Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Slave u Srba po Bori Ćosiću
Kulturna politika

Slave u Srba po Bori Ćosiću

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
subota, 02. februar 2008.

Ovih dana se u Srbiji obeležavanjem dana Svetog Save, školske slave, završava slavljenje naših velikih slava. Privodi se kraju onaj period u godini kada su Srbi ili gosti na slavama ili su domaćini. Slave su inače temeljni deo srpskog nacionalnog i hrišćanskog identiteta, jedno od glavnih obeležja društvene i istorijske tradicije. Srbi se po slavi poznaju i prepoznaju. One su deo moralnog ustrojstva i koda Srba, koji se često i zaklinju u svoju slavu.

Slave su pratile promene u našem društvu. Nekada su imale i protestno značenje, budući da smo živeli u političkom sistemu koji je bio prožet zvaničnom ateizacijom kao izrazom vere u ideologiju socijalizma. Nakon propasti socijalizma, slava je iznova zauzela mesto koje je imala u našem društvu i našoj tradiciji, i nastavila da bude svečani dan porodičnog okupljanja posvećen određenom svecu i kućnom zaštitniku.

Ovo su tek letimične napomene vezane za značaj koji se u našem narodu pridaje slavama. O ovom specifičnom, pre svega porodičnom i narodnom prazniku postoji obimna i ozbiljna naučna i prigodna literatura. Njenim društvenim i religijskim smislom bavili su se naši ugledni etnolozi, antropolozi, socijalni psiholozi i istoričari.

U oktobarsko-novembarskom broju Helsinške povelje u 2007. godini, časopisu Helsinškog odbora za ljudska prava, pisac Bora Ćosić poduhvatio se da u jednom berlinskom listu nemačkim čitaocima objasni kako stoji stvar sa tim slavama u Srba. Na tom mestu on navodi da je iz Srbije otišao davno, tako da može govoriti samo o onom što pamti. I šta Ćosić pripoveda svojim nemačkim prijateljima? On iznosi sećanje na jednog jurodivog starca koji je hodao Beogradom s malenim krstom u ruci i svakom prolazniku se unosio u lice šapućući: „Pokaj se, pokaj se! Dolazi strašni sud.“

Iz ovog sećanja na starca koga su svi smatrali poluludim Ćosić dolazi do epohalne spoznaje da ni tada, u Kraljevini jugoslovenskoj, Srbi nisu pokazivali strahopoštovanje prema Bogu ocu. Srbima je, smatra on, nedostajala bogobojažljivost. Za razliku od crkvenih praznika i povorki u Poljskoj i Hrvatskoj, uvek su ih više interesovali događaji za slavljeničkom trpezom. Lako se iz ovih reči Bore Ćosića moglo zaključiti (što on i čini) da su Srbi bili i ostali zapravo prikriveni pagani koje jedino interesuje slavljenička trpeza posvećena svecu, kućnom zaštitniku, kao u starom Rimu. Kod Srba, kao nepopravljivih pagana i varvara, izostaje bilo kakva duhovna ili sakralna dimenzija slave, već je ona prilika da se večito gladni najedu na tuđ račun. Ćosić u svom opisu ide korak dalje i upozorava nas na to da sa „nemačkim čitateljstvom treba biti precizan, tako, velim, u čast sopstvenih Lara i Penata, određenog datuma, u Srba, ako baš toga časa ne vodi se tamo neki suludi rat, organizuju se neviđene gozbe. Sećam se da se prethodno pojavljivao pop u skoro svakoj kući da poškropi zidove osvećenom vodicom. To se, po svoj prilici, događa i danas. I danas, verovatno, deca ovo posmatraju kao da je došao putujući mađioničar, samo što nikome od ukućana ne vadi poladinarac iz nosa. Neko vreme mrmljao je taj svećenik nerazumljive molitve, onda je popio svoju čašicu rakije i otišao doma.“

Eto tako u Ćosićevoj interpretaciji izgleda slava u Srba, kod kojih je ona, očigledno, predah od tamo nekog suludog ratovanja, pri čemu su nerazumljivo mrmljanje molitvi sveštenika, mađioničarski i iluzionistički trikovi, ispijanje rakije i neumerene gozbe sastavni deo proslave. Nema tu ničega svetog i uzvišenog jer Srbi, kao pagani, verovatno nisu ni sposobni da podignu pogled sa preobilnih trpeza i posvete se, bar na trenutak, nekoj duhovnoj aktivnosti.

Verovatno ovog pisca ne vredi podsećati na to da su Srbi krsnu slavu obeležavali u vreme najtežih ratnih događaja i sudbonosnih istorijskih iskušenja, i da je slava bila i ostala jedno od temeljnih društvenih i religijskih uporišta njihovog istorijskog opstanka. Zaista je neverovatno sa koliko nipodaštavanja, ironije i banalizacije pripoveda Ćosić. Međutim, ovo je tek početak, budući da vrhunac njegovog specifičnog rasizma i neobjektivnog prikazivanja tek sledi.

„Mislim da je ovo još uvek aktuelno: pred takve dane čitavo domaće životinjstvo zahvatila je panika, jer Srbi pred praznik kolju sve što stignu, kokoši, guske i ćurke, najviše prasad, sve po toj zemlji u jedan mah skiči i grokće, a krv nevinih životinja lije se po tržnicama gde se ovo često obavlja, nema milosti za naše životinjske sugrađane. Sećam se i oglasa u novinama 'Koljemo po kućama'. To znači da bi vam posebni ljudi mogli doći doma da zakolju šta je već potrebno. Znam da svakako i danas, kao i pre, ima u to vreme pometnje u saobraćaju; po tramvajima svakako još uvek gaču guske koje gospođe nose sa Kalenićeve pijace, iz automobila verujem i sada vire praseće glave, čija je ucveljena rodbina ostala je negde u Kumodražu, svu ovu zverad očekuje vitlejemski pokolj u predvečerje nečije slave.“

U ovakvoj zaista uvredljivoj „pripovedačkoj“ interpretaciji Srbi su predstavljeni kao nemilosrdni koljači, koji pred praznik tamane sve što stignu od životinjskog sveta. Ćosić se očigledno decenijama nije prošetao beogradskim ulicama ili provozao tramvajima, budući da su u njegovom doživljaju našeg grada još prisutne slike koje se mogu videti samo na starim požutelim razglednicama. Za njega su Srbi pre svega zaostalo pagansko krdo, večito željno klanja i ratova, kome slave dođu kao usputna zabava.

Ovakav način govora sasvim se uklapa u poznati niz predrasuda o paganskim i necivilizovanim Srbima. Međutim, ni to nije kraj ovom specifičnom ruženju srpskog naroda. Ćosićevo pripovedanje se nastavlja u istom posunovraćenom tonu, uz još izoštreniju karakterizaciju srpskog naroda.

„Znamo kako izgleda prizor sa Brojgelove slike ‘Zemlja Dembelija': svi leže po zemlji nakon neljudskog ždranja i hrču. Posle ovog neminovno je da ljudi budu u lakom mamurluku sledećih dana, samo, to je takođe stanje, inače vrlo poznato u moga naroda, nedovoljne otrežnjenosti. Srbi su i u skupnu zemlju Jugoslovena, koja je danas prošlost, uveli najpre svoju opštu neumerenost, a onda posebno, onaj duh dugotrajnog praznovanja; sastaviti više neradnih dana u zemlji, ionako niske produktivnosti, bilo je skoro suludo, ali je ljudima godilo.“

Ovako srpski narod prikazuje jedan od uglednijih i nedodirljivih glasova Druge Srbije, koja je sebi dodelila misionarsku ulogu da upristoji, civilizuje i konačno modernizuje Srbe, koji su i dalje verni paganskom i varvarskom slavljenju kućnih zaštitnika i svetaca. Pisanje je uvek beg od banalnosti, njena temeljena negacija, prevazilaženje opštih mesta, razgradnja predrasuda i ideoloških zabluda. Ako pisac izneveri ovo izuzetno poslanje, on postaje banalni ideolog, neobjektivni propagator i nemoćni denuncijant.

Bora Ćosić nam je ovakvim tekstom demonstrirao kako se oblikuju predrasude o jednom narodu. Još jednom se pokazalo da je Marija Todorova bila u pravu. Mi zapravo prihvatamo stereotipe o našem narodu koje smo sami stvorili, a onda ih kasnije prihvatamo i usvajamo iz tuđih izvora kao da su uvek postojale.

30. januar 2008. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner