Početna strana > Rubrike > Politički život > EU prećutno dozvolila Srbiji da ne mora da uvodi sankcije Rusiji dok god uspunjava sve što joj se povodom KiM iz Brisela traži
Politički život

EU prećutno dozvolila Srbiji da ne mora da uvodi sankcije Rusiji dok god uspunjava sve što joj se povodom KiM iz Brisela traži

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Popović   
subota, 20. septembar 2014.

Članovi Glavnog odbora Demokratske stranke Srbije, dragi prijatelji,

Pred nama je, na današnjoj sednici Glavnog odbora, naizgled samo tehnički, a suštinski izuzetno važan posao. Trebalo bi da utvrdimo predloge Poslovnika o radu i izmena i dopuna Statuta, o kojima će raspravljati Skupština Demokratske stranke Srbije zakazana za 12. oktobar. Razgovaraćemo o načinima i pravilima na koje će naša stranka funkcionisati u naredne četiri godine. Skupština je, naravno, vlasna da utvrdi i promene stranačkog programa, a moje je zadovoljstvo da konstatujem da nije pristigao nijedan predlog izmene i dopune stranačkog programa, te da na samom početku, pred Glavnim odborom konstatujem da Demokratska stranka Srbije svoj program neće menjati, da će ostati pri svojim sadašnjim političkim pozicijama i da će, bez Vojislava Koštunice na čelu, nastaviti da sprovodi politički program koji je svojim najvećim delom on inspirisao i definisao. Nastavićemo da se borimo za vojno i politički neutralnu Srbiju, Srbiju koja je slobodna da svoju politiku, u svakom pojedinačnom slučaju, ekonomskom, socijalnom, političkom...sama definiše, sposobna da ide ka svom cilju i da ima u svakom pogledu odrešene ruke. Nastavićemo da se borimo za slobodnu Srbiju.

U Demokratsku stranku Srbije je svako od nas ušao dobrovoljno, i ona pripada svima nama podjednako. U nju smo ušli zato što smo se slagali i slažemo se sa njenim političkim programom. U taj program, u tu političku filozofiju, da Srbija, uvek i u svakoj okolnosti, treba da bude svoja i vodi svoju politiku, politiku koja odgovara njoj samoj, a ne bilo kome drugom, da treba da sledi svoje, a ne neke druge interese, verujemo. Naš odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, izražen kroz stranački program je ono što nas spaja. Kada promenimo svoja razmišljanja o svetu oko nas, kada promenimo svoja politička uverenja, kada ona postanu nepodudarna programu stranke, napustimo je. Ako stranku napuštamo iz banalnih razloga, zato što u jednom trenutku nisu ispunjene naše lične ambicije, zato što smo čuli nešto što nam se u tom trenutku ne sviđa, zato što nismo u stanju da podnesemo odluke većine, možda nam onda u njoj nije ni bilo mesto. Isto kao što navijamo za neki klub i kada osvaja šampionate i kada ispada iz lige, isto kao što osobu koju volimo volimo i kada u međusobnom odnosu cvetaju ruže i kada je put posut trnjem.

Verujem da je u životu moguće ostvariti sve. Isprva je potrebna mašta, a potom energija i zajedništvo u jednoj ideji. Ja sam duboko uveren da je ideja političke neutralnosti dovoljno snažna. Verujem da ideja slobodne i celovite Srbije, Srbije koja pre svega vodi računa o dobru svoje države i naroda, sarađujući sa svima koji to žele, ali u skladu sa sopstvenim interesima, protokom vremena dobija i na snazi, i na vrednosti, i na potvrdi sopstvene istinitosti, čak i brže nego što nam se to čini. Ideja je, dakle, dovoljno snažna. Drugo je pitanje da li su dovoljno jaki ljudi koji je nose? Na nama je da to u budućnosti pokažemo. Da najbolje od sebe damo organizaciji koja i predstavlja politička uverenja koja sledimo, a da lične sujete, animozitete, neosnovane ambicije izuzmemo iz svog političkog delovanja. Sinergija jeste važna, i važno je da nakon naredne Skupštine stranke budemo ojačani novim ljudima koji stranci prilaze, a zalažu se za njen program, da se osnažimo saradnjom sa svima onima koji veruju u slobodu Srbije, a ne žele da se angažuju u stranci, ili su u nevladinom sektoru i različitim organizacijama. Moramo da postanemo platforma za okupljanje i da kao takvi  budemo realna alternativa svim evrofanatičnim vladama i njihovim tobožnjim opozicionim alternativama.

U ovoj prilici moram da kažem da su neki naši stranački drugovi rešili da nas napuste i da krenu svojim političkim putem. Žao mi je zbog toga. Ukoliko su razlog za njihov odlazak različita politička uverenja od onih koje zastupa Demokratska stranka Srbije, bilo bi jako dobro da znamo u čemu su te razlike, i kada su one nastale, pošto Demokratska stranka Srbije svoje političke stavove nije menjala, a oni se nisu, barem ne javno, izjašnjavali o tome. Ako je nekome razlog za odlazak bilo objedinjavanje, jačanje snaga koje su protiv političkog i vojnog svrstavanja Srbije u bilo koji blok koji bi ograničio našu slobodu u ma kom pogledu, čudno je i nelogično da pristalice objedinjavanja to manifestuju napuštanjem postojeće i stvaranjem nove političke organizacije.

Na predstojećoj stranačkoj skupštini moramo, u stvari, pokazati od kakvog smo materijala pravljeni, potvrditi šta smo i koliko vredimo. Treba da pokažemo snagu, čvrstinu, jedinstvo u svim svojim individualnim razlikama i potvrdimo političku i zajedničku vrednost. Ako smo verni ideji koja nas je okupila, ako poštujemo sebe, svoja načela i sve ono što je Demokratska stranka Srbije postigla i šta je značila u protekle dve decenije, ako, u krajnjoj liniji, mislimo dobro svojoj zemlji, moramo pokazati da smo dorasli iskušenjima. U situaciji u kojoj se Stranka našla, to znači da moramo slobodnim opredeljenjem, isključivo u ime ideje i zajedničkog interesa, a bez ličnih, zavičajnih ili ma kakvih drugih kalkulacija, poštovati slovo Statuta, biti fer u lobiranju i na kraju izabrati najboljeg među onima koji se budu pojavili kao kandidati za predsednika Stranke. Ne smemo dozvoliti da budemo pristrasni, uskogrudi i naročito ne lični, kako ne bi došlo do razdora među kandidatima koji bi se odrazio na Stranku u celini i izazvao nove potrese. Neka to bude izborni proces bez teške reči i bez bilo čega ličnog, isključivo zasnovan na sučeljavanju metoda u ostvarivanju svima zajedničke stranačke politike. Mora se unapred znati da će onaj ko bude izgubio na izborima, zajedno sa svojim pristalicama, pružiti svaku podršku i punu saradnju pobedniku. Jer pojedinci su tu da bi obavili posao i po prirodi stvari su prolazni, ali ideje Stranke i njen Program se ne menjaju. Zajedno smo, kao saborci i istomišljenici, prošli kroz političko sito i rešeto, i tokom godina podelili dobro i zlo: zato ostanimo , dragi prijatelji, gospoda i rodoljubi, kakvi smo uvek bili. Jer to nije bitno samo za budućnost Demokratske stranke Srbije nego zaista i za budućnost naroda i države kojima je ta Stranka, kakva je bila do sada, neophodna i kojima svi posvećujemo svoje napore u javnom životu.

U gotovo dvadeset i pet godina posttitovskog višestranačja u Srbiji, Demokratska stranka Srbije je nešto manje od pet godina učestvovala u vršenju vlasti. Elementarna statistika nam govori da se u ono vreme, u onih tri i po godine kada je Demokratska stranka Srbije bila većinski partner u vladi i kada je Vojislav Koštunica bio premijer i vodio vladu Srbije, u Srbiji živelo najbolje. Prosečne plate su 2007 godine bile  veće nego danas, direktnih stranih investicija je bilo neuporedivo više, budžet je bio u suficitu, a ne u deficitu, nije se raspravljalo o tome da li će se plate i penzije smanjivati i za koliko, već u šta će se i kako novac investirati, mediji su bili slobodni, a vlada podjednako otvorena za dobronamerne primedbe, sugestije i za neopravdane napade.

A onda je politika zaštite državnih interesa ustupila mesto politici evrounijatskog fanatizma. I danas, kada se govori o prelomnim tačkama u političkom i ekonomskom pogledu, svi govore, i vlast i opozicija, o 2008. godini. Tada je, odlaskom Koštunice sa mesta premijera, a DSS-a sa vlasti, počeo sunovrat države.

Da li smo mi iz DSS-a, dok smo bili na vlasti, pravili greške? Svakako jesmo. Ne onolike ni onakve kakve su nam i tada i kasnije pripisivane, kakve su nam politički protivnici tovarili za vrat. Naše su greške naša krivica, ljudi koji su, pod logom DSS-a te greške činili jesu naša odgovornost, ali je naša krivica i to što nismo dovoljno brzo i jasno odgovarali na napade na stranku koji su bili neosnovani. I bez obzira na greške koje smo činili, a ja ih, evo danas, sve preuzimam na sebe, vlade DSS-a, a pogotovo ona od 2004-2007 godine su bile vlade sa najviše pozitivnih rezultata od uvođenja višestranačja u Srbiji.

U Srbiji se danas ne živi dobro. U Srbiji je danas moguće živeti bolje. Ali da bi se živelo bolje, neophodno je promeniti magistralni pravac srpske politike. Jer o evrounijatskim vladama je jednostavno govoriti. Nema velikih razlika među njima. I zato se, bez obzira na njihove promene, na to ko je navodna vlast, a ko navodna opozicija, politički život u Srbiji sastoji isključivo od delovanja onih koji, ovako ili onako, javno ili prerušeno, iskazano ili neiskazano, smatraju da „Evropa nema alternativu“. I hajde da, bez obzira na medijsku buku, kažemo istinu: ma koliko se ova vlada i predsednik Srbiji trudili da pokažu da vode politiku neutralnosti, da hodaju, kao što kaže predsednik Nikolić, „sredinom ulice“, to prosto nije istina. Vlada Srbije je, zbog prihvatanja zahteva Evropske Unije, u interesu Brisela a ne u interesu ekonomije Srbije, prihvatila da ne pomogne dodatni izvoz poljoprivrednih proizvoda u Rusku Federaciju. I to je, ma kakvi bili zaglušujuća medijska buka i spinovanje, bio jedini zahtev Evropske Unije prema Srbiji, vezan za Rusku Federaciju i krizu u Ukrajini. Nije na nas vršen nikakav pritisak za uvođenje sankcija kome se, tobože, Srbija hrabro oduprla. I neka mi bude dozvoljeno da podsetim na ono što sam rekao na prethodnoj sednici Glavnog odbora, a to je da sam uveren, a na lična uverenja imam pravo, da je Evropska Unija prećutno dozvolila Srbiji da sankcije Rusiji ne uvede, kako bi dala argumente Vladi Aleksandra Vučića za domaću upotrebu, dok, istovremeno, ta ista Vlada ispunjava sve što joj se, kada je reč o Kosovu i Metohiji, iz Brisela traži.

Da li je EULEKS, misija Evropske Unije, njenih članica i njihove zajedničke politike, zaista neutralan? EULEKS koji proganja Slavišu Ristića, našeg Slavišu Ristića, Srbina koji je radio, kao predsednik opštine Zubin Potok, biran po zakonima države kojoj pripada, a ne tzv. „Republike Kosova“, za ubistvo sa kojim nema nikakve veze, i koje se odigralo u vreme kada nije bio u Srbiji. Proganja ga Evropska Unija, koja nije statusno neutralna, koja sprovodi zakone tzv. „Republike Kosova“ koji su sve samo ne neutralni, proganja, za račun kosovsko-metohijskih Albanaca, i njega i Stevana Vulovića i Olivera Ivanovića. Jasno je da smo opozicija ovoj vladi Srbije. I isto tako jasno očekujemo od vlade Srbije zaštitu Slaviše Ristića, kao što jasno očekujemo od odbornika barem na severu Kosova da prekinu saradnju sa EULEKS-om i izađu iz albanskih institucija u pokrajini. Jasno i svima onima koji su zaljubljeni u Brisel, kažemo, pitamo ih zapravo, da li je to ono što žele? Jer, EULEKS i progon Srba koji on sistematski vrši, jesu savršena slika Evropske Unije i njenog odnosa prema državi Srbiji.

Evropska Unija, mene lično, sve više i više podseća na sistem koga se neki od nas sećaju, a drugi su učili o njemu iz knjiga. Taj sistem je, naravno, promenjen i usavršen u odnosu na vremena u kojima se prvo primenjivao, kao što su se menjale i frizure, način odevanja ili muzički ukusi. U Evropskoj Uniji je suverenitet zemalja ograničen, na način na koji je to prvo opisao Leonid Iljič Brežnjev u svojoj teoriji ograničenog suvereniteta. Slobodni ste, u Evropskoj Uniji, dakle, onoliko koliko vam neko drugi, jači, veći i moćniji, to dozvoli. Brežnjeva davno nema, današnja briselska zdanja doduše arhitektonski pomalo podsećaju na zgradu u Moskvi u kojoj je bilo sedište Saveta za uzajamnu ekomonsku pomoć. Evropska Unija svojim članicama menja neposlušne ili nedovoljno poslušne predsednike vlada - tako su u Grčkoj smenili Papandreua i imenovali osobu po volji Unije. Smenjen je na sličan način i Berluskoni i doveden Monti. Naslednici Papandreua i Berluskonija nisu, pre nego što su postali predsednici vlada, učestvovali na izborima. No, to u Evropskoj Uniji nije ni važno. Setite se, dragi prijatelji, da je jedino Najdžel Faradž postavio pitanje ko je i kako izabrao van Rompeja i Eštonovu. Svima se drugima u Uniji to činilo potpuno normalnom stvari. Dozvolite mi, uzgred, da vas podsetim da se procenjuje da godišnja korupcija u Evropskoj Uniji staje oko 120 milijardi evra. Da li je nametanje funkcionera bez izbora, da li je enormna korupcija, ideal kome težimo? Ne, nije.

Uostalom, čak i evrofanatičnim strankama bi poruka Evropske Unije da ukine komesara za proširenje i uvede komesara za susedstvo (a, nemojte zaboraviti, kopneno susedstvo Evropske Unije se prostire, zahvaljujući postojanju Seute, Melilje, Francuske Gvajane...na četiri kontinenta) bila sasvim dovoljna. Dovoljna, ako ništa drugo, barem za raspravu u samoj Srbiji o tome kojim putem treba da idemo. Te rasprave, usled potpune omađijanosti vlade Unijom, nažalost nema. I sasvim su jasne poruke koje iz Brisela stižu, poruke da Srbiji nema mesta u Evropskoj Uniji. Jedino što te poruke nema ko da čuje niti ko da razume.

Evropska Unija nam, međutim, nije kriva zbog toga što imamo vladu koja puzeći prihvata nezavisnost takozvane „Republike Kosova“. Nije nam kriva ni zbog toga što, iza leđa javnosti, pripadnici Vojske Srbije učestvuju u vežbama koje za cilj imaju stvaranje snaga NATO-a za brze reakcije, a koje sutra mogu biti upotrebljene pod direktnom komandom NATO pakta protiv interesa Rusije ili neke od prijateljskih zemalja Srbiji. Nije nam Evropska Unija kriva zbog spore obnove zemlje od poplava, pa smo država u čijoj vladi jedan ministar, Velimir Ilić, kritikuje vladu zbog sporog činjenja na otklanjanju posledica poplava i zahteva da se radi brže i bolje. Uloga opozicije u zemlji jeste da kritikuje vlast, ali i da predlaže rešenja. Podsetiću vas, dragi prijatelji, da je Demokratska stranka Srbije iznela jasan plan obnove poplavljenih područja, koji je uključivao i izvore finansiranja i neophodne korake. Žao mi je što nas vlada nije poslušala, jer da jeste, stvari se ne bi odvijale onako kako se odvijaju danas, posledice katastrofe bi se mnogo brže sanirale.

Nije nam Evropska Unija kriva ni što imamo vladu čija potpredsednica gospođa Udovički prvo predstavlja predloge zakona iz svog resora američkom ambasadoru, a posle toga srpskoj javnosti. Nija Unija kriva ni što ista potpredsednica Vlade govori o tome kako, uprkos zakonskoj zabrani i obećanjima, državna uprava i javna preduzeća i dalje zapošljavaju, po stranačkom ključu, i kako je to potrebno zabraniti, a ne zna da Zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj administraciji i Zakon o budžetskom sistemu, postoji još od 2009. godine. Dok ona to govori, ne znajući za zakone iz svoje oblasti, u Ministarstvu za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku, zaposleno je pet državnih sekretara i sedam pomoćnika ministara. Nije nam Brisel kriv zato što Ministarstvo finansija odbija da dostavi informacije o broju zaposlenih u javnom sektoru od stupanja na snagu izmena Zakona o budžetskom sistemu, kao i podatke o tome koliko je ljudi i u kojoj instituciji zaposleno u tom periodu, pa mora da interveniše poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić.

Nije Brisel kriv što Vlada duguje građanima mnoge važne odgovore. Da se ne vraćamo na aferu „Miša banana“, na prisluškivanje telefona predsednika države i tada prvog potpredsednika, da se ne vraćamo na navodni planirani atentat onesposobljavanjem vladinog aviona...sve su to afere bez epiloga. Da se ne vraćamo na pitanje šta je sa davno bombastično najavljenim projektima :  fabrikom čipova - najvećom investicijom u istoriji Srbije, proizvodnjom sofisticiranih raketa, izgradnjom kanala Dunav-Morava-Vardar- Solun i smešnom idejom izgradnje, arapskim novcem, terena za polo na srpskim livadama...ali da pitamo o onome što je skorije:

Ko je odgovoran zbog zakasnelog reagovanja državnih organa i pravnih lica nadležnih za organizovanje i sprovođenje odbrane od poplava, zbog čega su posledice poplava i aktiviranja klizišta mnogo teže nego što su morale da budu?

Kako je moguće da predsednik Republike i predsednik Vlade ukažu javnosti na činjenicu da „u MUP-u postoje saradnici i doušnici kriminalnih grupa, pre svega narko mafije“, a da se do danas ne otkrije o kojim licima se radi?

Kako je moguće da do danas nije obelodanjeno ko je obarao sajtove koji su kritički u odnosu na vlast?

Kako se to vodi borba protiv korupcije i kriminala, a istovremeno najveći poslovni aranžmani države i javnih preduzeća ugovaraju slobodnom pogodbom, koja predstavlja najpovoljnije su tlo za potencijalno širenje korupcije i krivičnih dela protiv privrede? Demokratska stranka Srbije je jedina postavila pitanja vladi vezana za puno nejasnoća u ugovoru sa „Etihadom“. Odgovore nismo dobili.

Ko je odgovoran za maltreiranje Užičana pogrešnim rešavanjem problema vodosnabdevanja njihovog grada?

Koordinaciono telo za sprovođenje Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije Vlada Srbije je obrazovala i odredila njegov sastav suprotno Ustavu, Zakonu o Agenciji za borbu protiv korupcije i Nacionalnoj strategiji za borbu protiv korupcije, a ministar Selaković je izjavio da je to učinjeno na zahtev EU. U kakvoj državi je tako nešto moguće? Sam je ministar rekao da nije zadovoljan rezultatima borbe protiv korupcije. Pa ko je od 2012 godine na vlasti, ko je izbore dobio zasnivajući svoj program na borbi protiv korupcije? Zašto ministar nije zadovoljan? Kako se dogodilo da sa tolikom vlašću koju SNS ima, vlada nije uspela da postigne rezultate kojima bi ministar bio zadovoljan? Šta tek, onda, mogu da kažu građani?

Sudstvo stoji, advokati štrajkuju smatrajući da Zakon o javnim beležnicima protivustavan. Za to, kao i za stanje u pravosuđu nastalo tragičnim reformama dvojica Malović-Homen nam nije Brisel kriv. Nije kriv ni što stanje danas nije bolje nego što je bilo 2012. godine.

U kojoj samostalnoj i ponosnoj državi američki ambasador govori koga država-domaćin sme, a koga ne sme da pozove u goste?

Predsednik Vlade Aleksandar Vučić je za poslednjih mesec dana od sagovornika u inostranstvu tražio kreditnu podršku za pet velikih infrastrukturnih projekata: prugu za putničke vozove velikih brzina od Beograda do Budimpešte, auto-put Beograd-Temišvar, auto-put Niš-Priština, prugu Beograd-Podgorica-Bar, sa granom ka Tirani i prugu Beograd-Sarajevo. Ne postoji bilo kakva analiza ekonomske isplativosti investicija, one su potpuno suprotne vladinoj Strategiji razvoja železničkog, drumskog, vodnog, vazdušnog i intermodalnog transporta u Republici Srbiji od 2008.-2015. godine, sve se radi mimo znanja i mišljenja eksperata iz ove oblasti. U kakvoj državi je tako nešto moguće?

Kako je moguće da o uvozu uglja u zemlju ne govori ministar energetike, a da ministri za infrastrukturu iz vlada koje su evrofanatične, i dalje govore o Koridoru 10, koji više ne postoji (Evropska Unija je, „prijateljski“, taj koridor ukinula), a Koridor 8 pogrešno nazivaju Koridorom 7. Molim Evropsku Uniju da naše ministre obavesti o tome, već duže od godinu žive u zabludi. Ili, neka članovi Vlade koji dan ne mogu da provedu bez pozivanja na EU pogledaju sajtove nadležnih tela Evropske Komisije.

U protekla tri meseca na ekonomskom polju vidno je ukupno pogoršanje.

Vlada je nastavila da intenzivno zadužuje građane Srbije i trenutno je ukupan dug na nivou 68% bruto društvenog proizvoda, pa će sigurno dostići 70% do kraja ove godine. Podsećam da je zakonom dozvoljena granica 45% BDP, te bi Vlada trebalo da nastoji da ovaj nivo duga smanjuje. Vlada međutim radi potpuno suprotno, što i ne treba da nas čudi, jer ovoj Vladi poštovanje zakona sopstvene zemlje nije jača strana. 

Vlada Srbije nas je tako zadužila od početka ove godine za dodatnih 1,7 milijardi evra u neto iznosu. Samo u avgustu dug Srbije je povećan za 1 milijardu dolara kredita iz Arapskih Emirata. Ovaj iznos (oko 750 miliona evra) Ministarstvo finansija još drži na računu iako je Vlada obećala da će dobar deo ovog novca biti upotrebljen za vraćanje skupljih kredita iz ranijeg perioda. Očigledno je da Vlada očekuje da najavljene mere štednje neće biti dovoljne da saniraju budžetsku rupu i da će ova milijarda dolara otići na pokriće jaza koji preostane.

I same mere štednje su u isto vreme populističke i nepravdene. Populističke su jer Vlada nije posegla za pravom racionalizacijom birokratije, a to je otpuštanje sopstvenih stranačkih kadrova zbog kojih su državne institucije, ministarstva, agencije i javna preduzeća prenapregnuti do pucanja. Vlada nam je obećala ukidanje preko sto različitih agencija i uprava, a ukinut je jednocifren broj, i to najvećim delom radom jedne ministarke, pa se sada, zbog nesposobnosti vlade da uradi ono što je obećala, meri kako će i koliko biti smanjene plate i penzije. Zbog čega, gospodo iz Vlade, niste ispunili obećanje, smanjili javnu upravu, i spasili, makar malo, lekare, prosvetare, naučnike, ljude koji rade u ustanovama kulture, uniformisane pripadnike vojske i policije? Ni za to nije odgovorna Evropska Unija.

Demokratske stranka Srbije je da kažem još jednom, protiv smanjenja plata ljudima koji su intelektualna elita, zametak uništene srednje klase ili onima koji svojim radom rizikuju život, brinući o bezbednosti svih nas.

Ukupno pogoršanje situacije ogleda se i u slabljenju dinara. Ovo se dešava uprkos trudu guvernerke na dnevnom nivou prodaje 20-30 miliona evra iz rezervi Narodne banke Srbije. Naime, investitori koji su kupovali državne obveznice Srbije ne kupuju ih kao ranije. Većina njih dinare koje dobije od naplate starih obveznica odmah pretvara u evre, jer ne veruju da je vrednost dinara održiva. To dalje utiče na povećanu ponudu evra i smanjenu potražnju za dinarom i obara vrednost dinara.

Jednostavno, slabi poverenje investitora u ekonomsku politiku Vlade. Upravo je predsednik Vlade mesecima  govorio o najavama milijardi i milijardi novih investicija. Tih novih investicija nema, a smanjeno je i poverenje postojećih investitora. Šta je sa Mubadalom i fabrikom čipova, sa ulaganjima Arapa u poljoprivredu, šta je sa investicijom Mercedesa i Ikarbusom, sa FAP-om i Fincima? Ja bih bio srećan da se svi ovi projekti realizuju, ali tu realizaciju ne vidim.

Spoljnotrgovinski deficit je prvi put posle 20 meseci pada, u julu ponovo počeo da raste. Očigledno su se neto izvozni efekti FIAT-a i NIS-ovih rafinerija istopili i ne mogu da utiču na dalje smanjenje spoljnotrgovinskog deficita. Lošoj tendenciji doprineo je i izostanak uobičajenog izvoza voćarstva zbog loših vremenskih uslova.   

I međunarodne finasijske institucije očekuju recesiju, pad privredne aktivnosti u Srbiji. EBRD je tako oborila prognozu privrednog rasta u ovoj godini u Srbiji i predvidela pad od 0,5 %.

Umesto da pokušava da preokrene ovaj negativni trend Vlada dodatno upropaštava privredu Srbije. U avgustu je vlast pokrenula likvidaciju Takovo osiguranja, kuće koja je zapošljavala preko 400 ljudi i imala preko 200.000 osiguranika. Formalno-pravni razlog je bio pad tehničkih rezervi Takovo osiguranja na 92%, umesto propisanih 95%. U isto vreme, slovenačko Triglav osiguranje takođe ima niže tehničke rezerve od propisanih, ali nije likvidirano. Zbog čega? Vlada, dakle, diskriminiše učesnike na tržištu osiguranja. Takovo osiguranje je pritom bila četvrta osiguravajuća kuća u zemlji, sa najboljom mrežom u južnoj i jugoistočnoj Srbiji. Među 400 zaposlenih 50 je bilo samohranih majki. Ovim pada u vodu sva priča predsednika vlade o brizi za građane, o naporima za povećano zapošljavanje, za brigu o nerazvijenim delovima zemlje.

Ono što nam je Evropska unija stvarno učinila, jeste nasilno oduzimanje Kosova i Metohije od Srbije. Ali, ni tu stvari ne bi tekle glatko kako teku, da se u Srbiji nisu našli ljudi i stranke, da, baš stranke na vlasti, koje su pristale na ovakvu politiku EU. To nam se događa od 2008. godine do danas i tu nema razlike između Tadića i Vučića, samo što je ovom drugom pripala uloga koje da povuče poslednje poteze u nizu akata odricanja od sopstvenih nacionalnih interesa počev od leta 2008. godine. Vladina propaganda to predstavlja kao neumitni fatum da bi se spasao ostatak zemlje. A da li je došlo do boljitka u ostatku Srbije zato što je vlada prodala Kosovo zarad napretka ostatka države? Naprotiv, od 2008. godine beleži se uporedni tok postepene predaje Kosova i Metohije i sunovrata ostatka Srbije – ekonomskog, kulturnog, moralnog...

Niko, ni jedna stranka u Srbiji, nije branio Kosovo i Metohiju koliko i kako je to činio DSS. Tako će i ostati. Jer, danas se jasno vidi: cela Srbija je Kosovo i Metohija; cela Srbija je ugrožena kao nekad Kosovo. U Vojvodini se i dalje švercuje neustavni statut; u Raškoj oblasti marširaju uniformisani nastavljači ideja ratnog zločinca Aćifa Efendije, a držaa se ne oglašava, čak se u Novom Pazaru, gde su u vlasti stranke vladine koalicije, ne skida njegova spomen-ploča. Na jugu Srbije Albanci sanjaju da kada će ovaj deo Srbije postati „istočno Kosovo“. Na Dunavu Hrvatska traži pomeranje granice u svoju korist. Malo li je da bi se pokazalo da su Kosova svugde oko nas i da baš stoga, a ne Kosova samog radi, mi moramo braniti Kosovo kao i dosad. A dok god ima neko da ga brani, ono nije izgubljeno, pa vratili ga kad-tad; ni to nam ne bi bilo prvi put. 

Treba, naravno, biti potpuno svestan da živimo u svetu u kome oni najjači ne poštuju bilo kakve principe. U kojem oni koji odrubljuju glave bivaju prihvatljivi ili prećutani dok se ponašaju u skladu sa globalnim interesima SAD i njihovih saveznika u Bosni i Hecegovini, Siriji, Iraku, Srbiji. Dok su prihvatljivi, dakle, zatvaraju se oči pred njihovim zločinima, pred činjenicom da regrutuju svoje borce po celom svetu, a da oni, da bi stigli u Siriju ili Irak, moraju da pređu veliki put neometano, prećutno se dozvoljava njihovo finansiranje od strane američkih saveznika. Bivaju naoružavani. A onda, kada okrenu svoje oružje protiv svojih dobrotvora, postaju najveći neprijatelji kojima se preti ratom. To je savremeni svet. I upravo zbog toga, što živimo u svetu u kome sila često gazi principe, bilo koje prinicipe, principe hrišćanskog sveta, principe međunarodnog prava, naša je šansa, kao male zemlje i brojčano nevelikog naroda, da principe poštujemo. Naša je šansa, kao države i naroda, u promeni sadašnje politike.

Naša šansa je vera u sebe, vera u sopstvene snage. Košarkaši i stručni štab su, na proteklom Svetskom kupu, na klupi, nosili tamnoplave majice sa ćiriličnim natpisima „Srbija“ na leđima. Neko će reći da je to možda malo, a ja ću odgovoriti da je to, po mom najboljem saznanju, prvi slučaj kada, jasno i glasno, kažemo ko smo i šta smo. Uvek smo, na međunarodnim takmičenjima, pokorno, bežali od svog pisma, kao da smo ga se stideli. Možda je ovaj primer, sa majicama košarkaša, prvi, mali korak, na dugačkom putu koji nas, kao državu i narod čeka. Na takav put, dugački put, stupiće posle svoje Skupštine, za koju danas na Glavnom odboru stvaramo formalne uslove, Demokratska stranka Srbije. I taj će put biti uspešan. Jer smo ozbiljni ljudi. I jer vodimo ozbiljnu politiku. Jer smo Demokratska stranka Srbije. Jesmo li?