. Svi prisutni svetski lideri došli su do spomenika Cicernakabard, držeći žutu ružu koju su položili u centralni venac cveta – ne zaboravi me - simbol komemoracije. Radio Jerevan i svi mediji u Jermeniji posvetili su poslednjih dana aprila skoro sve svoje emisije i novinske stranice obeležavanju stote godišnjice genocida nad jermenskim narodom.

Pod geslom „Pamtim i zahtevam“ jermenska država i jermenska apostolska crkva organizovale su niz manifestacija koje su okupile učesnike i goste iz celog sveta. Na skupu je bilo zvanično predstavljeno skoro stotinu država, a na najvišem nivou - Rusija, Francuska, Srbija i Kipar, čiji su predsednici bili glavni govornici. Ovo je samo nekoliko izvoda iz novinskih tekstova objavljenih u našim novinama koji su pratili obeležavanje stote godišnjice genocida počinjenog 1915. godine nad jermenskim narodom u tadašnjem otomanskom carstvu.

Način na koji je jermenska država organizovala obeležavanje ove za jermenski narod izuzetno značajne godišnjice neumoljivo upućuje da preispitamo na koji način smo mi u našoj državi „obeležili“ i za nas od posebne važnosti sedamdesetu godišnjicu od proboja jasenovačkih logoraša koji je i određen kao Dan sećanja na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu. Pored skupa u Donjoj Gradini koji je organizovan u Republici Srpskoj i protokolarnog polaganja venaca u Srbiji, ova godišnjnica kao i mnoge pre nje prošla je gotovo nezapaženo i prećutano.

Sama ta činjenica dovoljno govori o našem nemarnom i neodgovornom odnosu prema najtragičnijem zločinu genocida koji je izvršen u Jasenovcu nad srpskim narodom. Samo je nastavljen kontinuitet prećutkivanja i marginalizovanja sećanja na 22. april 1945. godine, koji je istinski simbol stradanja jasenovačkih logoraša, Srba, Roma i Hrvata koji nisu podržavali zločinački ustaški režim.

To je još jedno svedočanstvo o gubljenju samopoštovanja jer ne možemo ga imati ako ne poštujemo ne samo žrtve našeg naroda već i stradanje pripadnika drugih naroda koji su bili izloženi nemolisrdnom uništavanju u paklu zloglasnog Jasenovca. Kultura sećanja se može graditi samo na razvijanju samopoštovanja i čuvanju dostojanstvu jednog naroda.

Ova godišnjica, koja se poklapa sa obeležavanjem sedam decenija velike pobede antifašističke koalicije nad nacizmom, bila je prava prilika da se organizuje na nivou naše države obeležavanje sećanja na genocid u Jasenovcu, što bi podrazumevalo odlučnost naših vladajućih političkih struktura da izađu konačno iz samonamentnutog ograničenja i da ovom događaju daju pravu formu, sadržaj i najširi društveni značaj.

Na taj način se gradi istinska kultura sećanja koja neće biti u službi dnevnopolitičkih interesa koji se ogledaju u jednostranom razvijanju tzv. dobrosusedskih odnosa i naših jalovih nastojanja da ne dođe do remećenja regionalne stabilnosti, za šta se Srbija inače bez ikakvih realnih osnova neprestano optužuje. Očigledno je da su i ove godine prevladali upravo ovi politikantski interesi, što je donelo samo ispunjavanje protokolarne forme bez ozbiljnog i sveobuhvatnog obeležavanja genocida u Jasenovcu. Zato način kako se to čini i organizuje u Jermeniji može nam biti za sada nedostižni uzor jer pokazuje kako se dostojanstveno poštuju žrtve svog naroda i pri tome razvija samopoštovanje i kultura sećanja, u kojoj je dominantno zalaganje za otkrivanje i poštovanje istorijske istine. Ali jasno je da u našem društvu nema pre svega stvarne i delatne političke volje da idemo ovim putem jer smo još uvek potčinjeni starim ideološkim floskulama o stalnoj opasnosti od velikosrpskog nacionalizma koji je bio i glavni uzrok ratova za jugoslovensko nasleđe.

Zato i nije iznenađujuće da smo sedamdeset godina od proboja jasenovačkih logoraša „obeležili“ ovako nemušto i izvan šire pažnje naše javnosti. Ali zato se mogu čuti navodi Dubravke Stojanović, čije reči mogu biti deo odgovora na pitanje zašto je i ova godišnjica proboja jasenovačkih logoraša ostala kao i mnogo puta u dubokoj senci. Na pitanje novinarke Slobodne Evrope Branke Mihajlović kako tumači reči premijera Aleksandra Vučića u Donjoj Gradini da je sukobe devedesetih nemoguće razumeti bez shvatanja reči Jasenovac i kolektivnog straha Srba od istrebljenja zapadno od reke Drine, ova istaknuta borkinja za utvrđivanje istorijskih multiperspektivnih istina dala je jedan od svojih antologijskih odgovora.

“Ja bih sada, čak paradoksalno, rekla da je premijer u pravu, jer Jasenovac, ponovo tu niko ne misli na stvarne žrtve i ljude koji su tamo završili svoje živote, jeste bio način da se napravi ratna propaganda u Srbiji. Rat devedesetih se vodio sa srpske strane, i to se otvoreno govorilo, kao preventivni rat protiv sledećeg Jasenovca. Prema tome, to je bio ključ propagande Miloševićeve Srbije i svih intelektualaca koji su u tome učestvovali. S jedne strane, braniti svoj narod kao najveću žrtvu i gajiti kult samoviktimizacije, a s druge strane, razvijati strah kod Srba u Hrvatskoj, koji doduše zbog mnogo razloga nije bilo teško razviti jer su zaista imali očajna iskustva. Pravljenjem straha zapravo proizvodite agresiju, koja je bila neophodna osnova za rat. Prema tome, to je bio ključ koji nas je odveo u rat, ali ne kao sećanje, nego kao zlupotreba. Ta samoviktimizacija – mi smo jedine žrtve, mi smo najveće žrtve – zapravo u emotivnom smislu taj kolektiv zgušnjava i od njega pravi stado koje kreće u sledeći rat i sledeću pogibiju. To je mnogo jača emocija od pobede i herojstva. Ta ideja o sebi kao žrtvi ključni je okidač za sledeći konflikt.“.

Problem nastaje kada ovakvi stavovi postaju deo naše zvanične ideološke agende sa kojom naša vladajuća garnitura nastoji da po svaku cenu postane faktor stabilizacije našeg regiona i razvijanja dobrosusedskih odnosa, što jedan od glavnih uslova na putu u Evropsku uniju. Onda se sasvim prirodno dešava da naši zvaničnici ponavljaju upravo ovakve stavove koji govore o samoviktimizaciji, pravljenje straha koji stvara uslove za agresiju, zloupotrebi sećanja na genocid, preventivnom ratu za sprečavanje novog Jasenovca, našoj krivici za razvijanje straha kod Srba koji su živeli u Hrvatskoj, a krenuli su u rat kao beslovesno krdo jer sebe vide kao jedine i isključive žrtve.

Ovom prilikom treba navesti i stavove još jedne poznate borkinje za naše bezuslovno suočavanje sa prošlošću i zločinima koji su počinjeni u naše ime. Vesna Rakić Vodinelić u razgovoru za naše izdanje Njuzvika kaže.“ Bitno je da smo korupcijom `žutih` poravnali naše ratne zločine. Sve se predstavlja na taj način, što, nažalost, ima uspeha. I ne samo zbog kontrole medija, već i zato što su ranije vlasti u Srbiji tako malo učinile po pitanju suočavanja sa zločinima počinjenim u ratovima devedesetih, sa našom mračnom prošlošću. A poznato je da saznavanja istine o teškoj prošlosti nema istinskog napora i posvećenosti vlasti. Uostalom, nedavno smo čuli konformističku političarku kakva je Angela Merkel kako u svom govoru povodom Dana obeležavanja Holokausta kaže kako je Holokaust deo nemačkog nacionalnog bića. Naravno da se Nemačka i Nemci ne ponose tim užasnim događajem, ali pokazuje da se sa njim ipak mogu suočiti. I osetiti deo odgovornosti mnogo godina pošto je strašni zločin počinjen. E sada, da li možete zamisliti da, recimo. Aleksandar Vučić kaže kako je genocid u Srebrenici deo srpskog nacionalnog bića“.

Veoma je simptomatično da o postojanju nacionalnog bića govori predstavnica političke opcije koja uporno negira i samo postojanje nacionalnog bića jer je za njih nacija samo ideološki konstukt ili zamišljena zajednica koja nema realno utemeljenje u društvenim odnosima. Porediti pri tome Holokaust, koji su nacisti sproveli nad jevrejskim narodom, sa Srebrenicom je vrhunac ideološke zaslepljenosti, isključivosti i svojevrsne hipokrizije. I pri tome izražavati žarku želju da Srebrenica bude deo srpskog nacionalnog bića koje inače postoji samo prigodno za tu svrhu i namenu.

Ovoj ostrašćenoj borkinji za naše suočavanje sa prošlošću i zločinima nije ni u primisli da bi bilo sasvim normalno i prirodno da genocid u Jasenovcu bude deo našeg nacionalnog bića, što on svakako i jeste, bez obzira na to što se to ne uklapa u pokušaje da se Srbija po svaku cenu i dalje označava kao uzročnik ratova i tamni vilajet nacionalizma.

Zato je poslednji čas da naša država i naš narod obeleže na dostojan način svoje žrtve i stratišta, sledeći primer Jermenije u kojoj gori million sveća kao spomen na jermenske žrtve stradale u genocidu. Za početak obezbedimo da Muzej genocida, koji radi u nedostojnim uslovima u Beogradu, dobije primeren prostor u kome bi bila konačno postavljena stalna izložbena postavka o genocidu koji je doživeo srpski narod u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To bi bila prva sveća koju bismo zapalili kao znak iskrene želje da vratimo samopoštovanje i razvijamo istinsku kulturu sećanja oslobođenu od uticaja interesa dnevne politike i isprazne ideologizacije. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner