Početna strana > Polemike > Skroziranje Nove srpske političke misli
Polemike

Skroziranje Nove srpske političke misli

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
sreda, 29. oktobar 2008.

 

Vreme, 30.10.08.

Nova srpska politička misao očigledno sve više postaje fenomen u našoj ne samo političkoj javnosti. Bez obzira na to što se radi o jednom od mnogobrojnih sajtova na našem prenatrpanom veb-prostoru, Nova srpska politička misao je izrasla u svakako uticajan sajt, koji se intenzivno bavi političkom, sociološkom, ekonomskom i kulturološkom analizom ne samo naše aktuelne političke scene već i najznačajnijih društvenih procesa u savremenom svetu. 

Ostaje otvoreno pitanje koji su razlozi značajnog uticaja NSPM-a u našoj javnosti. Na ovo pitanje je pokušala da odgovori Tamara Skroza u kolektivnom portretu Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića naslovljenom „Iljf i Petrof nove srpske političke misli“. Ona je izabrala naizgled blago ironijsku formu portretisanja, pokušavajući da na prefinjeni način ponovi poznate političke, ideološke i lične diskvalifikacije, kojima su oni već mesecima izloženi u medijima i političkim krugovima tzv. Druge građanske Srbije. Autorka ovog teksta kaže da njih odlikuju burne polemike, prejake reči, čudne stilske figure i mini skandali.

Portretisani politički analitičari u svojim tekstovima nastoje da održe što razložniji način govora, koji neće biti opterećen ličnim diskvalifikacijama i ideološkim podmetanjima. Nasuprot tome, oni su ti koji su izloženi najgrubljim napadima. Ali budući da ove uvrede dolaze iz redova tzv. Druge Srbije, onda se radi o prihvatljivim nestašlucima. Čini se da je publika (bar ona uticajnija) pre svega reagovala na jake reči i teze, kojih je s vremenom bilo sve više, navodi Tamara Skroza. Ne sećam se da je uticajna publika svojevremeno reagovala na stilske figure Petra Lukovića, a nije to učinila ni redakcija Vremena.  

Tamara Skroza s pravom ističe da postoje različite teorije o njihovom uspehu i da je javna delatnost i polemika koju vode najbolji pokazatelj koliko je ovde visok zid između ideološki suprotstavljenih strana. Međutim, autorka ovog kolektivnog portreta nije našla za shodno da nam otkrije kako se stvara taj visoki zid fatalnih ideoloških podela. Njega sigurno ne stvara redakcija NSPM-a jer se u njoj objavljuju različita i često suprotstavljena mišljenja i svaka polemika se daje u celini, što svakako nije slučaj sa medijima u kojima prevagu imaju predstavnici građanske i liberalno demokratske Srbije. Oni više deluju kao sektaški zatvoreni ideološki i politički krugovi, u kojima se mogu čuti samo monolozi istomišljenika, a upravo oni se neprestano pozivaju na toleranciju, dijalog i slobodu mišljenja i govora.

Vreme je u nekoliko slučajeva uspelo da izađe iz ove zabetonirane pozicije, inicirajući nekoliko veoma značajnih polemika. Pri tome predstavnici NSPM-a nikada nisu prikrivali činjenicu da je jedno vreme ovaj časopis izlazio uz pomoć redakcije Vremena.

U čemu je tajna uticaja Nove srpske političke misli? Pre svega u otvorenosti uređivačke politike, nastojanju da se postigne što veća objektivnost u analizi političkih događaja i političkih aktera, bavljenje što raznovrsnijim temama, spremnost na dijalog i iznad svega pokušaj da se revitalizuje naša demokratska tradicija i osnaži borba za srpski nacionalni identitet i srpski nacionalni i državni interes. Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović, ali i ostali mnogobrojni saradnici NSPM-a, ne mogu se tako lako svrstati u kategoriju srpskih nacionalista, koji su ogoljenom političkom instrumentalizacijom nacionalnog pitanja radikalizovali srpsko pitanje. Tu nastaju nevolje za ideologe Druge Srbije jer se radi o obrazovanim tumačima srpskog nacionalnog interesa, autorima koji se ne mogu tek tako politikantski diskreditovati, osim na prizeman ideološki način. Pri tome se poseže i za ličnim diskvalifikacijama. U tome se krije odgovor zašto su baš njih dvojica personifikacija političkih analitičara i zašto se baš oko njih diže tolika buka. 

Jedan od presudnijih razloga je i to što su pokretali najosetljivija pitanja demokratije i nacionalnog interesa i identiteta uz uporno podsećanje na potrebu poštovanja pravila političkog života i demokratske procedure. Njihov najveći greh je u tome što pokušavaju da što objektivnije analiziraju položaj i ulogu srpskog naroda. Ni sâm se ponekad ne slažem sa njihovim stavovima, ali njima se ne može odreći da su veoma zaslužni za to što je politička analiza izborila svoje mesto u našem političkom životu.

Tamara Skroza je u “portretisanju” Slobodana Antonića posebnu pažnju posvetila njegovom tekstu “Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji” i ona pri tome govori o njegovoj strasti prema problemu “misionarske inteligencije”. Očigledno je da su se svojevremeno liberalno građanski politički i medijski krugovi prepoznali u ovom njegovom tekstu i da Slobodanu Antoniću nisu nikada oprostili što se usudio da na veoma lucidan i analitičan način pokaže šta su glavna stremljenja ove misionarske inteligencije, koja gaji specifičan prezir prema zaostalom, nacionalno i klerikalno zatucanom srpskom narodu, koji ne želi da uz pomoć građanskih misionara bude uteran u moderni evropski svet. 

Upravo zbog ovog uvida u prirodu naše građanske političke grupacije Slobodan Antonić je postao predmet stalnih političkih napada. Nedavno je i Biljana Srbljanović dala doprinos ovim napadima. “Uz najbolju volju, ne mogu da pronađem šta je Slobodan Antonić mislio i radio. U njegovoj oskudnoj bibliografiji vidim da je devedesetih uspeo da napiše samo dve knjige, od čega je jedna njegova magistarska teza. To mu je verovatno oduzelo veoma mnogo vremena, pa je za priliku da se nametne kao ‘politički analitičar’ ovaj nastavnik morao da sačeka Koštuničino vreme. Sloba sa Filozofskog samo je prošle nedelje na meni zaradio neku hiljadu evra, objavljujući svoju prastaru književnu kritiku mog bloga. Slobodan Antonić je zato prava elita. I njegove kolege – Vukadinović, Vulin, Bobić-Mojsilović, J. Vučićević, Žarković, Tinska, Tijanić, Liht. To su opinion mejkeri, uticajni društveni faktori, uspešni poslovni ljudi koji dobro žive od svog rada. Nisu jedini, ni najvažniji, naravno, samo su slikovit primer medijske elite u službi one prave, one koja vlada.”

Ovo je još jedan primer obračuna sa ljudima koji imaju drugačije mišljenje, ali to su verovatno po Tamari Skrozi lepršave stilske figure kojima se služe baršunasti građanski bojovnici. Njima je unapred sve oprošteno, oni su sebi izborili ekskluzivno pravo na govor koji ih ne obavezuje na objektivnost i razložnost.

Tamara Skroza je u svom tekstu podlegla još jednoj političkoj manipulaciji kada govori o borbi NSPM-a protiv NVO sektora jer se nekoliko u našoj javnosti neumereno politički eksponiranih “elitnih” parapolitičkih nevladinih organizacija, koje se ekskluzivno bave zaštitom (uglavnom selektivnom) ljudskih prava i suočavanjem sa prošlošću, ne mogu označavati kao nevladin sektor, budući da je reč o političkoj zloupotrebi. I NSPM je organizovana kao udruženje građana i ona je sastavni deo nevladinog sektora, kao i hiljade drugih organizacija, koje obavljaju izuzetno značajne društvene poslove.

U ovom kolektivnom portretisanju Tamara Skroza kao da je imala malo više tolerancije za Đorđa Vukadinovića jer je on po njenom tumačenju stradao i kao kolateralna šteta Antonićevih istupa. Autorka nalazi za njega čak i po neku reč razumevanja, tvrdeći kako je on bio smireniji, analitički hladnokrvniji, a uzdržavao se dugo od pesničkih slika. Uz ovaj nipodaštavajući odnos autorka ne propušta da navede da se i Đorđe Vukadinović takođe bavio analizom misionara i, što je još gore i neprihvatljivije, odbranom i političkom artikulacijom srpskih nacionalnih interesa, a čak je i toliko ideološki zabrazdio da je pokazao (nezamislivu i potpuno neprihvatljivu) evroskeptičnost, koja je narasla u otvoreno odupiranje ideji Evropske unije. To je zaista neoprostiv prestup i sva je prilika da će evroskeptici biti prikovani na stub srama jer dovode u pitanje univerzalnu dogmu naše “misionarske” građanske inteligencije. 

Ovo je svakako bilo dovoljno da Đorđe Vukadinović bude svrstan u najtvrdokornije analitičare DSS-ovske orijentacije. I tu jednom nametnutu ideološku stigmu, bez obzira na to koliko puta je dovodio u pitanje politiku Koštuničine vlade, teško da će moći da izbegne. Bez obzira na to što je napisao veliki broj tekstova u kojima se analizira naša teško dokučiva politička scena, dovoljno je izvući nekoliko rečenica i označiti čoveka kao mračnog nacionalistu i sledbenika DSS-a. Upravo je to pokušala da uradi Tamara Skroza, navodeći delove teksta Đorđa Vukadinovića koji je pisao nakon atentata na Zorana Đinđića, nastojeći da ga prikaže kao bezosećajnog politikanta, koji nema ni trunke saosećanja za tragičnu sudbinu ubijenog srpskog premijera. 

Ne moramo se slagati sa političkim ocenama Đorđa Vukadinovića o političkom delovanju Zorana Đinđića, ali on je takođe u tom tekstu pokrenuo i važno pitanje o skandaloznom kršenju ljudskih i političkih prava u Srbiji nakon atentata i uvođenja vanrednog stanja. On je takođe problematizovao i podršku koju je cvet dojučerašnje kritičke inteligencije, nezavisnih medija i “elitnih” nevladinih organizacija pružio ovoj suspenziji ljudskih prava, što je još jedan dokaz o kompleksnosti poštovanja ljudskih prava, koja se ne mogu i ne smeju politički instrumentalizovati jer se time dovodi u pitanje njihovo univerzalno važenje. Međutim, o toj instrumentalizaciji je pisao Đorđe Vukadinović, navodeći medijske brifinge u vladi, na kojima su disciplinovani naši mediji uz preporuku da se ne navode mišljenja prokazanih političkih analitičara.

Po Tamari Skrozi, Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović najviše uzburkavaju duhove kada nastupaju zajedno. Ona pominje polemiku sa Nebojšom Krstićem, savetnikom za medije predsednika Republike, o čvrstini patriotizma u Koštuničinom i Tadićevom okruženju. Ove suprotstavljene ocene o prirodi patriotizma prenele su se na lični teren, a Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović su po ko zna koji put optuženi da žele da budu glavni arbitri u prosuđivanju nečijeg patriotizma. I sama Tamara Skroza je navela citat koji potvrđuje stav autora o ovom pitanju: “Iz tih naših ukazivanja, međutim, ne proizilazi da mislimo kako je DS nepatriotska stranka. Tako nešto nikada nismo niti izrekli, niti napisali. A pogotovo to nije nekakav naš aksiom, kako nam prebacuje g. Krstić. Mi samo govorimo o razlikama u shvatanjima i delovanju koje postoje između stranaka i političara. Iz tih razlika, uostalom, i sastoji se politika, a zadatak političkog analitičara je da na nju ukaže. Uostalom, mi uopšte ne mislimo da bilo ko ima tapiju na patriotizam.”

Ova polemika nije bila početak otvorenog rata između ovog NSPM-ovog analitičarskog tandema i Tadićevog štaba, već je nastavak dugotrajne polemike o karakteru patriotizma i srpskog nacionalnog interesa i identiteta. Polemika sa Nebojšom Krstićem samo je jedna epizoda jer se polemika i danas odvija nesmanjenom žestinom, o čemu svedoči i ovaj tekst objavljen u Vremenu.

Tamara Skroza s pravom apostrofira značaj zajedničkog nastupa u odbrani NSPM-a u tekstu “Nevladine perjanice protiv NSPM”, objavljenom 1. septembra 2006. godine, jer se u tom tekstu mogu prepoznati suštinske tačke oko kojih se vodi ovaj ideološki i politički spor. Nisu Đorđe Vukadinović i Slobodan Antonić reagovali na navodne višemesečne napade, kako to kaže autorka teksta u Vremenu, već na hajku koja se vodila protiv NSPM-a. Oni su u tom tekstu predložili da se uporede fondovi kojima raspolažu “elitne” parapolitičke nevladine organizacije iz kojih i stižu najveći napadi na NSPM, razmotre njihovi stavovi o Koštunici, Tadiću, o objektivnosti i činjeničnoj zasnovanosti političke analize. Pri tome, oni su ukazali na gotovo nedostižni ideal političke analize: “Mada se trudimo da budemo objektivni, mi time ne navijamo za pojedine političare, već za Srbiju, za demokratiju i za univerzalne vrednosti.”

Istine radi, valja reći da se delovanje Nove srpske političke misli ne može svoditi na kolektivni portret njenih najistaknutijih poslenika, budući da je oko ovog časopisa i sajta okupljen veliki broj autora spremnih da deluju s ciljem da se u Srbiji održi kritički dijalog o najvažnijim društvenim pitanjima i stvori delatna javnost kao najsnažniji korektiv svake demokratske vlasti.

20. oktobar 2008. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner