Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Šta nam rade Britanci?
Kuda ide Srbija

Šta nam rade Britanci?

PDF Štampa El. pošta
Veljko Đurić Mišina   
petak, 22. jul 2011.
Bliska istorija nas je naučila da dobro zapamtimo kada naš predsednik razgovara sa Britancima i Amerima. Naravno, ne po dobru već po nekoj uceni, diktatu ili zahtevu koja se mora izvršiti. To nije ništa novo, jer starija istorija pokazuje da je toga bilo i ranije. Stoga da se malo podsetimo:

Pre pet-šest godina u beogradskoj štampi objavljeno je nekoliko tekstova sa bezbroj činjenica o britanskim obaveštajcima u Srbiji i njihovom delovanju, čija delatnost nije nimalo naivna. Doduše, ni povoljna po Srbiju.

Velika Britanija je sila koja je svoju spoljnu politiku podredila svojim imperijalnim interesima. Pri tom nije birala sredstva. Naravno, da se u toj zoni nalazila i Srbija.

Treba znati da Britanci „rade“ na ovim prostorima gotovo više od vek i po. Po nekim istoričarima, knez Miloš Obrenović hteo je da otera prvog britanskog poslanika iz Srbije jer je svojim delima rovario i stvarao smutnju.

Britanska politika prema Srbima krajem 19. veka rukovodila se višim ciljevima, što je značilo da im je Turska važnija. To se najbolje videlo kroz rešavanje takozvanog Istočnog pitanja. Britanci su bili protiv Srbije na Berlinskom kongresu 1878. godine, dok su Nemci podržali nastojanja Srbije da stekne nezavisnost.

Na početku 20. veka Velika Britanija je, posle ubistva kraljevskog para Obrenović 1903. godine, nagrdila Srbiju. Kao da su se njihove dinastije menjale bez krvi!

U jeku Prvog svetskog rata, Velika Britanija je, zajedno sa Francuskom, 1915. u Londonu organizovala tajnu konferenciju u pokušaju da privoli Italiju da im se pridruži protiv Austro-Ugarske i Nemačke. Italiji su tom prilikom nudili delove Austro-Ugarske, tj. Istočni Jadran i Dalmaciju. Srbiji su nagoveštavali moguće proširenje do granica sa tom Italijom. Kasnije je takva Srbija nazvana Velika Srbija. Taj naziv je toliko ozloglašen da će proći još mnogo vode Savom i Dunavom, a da se nećemo oprati od toga.

Po sačuvanim dokumentima srbijanskih diplomata iz vremena boravka Beogradske bogoslovije u Engleskoj posle austrougarsko-bugarske okupacije Kraljevine Srbije 1915-1918. godine, vidi se da su engleske (obaveštajne) službe saletale pojedine profesore. Tako se vidi da su rovarile odnose jeromonaha Josifa Cvijovića i Nikolaja Velimirovića. Već tada zadobili su kod profesora Nikolaja simpatije i znalački ih u kasnijim događajima (zlo)upotrebili. Nije samo Nikolaj slušao Engleze. Slušao ih je i patrijarh Gavrilo Dožić. I to iskazao poslednje nedelje marta 1941. godine! Britanci su mu se „odužili“ 1945. godine, patrijarh je došao u London radi krštenja sina kralja Petra II Karađorđevića, i proterali ga posle nedelju dana. Patrijarhova viza važila je samo toliko!

Velika Britanija imala je znatnog udela u pripremanju južnoslovenske države proglašene 1. decembra 1918. godine. Ta država bila je brana od širenja boljševičke svetske revolucije. U toj državi više su obraćali pažnju na Hrvate i Zagreb nego na Srbe i Beograd. To je kulminiralo avgusta 1939. pritiskom na kneza Pavla Karađorđevića da stvori Banovinu Hrvatsku.

Britanci su imali znatnog udela u pripremanju vojnog puča 26/27. marta 1941. Naime, trebalo im je odvraćanje Nemaca od ratišta na zapadu i otvaranje drugog fronta. Vojni udar platili su funtama koje su dali političkim organizacijama i pojedincima. Nemačka je napala Jugoslaviju, a Srbi su rat platili stotinama hiljada života.

Britanci su, uz obilatu pomoć svojih saradnika u Jugoslaviji, internirali bivšeg predsednika vlade Milana Stojadinovića i kneza Pavla Karađorđevića kako im ne bi remetili planove.

Jugoslovensku kraljevsku vladu, kao i još nekoliko sličnih iz država koje su Nemci pokorili, dočekali su u Londonu. Tako su ih lako kontrolisali. Ako bi im neki kralj pravio probleme, onda bi ga lako smirili. Tako su jugoslovenskog kralja Petra II Karađorđevića oženili i smirili. U međuvremenu, otkazali su svaku pomoć generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću, a priklonili se maršalu Josipu Brozu Titu. A Broza su pomogli i kada su primorali kralja da 29. januara 1945. prenese svoje kraljevske prerogative na namesnike (što se može tumačiti i kao abdikacija).

Britanci su svoje gostoprimstvo prema proteranim krunskim glavama kasnije dobro iskoristili. Doduše, čekali su 50 godina. Naime, pre dvadesetak godina iz Londona su stizale preporuke da se u Tiranu vrati albanski, u Rumuniju rumunski, u Srbiju jugoslovenski pretedenti na ugašene prestole. Bugarska je bila izuzetak, pa je car Simeon postao predsednik vlade. (Treba se setiti da su pripadnici Demokratske stranke iz Beograda 1990. odlazili u London, kako bi kraljeviću Tomislavu Karađorđeviću predložili da se kandiduje za predsednika Srbije).

Po tvrđenju hrvatskih istoričara, Britanci su planirali da, zajedno sa Sovjetima, septembra 1944. godine u Vršcu organizuju sastanak Josipa Broza, partizanskog vrhovnog komandanta, Ante Pavelića, ustaškog poglavnika i Ivana Šubašića, predsednika jugoslovenske kraljevske vlade. Plan, međutim, nije uspeo jer nije došao Pavelić!

Britanski publicisti i novinari već godinama tvrde kako su Anglo-Amerikanci 5. oktobra 2000. izveli državni udar i doveli svoje poslušne kvislinge. (Videti: Neil Clark, Belgrade Quisling, The Gardian, 14. mart 2003.) Po svemu sudeći, poslušnici nisu do kraja odradili planirani posao, pa su u Beograd iz Vašingtona i Londona stigli još neki specijalisti. Javna je tajna da su raznorazni stručnjaci preplavili institucije sistema Srbije. Ima indicija da su ovi stručnjaci savetnici u vrhovima Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva vojske.

O nekim aktivnostima Angloamerikanaca od 1991. do 1999. godine protiv Srba drugom prilikom.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner