Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Lažni sporazumi Nemaca sa četnicima
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Lažni sporazumi Nemaca sa četnicima

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
nedelja, 20. septembar 2009.

Novokomponovana državna komisija Republike Srbije za „pronalaženje“ groba đenerala Draže Mihailovića izgleda da je oformljena sa jednim jedinim ciljem – da se grob đeneralov nikada i ne pronađe. Upravo je ova komisija i jedan od krucijalnih dokaza da se Srbija ni posle pada Berlinskog zida (a prošlo je čitavih dvadeset godina!!!) nije oslobodila partizanštine i (antisrpskog) nasleđa „narodnooslobodilačke borbe naroda i narodnosti Jugoslavije“, kao i da kaplar Josip Broz Tito i nakon skoro čitave tri decenije od fizičke smrti iz groba, i to iz Beograda, uspešno brani svoj orvelovski kult ličnosti. Verovali ili ne, ali i dan danas glavna ulica u Krupnju u Zapadnoj Srbiji još uvek nosi ime „Maršala Tita“. Da paradoks srpske današnje zbilje bude upotpunjen da napomenemo da se u istoj toj ulici („Maršala Tita“) nalazi spomen-kosturnica palim srpskim vojnicima i oficirima iz tog kraja 1914. g. koji su branili Otadžbinu protiv austrougarskog agresora (u najbukvalnijem smislu te reči) a u čijim plavim (agresorskim) uniformama je tada bio i kaplar Josip Broz (kasnije samoprozvani „maršal“ i „najveći sin svih naših naroda i narodnosti“)! Stoga se postavlja i pitanje gde su bili izvori moći za građenje najvećeg kulta ličnosti u savremenoj balkanskoj povesti (možda čak i u evropskoj obzirom da se ni Hitleru a ni Staljinu nisu nosile štafete ali Titu jesu). Pored obilate finansijsko-političke podrške NATO-a od samog svog osnivanja 1949. g. pa sve do Titove smrti 1980. g., kult ličnosti ovog bivšeg austrougarskog bojovnika se kalio i na ordinarnim lažima i falsifikatima iz doba „narodnooslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda i narodnosti“, kao i na ideološko-politikantskim proizvoljnim interpretacijama istorijske građe koja je prošla kroz OZNA-ško-UDBA-ški jednopartijski filter moralno-političke podobnosti. U tu svrhu, na primer, korišćeni  su nemački dokumenti o navodnim nemačko-četničkim sporazumima u Srbiji.

Naime, u drugoj polovini 1943. g., kada je svima, sem valjda Hitleru, bilo jasno da će Rajh izgubiti rat (pitanje je bilo samo kada) nemačka komanda Jugoistoka je počela da primenjuje novu taktiku kako bi kraj rata što više produžila. Tako se počinju pojavljivati u zvaničnim lokalnim nemačkim izveštajima i dokumentima sa prostora Nedićeve Srbije nekakvi sporazumi sa Mihailovićevim četnicima koji su usledili kao posledica prethodno navodno potpisanog primirja. Tako možemo naći u nemačkim dokumentima da je „primirje“ i „sporazum“ 28. novembra potpisano sa komandantom Gorske kraljeve garde kapetanom Nikolom Kalabićem, zatim 14. decembra sa kapetanom Mihajlom Ćaćićem i na Božić po julijanskom kalendaru sa potpukovnikom Ljubom Jovanovićem. 

Ono što jednom objektivnom i nepristrasnom povesničaru (čitaj nekomunističkom) odmah bode oči nakon letimičnog pogleda na ova nemačka dokumenta jeste neosporna činjenica da nijedan od njih nije potpisan niti od jednog jedinog ravnogorskog oficira koji je navodno „uglavio“ bilateralni ugovor sa nemačkim okupatorom. Ukoliko uporedimo ova dokumenta sa onim pravim dokumentovanim sporazumima između Vermahta i Titovih partizana iz marta, aprila i maja iste godine videćemo da u „četničko-nemačkim sporazumima“ nema čak ni klasičnih zapisnika sa održanih pregovaračkih sastanaka niti pak izveštaja o toku pregovora. Možemo samo postaviti pitanje kako su uvek pedantni Nemci (bili nacisti ili ne) u novembru i decembru 1943. g. dozvolili sebi ovako veliki administrativni propust, tim više što „sporazumi“ sa Ravnogorcima stvarno i postoje na papiru ali iz nekog razloga nisu potpisani sa četničke strane. Objašnjenje je u suštini jednostavno – Vermaht je stvarno i nastojao ne samo da stupi u kontakt sa mesnim četničkim komandantima već i da ih privoli na vojnu saradnju protiv komunista kako bi se unutrašnja peta kolona razbila pre pojavljivanja sovjetskih tenkova na Dunavu.

Predstavnici ravnogorske informativne službe su se u pojedinim slučajevima i odazivali na nemačke pozive na razgovor u nameri da prosto vide šta to Nemci hoće ali su svaku saradnju sa Vermahtom bilo overenu rečima ili perom odbijali – ne samo stoga što je operativni komandant đeneral Mihailović bio striktan po tom pitanju tokom čitavog rata već i iz ličnih moralnih obzira. Međutim, nakon ovih preliminarnih razgovora Nemci su samoinicijativno pisali „tajne sporazume“ sa Dražinim četnicima i slali ih za Berlin i rasturali po Srbiji kao gotova stvar i to iz dva razloga:

Da bi uticali na Berlin da preformuliše svoju politiku na Balkanu. Hitler naime ni po koju cenu nije hteo ni da čuje o nemačkoj saradnji sa jugoslovenskim „banditima“, kako sa partizanima tako ni sa četnicima a nagrada za Titovu i Dražinu glavu od po 100.000 rajhsmaraka u zlatu s jeseni 1941. g. je još uvek važila (s tim što je za Dražinu glavu raspisana još jedna poternica sa nagradom 1943. g.). Stoga je sam Hitler poništio „Martovske sporazume“ između Titovih partizana i nemačke komande na prostoru NDH.

„Lažnim sporazumima“ sa četnicima, tj. njihovim javnim objavljivanjem po Srbiji, vodio se tzv. „poseban rat“ protiv „dražinovaca“ kako bi se čitav Ravnogorski pokret diskreditovao i tako indirektno i naterao na saradnju.

O kakvim se „sporazumnim“ tačkama (tj. obavezama) radilo (odnosno, do čega je Nemcima u Srbiji stvarno i bilo stalo) može se videti iz teksta poslatog izveštaja za Berlin o „usmenom“ dogovoru sa četničkim komandantom Ravaničke brigade, kapetanom II klase Mihailom Ćaćićem (25. decembra 1943. g.):

Obe strane prekidaju međusobne borbe (što je direktan dokaz da su četnici ratovali protiv Nemaca kao i da su Nemci organizovali potere i ofanzive protiv četnika).

Nemci neće hapsiti civile-jatake niti streljati taoce iz razloga što pripadaju pokretu đenerala Mihailovića.

Tačno navedena i razgraničena oblast se prepušta lokalnom četničkom starešini da je očisti od partizana, tj. Nemci čuvaju svoju krv a puštaju Srbe da se među sobom razračunaju.

Dogovor je imao vremenski ograničeno dejstvo (u ovom slučaju je važio do 15. januara naredne godine, tj. sve skupa tri sedmice).

Mora se reći da je u odnosu na ovakve isfabrikovane nemačke „sporazume“ sa četnicima Draže Mihailovića stvarno stanje na terenu u Nedićevoj Srbiji tokom čitavog ratnog perioda a pogotovu nakon Staljingradske i Kurske bitke bilo ratno. S druge strane, sam Draža je smatrao da u principu nije naodmet koristiti jedne neprijatelje protiv drugih isto kao i mogućnosti da se nekako od Nemaca dođe do oružja i municije i tako koliko-toliko parira Titovim partizanima koji su, za razliku od četnika, bili obilato snabdevani i oružjem i municijom i svakom drugom vojnom opremom kako od Sovjeta tako i od Anglo-Amerikanaca i to oružje uglavnom koristili protiv četnika koji su im bili u početku glavni a od sredine 1943. g. i jedini stvarni neprijatelji. Čiča je ovakve tajne zadatke nabavke oružja i municije od Nemaca, i to uglavnom preko nedićevaca, poveravao isključivo malom i pouzdanom broju ljudi. Svima drugima je svaki kontakt sa Nemcima, a pogotovo pregovaranje, bilo najstrože zabranjeno i to iz razloga koga je sam Čiča naveo u jednom pismu da takve veze sa Nemcima idu samo njima u račun sa krajnjim ciljem da prvo kompromituju a zatim i potpuno unište četnike (nakon uništenja partizana uz pomoć četnika). Đeneral je svoje komandante odvraćao ne samo od pregovora i sporazuma sa Nemcima već i sa nedićevcima i ljotićevcima kako bi se sačuvao ugled četničke organizacije kod zapadnih saveznika i samog naroda u zemlji. Stoga Draža tih dana izdaje i striktnu Naredbu koja se sastoji iz dve tačke:

Nemci su se sve do sada služili raznoraznim prevarama kako bi pohapsili i streljali četničke komandante. Komandanti Dangić u Bosni i Hercegovini i Pavle Đurišić u Crnoj Gori i Sandžaku su upravo žrtve ovakve nemačke prevare i stoga se Nemcima nikada ne sme i ne može verovati.

Potrebno je da se četnička Vrhovna komanda odmah izvesti o svakom pojedinačnom pokušaju lokalnih četničkih komandanata da stupe u vezu sa Nemcima. Bez striktne dozvole same Vrhovne komande zabranjuje se vođenje pojedinačnih pregovora sa neprijateljem. Svi glasovi o navodnim četničkim sporazumima sa Bugarima i Nemcima su lažni i trebaju se odmah demantovati.

Đeneral je u pojedinim slučajevima dozvoljavao da se od nedićevaca uzme ponuđeno oružje (ali bez ikakvog sklapanja sporazuma o saradnji) za borbu protiv antisrpskog belosvetskog ološa a ovakvu četničku politiku u građanskom ratu na prostoru Srbije koji su Titovi partizani otpočeli u jesen 1941. g. uprkos dogovorenom sporazumu između Draže i Tita iz septembra 1941. g. racionalno i nacionalno obrazlagao rečima da su upravo komunisti najveći neprijatelji Srpstva - „zlo koje moramo uništiti po svaku cenu“ ali i kao „smrtne neprijatelje Evrope“.

Međutim, Nemcima je odgovarala samo jedna varijanta sa četnicima a to su stvarni ili lažni javni sporazumi sa njima i stoga nemački (ali i Nedićevi) agenti počinju da pronose glasine o sporazumima sa Ravnogorcima uz svoje samostalno tumačenje. Koliko su u tome bili uspešni vidi se i iz toga da je Draža morao dva puta da interveniše protiv ovakvih neosnovanih i po četnički pokret krajnje štetnim glasinama. Prvo je poslao interni raspis svim četničkim komandantima u kome demantuje ovakve glasine i zabranjuje bilo kakve sporazume sa Nemcima, a 28. novembra (dakle istog dana kada su titoisti počeli da ruše Kraljevinu Jugoslaviju u Jajcu) izdaje i javno saopštenje u formi odgovora Nemcima na njihove dotadašnje ponude i propagandu. Ovaj odgovor koji je počeo organizovanim kanalima da se rastura 4. decembra je potpisan od strane najviših ravnogorskih vojnih i civilnih organa: Štaba Vrhovne komande jugoslovenske vojske i Centralnog nacionalnog komiteta Kraljevine Jugoslavije. Odgovor je bio jasan i glasan uz opasku da je apsolutno nelogično da se sada potpisuju sporazumi sa Nemcima kada su rat već izgubili i da je očigledno da širenje ovakvih glasina predstavlja samo poslednji trzaj gubitnika koji se i za slamčicu hvata ne bili se nekako spasao. Sporazumi sa Italijanima i Nemcima nisu sklapani ni kada su Rim i Berlin bili na vrhuncu svoje moći (za razliku od partizana) i kada je izgledalo da će Sile osovine možda i dobiti rat. Ako je tada sačuvan obraz srpskih i jugoslovenskih patriota nije bilo ni jednog racionalnog razloga da se isti krajem 1943. g. kalja.

Odgovor Nemaca na ovu Dražinu javnu objavu je bio isto tako javan: objavljen je navodni „sporazum“ sa komandantom Gorske kraljeve garde – Nikolom Kalabićem, naravno bez Nikolinog potpisa. Ipak, izvestan uspeh ovakve nemačke propagandne akcije protiv četnika Draže Mihailovića je postojao i to iz tri razloga:

Nemci su stvarno prestali da privremeno napadaju četnike i to tačno u onim oblastima u kojima su komandovali četnički komandanti koji su navodno takve „sporazume“ i sklapali pa se stoga sticao pogrešan utisak da je i došlo do nekakvih sporazuma na liniji Nemci-četnici. Ova činjenica je kasnije od strane posleratne komunističke propagande bila iskorišćena do vrhunca i služila je kao jedan od glavnih „dokaza“ (pored falsifikovanih fotografija) za četničku „kolaboraciju“ sa okupatorom dok su „Martovski sporazumi“ između partizana i Nemaca iz 1943. g. bili tabu tema za povesničare i političare. Na primer, Tito je dozvolio da se na srpskohrvatski jezik sa engleskog prevede knjiga Joza Tomaševića o četnicima ali bez objavljivanja onih stranica koje govore o „Martovskim sporazumima“.

Nemci su odjednom pustili iz zatvora veliki broj Dražinih četnika i njihovih jataka uz prestanak masovnih streljanja istih.

Četnici su još pre ovakve nemačke propagandne akcije stopirali svoju ofanzivu na Nemce (a koja je bila pokrenuta povodom i nakon kapitulacije Italije) i to iz dva razloga: jer su ih Titovi partizani napali s leđa i jer su Anglo-Amerikanci definitivno odustali od iskrcavanja na obalama jugoslovenskog dela Jadrana i time odustali od otvaranja „Drugog“ fronta na Balkanu.

Na kraju, nemačka komanda u Nedićevoj Srbiji je 1. februara 1944. g. zvanično objavila da se protiv Dražinih četnika nastavlja borba uz obrazloženje da se navodno četnici nisu držali postignutih sporazuma. Dražinovci se nisu ni mogli držati tih sporazuma (za razliku od Nemaca) jer im četnička Vrhovna komanda nije u tom smislu nikada ni izdala nikakvo naređenje (dok je nemačka komanda svojim jedinicama izdavala naređenja o obustavi vatre protiv četnika). A ravnogorska komanda nije ni mogla da izdaje takva naređenja jer stvarni sporazumi sa Nemcima nikada nisu ni postojali.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner