Početna strana > Rubrike > Politički život > Šta slušamo dok slušamo o „ultradesničarskim“ organizacijama
Politički život

Šta slušamo dok slušamo o „ultradesničarskim“ organizacijama

PDF Štampa El. pošta
Ana Radmilović   
sreda, 11. avgust 2010.

„Vidjeo sam bijes tvrdih momaka, demonska igra odbačenih ljudi...“

Azra

Ko su zapravo ti ljudi, šta su ti klinci (ako su klinci) i odakle dolazi sve to što oni propovedaju (ako išta uistinu propovedaju), ko ih prati u tome i kome se oni obraćaju i sa kakvim zahtevima, šta je zapravo to o čemu slušamo i čitamo negde od sredine druge dekade dvehiljaditih?

Ko su ti „huligani“, „klerofašisti“, „ultradesničari“, „ultranacionalisti“ i kako su uopšte nastale te propalitetske, niskobudžetne, neestetske i bez smisla za humor parapolitičke organizacije koje liče na predgrađe, koje slave Srebrenicu, slave Ratka Mladića i koje prete, biju novinare, biju koga stignu i prave štetu gde god se pojave? Neće Evropu, hoće Rusiju, kažu da su desničari a zapravo su levičari, neće NATO, hoće Kosovo, neće da se izvinjavaju po regionu, hoće da se neko izvini njima.

I, na kraju, što je najproblematičnije, da li su oni u nečemu ipak u pravu?

I da li, što je možda još problematičnije, sve te zabrane, napisi u novinama, hapšenja članova i sav značaj koji im se pripisuje – zapravo ne radi ništa drugo nego jača njihovu pobunu?

I, nije zgoreg pitati ni to koliko su te, među sobom drugačije i razjedinjene organizacije, jače ili su možda slabije, kada ih stavljamo sve i isti koš i na isto mesto?

Naravno da su jače, jača ih i to nabrajanje, daje im snagu stalna osuda od strane medija i prećutno odobravanje društva koje ne sme, jer je to jeres, da izgovori ono što i oni. Daje im snagu i to što dve trećine građana Srbije misli što i oni, to što panduri gledaju sa simpatijama njihove budalaštine i to što novine kada pišu o njihovoj problematičnosti kao da daju sebi oduška, i oni koji pišu i oni koji čitaju. Jeres je uvek zabavna posebno negde gde nema druge zabave, jer siromaštvo ne pruža veći izbor. I zabavna je razularenost. Zabavna je anarhija, a ovi su klinci anarhičniji od onih koji sebe nazivaju anarhistima.

Šta god bila svrha ove pobune, ona će verovatno jačati i zato što je to kakva god bila, nekakva pobuna. Pobuna iz predgrađa, to je kao neki novi lumpenproletarijat o kome se zapravo jako malo zna, iako se mnogo govori. I zato što njihova razularenost deluje primamljivo klincima koji su siromašni, a jesu siromašni i biće sve siromašniji. I zato što ti klinci (koji su, ne zaboravimo, novi glasači) ne putuju, a i ne putuje im se jer im je politika ulila strah od sveta; zato što su rasli u klimi gde nije najnormalnije biti s nekim ko je druge nacionalnosti. Zato što je nezamislivo danas se udati za nekog Bekima Fehmijua. Zato što je problem biti sa muslimanom. Zato što je problem pitati "a u čemu je toliki problem sa tim ekumenizmom?" jer ste onda unijata, uostalom, satanista ste. I bezbožnik. A to je isto. Zato što oni verovatno ne znaju šta znači “ekumenizam” ali bez razmišljanja znaju koliko je on štetan.

I zato što, uostalom, ništa od svega ovoga i nije važno, nego je važno da se bude pobunjenik, i da se kaže društvu da se nosi i da ide do đavola.

I biće još jači. Posle svih zabrana, posle hapšenja, posle svakodnevnih napisa u novinama o tome kakvi su oni veliki mangupi, kada se još malo išlifuju, kada se još malo iškoluju, kada malo češće budu išli u Rusiju, kada dobiju pare sa još nekih strana, kada se ujedine i kada već neki Toma ili Boris objave da Kosovo nije više Srbija (što ne znači da Srbija nije jedno malo veće Kosovo) i kada, na radost one dve trećine s početka, priznaju da nas u onoj EU baš i ne žele, i kada se još malo naslušamo vesti o tome kako se u Ukrajini vratila "prava" strana i kako Rumuni s nostalgijom pričaju o Čaušeskuu i kako je desnica svuda sve jača, u istočnoj Evropi, kako je Rusija sve veća a Evropa sve siromašnija.... ti klinci neće više biti klinci, biće veterani u političkom životu Srbije... jer je Srbija već uveliko poistovetila levicu sa lopovlukom i gubitkom suvereniteta, Evropu je poistovetila sa činovnicima koji naređuju našim predsednicima, tranziciju sa otimačinom i siromaštvom, demokratiju sa diktatorskim zakonima poput onog o informisanju ili onog o elektronskim komunikacijama...

Kako potiču sa margine (a kasnije ću objasniti šta pod tim mislim), ove grupe zapravo u sebi imaju nešto levičarsko (kao što ga mora imati jedan lumpenproletarijat) i one su, zapravo, po svojoj “narodnoj” ili narodskoj priči, bliže onima što spadaju u dve trećine nego što je to ijedna politička stranka u Srbiji. Neke od njih čak i funkcionišu poput komuna, koje nisu samo iz razloga što ne žive zajedno. Među njima ima i studenata i profesora, ima klinaca iz bogatijih kuća, ali ono što ih čini bliskima onome što gadljiviji nazivaju društvenim talogom jeste to što se oni obraćaju onima koji nemaju šta da izgube. Takvih je u Srbiji svakim danom sve više.

Kada kažem margina, mislim na one rubove društva koji ne moraju nužno da budu sirotinjski ali koji su u nekom smislu nezavisni od mejnstrim politike. Tu mogu da spadaju i, njima prema medijima suprotstavljeni anarhisti, kao i svi oni pojedinci, antiglobalisti, oni koji ne žele u EU i užasavaju se ulaska u NATO. Na rubovima, tj. marginama društva postoji uvek nešto što je zapravo i relaksirajuće, kao što ume da bude relaksirajuće i kada se nema šta da izgubi. Onda oni mogu da, kao Kusturica, pevaju “Ko ne voli Radovana ne video Đurđevdana” jer su u tom trenutku kao i on, nema posledica osim osude nekih medija, što je u nekom smislu i reklama. On jer ima sve, a oni jer uistinu nemaju ništa. Ne mogu da izgube posao, jer ga uglavnom nemaju, ni poziciju, jer je upravo pevanjem o Radovanu grade u društvu koje nema šta da im ponudi osim simpatija, jer samo ne sme da zapeva.

Dakle, u svetu gde je mnogo toga zabranjeno, u gradovima koji počinju da liče na tržne centre u kojima su svuda uključene kamere a radnici ne smeju da zapale cigaretu ni u toaletu, sloboda je na rubovima. Da puše smeju samo dve kategorije. Najbogatiji i sirotinja. Kao i da slave Ratka Mladića. Ili da sumnjaju u genocid u Srebrenici. Viču kako je Kosovo Srbija. Uopšte, da rade sve ono što niko ne sme, a mnogi i bi u Srbiji želeli da nemaju ono što imaju da izgube.

I kada shvate da to što imaju da izgube više nemaju, ili da ga, osim u formi obećanog, nisu ni imali, kada shvate da Srbija ne izlazi iz krize jer je kriza dubljeg karaktera nego svetska, pošto Srbija nije ni izašla iz krize nego je prodavala imovinu dok je imala šta da prodaje i, dakle, kada ona velika većina u Srbiji shvati da nema šta da izgubi i da Srbija nema šta da proda, neće više krišom, u predgrađima pevati o Radovanu, nego će, zajedno sa tim klincima sa margine izaći da glasa protiv svega što je definisala kao urok svoje propasti.

Ne, jer su nacionalisti, nego jer su sirotinja.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner