Početna strana > Rubrike > Politički život > Zakon o radu i autoritarni karakter vlasti
Politički život

Zakon o radu i autoritarni karakter vlasti

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
petak, 04. jul 2014.

Šta određuje demokratski karakter jednog društva? Ovo je suštinsko pitanje na koje se mora pružiti odgovor ako želimo da imamo jasnu predstavu o načinu sprovođenja i vršenja vlasti i njenom suštinskom određenju. Ako govorimo o demokratskom ustrojstvu političkog sistema, onda pre svega mislimo na poštovanje osnovnih demokratskih i republikanskih načela i vrednosti - poštovanje zakonodavne vlasti kao najznačajnije u sistemu podele vlasti, slobodu medija, vladavinu prava i široko učešće građana u političkim procesima.

Za nas je danas od posebne važnosti da odredimo karakter sadašnje vlasti i koliko ona poštuje ove osnovne principe i vrednosti. Izuzetno jačanje izvršne vlasti i koncentracija moći u rukama premijera već su ozbiljno ugrozili načelo podele vlasti i doveli do marginalizovanja zakonodavne vlasti i njenog svođenja na poslušničko funkcionisanje partijske većine u parlamentu. Borislav Pekić je u svom Dnevniku 6. septembra 1955. godine zapisao: „De fakto parlamenti mogu i treba da budu radna tela (zakonodavna i upravna jednovremeno) ako su njegovi članovi na visini koja zahteva donošenje zakona i njegovo sprovođenje. Radna funkcija Parlamenta ima dakle jedan nužan preduslov u sposobnostima parlamentaraca. Samo po sposobnostima poslanika (tačnije –predstavnika) može se procenjivati vrednost takvog parlamentarnog oblika koji bi izvršio totalnu centralizaciju vlasti u rukama jedne političke oligarhije“.

Mi upravo prisustvujemo ogoljenom ispoljavanju totalne centralizacije vlasti u rukama jedne političke oligarhije koja ispoljava sve veću i otvoreniju bahatost i vlastodržačku aroganciju. Zato se može osnovano reći da se već jasno ocrtava autoritarni karakter ove vlasti koja se neprestano poziva na izbornu volju naroda kao da se radilo o plebiscitu, a ne o parlamentarnim izborima.

Primera je već mnogo, ali se autoritarnost vladajuće stranke može najjasnije prepoznati u tome kako se glasogovornici SNS-a i vladajućih struktura odnose prema načinu donošenja Zakona o radu koji ima izuzetnu važnost za ukupne socijalne i ekonomske odnose, a pri tome se uporno krši zakonska procedura odbijanjem da se organizuje zakonski predviđena javna rasprava o ovom zakonskom predlogu, koji ima nekoliko verzija i time je konfuzija još veća.

Do koje mere ova vlast pokazuje svoju aroganciju i nespremnost da poštuje suštinu zakonodavnog procesa, može se videti u izjavi Kori Udovički, potpredsednice vlade i ministarke državne uprave. Ona ne odbacuje značaj javne rasprave i uključivanje onih koji su zainteresovani i naglašava da ne valja da se ne poštuje procedura, ali zato kaže da je „suštinski o novinama kao što su one koje donosi Zakon o radu odlučuje se upravo kroz izbore, na kojima je većina građana glasala za reforme, znajući da to podrazumeva stvaranje uslova za rast zapošljavanja i kroz pregovore na nivou Socijalno-ekonomskog saveta, na kome na kraju ne mora da dođe do potpune saglasnosti, jer Valada i Skupština donose konačnu odluku“.

Iz ove izjave može se jasno videti populistički i autoritarni karakter ove vlasti koja u stvari ukida smisao zakonodavne vlasti i uvodi apsolutnu dominaciju izvršne vlasti koja ima plebiscitarnu podršku na izborima. Po ovom načinu mišljenja nije ni potrebno da Parlament donosi zakone jer su oni već izglasani na izborima, samo ih treba oktroisati na sednici glavnog odbora vladajuće stranke.

U tom smislu su veoma indikativne i izjave premijera Vučića, koji otvoreno poništava značaj i smisao zakonodavne vlasti i nastoji da svoju političku volju predstavi kao vrhovni politički princip u našem društvu kome treba svi da se pokoravaju i pri tome je pokazao do sada retko viđeno nipodaštavanje naše javnosti i naših građana pripisujući im političku infantilnost i nespremnost da prihvate promene koje im otvaraju velike i nedokučive perspektive. “Izvesno je da će taj zakon naići na negodovanje jednog dela našeg društva, ali nijedna promena koja je dobro donela našem narodu nije prošla bez najvećih otpora. Što se više ljudi bude opiralo reformama, znaćemo da eu reforme uspešnije. Živeli smo na prevaru i u lažima trošili više nego što smo zarađivali“.

Mora se reći da je u svom reformatorskom i modernizatorskom zanosu Vučić nadmašio čak i Čedomira Jovanovića. Sada je stigao novi politički mesija koji će na talasu plebiscitarne podrške doneti prosperitet i reformisati Srbiju bez obzira na otpore i kritike za koje on i njegova partija ne mogu da shvate da su sastavni deo demokratkog života i demokratske procedure, koju očigledno nije potrebno poštovati. Još je pogubnije za očuvanje demokratskog karaktera našeg društva kada premijer Vučić određuje zakonodavnoj vlasti ultimativne rokove za donošenje spasonosnih reformskih zakona, koji će po njegovom izričitom nalogu biti doneti do kraja jula, a da se pri tome otvoreno krši zakonom utvrđena procedura o sprovođenju procesa javne rasprave i dijaloga u jednom demokratskom društvu.

Kada je donesen važeći Zakon o radu, usvojeno je 29 predloga sindikata u javnoj raspravi, a bilo je predloženo 30 amandmana. Očigledno da je za ovu autoritarnu vlast vrhovni princip volja predsednika vladajuće partije i premijera koji u svom modernizatorskom i reformističkom zanosu i pohodu krši i nipodaštava osnovne demokratske principe, svodi zakonodavnu delatnost parlamenta na izvršavanje njegovih voluntarističkih rokova i potemkinovskih projekata. Zašto je važno pitanje uvažavanja i sprovođenja demokratske procedure pri donošenju Zakona o radu i poštovanje zakonodavne vlasti? Zato što je to jedan od najvažnijih zakona koji nam daje odgovor na pitanje čije interese u stvari zastupa i brani ova vlast.

Dosadašnje ocene najuglednijih eksperata koji se bave pitanjima radnog zakonodavstva i socijalnim i ekonomskim posledicama koje proizvodi njegovo donošenje jedinstveni su u oceni da je ovaj predlog Zakona o radu nastao kao izraz predominatnog uticaja poslodavaca i udruženja stranih investitora koji sigurno u svojim zemljama ne bi ni pomislili da učestvuju u derogiranju značaja i uloge zakonodavne vlasti. Takođe se u mnogim ocenama ističe da ovaj predlog zakona o radu oduzima elementarna radnička prava koja se smatraju delom prihvaćenih demokratskih i socijalnih standarda koji su izgrađeni kroz istoriju klasnih i socijalnih borbi.

Već sada je naše višestruko deklasirano i pauperizovano radništvo lišeno elementarnih prava iz radnog odnosa i svedeno na radnu snagu koja nema nikakva prava. Svedeno na robovski položaj najamnika koji treba da bude srećan što ima bilo kakav posao.

Sama činjenica da u privatnom sektoru gotovo da i ne postoji sindikalno organizovanje, a da svaki peti poslodavac isplaćuje platu dovoljno govori do kog nivoa su srozani i obespravljeni zaposleni u ovoj zemlji koji odbijaju da budu usrećeni novim radnim zakonodavstvom koji se kroji mimo uticaja preostalih radničkih udruženja, ali i izvan angažovanja naše stručne i šire javnosti, koja treba da da validne informacije šta je stvarna suština promena u radnom zakonodavstvu i u kojoj meri se menja radni status zaposlenih. Sociolog Srećko Mihajlović, koji je svakako jedan od najpozvanijih ljudi koji može da da ocenu o demetima ovog predloga Zakona o radu, izneo je sledeće stavove:

„Činjenica da je savremeni radnik, radnik-nadničar, prinuđen da radi bilo šta, pod bilo kojim uslovima, za bilo koje pare stvara prinudnu motivaciju – radnik je motivisan da radi, ali je duboko nezadovoljan, frustiran i besan i to kapitalisti ne smeta jer njemu bitna samo – motivacija. Moderni prekarijat stvaraju vodeće kapitalističke zemlje Evrope i sveta. Svi kapitalisti ovog sveta u tome vide svoju računicu; njih ne zabrinjava što je to račun na kratke staze: njihov autizam ne dopire do bilo koje dugoročnosti. Politička klasa Srbije i njene elite svoje uhlebljenje vide u poslušnosti prema izaslanicima pomenutog kapitalističkog sveta. Zakon će u Srbiji dovesti do lakšeg i većeg otpuštanja, a budalaština je da će on dovesti do većeg zapošljavanja.

Naravno da ima zemalja u kojima je olakšano otpuštanje, a postoje dobre mogućnosti za zapošljavanje i obezbeđena je socijalna sigurnost tokom nezaposlenosti. Ali je Srbija daleko od tih zemalja i Srbija ne može svojim nezaposlenima omogućiti onaj nivo socijalne i egzistencijalne sigurnosti kao što to mogu sebi da priušte Danska i Norveška. Novi zakon će pojačati konkurenciju na tržištu rada, što odgovara kapitalistima; imaće veći izbor radnika i mogućnost da rad manje plate“.

I profesorka Zaga Golubović je ukazala na izuzetno negativne socijalne posledice ovakvog predloga Zakona o radu. „Umesto osvajanja prava na fer (poštene) odnose sa poslodavcima, radnici su danas postali nezaštićeno roblje vladajuće klase i njoj privrženih privatnih posednika, koji bukvalno izrabljuju radnike pomoću metoda prvobitne akumulacije kapitala i nekažnjive pljačke elementarnih sredstava za život radničkih slojeva u korist nezakonitog bogaćenja i sve većeg širenja nejednakosti među radnim ljudima koji nose najteži teret opstanka društva“.

Nedemokratski način na koji se donosi i oktroiše ovaj izuzetno važan „reformski“ zakon nije samo pokazao autoritarni karakter ove vlasti, već ogrezle u populizam i demagogiju, već je i jasno demonstrirao i svu nemoć i jalovost sindikata i opozicionih partija da na ovom pitanju pokažu svoju snagu i sposobnost da pokrenu najšire društvene slojeve u odbrani njihovih ugroženih socijalnih i radnih prava.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner