Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Američke škole srpskih lidera
Kulturna politika

Američke škole srpskih lidera

PDF Štampa El. pošta
Veljko Đurić Mišina   
nedelja, 09. decembar 2012.

U Sjedinjenim Američkim Državama postoji bezbroj fondacija stvorenih iz raznih razloga. Jedna od njih je i Fulbrajtova. Ustanovljena je 1946. godine, ime je dobila po Vilijamu Fulbrajtu, nekadašnjem senatoru američke države Arkanzas. Danas je ona jedna od najpoznatijih i najpopularnijih fondacija, jer je bogata programima koje finansira američka vlada. Jedan od tih programa jeste razmena predavača i naučnih istraživača između Sjedinjenih Američkih Država i univerzitetskih centara širom sveta.

Fulbrajtov program podržava i razmenu u oblasti obrazovanja u cilju jačanja razumevanja i komunikacije između Sjedinjenih Američkih Država i više od 140 država. Program predstavlja efektivnu i prestižnu formu javne diplomatije. Više od 225.000 muškaraca i žena je unapredilo svoje profesionalne karijere. Istovremeno, u američkim kampovima gostovali su neki od najvećih svetskih intelektualaca.

Strani studenti apliciraju za Fulbrajtov program preko specijalnih komisija ili posredstvom američke ambasade u svojim zemljama. Akademske programe svake godine pohađa više od 1.300 novih polaznika iz inostranstva. Institut za internacionalne studije organizuje raspored i superviziju za sve dobitnike stipendija tokom boravka u SAD.

Mnogi fulbrajtovci su mladi profesionalci koji se vraćaju na odgovorne pozicije u svoje zemlje. Najčešće su uključeni u izgradnju državnih institucija i raznih vladinih servisa.

U Jugoslaviji (Srbiji) je ta obrazovna saradnja počela 9. novembra 1964. godine. Osnovni uslov bila je doktorska disertacija iz oblasti društvenih nauka, ekonomije i prava. Odabir kandidata koji će steći pravo na 10 meseci predavačkog ili istraživačkog rada na nekom od univerziteta u SAD zavisio je od komisija, od kojih je jedna pri ambasadi SAD u Beogradu a druga u Vašingtonu.

Preko Fulbrajta do vrha

Šta je zajedničko u životopisu Biljane Plavšić, Veljka Kadijevića, Slobodana Miloševića, Vesne Pešić, Vojislava Šešelja, Milana St. Protića, Vuka Jeremića? Koja istovetna karakteristika može povezati to šareno društvo? Odgovor je prost: svi su bili američki đaci!

Bezmalo cela srpska politička, kulturna i naučna elita koja maršira javnom scenom u poslednjih dvadesetak godina boravila je u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i drugim zemljama Zapada na raznim specijalizacijama, studijskim usavršavanjima, stručnim istraživanjima, seminarima, kursevima, simpozijumima... U SAD se školovao ili doškolovavao najveći broj ličnosti koje su u poslednjoj deceniji sačinjavale srpsko rukovodstvo. I, što je najzanimljivije, najkrupnije „zverke“, optužene za ratne zločine, ljudi koji su na meti američke vlade i kontrolisanih institucija (NATO, SFOR, Haški tribunal) bili su američki studenti, stipendisti ili kursisti.

Slobodan Milošević i drugovi

(Naredni podaci su navedeni iz zbornika „Ko je ko u Srbiji“.)

Čovek koji je komandovao najvećom silom, Jugoslovenskom narodnom armijom, u ključnom periodu, dok se zemlja raspadala, general Veljko Kadijević, bio je učenik najelitnije američke vojne akademije Vest point. Slobodan Milošević je boravio u SAD oko 60 puta i to samo do 1983. godine, pre svog političkog uspona koji počinje 1984. godine. Međutim, malo se zna da je i on koristio široke mogućnosti američkog obrazovnog sistema.

Milošević je, pre svog uzleta, često boravio u SAD kao bankarski stručnjak, odnosno kao direktor Beogradske banke. Međutim, obično se prećutkuje da je tamo dopunjavao svoje iskustvo partijskog aparatčika. U Americi je pohađao seminare za upravljanje ljudima. Ili, preciznije, „hjuman menadžment“ kurseve.

Barjaktari režima čiji je čelnik bio Milošević, „patriote“ koje su učile Srbe da je Zapad zlo, a SAD srpski neprijatelj, usavršavali su svoja znanja, uglavnom, u Americi. Ideolog koji je utemeljio Socijalističku partiju Srbije, ubeđeni levičar, akademik Mihailo Marković bio je u Londonu od 1953. do 1954. gde je i doktorirao 1956, studijski je boravio u SAD od 1961. do 1962, a 1976. godine bio na specijalizaciji; bio je gostujući profesor američkog Pensilvanijskog univerziteta od 1972. do 1992. Bio je član Evropske akademije nauka i umetnosti i Međunarodnog filozofskog instituta u Parizu.

Profesor Budimir Košutić, nekadašnji potpredsednik Vlade Srbije i Miloševićev poverenik za Republiku Srpsku Krajinu, boravio je na studijskim istraživanjima na Univerzitetu u Londonu i En Arboru u SAD, kao i na Slobodnom univerzitetu u Berlinu.

O američkom obrazovanju i karijerama Milana Panića i Dragoslava Avramovića, dvojice ljudi s kojima je Milošević paktirao u svojim zaokretima, ne treba trošiti mnogo reči.

U životopisu Hadži Dragana Antića, glodura i direktora Politike u vreme vladavine Slobodana Miloševića, stoji da je bio na studijskom boravku u SAD kao stipendista američke vlade.

(Dvojica bliskih Miloševićevih saradnika školovali su se u Evropi: ustavotvorac i zakonodavac profesor Ratko Marković specijalizovao je svoja znanja u Holandiji 1971, Zapadnoj Nemačkoj i Belgiji 1972. i Italiji 1989. godine, gde je bio na usavršavanju. Miloševićev kadrovik akademik Kosta Mihailović je tokom 1972. boravio na jednom instititu u Hagu.)

Originalna, autentična i verodostojna arhivska građa o školovanju srpske inteligencije u inostranstvu je prilično šuplja. Iz prostog razloga: sva građa koja je starosti do trideset godina je pod embargom. Za istoričare ili druge istraživače to je zabranjena zona u kojoj oni nemaju pristupa. Šta je tajnovito u tim fasciklama?

Od Vesne do Biljane

U godinama posle Drugog svetskog rata najviše jugoslovenskih studenata odlazilo je u Francusku. Tako je već 1945. godine u Pariz stigla prva grupa od 125 brucoša, a među njima i nekadašnji predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti Dušan Kanazir. Od te grupe 22 studenta imala su obaveštajne zadatke. U Jugoslaviju se vratilo 25 pet studenata. Ostali su se nastanili u Francuskoj, kao politički emigranti ili zbog ljubavnih i bračnih razloga.

Masovniji odlazak jugoslovenskih, titoističkih intelektualaca (znači i srpskih) u SAD počinje šezdesetih godina prošlog veka. Saradnja SFRJ i SAD tekla je preko Komisije za prosvetnu razmenu i saradnju Jugoslavije i SAD, a koja je bila odeljenje Saveznog zavoda za međunarodnu, naučnu, prosvetnu, kulturnu i tehničku saradnju (JUZAMS). Taj zavod je rasformiran i njegova dokumentacija nalazi se u Arhivu Jugoslavije. Ako biste poželeli da pogledate sačuvanu građu, kazali bi vam da možete dobiti samo ono što je nastalo pre više od 30 godina pravdajući zabranu zakonom o korišćenju arhivske građe. Nedostupnost građe ima za posledicu da je veoma teško utvrditi koliko je Srba bilo u Fulbrajtovim „školama“.

Pregledom dostupne građe da se uočiti da je pomenuta Komisija za prosvetnu saradnju Jugoslavije i SAD imala i interni, nezvanični podnaslov – Fulbrajtov program. Naime, reč je o stipendistima Fulbrajtove fondacije. Njihova imena i dosijei o školovanju, međutim, još su u domenu državne tajne!

Mnogim dobitnicima Fulbrajtove stipendije je to jedini način da odu u SAD i tamo se zaposle, jer američka vlada pomaže pri dobijanju vize, plaća smeštaj, ishranu i obezbeđuje ostale neophodne uslove za naučni rad. U nekim programima se plaća čak i boravak najuže porodice stipendiste. Tako se, prema procenama Centra za studije u Americi, na osnovu Fulbrajtove stipendije danas u SAD nalazi oko 2.000 državljana Srbije. Od njih se polovina nije vratila u zemlju po završetku programa.

Fulbrajtovi stipendisti su bili, na primer, Latinka Perović i Špiro Galović, visoko pozicionirani u Savezu komunista Srbije, Vesna Pešić, pozicionirana u „drugoj Srbiji“ i Biljana Plavšić, predsednca Srpske.

Zna se da je svake godine JUZAMS dostavljao Fulbrajtovoj fondaciji naše potrebe. Selekciju je obavljao kadrovski aparat Partije. Služba državne bezbednosti je davala saglasnost za svakog pojedinačno, ali nije imala pravo da stopira predloge. S druge strane, Amerikanci su insistirali da to budu mladi stručnjaci koji su već u aparatu vlasti ili na nekoj uticajnoj poziciji, u lobiju, kako bi to rekli u SAD.

Tvrdnju da Amerikanci vole da podučavaju one čija karijera obećava (ili ovi napreduju baš zahvaljujući tom podučavanju?) potvrđuju i dva identična primera.

Do početka devedesetih godina prošlog veka jugoslovenski ambasador u SAD bio je Živorad Kovačević. Pre toga, taj visoki funkcioner Saveza komunista Srbije bio je predsednik Skupštine grada Beograda. U međuvremenu, proveo je godinu dana u Americi na specijalizaciji u Kisindžerovom institutu. (Posle uvođenja višestranačja u Srbiji, bio je perjanica „druge Srbije“.)

Milan St. Protić otišao je sa mesta gradonačelnika Beograda u Ameriku na mesto ambasadora Savezne Republike Jugoslavije u Vašingtonu. I Protić je prethodno imao svoju američku školsku epizodu. On je doktorirao na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari, a na studijskim istraživanjima bio je i u Parizu kao stipendista francuske vlade. (Ima tvrdnji da je na zahtev Amerikanaca opozvan iz Vašingtona.)

Đak Zapada bio je i Vojislav Šešelj. On je boravio na studijskim usavršavanjima na univerzitetima u Manhajmu (1975) i Grajsfsfaldu (1977), ali i na američkom Mičigenskom univerzitetu (Asocijacija državnih koledža Velike doline, 1978). On je inače jedini američki školarac koji je javno i jasno govorio o svojim iskustvima na doškolovavanju naglašavajući da su ga, odmah po dolasku u Ameriku, pokušale da vrbuju obaveštajne službe.

Studijski boravak u okvirima Fulbrajtove fondacije može da se okarakteriše i kao ciljno usmeravanje, projektovanje ljudi i „snimanje“ stipendista od kojih se očekuje da u svojoj zemlji, jednog dana, budu u samom vrhu, u eliti, na mestima gde se donose značajne odluke.

Na primer, oko 95% profesora Fakulteta političkih nauka (proizišlog iz nekadašnje visoke škole Saveza komunista Jugoslavije) u Beogradu bilo je u SAD po posebnim programima, na kursevima i seminarima... A oni su ovde školovali i školuju stotine i stotine novinara, diplomata, politikologa. A neki su ovih godina bili i ambasadori!

Podatak o Fakultetu političkih nauka postaje još interesantniji u svetlosti drugih činjenica o toj instituciji. Naime, poznato je da je grupa profesora Fakulteta političkih nauka (Vladimir Štambuk, Nebojša Maljković, Danilo Ž. Marković, Radoš Smiljković...) bila udarna snaga levice (JUL-a) i da je, od sedamdesetih godina prošlog veka, Služba državne bezbednosti regrutovala svoj podmladak baš na tom fakultetu. Jedan od njih, Jovica Stanišić postao je načelnik Resora državne bezbednosti.

O vrbovanju tokom boravka u Americi govorio je svojevremeno i književnik Momčilo Selić, koji je i sam učestvovao na jednom od tih blic-kurseva u okviru Rokford instituta. On je tvrdio da se to radi na mnogo svileniji način nego što se obično misli. Na tim simpozijumima i kursevima reč je o takozvanom „pametnom usmeravanju“, o programiranju „ljudskog materijala“. Obično se za takvu seansu, koja traje od deset do petnaest dana, izabere izolovano mesto, neka brvnara u planini ili vila na jezeru. Ciljevi organizatora su dalekosežni i tu nije reč o prostom mobilisanju obaveštajaca ili agenata. To je studiozna projekcija u kojoj „pitomac“ kupuje navike, običaje, stil odevanja, način života zemlje domaćina.

Mirjana Bobić Mojsilović je jedini fulbrajtovac koji je javno kazao da nije prihvatio „nauku“ koja je nuđena tokom studijskog boravka u Americi.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner