Šta ako je isprovocirana kriza samo planirani alibi za novu turu američkog nametanja starih bošnjačkih fantazija o jedinstvenoj Bosni u novoj verziji? Izdržaćemo, imamo iskustva, a Rusija i Evropa su na našoj strani.

Da bi išli u korak sa proklamovanom politikom približavanja EU, a da pri tome ne odustanu od dejtonskih principa zaštite položaja RS, srpski političari u zajedničkim institucijama BiH u poslednje vreme su povukli nekoliko aktivnih poteza.

Niko ne stavlja znak jednakosti između RS i vladajuće stranke u entitetu, ali, aparatura za tu vrstu obračuna lako se prenosi na međunacionalni teren. Osim te upozoravajuće dimenzije, nema štete od nagovještaja eliminacije SNSD-a iz Socijalističke internacionale.

Sada je tek jasno i ko i zašto Tadića gura u Sarajevo. Nije sporno što je to Sarajevo, nego što je ustavno mjesto ravnopravnog dogovora predstavnika tri naroda postalo poligon za unitarno-centralističke eksperimente.

I kao što je predsjedniku „građanske BiH“ bilo sasvim normalno da se bavi vjerskim pitanjima, a reisu da se angažuje u predizbornim političkim kampanjama, tako ni Tajipu Erdoganu ne izgleda ništa neobično da se kao premijer jedne bar nominalno sekularne države preporučuje za novog kalifa.

Na vodećem vehabijskog glasilu niko ne očajava zbog smrti Osame bin Ladena, niti bilo koga od islamističkih “heroja” sa Kavkaza, iz Avganistana ili iz Iraka. Njihova smrt se slavi. “Osama će zauvek živeti” – objašnjava imam Bilal Bosnić, vođa vehabija iz Bihaća.

Ja se samo pitam kakvu su to poslije ratnu demokratiju smislili tvorci Dejtona jer očigledno su je temeljili na teškoj indoktrinaciji u kome se prema predstavnicima naroda ponaša kao prema doseljenicima i ljudima koji apsolutno ne smiju imati neka svoja prava poslije provedenih izbora.

Pretpostavljam da će novopečeni akademici BANU reis Mustafa i muftija Muamer biti članovi umjetničkog odjeljenja. Nijedan od njih ne piše poeziju, ali u njihovom slučaju „umjetnost“ treba shvatiti u smislu „vještine“ u širenju islama.

Problemi zbog kojih bi BiH mogla kolabirati pre nego što na red i stigne ozbiljna i temeljna rasprava o tome da li je (ne)potreban „Vrhovni sud“ tiču se ratnih zločina, čije procesuiranje spada u malo poznatu praksu u zemljama EU.

Dok je Malovićeva zamuckivala, sričući par vukovski transkribovanih rečenica sa papirića, Srbija je imala šansu da se još jednom uveri kako izgleda kada njena «narodna vlast» ispunjava «obligejšn».