Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Pobuna u američkom dvorištu
Savremeni svet

Pobuna u američkom dvorištu

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
ponedeljak, 10. avgust 2009.
Dovoljno je samo pomenuti Latinsku Ameriku, pa da odmah pomislimo na narko-kartele, vojne pučeve, dugogodišnje, negde i višedecenijske građanske ratove sa po kojom vojnom intervencijom Sjedinjenih Američkih Država, levičarske ili desničarske gerile koje se bore protiv demokratskih ili marionetskih diktatorskih režima, i mnogo toga što je asocirano pojmom tzv. "banana republika".

Videli smo da se praksa pučeva nastavlja i u Hondurasu.

Zaista, gotovo da nema južnoameričke države koja nije prošla kroz turbulentni vihor socijalno-ekonomskih i/ili političko-vojnih sukoba.

Možda ta činjenica ne bi trebalo da nas previše čudi, pogotovo ukoliko sagledamo istorijski kontekst koji nam govori o neprestanim sukobima u tom delu sveta, koji potiču još iz kolonijalnog perioda. Naravno, ne možemo ni pomisliti da se upuštamo u bilo kakvu ozbiljnu političku analizu o prilikama u Latinskoj Americi, a da ne pomenemo Sjedinjene Američke Države ili neizbežne "gringose" i njihov uticaj u regionu.

Američko dvorište

Latinska Amerika je jedna od najvažnijih uticajnih sfera SAD. Američki interesi su čvrsto vezani za ogromna prirodna bogatstva zemalja Centralne i Južne Amerike, kao i za geostrateški položaj i važne infrastrukturne objekte poput Panamskog kanala. Americi takođe nikako ne bi odgovaralo da se na zapadnoj hemisferi učvrsti uticaj drugih, sadašnjih ili potencijalnih, svetskih vojno-ekonomskih supersila. Naravno, ne zaboravimo i ogromna sredstva koja Amerika ulaže u borbu protiv moćnih narko-kartela, u zemljama koje su tradicionalno njeni saveznici, poput Kolumbije ili Meksika.

Međutim, uprkos ogromnim sredstvima koja se ulažu i uprkos činjenici da i američke agencije za borbu protiv trgovine narkoticima aktivno učestvuju u suzbijanju trgovine drogom i njenom rasturanju po ulicama američkih gradova, pomenuti karteli postaju sve jači i jači i ne samo to, već raspolažu i svojim privatnim armijama sa najsavremenijim pešadijskim i artiljerijskim naoružanjem, kojima jedino još nedostaju borbeni avioni kojima bi mogli preduzeti ofanzivne akcije protiv režima.

Sve ovo podstiče mnoga pitanja koja ostaju bez odgovora i koja bacaju sumnju na to koliko zaista iskreno Amerika učestvuje u suzbijanju trgovine drogom, pogotovo ukoliko uzmemo u obzir skandale koji su neprestano u žiži javnosti u Kolumbiji i koji govore o tome da je gotovo čitav politički vrh države, koja je jedan od najvećih saveznika Amerike na kontinentu, upleten u trgovinu narkoticima. Naravno, građanski rat koji se već više decenija vodi u Kolumbiji između levičarske gerile, koju Kolumbija i američka vlada optužuju da se finanasira trgovinom narkoticima, i pro-američke vlade, još više usložnjava već dovoljno uzavrelu i tešku situaciju u zemlji u kojoj je bezbednost običnih građana nešto čega gotovo i da nema.

Vratimo se dalje u prošlost i uzmimo za primer Čile. Odmah ćemo se setiti imena Augusta Pinočea, jednog od najvećih diktatora i nalogodavca nekih od najgorih političkih zločina u modernoj istoriji, koji su umnogome ostali nekažnjeni.

Salvador Aljende, legalno izabrani predsednik, poginuo je u napadu na predsedničku palatu prilikom vojnog udara 1973. godine, vođenog od strane potkupljenih generala čileanskog vojnog vrha, koji je za cilj imao svrgavanje levičarskog predsednika i postavljanje režima koji neće ugroziti interese SAD u regionu. Da li je suvišno reći da je puč finansiran sredstvima američke obaveštajne agencije?!

"Pravda je spora, ali dostižna" – kako to samo ironično zvuči dok se prisećamo sada već pokojnog diktatora, pod čijom je vlašću nestalo ili stradalo na hiljade Čileanaca, kako već vremešan napušta Veliku Britaniju, gde je bio uhapšen po poternici raspisanoj od strane španskog vrhovnog suda zbog nestanka španskih državljana u Čileu tokom njegove strahovlade. Pinoče je bio predsednik koji je potpuno odgovarao američkoj viziji lidera jedne latinoameričke zemlje.

Naravno, niko se nije zapitao šta se događa sa osnovnim ljudskim pravom kao što je pravo na život u izmučenom Čileu, gde je toliko ljudi stradalo, dok je preko 200.000 političkih protivnika Pinočeove diktature emigriralo u Peru, Argentinu ili Boliviju, gde su bili gonjeni od strane tajnih službi, koje su imale za cilj likvidaciju socijalistički orijentisanih političkih protivnika. Takozvana "Operacija Kondor" imala je za cilj proganjanje i likvidiranje političkih protivnika koji su utočište i politički azil našli u okolnim zemljama.

Naravno, Pinoče je u Britaniji oslobođen pod izgovorom da se nalazi u lošem zdravstvenom stanju, zahvaljujući intervenciji DŽek Stroua, sekretara britanskog ministarstva koji se, ironično, sada nalazi na funkciji ministra pravde u britanskoj vladi. Videli smo da u slučaju Pinočea pravda jeste spora i, nažalost, nedostižna.

Kosovski scenario u Boliviji

Za nas vrlo interesantna može biti paralela koja se da povući između američkog angažovanja na Kosovu i političkih (ne)prilika u Boliviji. Ponovo na delu imamo dobro poznati američki scenario, u kome Amerika pruža podršku secesionističkim političkim strujama i liderima.

Naime, predsednik Bolivije Evo Morales proterao je iz zemlje američkog ambasadora Filipa S. Goldberga koji je zdušno podržavao i organizovao secesiju pokrajine Santa Kruz. Osoblje američke ambasade aktivno je pomagalo u organizovanju raznih grupa i pokreta koji su za cilj imale rušenje vlade, kao i predsednika Moralesa.

"Nije prvi put da se u Latinskoj Americi primenjuje 'kosovski model' pružanja podrške terorističkim paravojnim formacijama."[1]

Majkl Čosudovski, kolumnista i profesor ekonomije na univerzitetu u Otavi, Kanada, otkriva da američka administracija angažuje iste ljude, kako bi pripremila i izvršila slični scenario u različitim zemljama. Interesantno je da je pomenuti Filip S. Goldberg u južnoj srpskoj pokrajini bio u svojstvu šefa američke misije na Kosovu:

"Nalog pod kojim je Filip S. Goldberg radio kao ambasador bio je da pokrene raspad Bolivije. Neposredno pre svog postavljanja na mesto ambasadora početkom 2007. godine, Goldberg je bio šef američke misije u Prištini, na Kosovu (2004-2006), u stalnom kontaktu sa vođama paravojne OVK. Nakon NATO okupacije Kosova 1999. godine, ista ta OVK je nastavila da postoji tako što je u sebe integrisala civilnu politiku."

Kako Majkl Čosudovski u svom sjajnom tekstu dalje navodi, Amerika direktno podržava secesionističke struje u pokrajni Santa Kruz:

"Secesija bolivijske istočne provincije deo je tajnih operacija koje finansiraju SAD, a koordinira američki Stejt Department, u sprezi sa američkim službama bezbednosti."

U tom svetlu, specijalno obučeni odred stranih plaćenika imao je zadatak da izvrši atentat na bolivijskog predsednika. Atentat nije uspeo, a bolivijska policija je ubila trojicu atentatora i uhapsila još dvojicu. Kao i mnogo puta do sada, za takve akcije angažovani su plaćenici da u atentatu likvidiraju nevinog čoveka koji je potekao iz siromašne indijanske, inače većinske, populacije u Boliviji. Veoma je zanimljivo to što je nacionalnost potencijalnih atentatora bila zaista raznolika. Svakako da činjenica da su ubijeni strani državljani (Rumun, Irac i Mađar), a da su uhapšeni hrvatski plaćenik i Bolivijac, govori o tome da je njihova akcija finansirana sredstvima prikupljenim od strane bele manjine koja naseljava bogatu istočnu pokrajinu Bolivije – Santa Kruz.

Sada se možemo upitati otkud su hrvatski državljani bili upleteni u tako nešto, a evo i zbog čega: kako navodi hrvatski sajt "Internet Monitor", politički lider te pokrajine koja je proglasila nelegitimnu nezavisnost jeste tamošnji političar pod imenom Branko Marinković, sin hrvatskog političkog emigranta.

"Stanje sigurnosti podignuto je na najvišu moguću razinu i moguće je izbijanje sukoba između suprotstavljenih strana, pa čak i građanski rat."[2]

Neki drugačiji "El Ninjo"

Vidimo da se ništa nije značajno promenilo od kada je Barak Obama nasledio svog osporavanog i napadanog prethodnika. Amerika finansijski podržava gerilske i secesionističke organizacije širom Latinske Amerike, a mnogo puta do sada se nije ustručavala od toga da se i sama vojno angažuje. Setimo se samo Haitija, Granade ili Kube, gde se planirana invazija od strane kubanskih emigranata kojima je bila pružena logistička pomoć i pomoć u naoružanju, kao i podrška iz vazduha, pri čemu su američki bombarderi napadali ciljeve kubanske vojske, neslavno završila u "Zalivu svinja".

Sve ovo upućuje na to da možemo očekivati i dalje mešanje SAD u unutrašnje stvari država na teritoriji Latinske Amerike. Ali, da sada neki drugi vetrovi duvaju, potvrđuje i činjenica da je američki uticaj u Latinskoj Americi znatno oslabio.

Kako navodi "Glas Amerike", u tekstu čiji je autor Bil Rodžers, prilikom posete kineskog predsednika Hu Jintaoa Meksiku 2005. godine, bio je posvećen veliki značaj povećanju spoljne trgovine sa Kinom. Da je Kini stalo do toga da svoj ekonomski uticaj proširi i na zemlje Latinske Amerike, za koje se do sada smatralo da tradicionalno pripadaju američkoj političkoj vojnoj i ekonomskoj uticajnoj sferi, navodi i izjava brazilskog predsednika Luiza Inasia. Spoljnotrgovinska razmena Brazila i Kine, po rečima brazilskog predsednika, trebalo bi da iznosi 20 milijardi dolara.

Što se Venecuele tiče, ona se oslobodila američkog uticaja i vezala za Rusiju kupovinom velikih količina naoružanja, u koja je uključila nabavku najsavremenijih lovačkih aviona, kao i sredstava protivvazdušne odbrane.

Sve ovo potvrđuje da američki uticaj slabi. Naravno da Amerika nikako ne bi želela da dođe do saradnje između Kine i zemalja Centralne i Južne Amerike, jer bi to još više oslabilo njene pozicije u ovom, za nju vrlo važnom, delu sveta, pogotovo posle činjenice da je Venecuela stavila na raspolaganje korišćenje svojih baza strateškim ruskim bombarderima koji su već imali manevre u ovom delu sveta. Harizmatični venecuelanski predsednik Ugo Čavez, inače bivši komandant padobranskih jedinica koji je početkom devedesetih uhapšen posle neuspelog puča, retko kada u svojim vatrenim govorima propusti priliku da napadne politiku Amerike, kao i njenog bivšeg predsednika Buša.

Nikaragva je, posle krvavog građanskog rata koji je odneo gotovo 50.000 ljudskih života, dobila predsednika i to upravo Danijela Ortegu, vođu levičarske gerile koja se borila protiv nikaragvanskog režima koji je čvrsto podržavala Amerika. Pomoć se zasnivala svakako u novcu, naoružanju i specijalnim pripadnicima oružanih i obaveštajnih snaga koji su aktivno učestvovali u građanskom ratu.

Naravno, može se povući paralela između Kube i Venecuele, ali teško da Amerika sebi može dopustiti još jednu akciju kao što je ona u pomenutom Zalivu svinja 1961. godine i to iz više razloga. Naime, Venecuela već raspolaže itekako respektabilnim vojnim potencijalom, uprkos američkom embargu na isporuku oružja, koji uključuje najsavremenije ruske lovačke avione tipa "Su-30", kao i raketne sisteme protivvazdušne odbrane tipa "S-300". Kao drugo, Amerika više nema "pešadiju" na koju bi mogla da se osloni kao u slučaju sa Kubom, gde su angažovane kubanske izbeglice uvežbane i opremljene američkim naoružanjem. Zatim, američke žrtve bile bi velike i, shodno tome, američka javnost ne bi podnela još jedno vojno angažovanje, posle Iraka i Avganistana.

- Ne samo Venecueli, već Latinskoj Americi u celini, potrebni su prijatelji kao što je Rusija, posebno sada kada se suočavamo sa ovom američkom dominacijom – izjavio je predsednik Čavez ruskoj agenciji "Vesti 24", kako navodi "Blic".

Zbog svega toga, trebalo bi uzeti u obzir takozvani zaokret u američkoj politici od kada je prvi crni predsednik u američkoj istoriji stigao u Belu kuću. Svakako da u tzv. zaokret u američkoj spoljnoj politici ne bi trebalo ubrajati pokušaje atentata na legalno izabrane predsednike, kao što je to bio slučaj sa nedavnim propalim pokušajem atentata na predsednika Bolivije Eva Moralesa.

Da socijalizam sve više jača na južnoameričkom kontinentu, potvrđuje i činjenica da su socijalisti na čelu sa Ugom Čavezom na raspisanom referendumu februara ove godine, koji je za cilj imao promenu ustava Venecuele, dobili 54% glasova. Promena ustava će omogućiti da se jedna osoba (čitaj – Čavez) kandiduje neograničeni broj puta na mesto predsednika.

Naravno da je Amerika protiv jačanja levice na tlu Južne Amerike. Ponovo izabrani predsednik Nikaragve Danijel Ortega je američkoj administraciji takođe trn u oku, jer se Amerika s razlogom plaši osnivanja jednog fronta zemalja na čelu sa Venecuelom, koji bi predstavljao ozbiljnu pretnju američkoj dominaciji u  regionu.

Čini se da ideja naroda Latinske Amerike o slobodi i nezavisnosti od uticaja svetskih supersila nikada nije bila bliža svom ostvarenju i da je ovaj kontinent na dobrom putu da se konačno oslobodi američke hegemonije, koja je za rezultat imala na hiljade žrtava, stotine hiljada unesrećenih i užasnu patnju naroda Latinske Amerike.

Nažalost, možemo očekivati da snage i političke grupacije kojima odgovara američka dominacija u regionu i koje profitiraju od trgovine narkoticima, a od saradnje sa američkim privatnim kompanijama ostvaruju enormne prihode, ne budu prezale ni od čega, samo da bi destabilizovale političku situaciju na tom kontinentu, a da će se Amerika više nego ikada služiti političkim atentatima i očajničkim potezima, samo da bi pokušala očuvati svoju dominaciju u ovom delu sveta.

Pošto je uspela da destabilizuje Balkan i stvori veštačku kvazi-terorističku državu na teritoriji jedne suverene zemlje, Amerika će isti taj scenario implementirati gde god ona smatra da su njeni interesi ugroženi. Na sreću po narode Latinske Amerike, stabilnost i demokratiju u regionu, jedan pokušaj atentata nije uspeo, ali možemo očekivati  još takvih pokušaja, jer znamo da je put do slobode uvek bio trnovit i krvav. Na nesreću, ljudska priroda nas tome uči, ali raduje činjenica da se globalna klima umnogome menja, što će doprineti tome da 21. vek bude drugačiji kada su u pitanju prilike u "američkom dvorištu", a nadamo se i prilike u Evropi i svakako na našem Balkanu. 


[1] Vidi: Michael Chossudovsky: Destabilizacija Bolivije i „kosovska opcija“, Global research. Co. 

[2] Vidi: Majkl Čosudovski: Destabilizacija Bolivije i „kosovska opcija“

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner