Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Posao je dobar, a para laka

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
utorak, 16. novembar 2010.

(Novi Reporter, 10. 10. 2010)

Iako su u Bosni i Hercegovini nedavno održani izbori, navodni iscjelitelj iz Maroka, Meki Torabi, tokom posljednjih nekoliko nedjelja preuzeo je od političara pažnju javnosti u Sarajevu, sa gravitirajućom teritorijom. Opsjenar je vješto iskoristio sopstvenih “petnaest minuta slave” na ovom prostoru, “pomažući” hiljadama očajnika u redovima za “tretmane”. Formalno, to jeste činio besplatno, ali, enormne svote novca od ulaznica, flaša vode i parkinga sigurno nisu završile u vjetru, daleko od Torabijevih džepova. Za kompletan poduhvat, živopisnom Marokancu bilo je potrebno tek malo dovitljivosti – plasirao je priču o energiji koju dobija sa druge planete i o komunikaciji sa nevidljivim malim zelenim bićima, što je bilo dovoljno da nepregledna masa njegovih fanova povjeruje u magičnu moć brzopoteznog dodira rukama ovog konzumenta lake zarade i emitera teške psihodelije.

Nakon prvobitnog šoka zbog događaja u “Zetri”, regionalna politička imperija uzvratila je udarac uvoznoj alternativnoj medicini, i to primjenom istih sredstava i težnjom ka identičnim ciljevima. Samo je teren bio drugačiji.

Boris Tadić i Ivo Josipović su 4. novembra zajedno posjetili Vukovar i rutinski “okajali” ratne grijehove vlastitih država, odnosno, naroda, počinjene u oružanim sukobima u prvoj polovini prošle decenije.

Mehanizam za povratak političara pod svjetla pozornice jeste novijeg datuma, ali je već dovoljno uhodan. Riječ je o takozvanim izvinjenjima, patentu koji je nakon probnog balona Svetozara Marovića i Stjepana Mesića iz 2003. nekoliko puta aktiviran u koordinatama bivše Jugoslavije. Sedam godina kasnije, umjesto penzionera iz Budve i Zagreba, tu štafetnu palicu čvrsto drže aktuelni predsjednici Srbije i Hrvatske, Boris Tadić i Ivo Josipović. Oni su 4. novembra zajedno posjetili Vukovar i rutinski “okajali” ratne grijehove vlastitih država, odnosno, naroda, počinjene u oružanim sukobima u prvoj polovini prošle decenije. Naravno, u Tadićevom slučaju, to je izgledalo mnogo teatralnije i patetičnije od Josipovićevog veoma uzdržanog i skoro neprimjetnog, valjda identičnog gesta. Na eho nisu morali dugo čekati, jer je raspon između fascinacije u medijima i ravnodušnosti u kafanama i na ulicama obje zemlje popunjen na licu mjesta, pošto su članice hrvatskog udruženja “Vukovarske majke” na “istorijskom” skupu okrenule leđa i Borisu i Ivi.

Kažiprst: Da su obratili pažnju na taj detalj, predsjednici Srbije i Hrvatske prepoznali bi dva dominantna načina reagovanja na gest iz Vukovara unutar najšire popoulacije u zemljama koje predstavljaju. Prva vizura je apsolutno odbacivanje “izvinjenja”, zato što je ono za Srbe tog profila ponižavajuće i nepotrebno, a za Hrvate s takvim predznakom uvijek nedovoljno naglašeno i zakašnjelo. Drugi ugao posmatranja pripada onim Srbima i Hrvatima koji ne spore potrebu normalne komunikacije u raznim domenima, bez jugonostalgičarskog prenemaganja, ali daju prednost konkretnim malim koracima umjesto “velikih”, a ispraznih scenskih efekata. Međutim, Josipovića, a naročito Tadića, nisu zanimale te dimenzije, u zbiru zastupljene sa bar 90 procenata u javnom mnjenju Hrvatske i Srbije. Predsjednički pogledi su, očigledno, bili usmjereni ka Zapadu, a značaj tapšanja po ramenu u Briselu i Vašingtonu posebno ilustruje činjenica da je Tadić u ovogodišnju seriju otužnih podilaženja okolnim narodima krenuo nakon autorskog teksta s njegovim potpisom u “Volstrit džornalu”. Kada pišete o Srebrenici u američkom dnevniku, smještenom u geografskom i vrijednosnom komšiluku najpoznatije berze na svijetu, nema dileme da očekujete da prihvatanje kolektivne odgovornosti za individualne zločine ostvari i odgovarajući Dou DŽons indeks. Nažalost, u tom slučaju, eventualna politička korist je lična, a šteta nacionalna.

Predsjednički pogledi su, očigledno, bili usmjereni ka Zapadu, a značaj tapšanja po ramenu u Briselu i Vašingtonu posebno ilustruje činjenica da je Tadić u ovogodišnju seriju otužnih podilaženja okolnim narodima krenuo nakon autorskog teksta s njegovim potpisom u “Volstrit džornalu”.

Za trećeg čovjeka ove priče, novoizabranog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, ta dva aspekta ne moraju da budu u koliziji. Iako njegovi postizborni nastupi nemaju crtu otvorene konfrontacije, kakvu je posjedovao skoro svaki izlazak u javnost Harisa Silajdžića, odsustvo svađalačke intonacije kod Bakira Izetbegovića ne znači da je čovjek zaboravio odakle je krenuo i kuda ide. On nema pjenu na ustima kao prethodnik u Predsjedništvu, ali ima istu želju da BiH bude prilagođena standardima bošnjačkog makimalizma i islamskog ekskluzivizma – kao njegov otac. Pri tome, junior sa pokojnim seniorom dijeli i retoričku vještinu da takve namjere upakuje u oblandu retoričke korektnosti. Zamalo je ostvario uvjerljivost u tom fahu nakon intervjua u emisiji “Kažiprst” za beogradsku radio-televiziju B 92, 1. novembra, jer su šture agencijske vijesti kroz masovnu svijest i u Federaciji i u Republici Srpskoj provukle tek lajtmotiv: “Bakir se izvinio Srbima za zločine Armije BiH”.

Ali, uvid u integralnu verziju tog razgovora devalvira svaku stavku Izetbegovićevih verbalnih akrobacija, počevši od načelne jalovosti “izvinjavanja”, što je vidljivo u slučajevima Tadića i Josipovića, pa nadalje. Na stranu saznanje da je današnji suvlasnik SDA odmah poslije intervjua obznanio usplahirenoj bošnjačkoj publici da poruka nije bila upućena “srpskoj strani”, već “nevinim žrtvama” vojnih formacija čiji je glavnokomandujući bio Alija Izetbegović. Na stranu i morbidno-falsifikatorska komparacija, prema kojoj je jedan sat Srebrenice bio krvaviji od ukupne zločinačke “statistike” Armije BiH, o čemu na primjeren način govori i kolumna u aktuelnom broju “Novog Reportera”. Neophodno je osvjetliti i dvije stvari koje je Bakir Izetbegović rekao u “Kažiprstu”, kao i jednu koju nije pomenuo.

Aleja: Ne trepnuvši, bošnjački član Predsjedništva konstruisao je potpuno novu, izvitoperenu etničku strukturu Bosne i Hercegovine. Zavapio je da nema razloga za netoleranciju u zemlji sa samo četiri miliona građana i primjetio da toliku populaciju ima svaki veći evropski grad, a uvod u tu vrstu “skromnosti” bila je nevjerovatna izmišljotina: “Imate jednu četvrtinu stanovništva koja se ne smatra niti Srbinom, niti Hrvatom, niti Bošnjakom, već Bosancem ili, ne znam, Evropejcem”. Pošto mu ni lansiranje dodatnog konstitutivnog naroda sa milion pripadnika nije bilo dovoljno, Bakir Izetbegović je dokazao da plemenita zaostavština barona Minhauzena ne pripada samo germanskoj tradiciji: “U BiH najnovija istraživanja pokazuju da konačno prvi put iza rata 55 odsto Srba vjeruje u Bosnu i Hercegovinu, 80 odsto Hrvata i, normalno, skoro svi Bošnjaci. Znači, mijenja se svijest ljudi.” Moguće je da je sagovornik B 92 pronašao reprezentativni uzorak za te tragikomične opservacije u radijusu od pet kilometara od strogog centra Sarajeva. Ali, nije moguće da se ne sjeća šta je on sam radio prije 13 godina.

A u novembru 1997. Bakir Izetbegović je, prema javno iznesenim tvrdnjama nekoliko medija u gradu pored Miljacke, uz pozivanje na video-zapise i direktne svjedoke, bio na drugoj sahrani Mušana Topalovića – Cace. Istog onog umobolnika koji je u prve dvije godine rata do lakata bio umrljan krvlju sarajevskih Srba, čiji su leševi nakon zastrašujućih masakriranja bacani u jamu Kazani. Tek kada je “Caco” počeo da šalje na ahiret i muslimane, Alija Izetbegović je poslao naoružanu ekspediciju sa zadatkom da ga “dovede u red”, tako da je “komandant 10. brdske brigade” u noći raspleta, prema zvaničnoj verziji, likvidiran pri pokušaju bijega. Od 26. novembra 1993. Topalovićev leš nalazio se na napoznatoj lokaciji, da bi poslije četiri godine, na rukama 12.000 euforičnih Bošnjaka, među kojima se nalazio i Bakir, bio prenesen na “šehidsko mezarje” Kovači. Dakle, Izetbegović junior “ne zna” ko leži u sarajevskoj “aleji zaslužnih građana”, tik pored njegovog oca, ali zna da u “Kažiprstu” prećuti da je “odao počast” jednom od najmračnijih zlikovaca ovog prostora na vjerovatno najvećoj dženazi svih vremena u Sarajevu. I da, povrh svega, još i naknadno “racionalizuje situaciju” rečenicom: “Mi smo zaustavili Cacu koji je vodio Srbe na kopanje, zatim su nestajali ljudi. Imali smo, bolan... Imali smo skoro građanski rat ovdje unutarbošnjački u Sarajevu.”

Ne treba definitivno odbaciti mogućnost da će Bakir Izetbegović u bliskoj budućnosti posjedovati dovoljnu dozu realizma da shvati da maglu koju prodaje na neupućenim, pa i nedobronamjernim adresama u “regionu”, teško može da liferuje ka Republici Srpskoj.

Ne treba definitivno odbaciti mogućnost da će Bakir Izetbegović u bliskoj budućnosti posjedovati dovoljnu dozu realizma da shvati da maglu koju prodaje na neupućenim, pa i nedobronamjernim adresama u “regionu”, teško može da liferuje ka Republici Srpskoj. Jer, ovdje je izrazitoj većini jasno – kada prestane ta vrsta opreza, Srbima će početi da se događa isto se ovih dana dešava katoličkom kardinalu Vinku Puljiću u Sarajevu. Znači, bez pitanja, dobiješ ciimera-udbaša sa neskrivenim zadatkom da te prisluškuje, a poslije izvjesnog vremena njegovi nasljednici konfiskuju ti dio kuće. Kada se nađeš u takvoj defanzivi, ne pomažu previše ni nesporne duhovitosti, poput akcije prosjaka u Livnu, sposobnog da zaradi 1.000 KM za tri sata sa ceduljom na kojoj je pisalo: “Baci marku ako Komšić nije tvoj predsjednik”. Ali, pomaže, recimo, platforma o usaglašenom djelovanju na nivou BiH dvije najveće stranke iz RS, SNSD-a i SDS-a. Pogotovo ako se preko međuentitetske linije nazire crveno-zelena koalicija SDP - SDA.

A varijacije na tu temu funkcionišu i u regionu. S jedne strane Bakir Izetbegović, s druge strane Tadić i Josipović. S jedne strane Torabi, s druge strane potencijalni EU – “medijator” Milan Kučan. Da su neka bolja vremena, na taj čamac ukrcao bi se, kao kormilar, i Vilijem Montgomeri, nedavni predlagač nekrologa za “cjelovitu” BiH. Ali, što kažu u okruženju aktuelnog radnog mjesta marokanskog “iscjelitelja”: “Novi dan, nova nafaka”.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner