Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Britanski vaspitni raj
Kulturna politika

Britanski vaspitni raj

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
četvrtak, 18. avgust 2011.

Gledajući snimke sa ulica britanskih gradova u kojima su prošle nedelje prštali i izlozi i vilice, čovek ne može da se otrgne tisku da je situacija u kojoj se britansko društvo trenutno nalazi baš ona kojoj mi težimo. Jer, britanska deca (mnogi od izgrednika zaista su bili deca, a većina ih je bila između 16 i 18 godina) koja su letnji raspust odlučila da iskoriste za veliku žurku pod kapuljačama, „festival slomljenog stakla“ kako su ga nazvali britanski novinari, gde se uz ulaznicu (upaljač ili ciglu) dobijao i vaučer za nabavku novih patika, ajpeda ili TV-a sa ravnim ekranom, samo su puko oličenje generacije koju je umesto njihovih roditelja – podigla država. Tačnije, njen mamutski činovnički aparat sačinjen od hiljada stručnjaka za pravilno tretiranje, vaspitavanje i usrećivanje te „državne“ dece, tek uslovno poverene na čuvanje svojim biološkim roditeljima. Roditeljima koji se odavno jako malo pitaju kada se radi o interesima sopstvenog potomstva.

Ozbiljnost sa kojom britanska država preuzima ulogu roditelja predstavlja jednu dimenziju koja je zasad potpuno izvan našeg poimanja.

Naravno, situacija nije nimalo jednostavna niti lako objašnjiva - u nebrojenim naknadnim analizama pominju se brojni glavni i sporedni uzroci nemira – od tradicije buntovništva, nikad veće ekonomske raslojenosti društva, neuspele nezaposlenosti, državnog podsticanja samohranog roditeljstva, obustavljanja prakse plaćanja učenicima da pohađaju nastavu, preko stvaranja klase profesionalnih neradnika kojima je „nanny state“ ubila svaki impuls za ličnom inicijativom i osećajem lične odgovornosti za život, pa do letnjeg plandovanja vlasti nesposobne da obavlja svoje osnovne funkcije poput zaštite života i imovine svojih građana. Ipak, roditeljstvo, tačnije njegova kriza jedna je od tema koje su bile u samom vrhu pobrojanih.

Kakve veze sve to ima sa Srbijom? Uzmimo, na primer, upravo izglasan zakon po kome je zdravlje deteta u Srbiji od njegove 15. godine stvar između njega i države (u ovom slučaju zastupa je pedijatar), koja ima diskreciono pravo da odluči kada će roditelju da baci neku mrvicu informacija ili mu dozvoli da se umeša. Što će reći, o tome šta je detetu činiti u raznim delikatnim situacijima vezanim za njegovo zdravlje i život odlučuje neko kome je vaše dete samo jedan od 36 pacijenata tog dana, ko može biti sasvim osrednji stručnjak a možda ni to, i ko će za grešku u proceni tek eventualno snositi neke posledice jednog dana a možda ni tad. Ruku na srce, ovaj zakon ne predstavlja smak sveta za roditelje koji se potrude da na vreme izgrade dobar odnos sa detetom, zasnovan na poverenju, ali to je samo jedan u nizu koraka kojima se država postavlja kao pametniji, dobronamerniji i važniji roditelj nego što je to onaj biološki, a društvo se navikava na činjenicu da roditelj nema prava da previše zabada nos u život svog deteta.

Da se britanski roditelji plaše da nametnu autoritet i disciplinu u strahu od posledica po njihovo roditeljsko pravo, ali i od same dece, odavno nije više nikakva tajna.

Što se tiče naše porodične svakodnevice, uskoro stiže i novi građanski zakonik, u čijem nacrtu je odredba koja roditelju oduzima pravo da u vaspitanju koristi i najblaži oblik fizičke kazne. Evo opet prilike da se država pokaže kao legitimniji roditelj – osim što figurira kao dobronamerni zaštitnik deteta od biološkog roditelja koji ga statistički gledano zlostavlja (velika većina roditelja koristi batine u vaspitanju što zvaničnici stalno ističu kao pokazatelj niskog kvaliteta roditejstva u Srbiji i razlog da se država što više umeša u odnos između roditelja i deteta), ona zapravo postaje jedini autoritet nad detetom koji fizičkom kaznom može da ga natera da se potčini.

Mi smo, ipak, tek amateri. Ozbiljnost sa kojom britanska država preuzima ulogu roditelja predstavlja jednu dimenziju koja je zasad potpuno izvan našeg poimanja. Stigli su toliko daleko da su proteklih godina uveli na hiljade kamera za nadzor u domove problematične dece kako bi bili sigurni da deca rade domaći, jedu kako treba i na vreme odlaze na spavanje. Sve ono što oni navodno pravi roditelji više nisu u stanju da kontrolišu, usled potpune sluđenosti koja je rezultat višedecenijskog ispiranja mozga raznim „dobrim idejama“ o vaspitanju, kao i de fakto oduzimanjem moći da utiču na ponašanje svoje dece. Jer je, osim u laboratorijskim uslovima, autoritet nažalost uglavnom nemoguće uspostaviti istovremeno bar malo ne ugrozivši korpus proklamovanih detetovih prava i sloboda, njegovu kreativnost, sreću, samopouzdanje i ostale u najslobodnijem smislu shvaćene i time potpuno od značenja ispražnjene popularne pravne i pedagoške kategorije.

Da se britanski roditelji plaše da nametnu autoritet i disciplinu u strahu od posledica po njihovo roditeljsko pravo, ali i od same dece, odavno nije više nikakva tajna. Ulični nemiri su samo ovu temu gurnuli u žižu javnosti. Intervjuisani roditelji iz sredina u kojima su izbijali nemiri žale se da su pod stalnim pritiskom da ne nametnu disciplinu deci.“Odgovornost je oduzeta od roditelja. Ljudi zovu socijalne službe čim čuju da ste kaznili dete . Deca u školi čuju za postojanje telefonske linije za prijavljivanje roditelja“, objašnjava jedna majka novinaru Gardijana. Upravo ono što naši društveni inženjeri i pisci porodičnog zakonika toliko priželjkuju srpskom roditeljstvu. U britanskom vaspitnom raju, i roditelj maloletnog izgrednika koji poharu prodavnice tehničke opreme i hapšenje doživljava kao lud provod – po parametrima domaćih stručnjaka bolje je vaspitavao svoje dete nego prosečni Srbin koji kažnjava i disciplinuje.

Sada su rezultati britanskog državnog roditeljstva tu – horde „kreativnih“ klinaca, punih toliko cenjenog samopouzdanja koje se upadljivo očitava sa njihovih ponosnih lica dok ih odvode sa lisicama na rukama ili dok vređaju sudije na saslušanjima. Od autoriteta najviše uvažavaju Najk i Samsung , a, kako i sami kažu, razbijaju i pljačkaju „zato što im se može“. Da i školski sistem na ostrvu nije odavno postao farsa u kojoj se profesorima, a ne učenicima tresu kolena, te da su ovi klinci malo pismeniji, verovatno bi dodali i kako ih to čini ispunjenim, srećnim i ostvarenim kao individue. Od tolikih izmišljenih prava koja im se još u jaslicama spočitavaju, nije ni čudo da su se zbunila i pomislila da postoji i pravo na TV sa ravnim ekranom i firmirane patike.

Šta ćemo, i to se dešava. I najbolji roditelji greše. Tako je i država mislila da svoju roditeljsku ulogu može da odigra naturajući deci, umesto sopstvenih roditelja, ljude koji se njima bave koliko traje radno vreme i koji sada definitivno ne lome prste čekajući da se njihova „čeda po službenoj dužnosti“ vrate kućama iz zatvora. Kada su počela da se loše ponašaju, probala je lepim, bez agresije i ostalih zastarelih vaspitnih metoda. Međutim, objašnjavanje i usmeravanje nešto nije išlo.

Iako odrasla u društvu koje smatra da nasilje rađa nasilje i gde se i vikanje na decu smatra traumiranjem, postala su nešto agresivna. No, za razliku od sirotih bioloških roditelja koji jedino mogu da se žale novinarima kako su nemoćni, država može svoju odluku da promeni kad joj se prohte. Pa je, čim su se policijski čelnici vratili sa belosvetskih plaža, batinu po kratkom postupku i bez mnogo pardona vratila u korpus svojih vaspitnih mera.

Roditelj je, kao manje kompetentan, uveliko izguran sa slike, a na njegovo mesto ubacili su se omladinski centri, socijalni i zdravstveni radnici, policija, svi ubeđeni da oni mnogo bolje donose odluke koje se tiču detetovih interesa nego roditelj sam.

Naravno, da ne bi ispalo kao da je na državi ikakva odgovornost za ponašanje sopstvene dece, pobrinuo se sam premijer Kameron. One sluđene i nemoćne roditelje koji su se samo pridržavali uputstava i sledili direktive o rukovanju poverenom im decom, optužio je za „loše roditeljstvo“. „Roditelje, ako uopšte postoje,nije briga gde su im deca, s kim su i šta rade“, rekao je u govoru pred Parlamentom. Apsurdno, roditeljima koji generalno već odavno ništa ne smeju da pitaju svoju decu, spočitava se što ne znaju gde su ona i šta rade. Roditelj je, kao manje kompetentan, uveliko izguran sa slike, a na njegovo mesto ubacili su se omladinski centri, socijalni i zdravstveni radnici, policija, svi ubeđeni da oni mnogo bolje donose odluke koje se tiču detetovih interesa nego roditelj sam.

Jednog dana, kada i naša država toliko uznapreduje u svom megalomanski ambicioznom planu da kontroliše sve aspekte naših života kao što je to uspela Britanija, i kada i nama socijalni radnici budu virili u domove da se uvere da su deca pojela brokoli i otišla u devet u krevet, i naše drušvo će biti tako sjajno, a naša omladina tako lepo vaspitana kao što je njihova danas. A ako vam bude malo čudno to što u zemlji u kojoj se umesto nestručnih roditelja decom bavi armija profesionalaca – ona ipak nešto ne ispadaju baš savršena kao što je planirano – očekujte da prvom prilikom kada problemi kulminiraju, budete proglašeni za dežurnog krivca.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner