Početna strana > Rubrike > Politički život > Levica ima izbor - ili "populizam" ili nebitnost
Politički život

Levica ima izbor - ili "populizam" ili nebitnost

PDF Štampa El. pošta
Zoran Ćirjaković   
nedelja, 07. april 2019.

Teze za manifest nove srpske levice – sporne, kvir političke ideje i radikalne vizije za ružna i tužna politička vremena. verujem da će mnogima zvučati ne samo nelevičarski već i patetično. ali, ako vam je najvažnije da ste cool, ako uživate u sebi i sopstvenoj savršenosti – onda ništa. na "peščanik", ako ste zgađeni građanski foteljaš; u "marks21", ako volite da prošetate palestinsku marmu i petokraku urbane distinkcije

Bauk nacije kruži levicom u Srbiji. Činjenica da ovo nije samo srpski problem ne sme biti izgovor da se u ovde konačno ne pojavi relevantna i validna levičarska alternativa – levica koja ne bi vegetirala u postistorijskoj komi, na LRS i Soroševim aparatima, životarila svedena na zombi organizacije otuđenih adolescenata, pažljivo skockanih društvenih-kapitalista u raljama jednog u nedogled produžavanog obreda prelaza, i potrošene oportuniste, političke kosture istisnute iz užeglog autokolonijalnog mejnstrima.

Takva levica mora da bude srpska – bez kompleksa i izvinjavanja. Dakle, ne neka „levica Srbije“, koja bi već u imenu sadržala odraz odavno internalizovane, defetističke kulture inferiornosti, beskrajnog samobičevanja i samoporicanja. Reč je o kompleksu, koji je okovao umove srpskih elita, ne samo na levici, i podario nam politički (i selektivno antinacionalistički) korektne „Šume Srbije“ i „Železnice Srbije“.

Ako želi da ponovo bude bitna, levica treba da prihvati jedan inkluzivni i solidarni, „socijalistički nacionalizam“, koji, pod baš ovim imenom, u SAD promovišu čak i savetnici nekih od kandidata sa levog krila Demokrata, koji se bore za mesto rivala Donaldu Trampu na predsedničkim izborima 2020. godine. (Jeftine asocijacije na nacional-socijalizam, Ernsta Rema i ruske nazbol, uzete su obzir pri izboru pojma. Svako ko ih pomene, svojim likom i ne-delom ilustruje zašto je uopšte potreban jedan ovakav tekst.)

Ovaj, neskriveno populistički, levičarski nacionalizam – nalik onom koji je utro put neočekivanim uspesima levice u Latinskoj Americi tokom prethodne dve decenije – mora da bude fokusiran na obespravljene i ponižene mase i njihov svet, a ne na kompetitivno manjinarenje i diverzitet, manjinice-miljenice korporacija i njihovih (neo)liberalnih sluškinja. Nažalost, danas „diverzitet“, pretvoren u lakmus test političke prihvatljivosti, predstavlja oslobođeni zloduh tržišnog fundamentalizma, (anti)politički otrov, koji je i levica masovno progutala.

Zabrinjavajuće veliki broj onih koji u Srbiji sebe vide kao levičare danas bi stao iza stava - „gej je OK; trans je do jaja; radnik je stoka koja smrdi u prevozu“. Ovi homonacionalisti - dobri, (neo)liberalni „levičari“, aktivisti po meri homokolonijalnih, „kvir vremena“ - izgleda nisu u stanju da vide da je neekonomsko osnaživanje sve većeg broja sve manjih manjina, oličeno u njihovom „prepoznavanju“, „priznavanju“ i „vidljivosti“, falsifikovano i protureno kao indikator nečeg sasvim drugog. Ekonomskog osnaživanja, koje je preduslov smislenosti (i održivosti) svakog prepoznavanja i priznavanja različitosti.

Garant uvažavanja legitimnih interesa svih manjina – koji se ne mogu svoditi na interese preduzetnika, koji vode nedomokratske, nepotističke i otuđene, samo formalno neprofitne, paragrađanske „nevladine“ organizacije – ovde može biti ili (prozapadna) diktatura ili onaj demokratski poredak koji uvažava interese poniženih i obespravljenih masa, „korpe bednika“ iz elitističke imaginacije privilegovanih liberalnih „kosmopolita“.

Dok god je za naše levičare „dobar“ radnik samo mrtav radnik – onaj čija usta više ne mogu da progovore „Šiptar“ i „peder – radnička klasa neće glasati za njih

Neko može reći da ovo što predlažem nema veze s levicom ili da je „desna“ levica. Možda. Nažalost, alternativa nije neka „prava“, levlja levica već „leva“ desnica, koja je već na vlasti u velikom delu sveta. U vremenu kada je spoj trodecenijskog privilegovanja manjinskih politika identiteta i „ekonomske krize“, koja je postala nova normalnost, omogućio bujanje većinskih politika etničkih i verskih identiteta - jedino pitanje je ko će ih prigrliti. Da li će to učiniti i jedna skrupulozna, solidarna levica ili samo cinična desnica, koja poniženima i prezrenima već nudi ili nešto opipljivo (Mađarska i Turska) ili, praktično, ništa, sem utešnih reči i obećanja (SAD)?

Ako želi da postane pomena vredan faktor u Srbiji, levica mora postati populistička, dosledno uvažavati potrebe onih koji se ponose što pripadaju srpskom narodu, pa i, ne samo taktički, podilaziti većinskom pogled na svet osiromašene, ali, nažalost, oklevetane i „nacifikovane“ srpske većine. Ona mora da prekine opsesiju poslovičnim trnjem i balvanima u srpskim očima i da prestane da robuje antinacionalizmu – koji, po pravilu bez osnova, pokušava da predstavi kao antifašizam. Štaviše, ona sebe time diskredituje i bojim se da, u velikoj meri baš zato, ne bi bila u stanju da pruži pomena vredan otpor (pravom) fašizmu, čiji povratak ne treba isključiti. Ako se vrati na svet, nisam siguram šta će biti njegova babica - razuzdani, oslobođeni kapitalizam ili nacionalizam?

Leve alternative danas nema, ali je mora i može biti. Ono što sada vegetira na levoj polovini srpskog političkog spektra, ili je salonsko-garažna, neprimetna, društveno irelevantna levica, ili je reč o militantnim, ne toliko levim liberalima koliko „levim“ neoliberalima, koji su i ovde trijumfovali u „kulturnom ratu“ i uživaju u plodovima svoje pirove pobede. Činjenica da su prigrlili neljudski diskurs (de)kontaminacije govori da nisu otuđeni samo od (srpskog) naroda već i od čovečnosti.

Reč je o narcisoidnim i destruktivnim političkim preduzetnicima, koji se na jednom malom, ali jako kompetitivnom, „levičarskom“ tržištu bore za korice i mrvice. Njih šalju, uglavnom neskriveno srboskeptični, zapadni donatori - koji glavnu pretnju na Balkanu vide u svemu što je srpsko, pa i radnicima. Nažalost, ovi naši netolerantni i elitistički politički manekeni su uspeli da uspostave duopol nad važnim političkim prostorom na levici. Svako iz svog armiranog mehura, oni deluju antipolitički i zato njihova diskreditacija predstavlja preduslov uspostavljanja validne, solidarne i narodne levičarske alternative.

Leve liberale, skrivene iza Marksovih postera, i „leve“ neoliberale, vođene shvatanjem da je samo lično političko, ujedinjuje ne samo sklonost nacifikovanju srpskog nacionalizma već i prepoznatljiva, antidruštvena ideološka matrica. Njene okosnice su parolaški antifašizam, puritanski, visoko slektivni antinacionalizam i ideologije roda i tranzicione pravde. U tom svetu samo ukazivanje da je sve izdašnije finansirano i napadno promovisano rodno preduzetništvo postalo važan ideološki aparat, dovoljno je da budete diskreditovani kao „(klero)fašista“. Pominjanje „dženderizma“ ravno je političkom samoubistvu, koje će aplauzom pozdraviti dr Adriana Zaharijević i njene sve brojnije idolopoklonice, „teoretičarke roda“ i druge praktikantkinje ovdašnjeg autokolonijalnog feminizma.

Bizarni spoj elitističke opsesije društvenim konstruktivizmom, loše svarenih deridijansko-fukoovskih uvida i prezira prema svemu popularnom što ima lokalnu, „orijentalnu“ aromu – po pravilu armiran autookcidentalističkim samorazumevanjem – stvorio je milje u kome se sa sumnjom gleda na prihvatljivost sopstvenih ideja u srpskom narodu. Verujem da bi, začarani konstantinovićevštinom, i kakav-takav izborni uspeh, da je moguć, doživeli kao lični poraz. Oni promene vezuju za zapadne centre moći i prepreke vide u sopstvenom narodu. Tu se krije žudnja za desubjektivizacijom masa, autokolonijalizam koji je ciničniji i perverzniji od onog koji emituje ustajala politička klasa.

Levici je ovde neophodna jaka, hijerahijski ustrojena organizacija i jako liderstvo. Mreže jesu zavodljive, bile stvarne ili virtuelne, ali fejsbukovanjem, tvitovanjem i šetnjama ne može se stići do stvarnih društvenih promena. Istovremeno, „Srbija je svet“ i zato ciljevi danas ne mogu biti dovoljno radikalni. Primeri Bolivije i Grčke ilustruje da će oni koji budu tražili previše – izgubiti sve. Levica mora delovati u korist naroda na jednom jako uskom političkim prostoru – između priželjkivanog sve i pretećeg ništa. Čekati na „prave“ okolnosti je samo jeftin izgovor.

Leve liberale, skrivene iza Marksovih postera, i „leve“ neoliberale, vođene shvatanjem da je samo lično političko, ujedinjuje ne samo sklonost nacifikovanju srpskog nacionalizma već i prepoznatljiva, antidruštvena ideološka matrica. Njene okosnice su parolaški antifašizam, puritanski, visoko slektivni antinacionalizam i ideologije roda i tranzicione pravde

Pojmovi kao što su srpski, srpstvo, porodične vrednosti, svetosavlje, nacionalni intres i Srpska pravoslavna crkva moraju da prestanu da budu levičarski tabui – denkverbot. Što više bude srpska i što više bude uvažavala pravoslavlje, kao duhovnu i životnu snagu naroda, levica će imati veće šanse da se konačno probudi iz (pre)dugačkog „postistorijskog“ vegetiranja. Uostalom, desni populisti na Zapadu danas žanju plodove strategije kojoj su legitimitet dale feministkinje i preduzetnici manjinskih, prvenstveno rodnih (politika) identiteta. Oni su ključne uspehe ostvarili oslanjajući se na „dobar“, strateški esencijalizam - i tako pokazali put i dali legitimitet liderima koji danas uspešno spajaju populizam i (većinski) etnički nacionalizam.

Levica mora da shvati da između zavodljivog globalnog i cool lokalnog nivoa postoji i, za mnoge, neglamurozni nacionalni. Na njemu se i dalje vode ključne, a posle Trampa i izglasavanja bregzita, ponovo sve važnije i važnije političke borbe. Nažalost, bilo je potrebno da se pojave desni populisti da bi mnogi ljudi širom sveta shvatili da su alternative moguće, da će ih biti još, da istorija i ideologija nisu umrle u tačerističkoj distopiji. Ova činjenice savršeno ilustruje veličinu (globalnog) poraza levice i koliko jeftino su se otuđeni „levičari“ prodali i – nema blaže reči koja bi bila adekvatna – izdali narod i subalterne.

Zgađena svojim narodom, srpskom radničkom klasom i drugim subalternim slojevima, sve što dogmatska „levica“ danas nudi jeste jedan hiperestetizovani, narcisoidni pristup politici. I kakve-takve promene usmerene na poboljšanje položaja siromašnih i deprivilegovanih slojeva, ovde se po pravilu dešavaju uprkos njihovog delovanja, a ne zbog njih.

Dok god naši levičari ne nauče da vole Srbiju i Srbe – one koji nisu slučajni, koji su verovatno seksisti i antigej, ali o kojima se prvo mora iskreno misliti i brinuti, da bi se mogli menjati – Srbi ih neće zavoleti. Dok god je za naše levičare „dobar“ radnik samo mrtav radnik – onaj čija usta više ne mogu da progovore „Šiptar“ i „peder – radnička klasa neće glasati za njih. Na to se, u velikoj meri, svodi politika. Sve ostalo je zabavište, neodgovorna igrica u kojoj su gubitnici neki drugi ljudi.

Na našu nesreću, bojim se da je danas najveći od svih velikih neprijatelja buđenja levice u Srbiji – relano postojeća „levica“. Teško je biti optimista, ali, zahvaljujući desničarima, Orbanu, Trampu i sličnima, bar ponovo ima izbora.

Budućnost srpske levice je vezana za jedno pitanje, koje je, bojim se, samo naizgled jednostavno. Trebalo bi da ga sebi postavi svako ko veruje u solidarnost, društvenu jednakost i pravednu raspodelu, kome je srce na strani onih koji su na društvenom dnu ili malo iznad njega. Šta mi je glavni cilj – vrlo, „građansko“ Ja ili dobrobit poniženog naroda? Nažalost, ne može i jedno i drugo.

Videti još:

Mario Kalik: Odgovor Zoranu Ćirjakoviću - jedini izbor levice su socijalizam i patriotizam

(nepismenidjavoljiadvokat)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner