Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Brisel i srpski magarci – EU zanima samo nezavisnost Kosova i unitarna Bosna, sve ostalo je iluzija
Kulturna politika

Brisel i srpski magarci – EU zanima samo nezavisnost Kosova i unitarna Bosna, sve ostalo je iluzija

PDF Štampa El. pošta
Zoran Ćirjaković   
petak, 20. oktobar 2017.

 Sve bi bilo mnogo lakše kada bi vlast Aleksandra Vučića bila jedini neprijatelj medijskih sloboda u Srbiji. Nažalost, jedan od glavnih razloga zašto je situacija danas toliko loša i zašto će, bojim se, narednih meseci i godina postajati sve gora jeste jasna podrška nedemokratskom odnosu prema medijima u svim važnim zapadnim koridorima moći.

Nije reč samo o tome da EU i SAD medijske slobode uopšte ne zanimaju. Stvari stoje mnogo gore. Čelnici Unije i ključnih zemalja članica veruju da gušenje medijskih sloboda u Srbiji predstavlja sasvim prihvatljivu, malu cenu koju treba platiti da bi se u doglednoj budućnosti ostvarili ključni zapadni ciljevi u regionu ili da bi se napravio značajniji pomak prema njima.

Ono što se u Briselu odavno zahteva i očekuje od svake vlasti u Srbiji nije moguće obaviti bez „medijskog mraka“, bitno ograničenih političkih sloboda i suštinski nedemokratskog poretka. Zato ovde, između ostalog, više nema brojnih zapadnih posmatrača na izborima i zato se ključne zapadne zemalje utrkuju u podršci vlastima u Beogradu.

Brisel, Vašington i Berlin danas znaju da samo jak lider sa čvrstom rukom, i još čvršćom nacionalističkom prošlošću i kredibilitetom, možda može da sprovede u delo zaključak da je neophodno utabati put ka nekim bolnim kompromisima. U suštini, moćnici iz sve tri relevantne zapadne metropole dele zaključak do koga je 2012. godine došla Vesna Pešić kada je u vrhu nove vlasti nazrela srpskog Degola. Samo, za razliku od gospođe Pešić, oni nemaju nikakvih iluzija koja i kakva cena mora biti plaćena da bi to poređenje ovde postalo opravdano.

Zašto ovo ne vide brojni „nezavisni“ novinari i čelnici takozvanih nevladinih organizacija? Zašto se i dalje uporno žale Briselu, koji javno aplaudira ljudima koji guše medijske i političke slobode?

Istini za volju, ima tu i onih koji su progledali. Svetlana Lukić, urednica „Peščanika“, koja ne krije da „svi mi, i ‘Peščanik’, KRIK, CINS, živimo isključivo od poreskih obveznika, norveških, holandskih“, ističe da je svesna da ih niko na Zapadu neće čuti – „Ni EU, ni Brisel“. Ali, ona i dalje ne vidi da su Brisel i EU neprijatelji medijskih sloboda, ključni deo našeg problema, već ih posmatra kao nezaintresovane posmatrače.

Ima nečeg skoro dopadljivog u verovanju urednice najzatvorenijeg srpskog medija da se problem može rešiti ujedinjavanjem probriselskih medijskih ratnika „na tri meseca“: „Ovako smo rasparcelisani, novac je rasparcelisan. Zamislite da imate jedan fantastičan portal, a kada bismo sve naše snage udružili bio bi to odličan portal, imali bismo makar jednu odličnu televiziju [Šabac]... Ako smo deo ozbiljnog udruženja, koje radi svakog dana zajedno, osećaćemo se mnogo moćnije, a to će osetiti i građani i biti spremni da nas podrže“.

Mnogi ovdašnji posmatrači, pak, veruju da se odvojenost „građanskih snaga“ od ružne briselske realnosti može jednostavno objasniti „plaćeništvom“ – pomenutim novcem norveških, holandskih i drugih zapadnih poreskih obveznika. Ali, iako je reč o medijima i novinarskim udruženjima u čijim nazivima reč nezavisni treba čitati kao drugačije zavisni, verujem da većina briselskih zavetnika ima čiste motive i da ne prodaje svoju novinarsku veru za večeru. Nekada je, jednostavno, teško spaliti sopstvene iluzije.

Nije lako ljudima koji veruju ne samo da svako zlo i patologija stanuju u Srbiji već i da je izvor svih problema u nečemu što je ekskluzivno naše, navodno neevropsko i necivilizovano, da se suoče sa činjenicom da smo u malo čemu jedinstveni. Epicentar brojnih ovdašnjih nedaća nije u „Srbistanu“, „glupom narodu“ i pravoslavnom „klerofašizmu“.

Svaka odvojenost od realnosti, bila ona briselska ili srpska, rađa brojne frustracije, koje čoveka umeju da odvedu na različite stranputice, uključujući ozverivanje sopstvenog naroda i različite oblike dehumanizacije. Slaviša Lekić, predsednik NUNS-a i jedan od doajena talasa novog primitivizma u probriselskom novinarstvu u Srbiji, na „Tviteru“ se oglašava pod motom: „Prirodno je i logično biti protiv režima Aleksandra Vučića i magaraca koji ga okružuju. To je civilizacijska dužnost. Moralni, a ne ideološki čin.“

Ali, Lekićevi briselski heroji i heroine ne dele njegov stajski zaključak. Ne samo da čelnici EU i država članica ne nazivaju vrh vlasti „magarcima“ već nam iz dana u dan jasno sugerišu da je, u suštini, ovde podrška režimu „moralni čin“ i „civilizacijska dužnost“ svakog građanina. Ako već moramo da govorimo o „magarcima“ u Srbiji onda se bojim da smo to najpre mi – novinari koji ili nismo razumeli ili i dalje ignorišemo ovu poruku.

Svako ko ima bilo kakve sumnje o odnosu EU prema moralnosti i demokratičnosti Vučićeve vlasti dovoljno je da pročita tvit evropskog komesara Johanesa Hana, koji su preneli brojni mediji u Srbiji. On je posle prve zvanične posete Ane Brnabić Briselu preko „Tvitera“ poručio da je „jako ohrabren napretkom Srbije i odanošću premijerke reformama u ključnim oblastima kao što su vladavina zakona i fundamentalna prava“.

Da ne bude zabune, dokumenti EU jasno kažu da u „fundamentalna prava“ spadaju „sloboda izražavanja i mediji“. Ali, skoro istog dana kada je stigla Hanova tviter pohvala vlastima, predsednik Evropske federacije novinara Mogens Bliher Bjeregard je izjavio da je komesaru za susedsku politiku i proširenje Evropske unije više puta skrenuo pažnju na konstantne pritiske vlasti na medije.

Nažalost, u Briselu se izgleda ne računa srpska realnost koju je nemoguće nevideti već samo fikcija koju proizvode čelnici EU. Uverljivost njihovih nesitina u današnjem, homonacionalističkom svetu, gde se LGBT prava i „vidljivost“ uzimaju kao relevantno merilo svih prava i sloboda, doprinose beogradski Prajd i rodno nenormativna premijerka, koja je sa neskrivenim oduševljenjem dočekana u sedištu Unije.

"Vrlo sam zadovoljan što je prva zvanična poseta premijerke Brnabić upravo ova Briselu što pokazuje značaj i posvećenost koju ona pridaje odnosu sa EU. Veliki posao je urađen što će se uskoro isplatiti otvaranjem novih poglavlja", izjavio je Han posle susreta u Briselu i pohvalio „ključnu ulogu Srbije u regionu kada je reč o stabilnosti“.

Evropska komisija u svojoj „Komunikaciji“ o napretku zemalja kandidata za članstvo upućenoj drugim organima EU tvrdi da je „kontinuirana odanost principu ’fundamentalno prvo’ dala rezultate na terenu i da se reformski procesi kreću napred, mada različitim brzinama“. Prevedeno na srpski to znači da bi „fundamentalna prava“ trebalo da budi najvažnija i da je njihovo poštovanje prva stvar koju zemlje kandidati treba da ispune na putu ka članstvu.

Ali, malo niže u tekstu, u delu o Srbiji u istoj „Komunikaciji“, Komisija ističe da program nove vlade „uključuje pristupanje Srbije EU kao prioritetni cilj“. Navedeno je i da je „vodeća uloga Srbije u regionu instrumentalna za poboljšanje regionalnih veza i očuvanje stabilnosti“. Pomenut je samo jedan domaći zadatak: „Srbija treba da produbi svoje angažovanje u dijalogu sa Kosovom, uključujući primenu svih sporazuma“. Mediji i „fundamentalna“ medijska prava i slobode se ni ne pominju.

U jednom drugom dokumentu EU govori se o stanju medija u Srbiji. Tu se mogu pročitati brojne orvelovske formulacije, koje mnogo više prikrivaju nego što ilustruju stepen medijske neslobode: „Medijsko okruženje je često neprijateljsko prema kritici.“; „Konzistentniji napori su potrebni kako bi se obezbedila puna implementacija medijskih zakona.“; „Legislativni paket u medijskom sektoru i dalje treba da bude u potpunosti primenjen.“; „Broj zabeleženih slučajeva pretnji, zaplašivanja i nasilja nad novinarima ostao je izvor zabrinutosti.“...

Ove tvrdnje su navedene u dokumentu koji je ovdašnjoj javnosti krajem 2016. predstavljen kao „Godišnji izveštaj“ u kome se analizira napredak Srbije ka mogućem članstvu u EU. Ali, to nije „Izveštaj“ već rogobatno pisani i još rogobatnije naslovljeni „Radni dokument osoblja komisije“. Konačna verzija je objavljena 9. novembra prošle godine kao prateći dokument citirane „Komunikacije Komisije Evropskom parlamentu, Savetu i Društvenom komitetu i Komitetu regiona“ naslovljene „2016 komunikacija o Politici proširivanja EU“.

Nisam siguran da su ovaj „Izveštaj“ pročitali ni dugogodišnji klijenti Evropske unije u takozvanim nevladinom organizacijama i sestrinskim udruženjima „nezavisnih“ novinara. Ali, svi smo mi ponekad mazohisti, a i jedna preka „profesorka“ briselske etike, politike i novinarstva me ukorila što se nisam spremio za čas „evropeizacije“, pa sam naknadno odvojio vreme za obaveznu lektiru.

Iako nudi neke važne uvide u mehanizme neokolonijalnog mešanja, uglavnom sam gubio vreme čitajući ovaj „Izveštaj“. Fokusiran je na zakone i desetak flagrantnih slučajeva. Ne navode se neki od ključnih izvora problema koji nisu vezani za zakone, na primer svest, čak i zapadnih vlasnika srpskih medija i oglašivača da ih vlast, koja je dobila kart blanš EU u svim sferama koje se ne tiču „stabilnosti“, može surovo finansijski kazniti za odanost kritičkom novinarstvu odnosno podršku istom.

Ali, čak i ako poverujemo da citirani „Izveštaj“ predstavljao ozbiljan dokument, pojavio se problem u vidu činjenice da se „Tviter“ virus Donada Trampa preneo i na Evropsku uniju. Kao i u SAD, nije teško prepoznati šta je prava poruka Brisela – nekoliko rečenica u „radnom dokumentu osoblja“ ili tvit moćnog komesara, prokonzula celog Zapadanog Balkana.

Dvostruki standardi i hipokrizija su oduvek bile ključne odlike politike velikih sila. Samo sada, u vremenu kada insistiraju na etičkim principima i govore o „fundamentalnim pravima“, „najvišim“ standardima i još uzvišenijim „evropskim vrednostima“, politika EU prema Srbiji mnogima deluje perverzno i još licemernije.

Nezavisnost Kosova i unitarna Bosna, čemu zvaničnici EU vole da tepaju pa kažu „stabilnost“, izgleda da su danas ne samo najviše već za nas jedine relevantne „evropske vrednosti“ i standardi. Sve ostalo je dimna zavesa, iluzija koju će povremeno svojim izjavama i radnim dokumentima podgrevati pojedini činovnici EU i njihovi trbuhozborci.

Urednik „Kikindskih novina“ i potpredsednik NUNS-a Željko Bodrožić se zato vara kada tvrdi da smo svedoci „kulminacija urušavanja demokratije i slobode govora“ i da se „prostor za slobodne medije suzio do krajnih granica“. Ni pisac Marko Vidojković nije u pravu kada sa naslovne strane nedeljenika NIN poručuje – „Ostalo nam je malo do potpune propasti“.

I propast i krajnje granice i dno su i dalje jako daleko od naše stvarnosti – i u ekonomskom smislu i kada je reč o medijskim i političkim slobodama. Iako je Afrika po mnogo čemu sličnija našoj balkanskoj „Drugoj Evropi“ nego što vole da veruju ovdašnji imaginarni Evropljani, Malta je ovih dana demonstrilala da više ne moramo da gledamo ka afričkim režimima, miljenicima Zapada u Egiptu i Ruandi, kada razmišljamo o dnu i „krajnjim granicama“. Čak je i u policijskim stanicama na Malti proslavljana surova egzekucija jedne hrabre novinarke.

Dok god se ovde vlast, makar i jako sporo, kreće u očekivanom pravcu i dok god nema ubistava novinara i opozicionih aktivista, Brisel sve drugo može da gurne pod tepih „stabilnosti“ i kamuflažnog „Prajda“, zakloni cool fikusom u vidu LGBT premijerke.

Dok god se ovde vlast, makar i jako sporo, kreće u očekivanom pravcu i dok god nema ubistava novinara i opozicionih aktivista, Brisel sve drugo može da gurne pod tepih „stabilnosti“ i kamuflažnog „Prajda“, zakloni cool fikusom u vidu LGBT premijerke. Nisam siguran ni šta je stvarna svrha takozvanih nezavisnih medija koje pomaže i „istraživačkih novinara“ koji su sa Zapada hranjeni brojnim dokumentima – da li je prava meta loša vlast ili samo njena rusofilija.

Bojim se da je ostavivši sud o medijskim i demokratskim slobodama u Srbiji u rukama moćnika iz EU, diskvalifikovavši i ućutkavši pri tome svakoga ko je na bilo koji način i iz bilo kog razloga skeptičan prema agendi Brisela kao „fašistu“ i „antievropljanina“, takozvana građanska Srbija na duži period zepečatila sudbinu i mnogih ovdašnjih medija i svakog istinskog unutrašnjeg dijaloga i jedinstvenog nastupa opozicije.

Nažalost, ovde su domaći i spoljni neprijatelji otvorenih medija i nekozmetičke demokratije izuzetno moćni. Zato ne treba biti preveliki pesmista pa pomisliti da ćemo se 2017. uskoro sa nostalgijom sećati kao jedne od poslednjih, ako ne i poslednje godine kakvih takvih medijskih i političkih sloboda.

(nepismenidjavoljiadvokat.blogspot.rs)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner