Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > „Destruktivni“ srpski nacionalizam
Kuda ide Srbija

„Destruktivni“ srpski nacionalizam

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
nedelja, 03. januar 2010.
Da jedan od najčuvenijih srpskih slogana: Samo sloga Srbina spasava, niko odavno ne poštuje – svako zna, ali podele među Srbima su sada toliko uzele maha da se nikada, kao do sada, u celokupnoj srpskoj istoriji nije govorilo o dve Srbije, od kojih je jedna nacionalistička i nazadna, a druga moderna i napredna…

Moramo da postavimo pitanje: zar nam novi statut Vojvodine i predstojeća regionalizacija Srbije koja se odnosi na to da bi naša država trebalo da ima čak sedam glavnih gradova, nije dovoljna, već ionako previše podeljenu Srbiju delimo još i na onu nazadnu, nacionalističku i onu naprednu i progresivnu evropejsku?

Brojne nevladine organizacije i mnogi nevladini odbori, bez prestanka uspostavljaju demarkacionu liniju između pomenute nazadne, nacionalističke i progresivne, savremene Srbije, koja je tolerantna i evropejska. Kao što je gotovo uvek slučaj prilikom osetljivih pitanja, tako i sada u vezi ovog, postoje brojne terminološke nejasnoće. Ali, da li je samo u pitanju semantički spor? Reklo bi se da nije, daleko od toga. U pitanju su sami vitalni nacionalni interesi Srbije, a u igri su, kao i uvek, upleteni različiti faktori koji kroje našu sudbinu. Najveći problem je u tome što će se uvek naći neko ko će biti voljan da ispunjava svačije interese, samo ne interese svog naroda. Kada su u pitanju pomenute organizacije, vrlo lako se možemo uveriti u istinitost ovih tvrdnji. Ali hajde da se, za sada, samo zadržimo na aspektu terminologije i jezika.

Naime, sam termin “nacionalizam”, kao i iz njega izvedeni ostali gramatički oblici, dobio je tokom devedesetih godina prošlog veka jedno pežorativno značenje, koje je postalo toliko omraženo na ovim prostorima. Još uvek su aktuelne optužbe na račun Miloševićevog režima da je pokušavao da stvori “veliku Srbiju.” Sada je ta ideja dobila sasvim drugu formu u rečniku nevladinih organizacija, tako da je postala neka vrsta anateme i gnušanja prema svemu što predstavlja Srpstvo. O čemu se tu zapravo radi?

Kao prvo, ono što najviše čudi je da se negde, prilikom svega toga, izgubio i zaboravio smisao termina šovinizam. Niko ga više i ne pominje, što je dovelo do identifikacije značenja termina šovinizam i nacionalizam. Ovde moramo da objasnimo etimologiju ova dva termina, kako bismo mogli da jasno uspostavimo semantičku granicu…

Hajde, najpre, da za sve one neupućene, koji šovinizam identifikuju sa nacionalizmom, i koji zato što nisu “upućeni u materiju”, pogrešno smatraju da termin“nacionalizam” označava nešto nazadno, primitivno i degradirajuće, pojasnimo značenja odgovarajućih termina…

Termin nacionalizam, dakle, podrazumeva pozitivna osećanja koja su usmerena prema svojoj naciji i veličanju njene istorije i kulture… Pozitivna nacionalna osećanja predstavljaju stanje svesti koje je, na neki način, najprirodnije, jer podrazumeva konstituisanje i formiranje identiteta i ličnosti svake zrele osobe.

Sada ćemo postaviti pitanje svim naprednim Srbima, iz već pomenutih organizacija, koji smatraju da je nacionalizam nešto sasvim primitivno, šta žele da postignu tim svojim klasifikacijama? Svako može videti da se time ne postiže ništa osim degradiranja sopstvenog identiteta. Naravno, takvim ljudima nedostaje elementarno osećanje nacionalne pripadnosti. Ali zašto bi nas to čudilo kada se njihovi interesi ne poklapaju sa srpskim nacionalnim interesima, i ne samo to, već svojom aktivnošću takve ličnosti samo podrivaju sve napore za očuvanje srpskog identiteta. Problem počiva u glavama i u svesti ljudi koji bez srama mogu da govore kako je osećanje nacionalne pripadnosti nešto što je nazadno i primitivno. U svakom slučaju, oni takvim svojim stavovima umnogome idu na ruku svim pravim šovinistima i neprijateljima Srbije.

Svakako da i među Srbima ima šovinista, koji a priori mrze druge nacije, ali takvi pojedinci jesu samo produkt jednog vremena koga su obeležili krvavi sukobi na prostorima bivše Jugoslavije. Pravi i najveći šovinisti bili su lideri i političari koji su bili odgovorni za raspad jedne zemlje kao i svi oni koji su učestvovali u užasnim ratnim zločinima i to sve u ime tobožnjih nacionalnih ideja.

Sada bi bio pravi trenutak da se pozabavimo značenjem termina šovinista. Samo ime termina je francuskog porekla, naime ovaj pojam je dobio ime po Napoleonovom vojniku Nikoli Šovenu (Nikolas Chauvin) koji je bio poznat po svojoj slepoj odanosti Napoleonu. Slepa odanost i bespogovorna pokornost vođi zajednička je i nacionalsocijalizmu kao i fašizmu. Šovinizam kao svoju suštinsku odliku podrazumeva netrpeljivost i mržnju prema drugim nacijama koja je inicirana i vođena političkim idejama. Šovinizmom se najlakše manipuliše, a u ime navodnih nacionalističkih osećanja počinjeni su najstravičniji zločini…

Da vidimo ko sve stoji iza pomenutih klasifikacija. Da pomenemo samo pojedince poput Nataše Kandić ili Sonje Biserko, a svakako ne treba zaboraviti ni Nenada Čanka, koji povremeno ne zaboravi da izgovori neku kritiku na račun srbo-četničke nacionalističke Srbije koja je zadojena idejom velikosrpstva. Tako tipično. Zaista, svi oni koji tako govore, uporno zaboravljaju da time i sami postaju šovinisti, upravo zbog toga što agresivnost i mržnja ne moraju nužno biti usmerene samo protiv drugih nacija i pripadnika drugih veroispovesti, već i protiv samih grupacija ili slojeva stanovništava koji imaju sasvim drugu političku orijentaciju.

Želeti moderan život i saradnju sa svima, a istovremeno voleti svoju naciju i čuvati njene nacionalne interese, zaista jeste nešto najpozitivnije. Sada se svi oni koji zagovaraju progon tzv. druge zaostale Srbije moraju identifikovati sa šovinistima i to u pravom smislu te reči.

Naime, uloge žrtve i predatora se sada, u retoričkom smislu, na bizaran način menjaju. Besomučno napadanje svih nacionalističkih organizacija (bez pravdanja nasilja koje bez sumnje pojedinci čine u ime tzv. nacionalizma) jeste samo zamena teza. Uzmimo za primer toliko cenjena napredna i demokratska društva poput britanskog, francuskog ili američkog.

Kao prvo, Amerikance, koji drže zastavu svoje zemlje u sopstvenom dvorištu, nikome i ne pada na pamet da nazove nacionalistima. Naprotiv, takve osobe se klasifikuju kao rodoljubi i patriote. Šta tek reći za Britance koji se još uvek ponose svojim admiralom Nelsonom i žale za danima stare slave kada je britanska imperijalna mornarica, naročito posle uništenja i pobede nad španskom armadom važila kao neprikosnoveni gospodar svetskih mora. Koliko se Britanci ponose svojom zastavom i himnom, takođe ne treba gotovo ni pominjati… Francuzi koji se diče svojom razvijenom kulturom nisu prokazani kao pogubni i destruktivni nacionalisti. Da pomenemo i primer susedne Hrvatske gde se nacionalisti neprestano veličaju, bez obzira da li se njihove ideje mogu smatrati nacionalističkim ili šovinističkim.

Naime, i ovi drugi savremeni Srbi koji su pristalice globalizacije i gnušaju se svega što je “nazadno, retrogradno i primitivno” u Srbiji rizikuju da sami postanu šovinisti, koji se ne ustežu ni od najgorih uvreda. Naravno, mržnja je nešto što je apsolutno nedopustivo u odnosima među nacijama. Potrebno je kazniti sve počinioce zločina, za bilo koje ideje se oni zalagali, ali pod hitno je potrebno prestati i sa hajkom na sve ljude koji imaju pozitivne nacionalne ideje… Na kraju, da pomenemo jedno objašnjenje koje se može naći na internetu. U jednom širem smislu, svako posmatranje jedne grupacije ili sloja tako da se on vidi kao bolji i nadmoćniji od drugih. Tako šovinizam nije samo ekstremni nacionalizam, već i kulturni imperijalizam, a jedan od najpoznatijih primera je evropocentrizam.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner