Početna strana > Debate > Srbija i Crna Gora > Tarifa za čast ili kad se od profesora srpskog traži polaganje „crnogorskog jezika“ kao uslov za sticanje CG državljanstva
Srbija i Crna Gora

Tarifa za čast ili kad se od profesora srpskog traži polaganje „crnogorskog jezika“ kao uslov za sticanje CG državljanstva

PDF Štampa El. pošta
Marija Jelić   
utorak, 18. oktobar 2022.

Bivša ministarka u Vladi Crne Gore Vesna Bratić je na svom fejsbuk nalogu podijelila tekst profesorke srpskog jezika i južnoslovenskih književnosti Marije Jelić.

Uz tekst je i pitanje partijama koje se predstavljaju kao srpske ili onima koje većinski glasaju građani srpske nacionalnosti da li će i kada uputiti inicijativu da se polaganje crnogorskog jezika izbaci kao obavezan uslov za dobijanje državljanstva, naročito građanima kojima je maternji jezik – srpski kojim, prema popisu, govori većina građana Crne Gore, kao maternjim.

Zakon o državljanstvu je više puta mijenjan i dopunjavan sa sve više diskriminatorskih odredbi u koji se, „neopaženo“ prije nekoliko godina, uvukla i ova. Da bi stvar bila još (tragi)komičnija za sitnu cijenu od 50 evra, profesorku srpskog bi ovog puta crnogorski propitivala profesorka engleskog (nekad ruskog, nekad francuskog, zavisi, kažu, od toga ko se na Filološkom fakultetu zadesi da obavi ovu „formalnost“.

Tekst profesorke Jelić prenosimo u cijelosti:

Tarifa za čast

Ko se sjeća Čehovljeve pripovijetke ,,Tuga“ zna da glavni junak, kočijaš Jona, sve vrijeme pokušava sa nekim da razgovara, ,,da iskaže pečal svoju“, zbog sinovljeve smrti, ali ne nailazi na sagovornike, ne nailazi na pomoć, razumijevanje i saosjećanje. Naravno, sa tom boli se ništa ne može uporediti, ali sam se ovih dana u velikoj mjeri osjećala upravo tako – kao da nema ko da me sasluša. Kao i uvijek, čast izuzecima.

Ovim putem želim da apelujem na predstavnike srpskog naroda, na političare koji zastupaju srpske interese, da se izbore za to da Zakon o strancima bude izmijenjen i dopunjen i da se potvrda o znanju crnogorskog jezika ne traži izričito. Puna su nam usta demokratije, pa dajte jednom da demokratično zaista i bude.

Naime, ne pišem ovo da bih izazvala sažaljenje, a bogami ni podsmijeh, već ovo upućujem onima koji žele da čuju, koji žele da reaguju i mogu da promijene nešto u ovoj zemlji čuda. Kada sam 2011. godine upisala Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti, znala sam vrlo dobro i šta upisujem, zašto upisujem, a najvažnije od svega – gdje upisujem. Da sam željela da bude drugačije, vjerovatno bih drugačije i uradila. Sve moje kolege i svi moji uvaženi profesori vrlo dobro znaju sa kakvim se problemima susreću govornici srpskog jezika u Crnoj Gori, a naročito oni koji su se opredijelili da im to bude i profesija. Neću o tome. O tome neka govore oni koji su relevantniji. Nebrojeno puta sam se susrela sa, zašto ne reći, podsmješljivom konstatacijom: ,,Upisala si srpski jezik u Crnoj Gori? Ha, svašta!“, ali me to nijednom nije pokolebalo u namjeri da se usavršavam u onome što volim, u onome što jesam, u onome gdje pripadaju svi moji preci.

Diskriminacija na osnovu mog ,,stranog“ državljanstva, tj. Državljanstva Republike Srbije, bilo je više nego dovoljno.

Od toga da sam plaćala školarinu iako nije bilo osnova za to, do toga da su moji obroci u menzi bili skoro tri puta skuplji u odnosu na obroke crnogorskih studenata, jer se nekome izgleda učinilo da Srbi jedu mnogo više od ostalih naroda. Kada bih pisala o nizu komplikacija koje su nastajale prilikom mog prijavljivanja boravka u Crnoj Gori, vjerovatno bih mogla da napišem jedan solidan naučni rad. Pomenuću samo neke od njih: prijetnje deportacijom, promjene zakona preko noći (naravno ne u moju korist), zatim moje ime i prezime na listi ljudi koji ugrožavaju ,,bezbjednost države“ i tako dalje.

Ovih dana ističe mojih zakonski ispunjenih pet godina privremenog boravka za strance. Nakon toga, sledi podnošenje zahtjeva za stalni boravak/stalno nastanjenje, koji podrazumijeva dobijanje lične karte za stranca, koji će u narednih pet godina uživati sva prava crnogorskih državljana, osim biračkog.

Na spisku dokumenata koji su potrebni za dobijanje dozvole stoji i sledeća stavka: ,,Dokaz da ima znanje crnogorskog jezika“. Šok i nevjerica, što bi rekli mladi. Pomislila sam da je u pitanju neka greška, jer poslednji put kad sam čitala Zakon o strancima te stavke nije bilo. Dakle, kao i do sada, ono što se kosi sa većinskom voljom naroda, uneseno je u zakon upravo protiv volje tog istog naroda. Zakon o strancima je definisan tako da apsolutno nemate nikakvu alternativu.

Kada sam pokušala službenicima da objasnim da ne želim da prilažem taj dokaz, da sam ja profesor srpskog jezika, da je srpski jezik zvanično u službenoj upotrebi u Crnoj Gori i da nema potrebe za dodatnim ispitivanjima mojih komunikacionih vještina, kako sami kažu, naišla sam na smijeh i pošalice. ,,U čemu je problem, pa to je isto?! Zašto ste tako zagriženi?“ Da, gospođo, baš je u tome problem. U toj ISTOSTI.

Na fakultetu, ljubaznije nego ikad za ovih 11 godina koliko sam u Nikšiću, dobijam sledeće informacije: ,,Polaganja crnogorskog jezika se vrše četvrtkom u toliko i toliko časova. Potrebno je da donesete uplatnicu od 50 evra, a ispitivanje je puka formalnost. Vi ste iz Srbije? Onda još lakše. Profesor će samo provjeriti Vaše komunikacione vještine.“ Profesor engleskog jezika će profesoru srpskog jezika da provjerava znanje crnogorskog jezika. Apsurde, ime ti je…

Još i da vam platim? Da platim pljuvanje na samu sebe i na sve ono što sam za ovih trideset godina držala kao svoju najbolju osobinu, svoj najčvršći stav, svoje nepogažene principe, čuvanje svog identiteta, ako vam je taj pojam uopšte i poznat. Onda mi sinu u mislima cifra od pedeset evra! A, to li je! To je, dakle, tarifa! Poznata tarifa. Pedeset evra lična karta, pedeset evra glas, pedeset evra vjera, večera, nacija, pa na kraju i jezik! Što ne rekoste odmah?!

Dakle, na meni je da iskažem svoje najbolje ,,komunikacione vještine“ na jeziku koji ne poznajem i ne priznajem, uz to i da im platim, a na njima je da mi izdaju potvrdu koja mi garantuje da mogu da ostanem u zemlji, ali i da tu istu potvrdu prilože na gomilu potvrda koje povećavaju broj govornika tzv. crnogorskog jezika. Jasno. Koja su moja prava? NEMA IH. Mogu da odustanem od ove prijave, da ostatak života provedem u prijavljivanju boravka u Crnoj Gori, da ,,pristanem“ na deportaciju ili da igram po njihovim pravilima.

Sve ove razgovore sam vodila u prisustvu maloljetnog sina, za kojeg se nadam da će živjeti u državi koja mu neće osporavati osnovna ljudska prava. Pošto sam ja ,,zagrižena“, reći ću i ovo – rođena sam i odrasla u multietničkim zajednicama, ne poznajem i nadam se da nikad neću upoznati loše odnose između sebe i ljudi druge vjere, nacije i jezika, ali ovo što se sada zakonski sprovodi, isključivo nad pripadnicima srpske nacionalnosti, jeste, draga gospodo, i te kakva zagriženost. Možda je ipak Vitezović u pravu, srpski pisac Vitezović, koji je rekao – da kada Srbima bude dobro, da će to biti kraj istorije. Istorija je čudna nauka. Ne može se lako zaboraviti, ne može se lako ni podnijeti. Žao mi je sebe, ali mi je mnogo više žao onih koji ne mogu da podnesu svoju najveću istinu – da je cijela njihova kratka istorija zasnovana na falsifikatu. Ovim putem želim da apelujem na predstavnike srpskog naroda, na političare koji zastupaju srpske interese, da se izbore za to da Zakon o strancima bude izmijenjen i dopunjen i da se potvrda o znanju crnogorskog jezika ne traži izričito. Puna su nam usta demokratije, pa dajte jednom da demokratično zaista i bude.

Završiću stihovima jedne od verzija epske pjesme ,,Smrt majke Jugovića“, baš zbog ovih sinova i kćeri koji treba da odrastaju ovde:

,,I ako su odleteli ždrali,

Ostali su ptići ždralovići,

Hranićemo ptiće ždraloviće,

Naše pleme poginuti neće,

Naši dvori ostat’ pusti neće!“

Marija Jelić, profesor srpskog jezika i južnoslovenskih književnosti.

(In4S)