Moć intelektualne samocenzure u Crnoj Gori

Nakon toliko rezignirajućih i mučnih poraza u kontinuitetu (poslednji na Žabljaku), iscrpljeni, idejno i kreativno potrošeni, bez svježe pokretačke imaginacije, uz sve intenzivnije prisustvo osjećaja neplodne inferiornosti, nemoćni, neupotrebljivi, šibicarski izigrani – polako se privikavamo na konačan poraz koji nije politički, a još manje je pravedan i etičan u svojoj biti. Ali ko još pita za pravdu i narušena prava gubitnika?

Karl Jaspers, kao neko ko je predstavljao intelektualni i moralni autoritet posljeratne Evrope, pozvan da i sam učestvuje u Nirnberškom procesu, po okončanju suđenja razočarano će zavapiti za „metafizičkom pravdom“ kao jedinom istinskom pravdom, pravdom totaliteta, znajući da civilizacijsko-istorijski točak ne haje mnogo za etiku epoha i apstraktnim vrijednostima.

Kako li je tek u današnjoj Crnoj Gori – zemlji primitivizma, nasilja, gdje komunikacija između institucija (čitaj: vlasti) i građana funkcioniše po principu nagonskog automatizma?

U magnovenju, tumarajući sivim „neoliberalnim“ jutrima, prevareni i opljačkani, dok nam se u svijesti ponavlja užasan fleš pobjedničkih sirena pomiješan sa karnevalskim slikama korumpiranih političara i plaćenih ubica koji, pod crvenim barjacima, slave pobjede u nizu – pitamo se šta se ovo dešava? Ko je kriv? Da li su krivi režimsko-uslužni „intelektualci“ na koje se ukazuje poslednjih dana?

Ne čini li se da se ovim poslednjim pitanjem pravi još jedna u nizu prevara, uljepšavanje stvarnosti i laskanje crnogorskom društvu koje je tobože toliko senzibilno, civilizovano i prosvećeno, pa da se na njegovu izbornu volju i pravac kolektivnog hoda može uticati eruditivno-kritičkim stavovima intelektualaca? Rekao bih da je ta teza pomalo naivna i ishitrena.

O kakvom mi angažmanu intelektualaca govorimo u državi u kojoj, između ostalog, penzioneri prodaju budućnost svojih unuka za vreću brašna, za obećanu povišicu ili imaginarnu zaostalu penziju? Koja je to alhemija, epistemologija, sokratovski nadahnuta dijalektika ili javni diskurs koji može progresivno pokrenuti društvo u kojem lična dokumenta, ljudski integritet i dostojanstvo u predizbornom periodu vrijede od 30 do 50 eura?

Kakva je moć intelektualne samocenzure u Crnoj Gori jasno mi je bilo kada sam, posle prvog objavljenog i potpisanog teksta, izgubio nekoliko prijatelja iz djetinstva, koji su me se, po starom crnogorskom običaju, odrekli nakon prve kritičke rečenice plašeći se za sopstvene karijere i egzistenciju, iako je moj uticaj i intelektualni opus više nego skroman. O čemu mi govorimo?

Nije ovo ona zapadna fukoovska atmosfera dekadencije, gdje u postmodernom prevrednovanju, relativizaciji svih vrijednosti i otuđenju pojedinca, društvo olako sklizne u mreže manipulativnih simulakruma, čemu su se svojim intelektualnim angažmanom suprotstavljali Bodrijar, Markuze, Sartr... podstičući pobunu mladih, bunt studenata, šezdeset osmu, što je i po definiciji sveta misija svakog pravog intelektualca.

Mi živimo u primitivnoj državi koju su (čitamo ovih dana u novinama) stvarali kriminalci i „uži kabinet smrti“ za sopstvene potrebe hedonizma i niskosti. Živimo u Crnoj Gori gdje režim jedino vjeruje u “angažman“ šipke u mraku, pištolja po glavi... uostalom, kako nam je to ličnim primjerom demonstrirao gradonačelnik Mugoša prije neki dan!

Pa da li je onda pametno i pošteno prozivati režimske „intelektualce“, pisce, novinare, akademike, lojalne profesore, nezavisne analitičare, novopečene dekane, dvorske umjetnike, sudije… koji, gotovo nepomično, mirno, ispod glasa, a opet, gle paradoksa, nekom boltovskom brzinom trče za raznim apanažama, stambenim proširenjima ili nepovratnim kreditima, pri tom služeći kartelu kao najružniji dekor. Možda je to ustvari i krajnji domet njihovog intelektualnog angažmana. To je maksimum njihovih ambicija i mogućnosti. To živi u njima i to im je imanentno, i ne umiju ni drugačije ni bolje. Jednostavno, njihov duhovni habitus ne prepoznaje podvižništvo, a Nad Ego nije predodređen, sklon velikim ciljevima. Nazivajući ovakve ljude intelektualcima, mi vrijeđamo i nipodaštavamo istinske i hrabre borce za istinu i pravdu, koji su savjest svakog društva, a kojih mora biti, makar ih i svijećom tražili.

Jung će reći da je cijeli naš život put od individue ka ličnosti (individuacija). Da bismo uspješno prešli taj trnoviti put nije dovoljno samo znanje.

Ili, na kraju, kako još neko mudro reče, obrazovan čovjek nije čovjek sa obrazovanjem već sa obrazom.