Početna strana > Rubrike > Politički život > Nužnost presecanja Gordijevog čvora naše politike
Politički život

Nužnost presecanja Gordijevog čvora naše politike

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
petak, 15. maj 2015.

U mnogobrojnim raspravama o prirodi i karakteru našeg savremenog političkog života jedna od konstanti sadržana je u oceni da živimo u vremenu velike ideološke konfuzije, nedoslednosti, licemerja, moralne degradacije, hipokrizije i nedostatka poštovanja i sprovođenja osnovnih demokratskih i civilizacijskih načela.

Očigledna posledica ovakvog stanja je da u našim društvenim okolnostima odavno ne postoji jasno razlikovanje između vladajuće partije i opozicije jer ono što im je zajedničko to je neodoljiva želja za vlašću, i to po cenu žrtvovanja elementarnih izbornih, programskih i ideoloških postulata. Tako i dolazi do stvaranja političkih saveza i koalicija, koji oličavaju apsolutnu negaciju bilo kakve načelnosti i moralnosti u našoj politici. Nije slučajno što političari, a i sama politika kao delatnost, uživaju najmanji ugled i uvažavanje u našem društvu.

Posledica ovakve pomešanosti opozicije i vladajuće partije je da članstvo stranaka i njene funkcionere drži na okupu samo situacija u kojoj stranka posle uspona na vlast postaje neka vrsta političke berze i pijace na kojoj se namiruju falange starih i novopridošlih stranačkih pristalica i aktivista.

Dešava se i obrnuti proces - da do tada stranka koja je učestvovala u vlasti ili bila njen vodeći deo gubitkom vlasti se ubrzano rastače ili veoma brzo nestaje sa političke scene. To je sasvim očekivana pojava u društvu u kojem u političkom životu ne postoji čvršća vezanost za određene ideje i političke ideale jer je politika ispražnjena od svakog sadržaja i svedena na ogoljenu političku trgovinu u kojoj su mogući i najneprincipijelniji savezi i dogovori.

Zato se i dešava da prisustvujemo nepriličnim pojavama otvorenog političkog konvertitstva, pretrčavanja u pobednički tabor, izražavanja spremnosti da se bespogovorno služi novom političkom vođi, bez obzira na to što su do juče ti isti ljudi pripadali potpuno drugačijem političkom i ideološkom svetonazoru i pri tome bili „žestoki“ protivnici sadašnjeg vladajućeg sistema.

I to je najrazornija činjenica za funkcionisanje političkog života u kome više nema nikakve jasno profilisane ideološke pozicije ili političke koncepcije jer se gube osnovne demarkacione linije, što dovodi do nestajanja razlike između vladajućih i „opozicionih“ stranaka koje sada stoje u dugačkom redu i otužno se preporučuju da budu primljene u okrilje vladajuće koalicije. Zato je uspostavljanje jasno politički i ideološki profilisane opozicije koja neće praviti neprincipijelne i trule kompromise sa vladajućom oligarhijom od izuzetne važnosti za stabilizovanje opozicione političke koncepcije i stvaranje jasne programske i ideološke alternative vladajućem režimu.

Ovo je jedna od poslednjih ozbiljnih prilika da se reafirmiše sam pojam rezolutnog i smisanog opozicionog delovanja u vreme uspostavljanja već prepoznatljivog autoritarnog poretka koji sve čini da ideološka i politička konfuzija u našem društvu bude što veća i sveobuhvatnija jer to je idealan prostor za širenje populizma, antinstitucionalizma i ličnog oblika vladavine u kome se svaki kritički glas smatra za neprihvatljiv, subverzivan i neprirodan jer dovodi u pitanje istorijske i epohalne uspehe naprednjačke vlasti koje tek treba da u bliskoj budućnosti osetimo (mada se taj rok nadolezećeg boljeg života stalno pomera). Ona se inače oslanja na popularnost njenog aktuelnog naprednjačkog premijera koji nastavlja već uvedenu praksu neprestanog oslanjanja i pozivanja na visoki rejting u biračkom telu i ističe svoju odlučujuću parakancelarsku ulogu u sprovođenju do sada neviđenih reformi za koje pljušte priznanja sa svih strana. Ali popularnost u politici je izuzetno zavodljiv, ali i nestalni i nesiguran saveznik.

Jakov Ignjatović je u svojim memoarskim spisima zabeležio: “Popularnost je samo sredstvo kakvoj celi a još nije oličen kumir: i ko li se samo u popularnost uzda, taj po talasima gazi, kao još ne sveti Petar i traži od kakvog Isusa spasenije. Popularnost je uzdigla divnog Kolu Rencija da ga kao ispresivan limun o zemlju tresne. I popularnost niko ne traži, ona će sama naći svog čoveka: a ko je sam traži taj će naći ljusku bez jezgra i još za života se preživi“.

Mi svakodnevno prisustvujemo tom bauljanju i levitiranju po talasima popularnosti i sve više prepoznajemo tu ogoljenu ljusku bez jezgra jer je očigledno uzdanje u popularnost premijera najvažnija odlika i uporište vladavine ove ohlokratske političke oligarhije. Zato je nastojanje Demokratske stranke Srbije da stvori što preciznije određenu i programski jasno profilisanu opozicionu koncepciju oličenu u stvaranju patriotskog i suverenističkog bloka od posebne važnosti jer predstavlja odlučan korak da se povuče jasno i očito razlikovanje između vladajuće koalicije i njoj suprotstavljene opozicione strukture koja će imati pre svega jasno profilisanu ideološku i političku poziciju oličenu u težnji da se stvori delatni politički pokret u kome neće delovati samo stranke već će se oslanjati na širu društvenu osnovu.

O tome najbolje svedoče stavovi Sandre Rašković Ivić, predsednice Demokratske stranke Srbije, koja je otvoreno izrazila potrebu da se konačno uspostavi jasna opoziciona koncepcija koja će pokazati da držanje vlasti po svaku cenu i borba za golu vlast ne mogu biti iznad poštovanja osnovnih političkih ideja koje su zastupljene u stvaranju i delovanju patriotskog bloka. On mora izbeći dosadašnju nemoguću poziciju da se jednom nogom bude u naprednjačkoj gradskoj vlasti, a da se druga nalazi u lebdećem položaju neodređenosti i politikantskih kalkulacija.

O tome svedoči i njena izjava nakon sednice Predsedništva Demokratske stranke Srbije: “Predsedništvo je jednoglasno odbacilo neargumentovane navode za sazivanje vanredne izborne skupštine. Očekujem podršku Glavnog odbora za stranačku politiku. To je pozicija oštre opozicije. Bilo je priča da je stranka pod kontrolom Vučića i Srpske napredne stranke. Sad se vidi da smo Predsedništva i ja brana za to“. Ta pozicija oštre opozicije može imati svoju verodostojnost i značaj ako se u našem političkom život konačno uspostavi elementarno osećanje načelnosti i odredi se granica političkog kompromisa koja ne ugrožava moralni integritet i dignitet odrređene politike.

Ovakvim zalaganjem da se izađe iz vladajuće koalicije u Beogradu i Novom Sadu Demokratska stranka Srbije sigurno sada sebi otežava već i onako nezavidan položa, ali na duži rok ovakav stav će stvoriti mnogo veći i verodostojniji prostor za odlučniji i uverljiviji programski i opozicioni nastup ove stranke i patriotskog bloka u kome se ona nalazi.

Ovakva pozicija se iznova može videti u stavu Sandre Rašković-Ivić kada je u pitanju odnos prema projektu „Beograd na vodi“. To za nju nije lokalno političko pitanje ili pitanje autonomnog delovanja lokalnih stranačkih odbora jer se radi o mnogo principijelnijem i važnijem pitanju politike koju vodi ova stranka. „Ali štetni projekat - Beograd na vodi-  omogućen je republičkim zakonom, pa tako i glavni grad je postao državno pitanje. Ne može niko da mi ospori pravo da iznesem stav da vlast u Beogradu treba napustiti. Ako ostanem u manjini i preglasaju me unutar stranke prihvatiću odluku“.

To je suštinska vododelnica ne samo za ovu stranku u našem političkom i partijskom životu, prekidanje sa pogubnom praksom da se ostajanje u lokalnim organima vlasti isključivo pravda kao prihvatanje specifičnosti lokalnih političkih prilika, ali kada su u pitanju izuzetno značajna državna i politička pitanja, onda taj često iznuđeni i neuverljivi alibi gubi svoj značaj. Tako je i sa učešćem predstavnika Demokratske stranke Srbije u sadašnjoj naprednjačkoj upravi u Beogradu, koje ozbiljno dovodi u pitanje pre svega verodostojnost i principijelnost vođenja opozicione i alternativne politike, a postavlja se i suštinsko pitanje poštovanja elementarnih moralnih principa bez čega svaka politika gubi svoj smisao i ubedljivost.

Kako će se Demokratska stranka Srbije i dalje zalagati protiv prodaje „Telekoma“ kada njeni istaknuti funkcioneri učestvuju u radu gradske vlasti koja sprovodi nezakonitu i neracionalnu privatizaciju „Poljoprivrednog kombinata Beograd“. Sličnih primera ima napretek, zato se jednom mora preseći ovaj Gordijev čvor naše politike, da se i najprizemniji interesi određene zainteresovane grupe stranačkih funkcionera proglašavaju za vrhunske političke principe, dok se suština politike - doslednost u poštovanju osnovnih moralnih i programskih načela - gubi u krugovima klijentelizma, oportunizma i odbrani ogoljenih ličnih interesa.

Samo vraćanje načelnosti i moralnog integriteta može biti zaloga za oživljavanje opozicionog delovanja na našoj političkoj sceni, koja je sada prava kaljuga u kojoj se gube svi pokušaji da se formira respektabilna i dostojna politička alternativa, koja će pre svega pružiti građanima dokaz da će poštovati svoja programska i ideološka opredeljenja i da neće podleći prvom pozivu da, u ime održanja političke stabilnosti, učestvuje u ovakvoj neprincipijelnoj i autoritarnoj vlasti.

To je prvi i najvažniji uslov koji treba ispuniti da bi se u našem društvu vratilo poverenje u sam pojam politike, koje je sada na najnižem nivou. To je izuzetno težak poduhvat, ali neće biti moguće ostvariti ga ako se i dalje budemo davili u mrtvom moru nedoslednosti, neprincipijelnosti i nedostatku poštovanja moralnih vrlina i temeljnih političkih ideala slobode, odbrane nacionalnih interesa i demokratije.  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner