Početna strana > Rubrike > Politički život > Tabloidska uvertira za antiruski zaokret?
Politički život

Tabloidska uvertira za antiruski zaokret?

PDF Štampa El. pošta
Igor Marković   
utorak, 08. jul 2014.

Pre nešto više od mesec dana, pojedini kvazipatriotski portali i analitičari su činjenicu da je jedan predstavnik OEBS-a reagovao zbog hapšenja, cenzure i totalnog izliva paranoje vlasti u vreme poplava pokušali da predstave kao „pritisak Zapada zbog spoljnopolitičke orijentacije Srbije“, koja je, navodno, previše naklonjena Rusiji.  Ovaj pokušaj da se aktuelni režim predstavi kao proruski i patriotski u startu je osujećen izjavama Angele Merkel i DŽozefa Bajdena, koji su bili puni hvale za aktuelnu vlast i Vučića lično, naglašavajući njegovu ulogu u sprovođenju Briselskog sporazuma (odricanja od Kosova i povlačenja Srbije sa severa pokrajine), što je godinama prioritetni interes Zapada kada je reč o Srbiji. Takođe, Vučić je izjavio da „to što nismo uveli sankcije, ne znači da podržavamo politiku Rusije u Ukrajini“ i da „Srbija poštuje teritorijalni integritet Ukrajine“, dakle vrlo uzdržan i ne preterano prijateljski stav prema Rusiji.

Međutim, poslednji medijski natpisi u režimskim tabloidima svedoče da se odvija upravo suprotan proces od onog koji su režimske kvazipatriote najavljivale – da vlast priprema teren da definitivno okrene leđa Rusiji, licemerno, uz pomoć svojih tabloida, predstavljajući taj čin kao posledicu nekakve „neprijateljske politike Rusa prema Srbiji“.

Dosadašnje iskustvo je pokazalo da se pravi stavovi i interesi Aleksandra Vučića najjasnije vide kroz pisanja njemu lojalnih tabloida. Kad tabloidi najavljuju nečije hapšenje, on bude uhapšen. Kad tabloidi satanizuju neku javnu ličnost, znači da je ona u tom trenutku glavna smetnja Vučićevom režimu. Ipak, tabloidi su najagilniji kada Vučić ne sme baš javno da napadne neku osobu, jer bi time urušio sopstveni ugled u javnosti. Na primer, u vreme potpisivanja Briselskog sporazuma, koji su jednoglasno odbili svi relevantni politički predstavnici Srba sa KiM, Vučić se sa njima sastao i nakon neuspešnog sastanka, dao blagu i pomirljivu izjavu, naglasivši da „vlast neće ići protiv svog naroda“. Međutim, već sutra Kurir i Informer počinju da napadaju i satanizuju predstavnike Srba sa severa, iznoseći najgnusnije optužbe na njihov račun, tvrdeći da oni zapravo štite „isključivo lične privilegije i bogatstvo“.

Poznajući ovaj osnovni Vučićev medijski i politički metod, nema nikakve dileme da antiruska pisanja Kurira i Informera predstavljaju upravo njegov lični interes i stav. Samo što, u ovom trenutku, zbog visokog rejtinga Rusije kod njegovih birača, kao i obećanja koja je eventualno dao u Moskvi, taj svoj stav još uvek ne može i ne sme da javno izrazi.

Prilično je indikativno što su ova „ekskluzivna otkrića“ Kurira zapravo stare i otrcane drugosrbijanske optužbe, koje od 2008. ponavljaju Nenad Čanak, LDP i pojedini zapadni lobisti. Te optužbe, kao i cela antiruska energetska priča, zasnivaju se na potpunom ignorisanju energetskog stanja u Srbiji i činjenici da je privatizacija NIS jedna od retkih uspešnih privatizacija u postpetooktobarskoj Srbiji, koja je od velikog gubitaša stvorila najprofitablniju kompaniju u Srbiji, koja puni 14% budžeta Srbije. Dakle, pre privatizacije NIS je trošio pare iz budžeta, i bio izdržavan od strane građana i poreskih obveznika Republike Srbije, a nakon ulaska Gasproma, situacija se obrnula i NIS je jedan od glavnih donatora republičkog budžeta.

Ovaj uspeh NIS-a naravno ne bi bio moguć bez ogromnih ulaganja Gaspromnjefta u infrastrukturu, nove projekte i širenje poslovanja kompanije u regionu, kao i uzajamnog poverenja dve partnerske strane u poslu. Da je Gasprom ušao u NIS kao što zapadne kompanije po pravilu ulaze u istočnoevropske zemlje – kao špekulanti i kolonizatori, koji jedino gledaju da izvuku što više novca iz zemlje – privatizacija NIS-a bi se verovatno završila fijaskom poput ostalih privatizacija u Srbiji ili poput privatizacije hrvatske naftne kompanije INA od strane mađarskog MOL-a.

Staru i izlizanu priču o rudnoj renti za eksploatisanje prirodnih resursa, za čiju visinu je odavno ustanovljeno da ima svoju racionalnu ekonomsku računicu, Kurir iz čista mira plasirao u vidu „afere“ i primitivno i površno računa „gubitak Srbije zbog niske rudne rente“. Međudržavnim ugovorima prilikom privatizacije NIS-a 2008. visina rudne rente je određena na 3%, a Vlada Srbije u kojoj je Vučić bio PPV je 2013. produžila važenje ove odluke do 2023. godine. Niža rudna renta od proseka u Evropi (u Hrvatskoj je 5%, Italiji 7%, Bugarskoj 12,5, Grčkoj 2%, dok Britanija, Norveška i Danska uopšte ne ubiru ovaj porez) imala je za cilj da podstakne investicioni zamah i i bude garancija i finansijska potpora investitoru, što se pokazalo kao potpuno opravdan i koristan potez.

Naime, NIS je tokom 2012 i 2013. u ime rudne rente uplatio Srbiji 4,7 milijardi dinara, a kroz druge poreze u državni budžet u istom periodu je uplatio 187 milijardi dinara, što govori da je dobit koju država ima od uspešnog poslovanja NIS-a neuporedivo veća od dobiti koju bi ostvarila na ime povećanje rudne rente. Stvar postaje još jasnija ako se poslovanje NIS-a uporedi sa drugim energetskim kompanijama, poput RTB Bor, koji takođe troši srpsko prirodno bogatstvo, uopšte ne plaća rudnu rentu, i pri tome stoji na grbači budžeta Srbije.[1]

U suštini, glavni problem u vezi sa NIS-om je što se radi o najprofitabilnijoj kompaniji u Srbiji, a nalazi se u većinskom vlasništvu ruske državne kompanije, i ova činjenica predstavlja stalnu noćnu moru svim zapadnim lobistima u Srbiji, koji na razne načine pokušavaju da upropaste NIS, ne mareći za ogromnu štetu koja bi se time nanela privredi Srbije.

Kao jedan od „teških ruskih uslova Srbiji“ Informer navodi plaćanje dve trećine duga Srbije za gas, uz otpis ostatka duga. Dakle, Srbija bi Rusiji isplatila 300 miliona evra koje duguje za gas, dok bi joj 150 miliona bilo oprošteno! Koja zapadna zemlja je u poslednje vreme bilo kome ponudila otpis duga u iznosu od 150 miliona evra? Činjenica da se i ovo predstavlja kao nekakav akt „neprijateljstva Rusije prema Srbiji“ samo govori o stepenu histerije, iracionalnosti i neutemeljenosti ove rusofobne kampanje režimskih tabloida.

Poslednji antiruski natpisi i dizanje tenzija pred Vučićevu posetu Moskvi posebno bodu oči ukoliko se uporede sa natpisima pred Vučićevu posetu Berlinu. Iako Nemačka već godinama ima brutalne zahteve od srpskih vlasti – od kršenja teritorijalnog integriteta zemlje i potpunog odricanja od Kosova (uključujići i sever) do „promene svesti“ u pravcu autošovinizma – režimski mediji su ružičasto predstavili Vučićev odlazak u Berlin, puni hvale za „razumevanje i naklonost“ domaćina.

Sada se, međutim, odlazak u ubedljivo najprijateljskiju zemlju i jedinu veliku silu naklonjenu Srbiji i njenim nacionalnim interesima, predstavlja kao „nemoguća misija“, a njeni elementarni i logični zahtevevi, kao što je isplaćivanje duga za gas (i to još uz oprost 150 miliona evra duga), predstavljaju kao „imperijalna ucena“.

Sve ovo ukazuje da je Vučić u potpunosti prihvatio nove zadatke koji su mu ispostavljeni u Berlinu, a među kojima je sigurno bilo i onih koji se tiču odnosa sa Rusijom. Jedino ostaje pitanje da li je aktuelna tabloidska antiruska kampanja samo deo dugoročne strategije da se oslabi i umanji izuzetno ogromna popularnost Rusije u Srbiji i naklonost Srba prema Rusima ili se radi o uvertiri za konkretan i oštri antiruski zaokret Vlade Srbije. U svakom slučaju, ponovo doživljavamo da nam se antiruski interesi Zapada serviraju kao „srpski nacionalni interesi“ i to od strane korumpiranih, kolaboratorskih elita i njihovih medija.


 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner