Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Danas problem Beograđana, sutra cele Srbije
Komentar dana

Danas problem Beograđana, sutra cele Srbije

PDF Štampa El. pošta
Kosta Draganić   
ponedeljak, 24. septembar 2012.

Unazad dve-tri godine u Srbiji postoji prava pomama za takozvanim javno-privatnim partnerstvom. Nebrojeni okrugli stolovi, simpozijumi, stručni radovi i novinski tekstovi eminentnih liberalnih ekonomista šalju nam jednu te istu poruku: u javno-privatnom partnerstvu je spas! Po njima, to je magična formula koja istovremeno rešava i hronični problem nedostatka novca i neefikasan način upravljanja projektima od strane državne administracije. I, šta biva? U Beogradu se pojavi BUS-PLUS kombinacija javnog i privatnog, i svi oni zaneme. Gde su sad, vajni teoretičari, da nam na praktičnom primeru ukažu na silne lepe i korisne strane tog oblika poslovanja? Njihovo ćutanje je opasno. Ono znači da nisu odustali od tog „spasonosnog“ rešenja, čijim blagodetima uskoro nameravaju da preplave čitavu Srbiju! Samo su se primirili. Jer, u nekoliko gradova Srbije uveliko se priprema svojevrsna vlasnička transformacija komunalnih sistema, pre svega vodovoda, putem javno-privatnog partnerstva.

Da prvo zajedno pogledamo šta su nam obećavali, a šta se ostvarilo, na praktičnom primeru BUS-PLUS sistema. Dakle, grad Beograd je na privatnu firmu preneo pravo naplate karata u vozilima jedinog prevoznika. Pri tome su nam govorili:

Kao prvo, da će automatski sistem naplate, koji je tom prilikom uveden, omogućiti sistematsko praćenje tokova kretanja putnika (što donosi mnoge koristi). To se nije dogodilo. Uveden je sistem koji registruje ulazak putnika, ali ne i njihov izlazak! Imamo automatiku koja ne može da nam prezentuje čak ni elementarni podatak o tome da li je neko vozilo poluprazno ili prepuno.

Kao drugo, da privatna firma ima neophodnu stručnost za kvalitetno obavljanje ustupljenog posla. Ako je tako, ako je novi sistem naplate deo dobro osmišljenog projekta, zašto su automatski čitači karata postavljeni na svim vratima? U početku primene novog sistema ulaz je bio na sva vrata, a onda samo na prednja. Zašto je postavljeno (kupljeno) 200% automata više od optimalne količine? Da li kroz zahtevano poskupljenje cene karata građani treba da pokriju i ovaj neracionalni utrošak novca?

Kao treće, da će ovo povećati efikasnost naplate karata u gradskom prevozu. Ali, kako? Uz besplatnu asistenciju komunalne policije? Funkcioner gradske vlade drsko poručuje da su pripadnici komunalne policije i ranije davali asistenciju kontrolorima u javnom prevozu. Međutim, to nije isto. Ranije je to bio posao javnog preduzeća kome su „gazda, i kasa“ bili isti kao i komunalnoj policiji. Sad je to na sebe preuzelo posebno preduzeće, koje taj posao dobro naplaćuje. Zamislite da osnujete privatnu firmu i pogodite posao obezbeđenja neke banke, a da kolonu pri transportu novca prati i vozilo policije! Ima smisla da kontrolori u slučaju incidentne situacije potraže zaštitu komunalne ili prave policije, ali ne i da zajednički učestvuju u postavljanju „zaseda“ radi kontrole.

Sad smo došli do ključnog pitanja, ne samo za BUS-PLUS, nego generalno za tzv. javno-privatno partnerstvo u Srbiji. Ko tu štiti interes građana? U dogovoru menadžmenta jednog javnog i jednog privatnog preduzeća, ko misli na građane?

Ako se u nekom gradu poslovi prevoza povere preduzeću baziranom na javno-privatnom partnerstvu, ko će zaštiti građane od pokušaja da se autobusom predviđenim za sto putnika preveze dvesta, što je logična težnja svakog prevoznika? Ko će da zaštiti standard građana od toga da se, na primer, i bez povećanja cene, uveća zarada tako što će se kvalitet pijaće vode smanjiti do zakonskog minimuma, iako je voda u tom gradu bila izuzetno dobrog kvaliteta?

Ugovaranje međusobnih odnosa javnog i privatnog, odnosno postavljanje temelja svake takve nove firme, izuzetno je delikatan zadatak. Ako unutar takve firme date preveliku slobodu privatnom sektoru, to će nesumnjivo ugroziti interes građana. Ali, ako budete previše rigorozni, to će dovesti do prestanka svakog interesovanja tog istog privatnog sektora. Koliko je lokalnih samouprava u Srbiji dokazalo svoju sposobnost da se uhvati u koštac sa ovako delikatnim problemima?

A, da bi uopšte došlo do takvih pregovora, neophodno je prethodno dati argumentovano objašnjenje zašto se razmišlja o javno-privatnom partnerstvu. Šta se time dobija? Šta to lokalna samouprava, odnosno javno preduzeće, ne može samo da uradi. I, zašto ne može? Ako se ovaj preduslov preskoči, bićemo uskoro svedoci krokodilskih suza lokalnih čelnika prolivenih nad mukama jadnih sugrađana. Jer, plakaće javno, da se oni pitaju ne bi dozvolili takve cene prevoza i vode, gužve po autobusima i neredovni odvoz smeća, ali su nemoćni – jer to više nije u njihovoj nadležnosti! A provizije teku, teku...