Početna strana > Rubrike > Politički život > O crvenoj liniji, ili o dve nedopustive greške predsednika Tadića
Politički život

O crvenoj liniji, ili o dve nedopustive greške predsednika Tadića

PDF Štampa El. pošta
Nevenko Škrbić   
sreda, 24. novembar 2010.

Regionalni lider na Miloševićevom kanabetu

Predsednik Srbije Boris Tadić, nalazi se u poslednjih nekoliko meseci u centru političkog dijaloga Srbije i regiona. Delom svojim čestim „prekoračivanjem ovlašćenja“ i obilatom (zlo)upotrebom ličnog političkog autoriteta, a delom iz poslovične snishodljivosti, poniznosti i ulizištva političkih struktura u zemlji, koje delimično imaju Červjakovljevsku potrebu za puzanjem i samoponiženjem, a delimično mudro i lukavo koriste eksponiranog predsednika kao „gromobran“ od javnog mnjenja, tek, Tadić je za poslednjih nekoliko meseci od političara na pragu ostvarenja kulta ličnosti izrastao u „simbol i zastavu“ tzv. „Tadićevog režima“, i (opravdano ili ne) zauzeo svoje mesto na dugom spisku balkanskih (tvrdih i mekih) autoritarnih vođa. Pri tome, ne treba imati iluzije – kao što je to bio slučaj sa Miloševićem (i Titom) pre njega (Đinđićeva anarhija sa elementima oligarhije i Koštuničina rasplinuta i autistična liberal-demokratija nikada nisu postale režim), Tadića njegovi politički protivnici pretvaraju u političkog monstruma sa taman toliko prava, sa koliko ga njegovi saborci uzdižu bezmalo na pijedestal „svebalkanskog vođe“.

Takođe, za niz njegovih odluka koje nisu imale podršku naroda (poput rezolucije o Srebrenici, popuštanje u GS UN i „maratona u izvinjavanju“), može se pružiti kakvo-takvo racionalno objašnjenje, ili makar razumeti politički stav koji iza tih odluka stoji (principijelno ograđivanje od zločina, realistična spoljna politika u uslovima činjenične nemoći, lična odbojnost prema nacionalnoj retorici i sl.). Za određene gestove i političke izjave, međutim, nema opravdanja, a njihovo zastupanje na javnoj sceni nedvosmisleno je kontraproduktivno i nedopustivo. Nažalost, upravo ovi najskandalozniji trenuci ne dobijaju dužnu pažnju u javnim krugovima, a Tadić se najčešće kritikuje upravo za stvari koje verovatno i nisu njegova odgovornost.

Kojim Vam je jezikom zborio gospodin deda? A raja iz haustora?

Predsednik Srbije je, naime, u poslednje vreme intenzivno putovao po regionu (i ne toliko intenzivno po zemlji), kojom prilikom je dao nekoliko krajnje nerazumnih političkih izjava sa dalekosežnim posledicama. Iz njegovih usta prvo smo čuli da „građani Srbije, koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, imaju pravo da govore crnogorskim jezikom i da ga uče u školama“,[1] a sličnu izjavu je dao i pre neki dan, u poseti Raškoj oblasti: „Što se tiče prava Bošnjaka na svoj jezik, kulturu, književnost, to su prava koja se ni na koji način ne dovode u pitanje“.[2] Bez ikakve primisli o bilo kakvom „srpskom nacionalizmu“, pitam ovde predsednika Srbije: kojim jezikom?! čiji jezik, kultura i književnost?! Stvar nije nimalo naivna, a budući da se predsednik Srbije diči svojim crnogorskim poreklom i sarajevskim detinjstvom, svakako ne može da se izvlači na to, da „nije znao šta priča“. Ko je od Tadićevih rođaka i komšija, dok se tamo po Smriječnom igrao sa lokalnom „đecom“ govorio crnogorskim jezikom? Kog je to „bošnjačkog“ pisca na „bošnjačkom“ jeziku čitao u OŠ „Boriša Kovačević“ u Sarajevu, i o kojoj se to „bošnjačkoj“ kulturi tamo osvedočio?

Mantra o „ljudskim pravima na sve i svašta“, ako i jeste donekle razumljiva, ne daje nikome ljudsko pravo na ništa, a „ništa“ je po definiciji domen koji obuhvata nepostojeće i nemoguće entitete poput drvenog gvožđa, lažljivca koji uvek laže, crnogorskog jezika i drevne bošnjačke kulture.

Mantra o „ljudskim pravima na sve i svašta“, ako i jeste donekle razumljiva, ne daje nikome ljudsko pravo na ništa, a „ništa“ je po definiciji domen koji obuhvata nepostojeće i nemoguće entitete poput drvenog gvožđa, lažljivca koji uvek laže, crnogorskog jezika i drevne bošnjačke kulture. Predsednik je u ovom slučaju ili neoprostivo ishitren, nepromišljen i nemaran, ili svesno učestvuje u otvorenom laganju građana Srbije, činu koji je na njegovom položaju daleko gori od neplaćanja računa za struju. Šta je to tako strašno? Strašno, istinski je zastrašujuće, kada jedan političar, izabrani predstavnik naroda i glava državnog aparata otvoreno, u lice sopstvenog naroda i građana kaže da jeste nešto što nije, i što ne može biti. Svojim paušalnim dixi on je jednim potezom ponizio i omalovažio, ne samo celokupnu Srpsku akademiju nauka i umetnosti, nego je pogazio preko bezmalo herojskih muka, koje su pretutnjali njegovi sunarodnici i pošteni Crnogorci, koji su se u svojoj državi susreli sa šikaniranjem i progonom, jer nisu priznavali izmišljeni jezik.

Tadićeva naivna predstava da će srpski jezik u Crnoj Gori da zaštiti legitimišući crnogorski jezik u Srbiji je infantilna, intelektualno uvredljiva i naprosto bez ikakvog kontakta sa realnošću. U „Galupovom“ istraživanju, broj stanovnika Crne Gore koji priznaju crnogorski jezik popeo se na 65%, a broj onih koji ga odriču pao je na 28,5%, dok je u istom istraživanju broj deklarisanih Crnogoraca 51%, a Srba – 21,7%.[3] Ovaj trend teško da iznenađuje, ako predsednik Srbije izjavljuje da je neotuđivo pravo svakog Crnogorca da govori crnogorskim jezikom. Valjda i Jugosloveni imaju pravo da govore jugoslovenski, Goranci gorski, a Egipćani egipatski jezik? I hoće li se predsednik Republike zauzeti da se nastava ovih jezika omogući u našim školama? Naravno, sve što važi za crnogorski, važi i za bošnjački/bosanski jezik, čija je se besmislenost u muslimanskim krugovima u Federaciji BiH sakriva neveštije nego u Crnoj Gori, gde je ipak učinjen napor na „vizuelnoj identifikaciji“ jezika kroz „novo pismo i pravopis“.[4]

Muhamed, bošnjački prorok

Drugo poturanje koje je, svesno ili nesvesno, izveo predsednik Republike, jeste teza o bošnjačkoj kulturi. U intervjuu za Russia Today, predsednik je gore navedenu izjavu ponovio i ojačao rečima „veoma cenim dostignuća muslimanske i bošnjačke kulture u mojoj zemlji“, uz isticanje da „Bošnjaci žive u jednom delu Srbije već vekovima“.[5] Muslimanska kultura je u Srbiji i regionu zaista ostavila značajan, i na momente veličanstven pečat, ali Bošnjaci u Srbiji žive dvadeset godina, otprilike od trenutka u kome su se tako počeli izjašnjavati, a „bošnjačka“ kultura za to vreme uglavnom se svodila na svojatanje, otimanje i preimenovanje autentičnih muslimanskih spomenika naše zemlje od strane ljudi koji su prvo postali nacionalisti, pa tek onda nacija. I ponavljam, pravo jednog naroda da sebe zove „Bošnjacima“ ne možemo da sporimo (iako bi, sledeći grčki primer sa etnonimom „Makedonac“, to trebalo da činimo), ali izmišljanje „tisućljetne historije“ toga naroda treba prepustiti dokonim sarajevskim nacionalistima, od toga ne treba praviti naročit problem, ali ih ni po koju cenu u tome ne treba ohrabrivati.

„Bošnjački identitet“ je isto što i „Crnogorska pravoslavna crkva“ – niko vam ne može zabraniti da u policiji registrujete šta hoćete, i da se izjašnjavate kako vam volja, ali uzurpaciju tuđe istorijske baštine država, čija je to baština, ne samo da ne sme da dozvoli, već to predstavlja njenu prvorazrednu odgovornost i zadatak.

Da ne bude zabune, pomenuto „Galupovo“ istraživanje pokazalo je da se preovlađujuća većina Slovena muslimanske veroispovesti u BiH, Srbiji i Crnoj Gori (dakle, na svim područjima gde oni žive, osim u gradu Sarajevu) izjašnjava kao Muslimani, a ne kao Bošnjaci.[6] Takođe, islamski identitet građana Srbije ne pripada isključivo mladoj „bošnjačkoj naciji“, već ga oni dele sa Albancima, Muslimanima, Gorancima, Turcima i dr. Predsednikove izjave, stoga, predstavljaju povlađivanje, ne građanima Srbije, kako on to kaže, već konkretnim radikalnim krugovima iz Sarajeva, Tuzle i Zenice, kojima pripada i razgoropađeni muftija Muamer Zukorlić, a koji već godinama pokušava da mobiliše muslimane Srbije na antidržavnu delatnost pod bošnjačkom zastavom. Ako Srbi nemaju pravo da svojataju „svoje“ muslimane i nameću im svoj identitet (a ja bih rekao da nemaju), to pravo tek ne mogu imati Bošnjaci, budući da je reč o jednom istom nametanju i manipulaciji verskim pravima i religijskim identitetom, samo što ga u drugom slučaju sprovodi mlađi etnos na osnovu veštački konstruisanog identiteta.

„Bošnjački identitet“ je isto što i „Crnogorska pravoslavna crkva“ – niko vam ne može zabraniti da u policiji registrujete šta hoćete, i da se izjašnjavate kako vam volja, ali uzurpaciju tuđe istorijske baštine država, čija je to baština, ne samo da ne sme da dozvoli, već to predstavlja njenu prvorazrednu odgovornost i zadatak. Jer razlika između bošnjačke i dukljanske ideološko-političke matrice, albanskog „ilirstva“ i „dardanstva“, ili teze o „kontinuitetu antičke Makedonije“, leži samo u količini bezobrazluka koji je uložen u, u osnovi, jednu istu besmislicu i notornu laž.

Politika poricanja i suočavanje sa istinom

Ne mogu dovoljno da naglasim da ovo nije stvar srpskog nacionalizma, baš kao što „makedonsko pitanje“ nije stvar „grčkog nacionalizma“. Ako je reč o bilo kakvim „nacionalizmima“, onda su to bez sumnje (pseudo-)nacionalizmi Crnogoraca i Bošnjaka, odnosno Makedonaca. Ali uglavnom je u pitanju zdrav razum i dostojanstvo jedne države, koja, u grčkom slučaju, jednostavno ne dozvoljava da se njenim institucijama podsmeva, a od njihovih akademika, naučnika i političara prave magarci, tako što će, zarad mantre o „regionalnoj saradnji“ priznati da je „svačije pravo“ da noć proglasi za dan, crno za belo, Aleksandra za „Čokaliju“, a srpske manastire na KiM za „dardansko nacionalno blago“. Naš predsednik, međutim, ne deli takvo mišljenje. On je za „mir u kući po svaku cenu“, iako su ga na studijama psihologije i tokom priprema za nastavu u školi svakako naučili da se konfliktne situacije nikada ne rešavaju trulim kompromisima po modelu „svi su u pravu“. Učili su ga, valjda, i šta je to poricanje.

Politika Srbije koja tapše po ramenu sve one koji parazitiraju na ono malo blaga koje ova zemlja još ima (a kulturno blago je najveće i njega baš i imamo u izobilju), jeste politika u poricanju.

Politika Srbije koja tapše po ramenu sve one koji parazitiraju na ono malo blaga koje ova zemlja još ima (a kulturno blago je najveće i njega baš i imamo u izobilju), jeste politika u poricanju. Poricanju da crnogorske vlasti sprovode „asimilaciju u ništa“ srpskog naroda na jednom od njegovih najsvetijih zemalja, što predstavlja „Oluju nastavljenu drugim sredstvima“. Poricanju da bošnjački centri u Sarajavu koriste političku infrastrukturu Srbije da okrenu jedan broj lojalnih građana Srbije protiv sopstvene zemlje. Poricanju da je crno – crno, a belo – belo. I upravo to poricanje je u korenu svih naših problema, jer ono vodi poricanju da SAD rade na uništavanju naše zemlje i institucija, poricanju da su lojalni građani Srbije na KiM prepušteni albanskim separatistima na milost i nemilost, poricanju da nas neće primiti u EU bez priznavanja Kosova, poricanju da društvena i politička elita već godinama ratuje protiv sopstvenog naroda za tuđi groš, i još mnogo toga.

Problem je što to ničemu ne vodi. To nije „pravedna laž“ balkanskog državnika zarad „mira u kući“, to je notorna laž, karakteristična za tiraniju i sve štetne pojave koje je prate, laž od sorte koje su makijavelizam i Agitprop nepovratno dovele na zao glas. Balkanu je potrebna saradnja i na Balkanu nema blagostanja bez rešavanja istorijskih razmirica. Tadićevo insistiranje na „istorijskom pomirenju Srba i Albanaca“, ma koliko nekoga iritiralo, pošteno je i pogađa u srž problema koji Srbi i Albanci imaju jedni sa drugima. I, ako do bi do pomirenja došlo, ono bi bilo jedino održivo rešenje tog problema. Jednako su poštene Tadićeve namere da izdejstvuje pomirenje sa Hrvatima i bosanskim muslimanima (i Bošnjacima). Ali njegove metode su kratkovide, nerazumne i dalekosežno štetne. Nije sporno da saradnje i „katarze“ o ratovima i sukobima na Balkanu ne može biti bez „suočavanja sa istinom“. Ali „suočavanje sa istinom“ nije i ne može nikada biti „pristajanje na laž“. Koliko je ono prvo korisno, oslobađajuće i očišćujuće, toliko je ono drugo otrovno, razorno i potencijalno opasno.

Crvena linija, i gde je postaviti

Perpetuiranje laži i „prelamanje mozga“ stara je tradicija Balkana. I ono je uvek uvod u ostale balkanske tradicije, one kojima nijedan od balkanskih naroda ne bi trebalo da se ponosi. Bez sumnje, Srbi na Balkanu moraju da se suoče sa mnogo čime, što im nije po volji. Istini za volju, mi smo se sa mnogo čime već i suočili, i ako u nečemu istinski „prednjačimo“ u regionu, onda je to razvejanost iluzija i opšte razočaranje u sve „svetionike našeg doba“. Ali, ako ćemo da razgovaramo i sarađujemo sa komšijama, onda je neophodno da i oni prođu kroz istu vrstu „očišćenja“ i konstruktivnog razočaranja, razočaranja koje će im omogućiti da shvate već jednom da im je srpski narod veći prijatelj od sopstvenih političkih elita (važi to isto i za nas). Razgovor mora da se temelji na istini, a kompromis ne može da bude prihvatanje laži. Laž je laka, zavodljiva i nametljiva, i Balkanu je Bog svedok da se za njom najčešće posezalo, kad god je bilo potrebno rešiti neki stvaran i bolan problem. I ta laž je svaki put, bez izuzetaka, donela više štete nego koristi.

Istina – to bi morala da bude crvena linija balkanske politike. Ne istina prežvakana i osakaćena u nekoj „komisiji za toleranciju“ EU, ili „istina“ iz ideoloških pamfleta neke od ljudskopravaških NVO. Ne licemerna „istina“ da smo „svi pomalo krivi“, da smo „svi isti“ i „svi jednako daleko od evropskog duha i zapadnih vrednosti“. Ne partikularna ideološka „istina“ da smo „mi dobri, a oni loši“. Istina koju treba utvrditi. Istina koja se poziva na činjenice i zdrav razum i istina za koju nije potrebno „prelamanje mozga“ da bi se mogla progutati. Balkanu je dosta trulih kompromisa! Jedna lažna Jugoslavija bila nam je dosta. Jedva smo preživeli lažno bratstvo i jedinstvo, šta će tek da bude od nas pored tolikih lažnih jezika, lažnih kultura, lažnih patriotizama i lažnog evropejstva, lažnih integracija i lažne regionalne saradnje.

Balkanu je dosta trulih kompromisa! Jedna lažna Jugoslavija bila nam je dosta. Jedva smo preživeli lažno bratstvo i jedinstvo, šta će tek da bude od nas pored tolikih lažnih jezika, lažnih kultura, lažnih patriotizama i lažnog evropejstva, lažnih integracija i lažne regionalne saradnje.

Za istinu nije potreban kredit od MMF, niti podrška sa zapada (niti iz Rusije), za istinu nije potrebna ni reforma, niti iskorenjivanje korupcije. Za nju je potreban zdrav razum, lični integritet i hrabrost da se pogleda laži u oči, i da se ona lažju nazove. Otići u Vukovar i pokloniti se žrtvama, uz osmehe domaćina i gromoglasan aplauz celog svog političkog okruženja nije hrabrost, kao što zahtevati „isto pravo na jezik za Srbe u Crnoj Gori, koje Crnogorci imaju u Srbiji“ nije zdrav razum. To nije ono što je potrebno ovoj zemlji, niti iko u regionu od toga ima koristi. (Uostalom, kakve to međusobne mostove gradimo, ako godinama jedni druge ubeđujemo da govorimo različitim jezicima?) Nama nije dovoljan predsednik koji će da kaže da „nikada neće priznati Kosovo“, ali će zato sada i odmah učiniti sve ostalo što se od njega traži. Nama je potreban predsednik i rukovodstvo čije su „crvene linije“ jasno definisane, i koji nikada neće ni na koji način ugroziti identitet, dostojanstvo i kulturno blago sopstvenog naroda i građana. Ne treba da gajimo iluzije da nas nikada neće lagati, pogotovo o stvarima koje mogu i ne mogu ostvariti, pogotovo kada je u toku izborna kampanja. Ali kada prvi put iskorače iz „sive zone“ političke manipulacije i „slažu nas u oči“ da je crno belo, a belo crno, i zatraže od nas da se sa lažju pomirimo, to je znak da je vrag odneo šalu i da pod hitno treba da nađemo novo rukovodstvo. Jer laž ide ruku pod ruku sa nepravdom, tiranijom i ropstvom. Bez izuzetaka.


[3] Podaci istraživanja dostupni preko interaktivne karte regiona na adresi: http://www.balkan-monitor.eu/index.php/dashboard, u kategorijama Country spacific questions/Montenegrin language i Identity, Nationality & Ethnicity/Nationality.

[4] Da ne bude zabune (da se ne bi nepotrebno otvarala rasprava na tu temu, koju bih radije ostavio za neki drugi put), to nema veze sa hrvatskim jezikom, koji je, od Slovenskog dogovora, uz zvanični konsenzus srpskih intelektualaca i države, drugi i ravnopravan naziv za srpski jezik (dakle, srpski ili hrvatski jezik, kako su stanovnici regiona zvali svoj jezik vekovima). To je moj stav i svestan sam da ga mnogi neće uvažiti, ali se nadam da će se složiti sa mnom da, dok su Hrvati oduvek svoj jezik zvali hrvatskim (čak i kada to nije bilo politički korektno), bosanski i crnogorski jezik predstavljaju falsifikat koji se sprovodi na naše oči, poput potpuno providnog mađioničarskog trika, kome se od nas očekuje da aplaudiramo.

[6] Ista adresa (http://www.balkan-monitor.eu/index.php/dashboard), kategorija Identity, Nationality & Ethnicity/Nationality

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner