Politički život | |||
Mitovi o Zoranu Đinđiću |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 14. mart 2013. | |
Mit o Đinđiću kao (velikom) filozofu
Njegovi prijatelji i simpatizeri koji pokušavaju da ovaj stav relativizuju, da pokažu da tu ipak nije reč o radikalnom rezu između filozofije i politike, sasvim su neubedljivi. Besmisleno je i groteskno da od Đinđića prave filozofa onda kada je on sam filozofiju izričito negirao. Povrh toga, čitava Đinđićeva postfilozofska praksa ih demantuje. Njegov suvi realizam i surovi pragmatizam u političkom delovanju negacija su identiteta filozofije i poziva filozofa koji Ideju suprotstavljaju empirijskoj realnosti. Jer, Đinđić je bio sluga i službenik globalističke realnosti koju je u Srbiji uvodio krajnje anti-filozofski, nepromišljeno, oslanjajući se isključivo na nasilje svoje političke falange i njenih globalističkih gazda, o čemu će kasnije biti više reči. Mit o Đinđiću „demokrati“
Za vreme boravka u Nemačkoj upoznao se sa Joškom Fišerom s kojim je u to vreme, tokom druge polovine 70-tih, delio radikalne levičarske stavove. Fišer se zbog toga početkom 2000-ih suočio s optužbama da je bio u vezi sa „terorističkim“ grupama iz tog perioda kao što je RAF. Međutim, i Đinđić i Fišer su kasnije radikalno napustili levičarsku poziciju, i postali nešto sasvim suprotno, pobornici, činovnici i egzekutori kapitalizma, i njegovog militarizma i imperijalizma. Tako smo Fišerov „zeleni“ pacifistički stav imali prilike da vidimo za vreme NATO agresije na SRJ, kada su nemački i drugi bombarederi divljački ubijali naš narod i razarali našu zemlju. Jedna druga osoba je takođe bila levičarski nastrojena tokom 70-tih godina, i čak učestvovala u demonstracijama protiv NATO-a - Havijer Solana. Isti taj Solana je kasnije postao generalni sekretar NATO-a. I Fišer i Solana su bili među najznačajnijim stranim zvanicama nakon atentata na Đinđića. Kod treće visoke zvanice, Robina Kuka, imamo razvoj u suprotnom pravcu - od jastreba za vreme NATO bombardovanja SRJ do napuštanja britanske vlade zbog njenog učestvovanja u napadu na Irak. Dakle, svu četvoricu povezuju, gledano u dužem periodu, krajnje nestabilna politička uverenja i strahovita ambicija da se uspe po svaku cenu, bez obzira na političku (ne)doslednost i (ne)principijelnost. Ove nesumnjive mene i mane u đinđićevskoj mitologiji izokrenute su i pretvorene u „vrline“ realizma i pragmatizma. Navedena Đinđićeva bliskost sa individuama poput Fišera, Solane ili Kuka dovodi nas do sledećeg mita, mita o Đinđiću kao „demokrati“. Jer, na prvom mestu, kako demokrata može biti neko ko se, po slovu i duhu svojih izjava, zalaže za bombardovanje sopstvene zemlje i naroda (demosa)?! Poslušajmo šta je Đinđić govorio u vreme NATO bombardovanja. U intervjuu izraelskom listu „Ha'aretz“, od 3. maja 1999., on kaže sledeće: „Nije logično da se sprovede kopnena kampanja i formalno osvajanje Srbije. To bi dovelo do sukoba između NATO-a, i Rusije i Kine, i međunarodne krize. Najlogičija stvar za NATO je da nastavi vazdušni rat, koji je vrlo efikasan. Oni uništavaju infrastrukturu u Srbiji, i za 10 do 14 dana, ovde će veoma teško biti živeti bez gasa, struje, mostova, komunikacija. Milošević neće moći da vodi rat duže od 10 dana, ili dve ili tri nedelje“[2]. A u zajedničkoj izjavi Zorana Đinđića i Mila Đukanovića za „New York Times“, od 8. maja 1999., stoji: „Uprkos sadašnjem sukobu, ostajemo posvećeni integraciji Jugoslavije u Evropu, i konačno Evropsku Uniju. Put u Evropu je jedini pravac koji će pomoći našoj zemlji da reši svoje ogromne probleme, i izgradi trajan mir i stabilnost u regionu...(Ali) ako se ovaj rat završi potpisom na mirovnom sporazumu i isto političko vođstvo zadrži vlast, sa Slobodanom Miloševićem na kormilu, tragedija i nasilje će se nastaviti“[3].
Mit o Đinđiću „vizionaru“ Treba spomenuti i mit o Đinđiću kao „vizionaru“. On je tobože imao „viziju“ neke bitno drugačije stvarnosti od postojeće, što je naročito mlade trebalo da nadahne izvesnim „idealizmom“. Takav kult se oko Đinđića gradio još za života, a pogotovo posle smrti. Ali, realizam i pragmatizam, s jedne, i vizionarstvo i idealizam, s druge strane, ne mogu da idu zajedno. Stoga je Đinđićeva „vizija“ bila nasilno menjanje Srbije u pravcu strogog pokoravanja evroatlantskoj realnosti i njenom poretku moći. Pravi vizionari, naprotiv, bore se protiv takve realnosti i moći, za još uvek nepostojeći, slobodniji i pravedniji svet (Milošević je utoliko bio mnogo istinskiji vizionar od Đinđića). Ovo zloupotrebljavanje i izokretanje „vizije“, podmetanje njenog falsifikata za original, vidi se u sledećim Đinđićevim izjavama, koje se inače citiraju i rabe kao „legendarne“, i njihovim pratećim komentarima. „Moja politička linija je ista već trideset godina: zalažem se za urbano, civilizovano i evropsko društvo a protiv diktature. Ono što me čini drugačijim od ostalih, to je da u Srbiji intelektualci posmatraju i analiziraju pušeći i gunđajući. Ja želim da menjam svet.“[6] Nisi se, Đinđiću, borio protiv dikature onog najjačeg, diktature imperijalističke klike iz Brisela, Bona ili Vašingtona. Nisi menjao, niti si želeo da menjaš svet u kome ona ima hegemoniju, već da ogoljenom silom podrediš Srbiju toj hegemoniji. Zato je tvoja revolucionarnost, tvoje koketiranje sa Marksovom 11. tezom koje se oseća u ovoj izjavi, sasvim lažno i podlo. Bio si jedan običan neoliberalni desničar i kontrarevolucionar. „Sve što sam u životu postigao, postigao sam plivajući uz vodu. Nikad nisam birao lakši put. Zato i mislim da na njega nemam pravo.“[7] Netačno, uvek si birao lakši put, i plivao nizvodno, od odlaska u inostranstvo, preko disidenstva u vreme kada je socijalizam već bio na zalasku, do služenja gospodarima Novog svetskog poretka. „Međunarodna zajednica je kao klima - ne možete da je priznate ili ne, već da se adaptirate“[8]. Eto „vizionara“ koji zagovara prilagođavanje postojećem?! Koji društveni svet, stvoren čovekovom voljom, i tom voljom i izmenljiv, predstavlja kao nekakav nepromenljiv poredak prirode. Đinđiću, samo se životinje i druga ne-ljudska bića adaptiraju svojoj prirodnoj sredini, a ljudi je i menjaju. „Međunarodna zajednica“, ako nije regulisana nekim ljudskim vrednostima i zakonima koji važe za sve, povratak je u životinjsko carstvo u kojem krupnija i jača zverka proždire manju i slabiju.
Mit o Đinđiću „reformisti“
Pogledajmo kako Đinđić zamišlja „reforme“ i „blagostanje“ koje će sa njima uslediti. „Kako da stvorimo dovoljno zdravih radnih mesta za sve koji žele posao...? Odgovor je jednostavan, mada ga nije jednostavno sprovesti u delo. Uklanjati sve što je nefunkcionalno i neefikasno. Najpre društvenu svojinu, koja počiva na kolektivnoj neodgovornosti. Što više imamo privatne privrede, to je više inicijative, preduzetničke energije, investicija, sigurnih radnih mesta...Utoliko su tri ključna prioriteta za sledeću godinu: prvo, nastavak i ubrzanje privatizacije postojeće društvene privrede i podsticanje postojećeg privatnog preduzetništva zarad podizanja konkurentnosti naših preduzeća i otvaranja zdravih radnih mesta za naše građana...Želimo da budemo društvo slobodno od straha i slobodno od siromaštva. Sa građanima koji nemaju razlog da strahuju za svoj život i imovinu...Takođe, sa građanima koji znaju da žive u solidarnom društvu koje se koje se brine za svoje socijalno ugrožene članove“[12]. Ovo je stvarno briljantna „mudrost“ i „vizija“! Neoliberalni model kojim je Đinđić bio opsednut, model radikalne i rapidne privatizacije čitave ekonomije, koji se rukovodi „svetim“ načelima privatne svojine, profita i konkurencije, proizvodi sve samo ne povećanje radnih mesta, sigurna i zdrava radna mesta, slobodu od straha i siromaštva, sigurnost života i imovine, solidarno društvo koje brine za svoje socijalno ugrožene članove. Naprotiv, on je temeljno skopčan sa smanjenjem radnih mesta, nesigurnošću i nezdravošću radnih mesta, zarobljavanjem strahom i siromaštvom, nesigurnošću života i imovine, nesolidarnim društvom koje se uopšte ne brine za socijalno ugrožene. Sve to smo imali prilike da vidimo u vreme Đinđićevog zavođenja neoliberalnog fašizma u Srbiji, a danas taj proces, na žalost, teče mirno i stabilno, kada su mu institucionalni temelji već postavljeni (pre svega preko Zakona o radu, zapošljavanju i sličnim zakonima iz Đinđićevog perioda).
Sledeći Đinđićevi citati i njihovi komentari dodatno razobličavaju i raskrinkavaju mitologiju Đinđićevih „reformi“. „Lako je postavljati populističke zahteve i navoditi ljude da vas u tome podržavaju. Hrabrost je tome da se radnicima kaže istina.“[15] A „istina“ je, po Đinđiću, da radnici „moraju“ da ostanu bez posla i da „ne mogu“ više očekivati sigurno radno mesto. Ali, to je jedna ideološka „istina“, „istina“ koja odgovara eksploatatorskim interesima kapitalističke klase. Kao što je, uzgred, „Istina!“ na bilbordovima LDP-a zvučala kao EU-SAD-NATO toljaga. „Istina“ je da Srbija „mora“ da ostane bez Kosmeta i „ne može“ se očekivati da će ga ikad vratiti. Ako se narod suprotstavlja prvom ili drugom, to nije populizam, već demokratija. Đinđić i njegovi čedistički sledbenici imali su i imaju, kao što smo već primetili, problem sa narodom i demokratijom, socijalnom i nacionalnom. A onda tu svoju konstitucionalnu devijaciju pretvaraju u iluzornu nadmoć, u prezrenje i mržnju prema tobožnjem populizmu, u proglašavanje naroda maloumnim i zaostalim, jer ovaj ne može da shvati da je ostanak bez posla ili Kosmeta zapravo dobit?!
„Reforme izazivaju strah, bole i nema te šećerne vodice koja će da ublaži bol.“[18] Nije problem izdržati strah i bol ako se zna da sve ili bar većinu nas očekuje bolja i svetlija budućnost. Ali, upravo to se ne zna i ne može da se zna jer neoliberalno zamišljene „reforme“ za najveći broj ljudi nikada ne dovode do takve budućnosti. Dobitnici „tranzicije“ uvek su samo izrazita manjina. To je vidljivo u svetu, to je vidljivo kod nas. Đinđić je stoga zapravo nudio mučenje i samo mučenje, besmisleno i besciljno, sve do smrti čoveka-radnika u najgorim tranzicionim bolovima i mukama. „Reforme su uvek plivanje uz vodu. Reforme su uvek u sukobu sa mentalitetom, nasleđem, interesima, entropijom i inercijom.“[19] Ne, tvoje „reforme“ Đinđiću su plivanje niz vodu mentaliteta, nasleđa, interesa, entropije i inercije neoliberalno i globalno vladajuće ekonomske, političke i vojne elite. Toj imperijalističkoj eliti si služio, ostrvljeno napadajući u našoj zemlji snage nacionalnog i socijalnog bunta i otpora. „Prevarenim se može smatrati samo onaj deo naroda koji je verovao da će sa dolaskom političke demokratije automatski doći ekonomskog blagostanje.“[20] Da, kako su toliki ljudi mogli da pomisle da će sa pobedom DOS-a ovom zemljom poteći med i mleko?! Ko im je to ikad govorio i obećavao?! Zaista neverovatno kako glupe i naivne ljude mi imamo! Zaokružimo ovaj odeljak citatom koji je sasvim u duhu socijalnog darvinizma koji je neoliberalni (prvo)sveštenik Đinđić propovedao. Sa opstankom „najsposobnijih“ u nemilosrdnoj borbi za preživljavanje, kao vodećim principom, koji se dobija kada zakone životinjskog carstva počnemo da uvodimo u ljudsku zajednicu. „Život je surov, a u njemu uspevaju samo uporni i istrajni. Oni koji iz bilo kog razloga ne iskoriste svoju šansu kao zemlja i kao pojedinci, možda će imati dobre razloge, ili izgovore za to, ali će ostati van igre.“[21] *
Đinđić je često govorio o brzini. Ali, zaboravio je: fast life, fast death. Bio je obrazovan; međutim, nije se setio stare latinske izreke „Žuri polako“. Sagoreo je u nezasitoj ambiciji da što brže iskoreni važna uporišta jedne zdrave i prosperitetne društvene zajednice - nacionalnu tradiciju, socijalno dostojanstvo i pravni poredak. Za Đinđićeve fanove, njegova politička prevrtljivost postala je „fleksibilnost“, izjašnjavanje o onome što se na brzinu učilo (ekonomija) „stručnost“, a deklamovanje onoga što su naredili inostrani mentori „vizija“. To je bio Zoran Đinđić. „Mudrac“ koji propovedao nacionalni i socijalni napredak u kapitalističkoj koloniji, „optimista“ koji nije verovao u Srbiju kao nezavisnu državu, „vizionar“ koji je prezirao metafiziku (u poznatom duelu sa Šešeljem, na uporno Šešeljevo pitanje „da li je Bil Klinton ratni zločinac?“, Đinđić je odgovorio da je to „jeftina demagogija“ i „metafizika“ ) Na ovakvoj apsurdnoj pojavi izgrađen je mit o Đinđiću kao Mesiji, logično jednako apsurdan kao i sam Đinđićev lik. Jer, njegovi fanatični obožavaoci i sledbenici mrze „mitove“, ali volšebno vole mit o Đinđiću. Kad o njemu govore, kao da ga je samo Nebo i njegovo Proviđenje međ' nas poslalo, i kao da je stradao kao Isus Hristos. Oni veruju u mitski 6. oktobar, kao nekakav Strašni sud, kada će Đinđić valjda vaskrsnuti i „gvozdenom metlom“, zajedno sa svojim „apostolima“, manjinom Izabranih i Posvećenih, očistiti našu zemlju od svega „mračnog“, „zaostalog“ i „nazadnog“. Tada ćemo i mi ući u „Carstvo Božje na zemlji“ koje, kako je Sveti Zoran govorio, čini „Evropa, a to je porodica demokratskih, modernih, razvijenih zemalja“. Na sreću, još uvek imamo zdrav razum i višegodišnje „prijatno“ iskustvo s „Evropom“, pa u ovaj i ostale (pro)đinđićevske mitove ne verujemo. [1] Dunja Melčić, „Filozofska radoznalost Zorana Đinđića“, u: „Zoran Đinđić: etika odgovornosti – zbornik radova“. Urednik Latinka Perović. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Biblioteka Svedočanstva br. 25, Beograd, 2006, str. 101–102 [5] „Zoran Đinđić: 101 citat“, citat br. 15, str. 27; priredio Zoran Pavić, Statusteam, Beograd 2007. [8] „Zoran Đinđić: 101 citat“, citat br. 4, str. 16 [9] „Zoran Đinđić: 101 citat“, citat br. 30, str. 44 [16] „Zoran Đinđić: 101 citat“, citat br. 93, str. 111 [18] „Zoran Đinđić: 101 citat“, citat br. 33, str. 47 |