Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Albanci i balkanski nacionalizmi
Kuda ide Srbija

Albanci i balkanski nacionalizmi

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
subota, 29. novembar 2014.

Povodom članka Nedžmedina Spahiua, Srbija pomogla Kosovu da izvozi nacionalizam u Albaniju

Pokušaj fudbalske utakmice između Srbije i Albanije i incidenti koji su je pratili komentarisani su na različite načine. Incident, zbog koga je meč prekinut, ima i jasne političke posledice – poseta albanskog premijera Edija Rame je u prvi mah odložena, a njena realizacija i dalje je upitna, a srpsko-albanski odnosi koji dugo ne privlače znatniju pažnju ponovo su postali medijski interesantni.

Među mnogobrojnim napisima o ovim dešavanjima posebno je interesantan Nedžmedina Spahiua, profesora političkih nauka iz Prištine. Spahiuov tekst je podjednako provokativan i lucidan, a njegov glavni argument prilično nekonvencionalan, pa verujem da zaslužuje poseban komentar. Centralni argument može da se svede na otprilike sledeće: incident na stadionu u Beogradu doprineo je da se problematični odnosi na liniji Beograd-Priština prenesu na liniju Beograd-Tirana tako što je incident razbuktao strasti inače indiferentne albanske javnosti. Centralna teza je da je specifičan oblik srpskog i kosovarskog (misli se na kosovske Albance) nacionalizma ovim incidentom indukovan i kod Albanaca u Albaniji, koji su inače potpuno neprijemčivi za ovakve ideologije.

Pre nego što pređem na analizu Spahiuove argumentacije moram da istaknem da nemam nameru da kritikujem njegovo sagledavanje trenutne političke situacije u Albaniji ili međualbanskih odnosa. Te teme slabo poznajem i ne sumnjam da Spahiu može o njima da kompetentnije piše od srpskih autora. Ipak, Spahiu zasniva svoje tvrdnje na analizi, po mom mišljenju vrlo površnoj i tendencioznoj, nekih istorijskih tokova koji treba da pokažu da u političkom razvoju Albanaca iz Albanije i onih sa Kosova i Metohije postoje snažna razmimoilaženja koja određuju tip preovlađujuće nacionalne ideologije kod jednih i kod drugih. Ako se njegovi zaključci zasnivaju na ovim istorijskim argumentima, oni su u najmanju ruku vrlo problematični. Verujem da ne samo da imamo razloga da verujemo da su ti zaključci problematični već da su oni tendenciozno problematični, odnosno da autor prezentuje svoje argumente imajući na umu jednu unapred određenu političku paradigmu.

Svoju istorijsku raspravu Spahiu otpočinje od balkanskih ratova i navodi da od tog perioda treba tražiti razliku u razvoju specifičnog nacionalizma kod Albanaca iz Albanije i onih koji su živeli na prostoru Kraljevine Srbije, odnosno potonje Kraljevine SHS. Spahiu ističe da za razliku od Albanaca koji su u Srbiji/Jugoslaviji živeli u napetim višenacionalnim uslovima, oni u Albaniji su prošli kroz višedecenijski period života u nacionalnoj državi. Ova tvrdnja se samo uslovno može uzeti kao tačna. Naime, iako je postojala još od 1912. godine moderna albanska država je prolazila kroz duge muke u svom konstituisanju. I posle konačnog razgraničenja sa susednom Kraljevinom SHS i Grčkom sredinom 20—ih godina država je uglavnom bila izrazito politički nestabilna. Po dometima centralne vlasti i unutrašnjem ustrojstvu Albanija iz prve polovine veka više je podsećala ne neku afričku državu iz potonjeg perioda gde se domet centralne vlasti ograničava na krug od nekoliko desetina kilometara od predsedničke palate ili glavnog grada, oslonjena na neku susednu ili veliku silu spolja i malobrojne lojalne snage iznutra.

Imajući na umu ovu činjenicu autorov argument možemo da pročitamo i unutraške dajući mu sasvim drugačiji (po mom mišljenju i ispravnije) tumačenje: čak iako su živeli u državi koja nije bila njihova nacionalna država Albanci sa Kosova i Metohije i Makedonije imali su više državnog, političkog iskustva od svojih sunarodnika iz Albanije. Ovo važi čak i ako to iskustvo neopravdano svedemo isključivo na opoziciju novouspostavljenoj državi.

Pored toga, verujem da je jedna autorova tvrdnja nesumnjivo pogrešna i da ona daleko teže potkopava njegov celokupni argument. Ta tvrdnja podrazumeva da je su Albanci u Albaniji i Kraljevini SHS bili toliko snažno razdvojeni da praktično njihov politički razvoj od kraja Prvog svetskog rata teče nezavisno i u bitno drugačijem smeru. Nekoliko ubedljivih činjenica osporava ovakvo gledište: naime neposredno po okončanju Prvog svetskog rata na tlu Albanije, uz svesrdnu italijansku pomoć, funkcioniše Kosovski komitet, koji treba da deluje u pravcu okupljanja etničkih albanskih teritorija dok se 1928. Ahmed Zogu proglašava za kralja Albanaca (ne Albanije) i na taj način, gotovo sasvim otvoreno, ukazuje na svoje teritorijalne pretenzije. Kada bi se osvrnuli na raniji istorijski period, od kraja 19. veka, našli bi još niz ovakvih primera, ali njih ćemo ovde preskočiti jer autor diskusiju otvara od početka Balkanskih ratova. Nijedna država formirana na postosmanskom ili posthabzburškom prostoru nije mogla (a ni htela) da u celosti ispoštuje obaveze prema nacionalnim manjinama koje je ulaskom u Versajski sistem, odnosno Društvo naroda, preuzimala, i tu Jugoslavija ali je politički život Albanaca u toj državi često bio življi i mirniji nego u samoj Albaniji.

Druga grupa nepreciznosti koju Spahiu iznosi odnosi se na albansko iskustvo u Drugom svetskom ratu, odnosno na procenu karaktera Velike Albanije koja je tada formirana. Istina je da je Velika Albanija formirana 1941. godine odlukom Nemačke i Italije, ali je Albanija praktično od 1939. bila pod italijanskom kontrolom. Vlada u kojoj dominiraju Kosovari, koju spominje Spahiu, postojala je tek od kapitulacije Italije na jesen 1943. godine. Naime, strahujući da će poraz Osovine dovesti do vraćanja teritorija na stanje od pre 1941. godine, kosovskometohijski Albanci se jednim delom čvršće vezuju za Nemačku. Pre toga, albanska vlada, koliko se o njenoj autonomiji može govoriti, uopšte nije imala naročitih problema sa Velikom Albanijom, konceptom koji nije bio stran ni albanskim komunistima. Da su veze Albanaca bile veoma čvrste, govori i činjenica da su se tokom rata na teritoriju KiM doselile desetine hiljada Albanaca – teško da bi se opredelili za tako dramatičnu promenu da nisu imali barem umereno blagonaklon stav prema sredini u koju odlaze.

Ne treba da čudi da ni u izlaganju posleratnog političkog razvoja Spahiu nije naročito precizan. Ne samo da je i među albanskim komunistima bilo ideja da se teritorija većinski naseljene Albancima priključe Albaniji po okončanju rata već je ta ideja periodično obnavljana, kako su to dozvoljavale političke prilike. To je učinjeno, na primer, već 1948. kada je albansko rukovodstvo pod plaštom sovjetsko—jugoslovenskog sukoba pokušavalo da otvori albansko pitanje u Jugoslaviji.

U više navrata je albanska politička elita verovala da podilaženjem interesima neke velike sile može da dođe do ostvarenja lokalnih, odnosno regionalnih interesa. Usudiću se da spekulišem da je i članak profesora Spahiua deo iste tendencije – on vešto neguje predrasude karakterističke za birokrate Evropske Unije. Mi možemo biti nacionalisti, ali nikako nacionalisti na balkanski način, jer taj (umišljeni) balkanski oblik nacionalizma nas odvaja od evropskog puta kome težimo. I od njega se moramo distancirati čak i po cenu grubih istorijskih grešaka. Pribojavam se da čak i da taj politički trik uspe kod evropske publike, on teško da može biti solidna baza za prevazilaženje dubokih istorijskih animoziteta koji postoje među nekim balkanskim narodima. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner