Početna strana > Prikazi > Kraj srpske tranzicije?
Prikazi

Kraj srpske tranzicije?

PDF Štampa El. pošta
Lorna Štrbac   
subota, 06. jul 2013.

(Slobodan Antonić*, Loša beskonačnost – prilozi sociologiji srpskog društva, Službeni glasnik, Beograd, 2012, str. 233)

Izdavačka kuća Službeni glasnik je 2012. godine objavila knjigu Slobodana Antonića: Loša beskonačnostprilozi sociologiji srpskog društva, sa recenzijama akademika Koste Čavoškog i akademika Danila Baste. U knjizi Loša beskonačnost – prilozi sociologiji srpskog društva predstavljene su autorove studije nastale kao rezultat njegovog učestvovanja u naučnim projektima: Društveni akteri i društvene promene od 1990 do 2010 i Izazovi nove društvene integracije u Srbiji: koncepti i akteri“ izvedenim na Institutu za sociološka istraživanja na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Knjiga se sastoji od šest poglavlja: 1. Postoji li u Srbiji transnacionalna kapitalistička klasa (TNKK); 2. Kompradorska i nacionalna buržoazija: klasna struktura u Srbiji;3. Svetskosistemski aspekti krize i Srbija; 4. Transnacionalne strukture i srpsko obrazovanje; 5. Srpska tranzicija i istaknute ličnosti; 6. Evroskepticizam u Srbiji.

Period tokom kojeg su ovih šest studija pisane, od 2008. do 2012. godine, jeste period krize svetskog neoliberalnog kapitalizma. Dve decenije pre nego što će izbiti svetska finansijska kriza, nakon rušenja Berlinskog zida počeo je talas ubrzane globalizacije, ekonomskog uspona zemalja centra svetskog kapitalističkog sistema i jedan od najznačajnijih procesa 20. veka – proces kompletne transformacije bivših socijalističkih zemalja po neoliberalnom modelu reformi. Ishodi procesa tranzicije bivših socijalističkih zemalja tada su mogli samo da se naslućuju i pretpostavljaju. No, danas dvadeset i tri godine nakon pada Berlinskog zida mi se više ne krećemo u okviru pretpostavki, nego u okviru iskustvenih činjenica koje govore o stanju u kojem se nalaze zemlje koje su prošle kroz procese tranzicije. Sa druge strane, danas u vreme krize neoliberalnog kapitalizma, zemlje centra svetskog kapitalističkog sistema, nekada uzori nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju, postale pozornice sve učestalijih i masovnijih protesta kroz koje se artikuliše ona stvarnost koju su predstavnici globalnog kapitala i neoliberalne inteligencije činili nevidljivom, nepostojećom. U knjizi koja ima takav naslov koji kao da skoro u celosti artikuliše ne samo autorov doživljaj stvarnosti, nego i naš zajednički, i to ne samo u Srbiji, nego i u čitavom nizu zemalja, posebno zemalja jugoistočne Evrope, Slobodan Antonić se ne bavi socijalnim i političkim potresima koji imaju transnacionalnu dimenziju, odnosno potresima  koji se dešavaju širom Evrope i SAD. Njegova knjiga: Loša besknačnost – prilozi sociologiji srpskog društva posvećena je Srbiji.

U uvodu knjige autor kaže: „Ovaj naraštaj bio je uveren da je petooktobarskom „srećnom revolucijom“ konačno pronašao ključ za ulazak u „zlatni dvorac“ svetske istorije. Ali, nije prošlo ni desetleće, a već se videlo da se, bez obzira na svu našu hitnju, granica samo pomerila, te da je ona ispred nas, jednako čvrsta i nesavladiva kao što je bila i tokom protekla dva veka“ (Antonić, 2012: 9). Modernizacija Srbije, odnosno bekstvo od viševekovnog periferijskog statusa, integracija u središte svetskog kapitalističkog sistema bio je cilj koji su postavljale sve vlade posle pada Slobodana Miloševića. Isti cilj postavljan je više puta u političkoj istoriji Srbije, ali on nikada nije ostvaren. Zbog toga samu modernizaciju Srbije Slobodan Antonić određuje koristeći termin „loša beskonačnost“ preuzet iz Hegelove filozofije. „To rđavo beskonačno jeste neuspešno prevazilaženje neke datosti, tako da se ona zapravo samo ponovo proizvodi.“ (Antonić, 2012: 9). Hegelov termin „loša beskonačnost“ nalazi se u naslovu knjige, i taj snažan naslov artikuliše autorovo poimanje stvarnosti sopstvene zemlje u kojoj se kroz duži vremenski period perpetuira isti skup fenomena kao što su odsustvo suverenosti, autonomne državne politike, socijalne stabilnosti, demokratije, poštovanja socijalnih i političkih prava, dok se svi pokušaji menjanja ovakve stvarnosti u dosadašnjoj istoriji na kraju pokazuju kao neuspešni. Autor u uvodu knjige takođe sugeriše budućim istraživačima postavljanje pitanja uzroka koji kreiraju takvu stvarnost tokom poslednja dva veka, kao i pitanje da li je moguće izmeniti takvu stvarnost i kako? U ovoj knjizi Slobodan Anonić pokušao je da sa pozicije transnacionalne perspektive, odnosno, svetskosistemskog pristupa, koji kombinuje sa stratifikacionim i individualno-bihejvioralnim, osvetli način na koji su konstituisane viša i viša srednja klasa u Srbiji tokom prve decenije 21. veka (postavljajući hipotezu da su one integrisane u transnacionalne strukture), da odredi karakter elite u Srbiji, ulogu struktura i istaknutih pojedinaca tokom tranzicije u Srbiji, kao i rezultate i domete same tranzicije.

U prvom poglavlju: „Postoji li u Srbiji transnacionalna kapitalistička klasa (TNKK)“ autor nas teorijski uvodi u problem navodeći mišljenja malezijskog sociologa Embonga o tome da je globalizacija transnacionalno preustrojila klasne odnose, Sklera o postojanju transnacionalne kapitalističke klase sa četiri njene frakcije (korporativna, etatistička, tehnokratska, konzumeristička), Robinsona o postojanju transnacionalne države koja se rađa na ruševinama nacionalnih država, i Laša i Panarina o transnacionalnoj eliti koju čine delovi društva integrisani u transnacionalne strukture. S obzirom na to da je Srbija nakon pada Slobodana Miloševića obnovila svoje učešće u ekonomskim, kulturnim i političkim internacionalnim odnosima, zatim, imajući u vidu da su transnacionalne ustanove poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke, Saveta Evrope, razne multinacionalne korporacije nakon 2000. godine svojim aktivnostima učestvovale u ekonomskom i političkom životu Srbije, logično je da se među sociolozima pojavila ideja da bi se vrh srpskog društva mogao posmatrati kao deo transnacionalnih struktura.

Da je vrh srpskog društva deo transnacionalnih struktura, autor smatra radnom hipotezom, a za čitavo štivo prve glave kaže da je u metodološkom pogledu više reč o istraživačkom ogledu, nego o celovitom i iscrpnom naučnom objašnjenju. Da bi odgovorio na pitanje da li se srpska elita može smatrati delom trasnacionalne kapitalističke klase, Slobodan Antonić navodi veoma interesantno i značajno sociološko istraživanje koje su sproveli sociolozi Vladimir Vuletić i Mladen Lazić 2007. godine u okviru projekta Intjun. U uzorku za Srbiju nalazilo se 120 pripadnika političke i ekonomske elite, 63 poslanika iz svih parlamentarnih stranaka, 17 pripadnika izvršne vlasti sa nivoa ministara i državnih sekretara itd. Ovo istraživanje pokazuje specifične rezultate. Po tvrdnjama pripadnika srpske političke i ekonomske elite ona spada među poslovno najintegrisanije elite u Evropi i najmanje vezane za sopstvenu zemlju. Pitanje da li je srpska elita deo transnacionalnih struktura nije samo akademsko pitanje. U Srbiji, po mišljenju Slobodana Antonića, ne samo što postoji neoliberalizam kao ideologija, „ono što je za Srbiju karakteristično, a što možda našu zemlju razlikuje od drugih društava u tranziciji, jeste postojanje jedne ekstremne varijante TNKK ideologije, sa krajnjim elitizmom, antipopulizmom i antikomunitarizmom“ (Antonić, 2012:28). Slobodan Antonić postojanje ekstremne varijante neoliberalizma dokazuje navođenjem iskaza pripadnika poslovne elite, političke elite, brojnih intelektualaca, kao i citiranjem delova programa političkih stranaka u Srbiji.

Jedan od najzanimljivijih delova knjige jeste onaj u kojem autor postavlja sledeću hipotezu: „Globalna transnacionalna kapitalistička klasa i njeni lokalni predstavnici prihvataju i potpomažu jedan srednjoklasni pokret, čija je ideologija samo esktremna varijanta ideologije gornje klase, transnacionalne kapitalističke klase.“ (Antonić, 2012:13) Autor knjige ispituje ne samo koren neoliberalizma, nego i razlog zbog kojeg je ekstremna varijanta ovog ideološkog stanovišta prihvaćena od strane srednje klase u Srbiji. Ekstremnu varijantu neoliberalizma Slobodan Antonić smatra izrazom osobene socijalne panike tranzicijom uzdrmane srednje klase „Devedesete godine bile su vreme socijalne i ekonomske frustracije za većinu pripadnika srednjih gradskih slojeva u Srbiji. Nakon pada Miloševićevog režima (2000) ti slojevi su očekivali brz povratak na pređašnji standard i dobijanje statusa kakav su imali tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Kako se to nije desilo, u delu tih slojeva nastupila je tipična socijalna panika“ (Antonić, 2012:40).

U drugom poglavlju: „Kompradorska i nacionalna buržoazija – klasna struktura u Srbiji'', Slobodan Antonić sledeći mišljenje malezijskog sociologa Embonga o tome da je globalizacija preustrojila klasne odnose, te da su istraživanja klasa koja se zadržavaju na nivou prostih društava postala arhaična, predlaže transnacionalnu perspektivu u istraživanju načina na koji se oblikuju viša i viša srednja klasa. Autor klasne položaje vidi kao mesta na kojima se ostvaruje sistemska renta zasnovana na kontroli ponude, sistem posmatra kao svetski kapitalistički sistem koji ima centar i periferiju, dok iz neomarksizma preuzima nazive za razne frakcije viših slojeva koje se u (polu)periferijskim zemljama bore oko karaktera i visine rente, te u okviru više i više srednje klase razlikuje kompradorske i nacionalno-modernizatorske slojeve, koji se razlikuju po materijalnom položaju i ideologiji i vrednosnom sistemu. „Takođe, glavne društvene i političke borbe unutar pojedinih zemaja mogu se posmatrati kao borbe za promenu ili očuvanje položaja u sistemu koji omogućava ili da se koristi renta, ili da se bude eksploatisan, ili u neutralnom položaju“ (Antonić, 2012:55).

Na poluperiferiji ili periferiji svetskog kapitalističkog sistema postoje dve ključne strategije kojima viši slojevi mogu promeniti svoj položaj na osnovu kojih razlikujemo kompradorsku i nacionalno-modernizatorsku elitu. Prva strategija je davanje podrške onim aspektima globalne integracije zemalja u traniziciji koji vode proširenju monopolskih struktura i uvođenju sistemske rente na račun nižih slojeva i dobijanje prava na uživanje jednog dela tako uvećane rente. Aktere ove strategije nazivamo kompradorskom elitom. Druga strategija, čiji se akteri nazivaju nacionalno-modernizatorskom buržoazijom, jeste očuvanje lokalnog podsistema u kome je stopa sistemske rente niža nego u globalnom sistemu, uz nastojanje da se uđe u nemonopolske, ali i monopolske segmente slobodnog tržišta, i da se preko povećanja specijalizacije i produktivnosti, popravi sopstveni položaj, a posredno i položaj nižih slojeva. Kompradorsku elitu, koja je glavni agent globalnog kapitala u (polu)periferijskim zemljama, sačinjavaju tri njena sloja – kompradorska politička i poslovna elita, kompradorska inteligencija i kompradorska buržoazija.

Posebno je zanimljiva uloga kompradorske inteligencije u poluperiferijskim i periferijskim državama. S obzirom na to da se osvajanje jednog društva i eksploatisanje resursa kojima to društvo raspolaže ne odvija samo uz pomoć ekonomskih mehanizama, nego i pomoću kulture, uloga kompradorske inteligencije sastoji se u tome da ona kroz univerzitet, nevladine organizacije, institucije kulture redefiniše vrednosni sistem društva saobražavajući ga potrebama neoliberalnog kapitalizma. „Pripadnici kompradorske inteligencije dobijaju, za posao obezbeđivanja kulturne hegemonije, odgovarajuću nagradu u vidu sistemske rente...Čak i oni koji u svojim malim organizacijama neguju levičarsko buntovništvo (salonski anarhisti, trockisti, antifa aktivisti, alterglobalisti) često šire obrazac ponašanja koji je odavno identifikovan kao bezopasan za globalni sistem. Upravo taj obrazac ponašanja se toleriše u zemljama tranzicije. Stoga su takvi levičari, po Okraskinom mišljenju, slobodno mogu nazvati kompradorskom alternativom.“ (Antonić, 2012:64).

Kada se kompradorska paradigma primeni na Srbiju kao zemlju u tranziciji koja ima status periferije, dolazimo do pretpostavke da će pojedinci iz više i više srednje klase koji rade u kompradorskim sektorima društva dobijati posebne nagrade u vidu sistemske rente koja će njihov položaj učiniti boljim od nacionalno-modernizatorskih frakcija više i više srednje klase. Slobodan Antonić, na kraju ovog poglavlja posvećenog razlikovanju kompradorske i nacionalno-modernizatorske elite, i skiciranja klasne strukture u Srbiji u kojoj se kompradorska i nacionalno-modernizatorska elita se razlikuju po materijalnom položaju, napominje da je navedena predstava o klasnoj strukturi u Srbiji pre svega pojmovno istraživačka skica koja zahteva dalju razradu kroz suočavanje sa iskustvenom građom. Proveravanjem ove skice kroz iskustveno istraživanje mogla bi se dobiti plodonosna sprega tri segmenta sociološke teorije; svetskosistemske, stratifikacione i individualno-bihejvioralne.

Treće poglavlje knjige nosi naslov „Svetskosistemski aspekti krize i Srbija''. U ovom poglavlju autor skicira strukturu svetskog kapitalističkiog sistema u čijem središtu se nalazi finansijska oligarhija Londona i Njujorka, „koja je postala svetski dominantna uz korišćenje finansijskog kapitala oslobođenog kontrole nacionalnih država, kao glavnog sredstva dominacije i ekploatacije“ (Antonić, 2012:77), i zajedno sa političkim upravljačima svetskog hegemona SAD konstituisala svetskosistemsku elitu. Jedan od ključnih momenata u funkcionisanju svetskog kapitalizma bio je deregulacija finansijskih tržišta. Ovaj proces je 1957. godine počeo u Velikoj Britaniji, a posle 1957. godine vlade su pod udarima kriza jedna za drugom deregulisale svoja finansijska tržišta, a tu deregulaciju je često pratilo korumpiranje političara koje je činila finansijska oligarhija. U međuvremenu, došlo je do promena u ekonomiji SAD, od industrijske sile SAD su postale finansijsko-špekulantska nacija. Njena ekonomija je postala virtuelna.

Slobodan Antonić odgovarajući na pitanje da li je kriza u kojoj se našla svetska ekonomija od 2008. godine deo širih istorijskih pravilnosti, navodi ruskog ekonomistu Nikolaja Kondratijevog koji je 1925. godine  knjizi „Dugi talasi u ekonomskom životu“ predstavio svoju teoriju cikličnog kretanja kapitalističke ekonomije. Ovaj ruski ekonomista identifikovao je cikluse koji traju po 50 godina, tokom kojih se smenjuju faza ekonomskog rasta (A faza) i faza stagnacije (B faza). Svetskosistemski teoretičari su prihvatili da je najnoviji cuklus počeo nakon Drugog svetskog rata i svoj vrhunac dostigao krajem 60-ih, te se ekonomska kriza iz 70-ih uklopila u teoriju talasa, a preokret je očekivan 90-ih godina. No, rušenje Berlinskog zida, proces ubrzane globalizacije koji se pojavio kao posledica promena na globalnom političkom planu, odložili su krizu. Kriza se ipak pojavila 2008. godine. Kako se ove faze reflektuju na šanse poluperiferijskih i periferijskih zemalja da se približe ili integrišu u centar svetskog kapitalističkog sistema? Slobodan Antonić, navodi mišljenje svetskosistemskog teoretičara Imanuela Valerštajna, po kojem zemlje poluperiferijskog ili periferijskog statusa mogu doživeti modernizaciju u A fazi jedino preko integracije u srce sistema (razvoj preko poziva), dok u B fazi kada dolazi do slabljenja položaja zemalja centra, modernizacija je moguća preko „ulučenja prilike“, ali samo ako postoji nacionalno-modernizatorska, ambiciozna i preduzimljiva elita.

Ako jedno društvo veruje da će se razvoj desiti sam od sebe kao rezultat „nevidljive ruke'', odnosno ako prihvati laissez-faire koncepciju, onda će to društvo zauvek ostati na poluperiferiji sistema. Ako pak elite pokušaju da aktivno vode ekonomsku politiku, unapređujući izvozni i industrijski sektor (npr. Japan) tada će se desiti prilika da u svetskosistemskoj konjukturi izvrše modernizacijski proboj ka centru. Po mišljenju Slobodana Antonića, danas kada su zemlje centra svetskog kapitalističkog sistema oslabljene postoji šansa za„ulučenje prilike'', no pitanje je: da li u Srbiji postoji elita koja je modernizacijska, suverena i autonomna? Ovo poglavlje autor zaključuje sa tvrdnjom da se glavni problem Srbije nalazi u njenim elitama kao i strategijama za koje su se u ključnim istorijskim momentima opredeljivale.

U četvrtom poglavlju: „Transnacionalne strukture i srpsko obrazovanje'', autor analizira promene obrazovnog sistema koje se u Srbiji odvijaju nakon 2000. godine. Obrazovni sistem je jedan od osnovnih činilaca socijalizacije i kultivacije. Slobodan Antonić smatra da su glavni akter promena srpskog obrazovanja Svetska banka, Savet Evrope, MMF i domaća kompradorska inteligencija, a da je pravi smisao ovih reformi nakon potpisivanja Bolonjske deklaracije, zapravo bio saobražavanje srpskog obrazovanja potrebama globalnog tržišta za rutinskim, polukvalifikovanim i uslužnim poslovima. Ključni aspekt reformi obrazovanja u zemljama tranzicije svodi se na napuštanje kvalitativno elitističkog sistema obrazovanja i stvaranje klasno elitističkog obrazovnog sistema.

Bolonjska reforma, koja je, po rečima Slobodana Antonića, potekla iz krugova evro-birokratije i njoj lojalnog univerzitetskog činovništva, promenila je karakter državnog univerziteta od generatora kulturne i tehničke elite društva u proizvođača radne snage za globalno tržište. Znanje je svedeno na robu, a sami univerziteti su pretvoreni u tržišno orijentisane organizacije. Transformacija obrazovnog sistema postaje jasnija kada se sagleda iz ugla neoliberalne ideologije. U njenom temelju su materijalizam, merkantilizam i koncepcija o znanju kao robi. „U samom središtu takve koncepcije jeste zamisao da reformisani univerzitet ne bi trebalo više da stvara sloj nacionalne inteligencije – kao jednog od glavnih pokretača i delatnika modernizacije, već sloj atomizovanih stručnjaka, čija je glavna funkcija opsluživanje transnacionalnog ekonomskog i političkog sistema.“ (Antonić, 2012:109)

U petom poglavlju „Srpska tranzicija i istaknute ličnosti'', autor ističe razliku između razdoblja postojanosti tokom kojih su strukture glavni deterministički činilac od kojih zavisi tok politike i društvo, i razdoblja kada se jedan poredak urušava, odnosno, kada strukture gube primat nad pojedincima i kada se otvara prostor za pravu provalu društvenih delatnika, istaknutih pojedinaca, novih pravila ponašanja, vrednosti itd. U ovom poglavlju, autorova namera je da analizira značaj istaknutih delatnika u srpskoj tranziciji, da opiše i uporedi uticaje i domašaje politike koju su vodili Koštunica i Tadić u čijem znaku je prošla prva decenija ovog veka, da pronađe izvesne konstante u glavnoj matici srpske politike, i da na osnovu srazmere u determinizmu struktura i aktera proceni stepen na kojem se nalazi danas srpska tranzicija.

Glavni ton politici od 2004. do 2008. godine davao je Vojislav Koštunica, premijer manjinske vlade (mart 2004 maj 2007) sa snažnom opozicijom koju su predstavljale DS i SRS. „U politici kabineta, Koštunica je naglasak ponovo stavio upravo na onu tačku u kojoj se nalazio Đinđić neposredno pre nego što je ubijen – na pitanje Kosova“ (Antonić, 2012:125). Koštuničina kosovska politika je bila na snazi sve do 2010. godine. Autor dalje kaže:„Kosovska politika Srbije (2004–2010) jeste dobar pokazatelj snage i sposobnosti srpskih političkih aktera da deluju nezavisno, čak suprotno u odnosu na spoljnopolitičke strukture (determinante). Kao što ćemo videti, posle nekoliko godina te strukture su ipak nadjačale domaće aktere“ (Antonić, 2012: 126). Koštunica je nakon 2004. godine, kada posle antisrpskih nereda na Kosovu pitanje Kosova više nije bilo moguće ignorisati, ovu temu vratio u središte pažnje, ojačao svest o značaju Kosova za srpski nacionalni identitet, za unutrašnji i međunarodni pravi poredak, i izabrao je legalističku borbu protiv secesije Kosova. U Koštuničine zasluge autor ubraja donošenje ustava 8. novembra 2006. godine, stabilizaciju demokratskih ustanova i parlamentarizma i porast važnosti demokratske procedure. Koštunicu je njegova kosovska politika dovela u sukob sa Vašingtonom i Briselom. Vojislav Koštunica – poznavalac američke političke filozofije, koji je preveo Federalističke spise Hamiltona, Medisona i DŽeja, napisao predgovor za knjigu O revoluciji Hane Arent, studiju o Tokvilovom delu Demokratija u Americi, za SAD je postao samo tvrdokorni srpski nacionalista.

Sledeći akter čiju ulogu u srpskoj politici tokom prve decenije 21. veka Slobodan Antonić analizira je Boris Tadić. Po mišljenju autora knjige, Boris Tadić koji je kao predsednik Republike od jula 2004. do maja 2007. godine bio u kohabitaciji sa Koštunicom, a od maja 2007. do marta 2008. godine u savezu sa njim, nastavljač je Koštuničine kosovske politike. Na tom „Koštuničinom putu“ on je takođe došao u sukob sa SAD i Evropskom unijom. Ono što je za Vojislava Koštunicu bio 10. mart 2008. to je za Borisa Tadića bio 9. septembar 2010. godine – prelomni trenutak za dalji politički pravac srpske tranzicije. On je pokušao da se bori protiv secesije Kosova zatraživši mišljenje Međunarodnog suda pravde o tome koliko je proglašenje nezavisnosti Kosova u skladu sa međunarodnim pravom. Na pitanje koje je, po mišljenju Slobodana Antonića, formulisano na pogrešan (koban) način, Međunarodni sud pravde doneo je 22. jula 2010. godine odluku da secesija Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom.

Nakon ovakve odluke Međunarodnog suda pravde, Vuk Jeremić – ministar spoljnih poslova Republike Srbije tokom Tadićeve vlade, poslao je u UN predlog srpske rezolucije u kojoj se (afirmišući rezoluciju Saveta bezbednosti 1244) konstatuje da jednostrano proglašenje nezavisnosti ne može biti način rešavanja teritorijalnih problema. Posle tog predloga rezolucije Boris Tadić našao se pod pritiskom Vašingtona i Brisela, i nakon sastanaka sa Gvidom Vesterveleom, Ketrin Ešton i Vilijamom Hejgom, on povlači rezoluciju i menja njen prvobitni tekst. „Tadić je promenom rezolucije 9. septembra simbolički učinio sledeće: prvo, stavio je tačku na pravnu borbu za teritorijalni integritet Srbije, odnosno, za nepriznavanje secesije Kosova. Srbiji je nakon toga ostalo samo da ponavlja kako ona sama nikada neće priznati nezavisnost Kosova... Druga simbolički važna posledica jeste odustajanje od lozinke – „I EU i Kosovo“ (Antonić, 2012: 137).

Analizom aktera u srpskoj politici autor primećuje smanjenje otpora svakog novog sledećeg aktera kao i redukciju kapaciteta za vođenje suverene i autonomne državne politike, a to smatra posledicom dva faktora. Prvo, to je posledica smanjenja vojnih, ekonomskih i simboličkih resursa koji Srbiji stoje na raspolaganju. Drugi činilac koji je smanjivao otpor stranim centrima moći je iskustvo sa ranijim pokušajima suprotstavljanja volji SAD i Evropske unije. Privatizacija, uključivanje u transnacionalne strukture doveli su do sužavanja prostora za delovanje istaknutih pojedinaca. Autor kaže:„Strukture su postale dominantne, akteri kao da su postali nevažni. Tranzicija je, u osnovi, završena“ (Antonić, 2012: 141). Ovo poglavlje završava se tezom da se u strukturalnom pogledu, tranzicija nije mogla završiti drugačije nego da Srbija ostane poluperiferijska zemlja svetskog kapitalističkog sistema.

U šestom poglavlju „Evroskepticizam u Srbiji'', autor se bavi fenomenom pada podrške evrointegracionim procesima u Srbiji posle proglašenja nezavisnosti Kosova i priznanja te secesije od većine zemalja članica EU. Ovaj događaj snažno je potresao politički život u Srbiji, a jedna od posledica razočaranja odnosom EU prema Srbiji, kao i razočaranja institucijama, političkim strankama i organizacijama koje su upravljale u evrointegracionim procesima bio je rast evroskepticizma u javnom mnjenju, političkim strankama, publicistici i naučnoj periodici. Istraživanja javnog mnjenja pokazala su značajan pad podrške EU sa 75%, koliko je ta podrška iznosila u aprilu 2008. godine, na 52% u avgustu 2011. godine. Kad je reč o političkim strankama, do 2011. godine nijedna politička stranka u Skupštini Republike Srbije nije bila otvoreno evroskeptična. Od parlamentarnih stranaka, najdalje u evroskepticizmu otišla je SRS, koja je u avgustu 2011. godine zatražila da se prekine proces kandidovanja Srbije za ulazak u Evropsku uniju, dok je DSS koja je do 2008. godine bila u grupi probriselskih stranaka, te godine prešla na poziciju evrorealizma. Na poziciji evrorealizma ili evroskepticizma našla se i Srpska pravoslavna crkva, kada je 2011. godine na zahtev Berlina kojim se traži ukidanje paralelnih struktura na severu Kosova, izdato saopštenje u kome od predsednika Republike Srbije traži „da se ne napusti srpski narod Stare Srbije radi himere koja se ove status zemlje kandidata za članstvo u EU''.

Autor, takođe, ukazuje na porast evroskepticizma i evrorealizma u publicistici i navodi sledeće autore koji su se nakon 2008. godine našli na tim pozicijama: Zoran Ćirjaković, Đorđe Vukadinović, Branko Radun, Marinko Vučinić, Slobodan Reljić, Saša Gajić, Boško Mijatović, Siniša Ljepojević i dr.  Takođe, i u naučnoj periodici u kojoj je sve vreme nakon 2000. godine dominirao evroentuzijastički diskurs i nikad se nije problematizovao evropski put Srbije, u časopisima Nova srpska politička misao, Srpska politička misao, Nacionalni interes, Politička revija, kao i u zbornicima koje objavljuje Institut za evropske studije, dolazi do proboja evroskepticizma ili evrorealizma. Slobodan Antonić navodi sledeće autore koji su se u svojim naučnim radovima našli na ovim pozicijama: Radmila Nakarada, Slobodan Samardžić, Miloš Knežević, Zoran Milošević, Momčilo Subotić, Slobodan G. Marković, Miša Đurković, Gordana Živković, Jelena Todorović, Dejan Mirović, Petar Matić, Bogdana Koljević. „Osnovna mana evroskeptične pozicije u Srbiji svakako jeste odsustvo pažljivijeg razmatranja pitanja koja je alternativa priključenju Srbije Evropskoj uniji?“ (Antonić, 2012:194). Slobodan Antonić smatra da je razmatranje alternative važan činilac evroskeptične argumentacije jer se neka opcija može ozbiljno kritikovati samo ako joj je suprotstavljena ozbiljna alternativa.

* * *

Knjiga Loša beskonačnost – prilozi sociologiji srpskog društva značajna je za savremenu sociologiju u Srbiji zbog sledećih razloga: Prvo, uvođenjem transnacionalne perspektive ukazuje se na jednu važnu činjenicu; savremena društva nije više moguće naučno istraživati kao izolovana od uticaja, događaja i procesa koji se odvijaju u spoljnom geopolitičkom, regionalnom, transnacionalnom, odnosno, globalnom kontekstu, i nezavisno od eksternalnih faktora i transnacionalnih struktura. Autor knjige je ovu transnacionalnu perspektivu sugerisao kao neophodnu u postupku istraživanja načina na koji se oblikuju viša i viša srednja klasa u Srbiji. Radnu hipotezu  istraživačkog ogleda potkrepio je građom kojom raspolaže, a budućim istraživačima sugeriše iscrpnije istraživanje ovog problema. Drugo, posebnu pažnju zaslužuje mišljenje Slobodana Antonića o tome da u Srbiji postoji ekstremna varijanta neoliberalizma koju inače smatra izrazom socijalne panike tranzicijom uzdrmane srednje klase. Ovo čitaoce navodi na razmišljanje o ulozi koju je srednja klasa imala u procesima transformacije srpskog društva posle 2000. godine. Ta uloga je paradoksalna – srednja klasa je davala podršku modelu reformi sprovođenih po neoliberalnom modelu, verujući da će tako povratiti svoje socijalne privilegije koje je nekada imala, uprkos činjenici da upravo neoliberalna ideologija vodi njenoj socijalnoj degradaciji koliko i degradaciji nižih slojeva društva. Treće, autor smatra da se glavni problem Srbije nalazi u njenim elitama koje su se u ključnim istorijskim momentima opredeljivale za pogrešne strategije. Četvrto, posebno je značajno autorovo razmišljanje o ulozi struktura i istaknutih pojedinaca u tranziciji Srbije, i teza da su protokom vremena i sprovedenih reformi strukture nadjačale aktere, odnosno, da su akteri postali beznačajni. Peto, sve vlade nakon obaranja Slobodana Miloševića su sebe definisale kao reformatorske vlade koje upravljajući tranzicijom imaju cilj da modernizuju društvo. No, Slobodan Antonić kaže da je tranzicija završena. Kraj ovog procesa nije doveo do jačanja ekonomskih, vojnih i simboličkih resursa društva, nego sasvim suprotno, do njihove redukcije. Srbija nije modernizovana, nego i dalje u svetskom kapitalističkom sistemu ima periferijski status, blizak statusu kolonije.

Poslednja autorova teza da je tranzicija završena i da je ona dovela Srbiju u kolonijalni položaj svakako je iritantna za postkomunistički sistem Srbije i njegove aktere koji osmišljavaju, legitimišu, reprodukuju svoje postojanje neprekidno redukujući političke procese na dve kategorije: tranziciju i modernizaciju. Problem s kojim se suočio ovaj sistem je problem vremena, problem legitimacijskog deficita i problem iskustvenih činjenica. Od momenta kada je tranzicija bivših socijalističkih zemalja počela, proteklo je dovoljno vremena da se reforme sprovedu, ali i da se jasno vide učinci tih reformi. S obzirom na to da učinci otelovljeni u iskustvenim činjenicama nisu kompatibilni obećanjima i predikcijama kojima su„reformatori“ dobijali i proizvodili podršku, pojavio se problem legitimacijskog deficita.

Većinu svojih knjiga, naučnih radova i analitičkih tekstova Slobodan Antonić je posvetio Srbiji. Ovom knjigom i tezama iznetim u njoj on je zapravo potvrdio ispravnost pretpostavki jednog broja autora poput Zorana Vidojevića, Miroslava Pečujlića, Ljubiše Mitrovića, Radmile Nakarade, Andreja Grubačića koji su nakon 2000. godine, za razliku od većine pripadnika sociološke i politikološke naučne zajednice u Srbiji, delili kritičku poziciju prema neoliberalnom kapitalizmu i sumnju u pozitivne ishode tranzicije Srbije koja se sprovodi po neoliberalnom modelu. Taj teorijski sukob zastupnika neoliberalizma i njihovih kritičara jedan je od najsnažnijih teorijskih sukoba kod nas, ali pre svega na globalnom nivou krajem 20. i početkom 21. veka, i on se nalazi u pozadini onoga što je ljudima vidljivo u vođenju politike. Razrešenje ovog sukoba odvijaće se u deceniji u kojoj živimo.

Slobodan Antonić u ovoj knjizi kaže da se nada da će za svog života videti Srbiju srećnu i sređenu. „No, danas malo ko veruje da to pozitivno razrešenje tajne naše istorije zavisi samo od Srbije. Moraćemo da čekamo da se konačno poklope istorijsko sazrevanje naše društvene elite i spoljnopolitičke (svetskosistemske) okolnosti koje će nam biti naklonjene.“ (Antonić, 2012: 10). Sociolozima ostaje da ozbiljno prate supranacionalne-regionalne procese i procese na globalnom nivou, posebno danas, kada se pred našim očima na sve strane umnožavaju protesti protiv neoliberalnog modela upravljanja društvom.

Ovo štivo, napisano u vremenu i kontekstu u kojem je kritička i racionalna misao bila nepoželjna, dospeva u ruke ne samo savremenim čitaocima, nego simbolički i budućim generacijama koje će, nadamo se, biti sposobne da donesu svoj objektivni sud o dobu u kojem mi danas živimo.

 

 

* Slobodan Antonić je srpski politikolog i sociolog rođen u Beogradu 1959. godine. Na Fakultetu političkih nauka diplomirao je 1982. godine, magistrirao je 1988. godine na istom fakultetu sa tezom: „Prilozi kritici istorijskog materijalizma kao filosofije istorije'', dok je doktorsku disertaciju: „Teorijsko-metodološki problemi izučavanja evolucije predgrađanskih društava“ odbranio 1995. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na Institutu za političke studije u Beogradu radio je od 1990. do 1996. godine, na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu od 1996. do 2001. godine, zatim nakon 2001. godine radi na Odeljenju za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde predaje na redovnim, master i doktorskim studijama. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Sociološki pregled od 2006. do 2009. godine, predsednik Srpskog sociološkog društva  od 2009. do 2013, i upravnik Odeljenja za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 2006. do 2010. godine. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Nova srpska politička misao. Napisao je veliki broj naučnih radova objavljenih u naučnim časopisima kao što su; Srpska politička misao, Nova srpska politička misao, Teme, Sociologija, Sociološki pregled itd. I na kraju, knjige koje je Slobodan Antonić napisao su: 1. Srbija između populizma i demokratije-politički procesi u Srbiji 1990-1993. (koautor sa Milanom Jovanovićem i Darkom Marinkovićem)  (1993); 2. Izazovi istorijske sociologije(1995); 3. Zarobljena zemlja-Srbija za vlade Slobodana Miloševića(2002); 4. Nacija u raljama prošlosti-ogledi o održivosti demokratije u Srbiji (2003); 5. Gutanje žaba-rasprave o srpskoj tranziciji( 2005); 6. Elita, građanstvo i slaba država(2006); 7. Srbi i„Evro-Srbi“ (2006); 8. Kulturni rat u Srbiji (2008); 9. Vajmarska Srbija(2008); 10. Konsolidacija demokratije (koautor sa Dušanom Pavlovićem) (2007); 11. Višijevska Srbija (2011), 12. Tranzicioni skakavci (2011); 13. Iskušenja radikalnog feminizma (2011); Đavo, istorija i feminizam-sociološke pustolovine (2012); 13. Na briselskim šinama (2013).

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner