Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Vukovar – jedna nedovršena priča
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Vukovar – jedna nedovršena priča

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
sreda, 12. novembar 2008.

 

Na još jednu godišnjicu „Vukovarske epopeje“ iz 1991. godine pre svega treba istaći da će se o ovom istorijskom događaju, verovatno najmarkantnijem iz vremena krvavog raspada bivše Jugoslavije, tek pisati knjige i naučne rasprave, s obzirom na to da je grad Vukovar u svakom slučaju ostao upečatljiv spomenik krvavih srpsko-hrvatskih sukoba.

Skoro tromesečne borbe za ovaj zapadnosremski grad na rekama Vuki i Dunavu (od 25. avgusta do 18. novembra 1991) tek će izazivati reakcije i „njihovih“ i „naših“ pov(ij)esničara, ali je ipak i do sada proteklo dovoljno vode i Vukom i Dunavom da se iznese koliko-toliko relevantan sud o ovoj hrvatsko-srpskoj epopeji sa dovoljno udaljene i neutralne istorijske distance, uzimajući u obzir do sada poznate arhivske dokumente i druge istorijske izvore, a pre svega oslanjajući se na svedočanstva učesnika samih događaja kako bi se izbegle politikantske spekulacije u vidu „teranja vode na svoju vodenicu“.

Hrvati i hrvatska povijest smatraju „Vukovarsku epopeju“ simbolom odbrane hrvatske nezavisnosti i simbolom hrvatskog otpora protiv „srbo-crnogorsko-četničke agresije“ na mladu hrvatsku demokraciju (tj. de fakto tuđmanokraciju). Vukovar je u Hrvata ujedno i „grad heroj“ i „istočni grijeh“ Hrvatske, s obzirom na to da je samosvesno žrtvovan od vrhovnika zarad dobijanja političkih poena u Berlinu, Briselu i Vašingtonu. Za razliku od Hrvata, Srbi borbe za grad Vukovar smatraju borbama za odbranu nezavisnosti grada i oslobođenja zatočenih srpskih civila od hadezeovsko-ustaške soldateske. U toku „Vukovarske epopeje“ sa strane JNA angažovano je impozantnih 11 brigada sa sve sedam mehanizovanih i dve pešadijske. U toku borbi je na grad ispaljeno na hiljade granata, uključujući i iz vazduha od strane jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, a sam Vukovar je skoro potpuno razrušen.

Ipak, ovde se postavlja možda i krucijalno pitanje: zar je tolikoj JNA i srpskoj dobrovoljačkoj sili bilo potrebno čitavih 86 dana borbi, tj. granatiranja i nakon toga borbe za svaku kuću da bi se grad oslobodio od, po broju i raspoloživoj tehnici, ipak znatno inferiornijeg neprijatelja? Možda na prvi pogled i izgleda da nije, ali u suštini jeste. Verovatno je najbolji odgovor na ovo pitanje dao upravo onaj ko je i prvi ušao u Vukovar – Željko Ražnjatović Arkan. Naime, u intervjuu za britanski dokumentarni film o njemu samome (25 minuta) pod nazivom pod kojim je i prikazan na Zapadu „Arkan – Mad Dog“ („Arkan – pobesneli pas“) komandant Srpske dobrovoljačke garde „Tigrovi“ izdaje u jednoj sekvenci zapovest svojim „tigrovima“ pred oslobađanje grada da se u toku gradskih borbi mora znati da „ustaše“ (koje su na gornjim spratovima) u podrumima kuća drže srpske civile kao žive taoce, pa se stoga mora voditi računa kako se oslobađa kuća po kuća (tj. nema bacanja ručnih bombi nasumice jer će se u tom slučaju pobiti „naša krv“). Dakle, kako na osnovu izjave Arkana u ovom dokumentarnom filmu (autor ovog teksta je napravio kopiju filma u Arhivu Otvorenog društva na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti), tako i na osnovu svedočenja preživelih civila, nesporno je da su hrvatski bojovnici, prethodno okupiravši grad za vreme leta iste te godine, držali srpske civile kao žive taoce po kućama, tako da sistem kratkoročnog masovnog bombardovanja grada od teške artiljerije JNA u cilju slamanja otpora njegovih branilaca jednostavno nije dolazio u obzir, već je pešadija morala preduzeti strategiju dugih borbi za svaku kuću i ulicu uz racionalnu podršku artiljerije i pre svega tenkova.

Ovakva vojna strategija je nesumnjivo odnela znatno više života i tehnike na strani oslobodilaca grada, ali je i sa druge strane spasla mnogo više civilnih života u samom gradu. Ipak, bilo je i onih vojnih stručnjaka koji su ovakvu JNA taktiku smatrali besmislenom, a jedan od njih je bio i general Nenezić (šef kabineta ministra odbrane SFRJ) za koga „nije trebalo lomiti zube na utvrđenim gradovima“ [Gajić-Glišić D., Iz kabineta ministra vojnog, 1992, s. 152]. S druge strane, danas je dobro poznato da je hrvatski vrhovnik samosvesno žrtvovao grad (prepustivši ga dugovremenim borbama) kako bi ostvario dva vojno-politička cilja: 1) usporio prodor JNA i srpskih dobrovoljaca ka Osijeku; i 2) dao izgovor Genšerovom ministarstvu spoljnih poslova da Nemačka prizna samoproklamovanu nezavisnost Tuđmanove Hrvatske bez prethodnog saglasja sa ostalim članicama Evropske zajednice, a pod izgovorom da se JNA mora povući sa teritorije međunarodno priznate Hrvatske, čime bi se zaustavila dalja razaranja slična vukovarskom (i ispolitizovanom dubrovačkom) slučaju.

U nacionalnom pogledu je nesumnjivo da je grad Vukovar sa okolinom bio mešovita oblast u kojoj su etnički Srbi činili većinu, čak i nakon Drugog svetskog rata, i na osnovu toga tražili od novih posleratnih komunističkih vlasti da i čitav Zapadni Srem uđe u federalnu jedinicu Srbije. Naime, prema popisu stanovništva iz 1931. godine (poslednji popis pred Drugi svetski rat) u Vukovarskom srezu je bilo 41,9% Srba, 26,5% Hrvata, 16,3% Nemaca i drugih. Do promene balansa u međunacionalnim odnosima u Vukovarskom srezu dolazi tokom Drugog svetskog rata i masovnih ubijanja lokalnih Srba od hrvatskih ustaša, ali i kao posledica posleratne demografske politike kada su u kuće proteranih Nemaca naseljavani Hrvati. Rezultati popisa stanovništva iz 1981. ukazuju na to da su Srbi i „Jugosloveni“ u Vukovarskom srezu činili apsolutnu većinu, a u samom gradu je Srba bilo 24,3%, a Hrvata 37,9%. Treba istaći i da je u samom gradu bilo više od trećine mešovitih brakova (35%). S obzirom na ovakvu međuentičku strukturu u Vukovaru, nije ni čudo što HDZ nije pobedila na izborima 1990. Vukovarčani su glasali za Savez komunista – Partija za demokratske promene, a to je bila jedina stranka u datom regionu bez etničke odrednice „hrvatska“. Međutim, vrhovništvo HDZ je vrlo brzo na otvoren i politički brutalan način izrazilo svoje nezadovoljstvo malim brojem dobijenih mandata u Skupštini opštine Vukovar (26 od 117).

Nakon odbijanja amandmana na tuđmanovski ustav Hrvatske u Skupštini Vukovara 17. jula 1990, kojima se ukidaju nacionalna prava srpskog naroda u Hrvatskoj, hadezeovska vlada Hrvatske preduzima posebne mere, prema kojima se u grad dovozi oružje, naoružava etnička hrvatska milicija i paravojne formacije HDZ-a, a kao vrhunac krize 27. marta 1991. organizuje se javna smotra etnohrvatskih bojovnika sa simbolima iz Pavelićeve NDH. Ova smotra HDZ bojovnika je bila prirodni nadovezak hadezeovske politike otvorenog oružanog razračunavanja na međunacionalnoj osnovi, koja je započeta donošenjem odluke o čišćenju opštine Vukovar od etničkih Srba u februaru 1991. Ovom političkom vrhoskupu, na kome je de fakto doneta odluka o otpočinjanju oružanih sukoba u opštini Vukovar, prisustvovali su i predstavnici Hrvatskog sabora – Vladimir Šeks, Ivan Vekić i „osiječki poglavnik“ Branimir Glavaš. Tom prilikom je odlučeno da se akcija čišćenja Srba iz ove zapadnosremske opštine sprovede smenjivanjem građana srpske nacionalnosti na svim opštinskim političkim funkcijama, zastrašivanjem u cilju napuštanja grada i opštine (slične tehnike su inače u to vreme primenjivane i u Daruvaru, Šibeniku, Zagrebu itd.: pretnje noćnim telefonskim pozivima da napuste grad ukoliko ne žele da budu ubijeni, lepljenje javnih plakata kako prepoznati Srbina, odbijanje da se proda roba u prodavnici ukoliko je kupac Srbin, itd.) i konačno fizičkom likvidacijom „nepoželjnih građana“. Kao i u ostalim delovima „mlade hrvatske demokracije“, tako se i u opštini Vukovar u čitavoj prvoj polovini 1991. sprovodilo intenzivno isporučivanje oružja paravojnim hadezeovskim formacijama (Martin Špegelj je sam priznao na emitovanom tajnom snimku KOS-e JNA da je tada pod oružjem bilo 200.000 hadezeovaca, što je emitovano u Bi-Bi-Si serijalu „Smrt Jugoslavije“ prvi deo). Nakon političkog hapšenja lidera vukovarske SDS Gorana Hadžića i B. Slavića lokalni Srbi počinju sa „balvan revolucijom“ kao jedinim načinom odbrane od povampirenog hrvatskog ustašoidnog fašizma.

Srbi su 2. maja uspeli da odbiju upad hrvatskih redarstvenika u najveće srpsko selo u vukovarskoj opštini – Borovo Selo i tom prilikom, što je malo poznato, masu ustaških bojovnika je spasla JNA, poslavši svoje oklopne transportere da evakuišu hadezeovske crnokošuljaše koji su nosili oznake Pavelićeve NDH i pevali ustaške pesme prilikom pokušaja osvajanja ovog sela. Nakon ove neuspešne vojno-redarstvene akcije Zagreba lokalni vukovarski hadezeovci počinju sa primenom plana fizičke likvidacije Srba u opštini Vukovar jula i avgusta 1991. i to je prouzrokovalo masovni egzodus Srba iz grada Vukovara, što su hrvatski lokalni zvaničnici objašnjavali na krajnje ciničan način kao smišljeni plan Beograda i JNA da izvuku što veći broj srpskih civila iz grada pre početka „srbo-crnogorsko-četničke agresije na Vukovar“ (treba videti priloge HTV iz tog vremena). Ono što je ostalo kao pečat tog vremena su specijalne hrvatske SS „grupe za tihu likvidaciju“ („sumnjivih moralnih i profesionalnih kvaliteta“) Srba u Vukovaru, kojima su komandovali Tomislav Merčep (sekretar opštinskog sekretarijata u Vukovaru), Branimir Glavaš, Mile Dedaković (zvani „Jastreb“), Josip Gaže i drugi. Ostalo je zabeleženo da je za pet meseci ubijeno oko 4.000 vukovarskih Srba na osnovu unapred pripremljenih „spiskova za (fizičku) likvidaciju“, nakon otvaranja vatre po srpskim kućama, miniranja kioska i drugih objekata u srpskom vlasništvu (srpski restorani „Krajišnik“, „Sarajka“, „Tufo“, „Brdo“, „Mali raj“, „Popaj“, „Točak“, „Čokot bar“, „Čid“).

Hrvatske hadezeovske vlasti su 1. maja 1991. godine primenile politiku totalne fizičke blokade grada u smislu da je Vukovar postao fizički odsečen od ostatka sveta, što je omogućilo hadezeovskim bojovnicima da nesmetano sprovode noćna hapšenja, ispitivanja i likvidacije Srba u gradu, sve pod izgovorom navodnog traženja oružja. Svedoci događaja tvrde da je samo od 3. maja do 14. septembra 1991. uhapšeno i mučeno u improvizovanim kazamatima više stotina Srba (inače, prema podacima nezavisnih međunarodnih službi, u Hrvatskoj je od 1991. do 1996. ubijeno oko 10.000 Srba). Vukovarski deo Dunava je opet kao i pre pola stoleća dobio crvenu boju od srpske krvi. Ovakvo stanje stvari je konačno rezultiralo time što je grad napustilo 13.734 Srba, tako da se može reći da je veliki broj etničkih Srba napustio grad Vukovar usled hadezeovskog terora. Međutim, grad su napuštali i etnički Hrvati koji se nisu slagali sa ovakvom SS politikom hrvatskog vrhovništva. Tako je Hrvat Marin Vidić u svom Dnevniku zapisao da je u tom periodu pored mnogobrojnih Srba Vukovar napustilo i oko 6.000 hrvatskih žena, dece i staraca (vojnosposobnim muškarcima izlazak iz grada nije bio dozvoljen).

U toku hadezeovske pripreme za „konačno rešenje“ srpskog pitanja u Vukovaru kojim je rukovodio Merčep u junu mesecu 1991. godine u grad ulaze hrvatski gardisti (ZNG) i redarstvenici (MUP) i od tada važi režim propusnica za ulazak u grad. Vukovarskim Srbima nije dozvoljavano da grad napuste jer je po Merčepovim planovima trebalo da odigraju ulogu živog štita u planiranim borbama protiv JNA. U avgustu je hrvatski Krizni štab Slavonije i Baranje proglasio grad Vukovar za najistureniju tačku odbrane nove i samoproklamovane hrvatske nezavisne države, koja u to vreme nije bila međunarodno priznata, što će reći da je u okvirima međunarodnog prava SFRJ još uvek postojala. U Vukovaru je od početka avgusta faktički sva vlast prešla u ruke HDZ (Marin Vidić) koja je kontrolisala sve javne medijske servise. To je bila posledica odluke da se raspusti legalno izabrana Skupština opštine Vukovara i njeno izvršno veće, koja je doneta 24. jula nakon posete trojice vodećih hrvatskih vrhovnika – Franje Tuđmana, Vladimira Šeksa i ministra odbrane Gojka Sušaka. Tako je političkim pučem HDZ smenila vlast u gradu i od izborno poražene stranke postala vladajuća.

Za vreme svih ovih događaja neutralnost JNA se može okarakterisati kao direktna izdaja državnih interesa, pa i kao davanje zelenog svetla hadezeovskim formacijama da sprovedu etničko čišćenje u pojedinim krajevima Istočne Slavonije i Zapadnog Srema. Objašnjenja generala Veljka Kadijevića (pola Hrvat koji je sebe smatrao Jugoslovenom) u svojim memoarima ostaju krajnje neuverljiva. Samo da podsetimo da su upravo oklopni transporteri JNA iz vukovarske kasarne spasili hrvatske redarstvenike iz Borovog Sela 2. maja, da JNA nije bukvalno prstom mrdnula kada su sprovedene akcije etničkog čišćenja Srba u Borovom Naselju 4. jula i Lužici 25. jula. Vrlo verovatno bi JNA i dalje ostala „statusno neutralna“ da nije bila i sama direktno napadnuta od hrvatskih oružanih snaga, kao i u slučajevima u Varaždinu (2. maja), Vinkovcima (11 − 26. septembar) i Zagrebu (17. novembra). Vukovarska kasarna JNA je prvi put napadnuta 20. avgusta 1991. godine da bi ubrzo nakon toga bila stavljena pod blokadu. JNA se konačno odlučila da upotrebi vatru tek kada je 25. avgusta pucano na jedno od njenih vozila. I tada se dogodilo nešto sasvim nerazumljivo i neobjašnjivo: JNA, koja je faktički preuzela kontrolu nad čitavim gradom, ubrzo se u sporazumu sa lokalnim (nelegalnim) hrvatskim vlastima povlači sa ulica u svoje kasarne i time samu sebe stavlja u zamku, s obzirom na to da su hrvatske formacije odmah otpočele sa blokadom i bombardovanjem kasarni. JNA se tada obratila Evropskoj zajednici da posreduje u deblokadi kasarni kako regularna jugoslovenska armija ne bi morala da preduzima silu radi njihove deblokade. I tada faktički dolazi do sinhronizovane akcije Brisela (u stvari Berlina) i Zagreba: Brisel ne daje nikakav odgovor na ponuđeno posredništvo, ali zato Zagreb donosi odluku 14. septembra da se na čitavom prostoru (međunarodno nepriznate) Republike Hrvatske napadnu sve kasarne JNA, što znači objavu rata oružanim formacijama (međunarodno priznate) SFRJ.

JNA je otpočela akciju oslobađanja svojih kasarni i grada Vukovara 25. avgusta, a istu završila uz pomoć srpskih dobrovoljaca 18. novembra. Odbrana grada je slomljena 16. novembra, a grad potpuno oslobođen dva dana kasnije. Hrvatske snage odbrane Vukovara su brojale i do 8.000 boraca pod oružjem (iako zvanična hrvatska istoriografija barata ciframa od 1.300 do 2.000), a snage JNA, po hrvatskim izvorima, između 35.000 i 40.000. U zvaničnim hrvatskim statistikama se može naći podatak da je u toku „Vukovarske epopeje“ poginulo ukupno 1.712 lica u gradu, od toga 182 hrvatska policajca i vojnika (mada nezvanični hrvatski izvori navode cifru od oko 400 poginulih hrvatskih bojovnika). Srpska strana navodi da je u gradu poginulo oko 1.000 hrvatskih gardista. Što se tiče srpskih gubitaka, hrvatska strana navodi brojku od 6.000 do 8.000, dok srpska strana tvrdi da broj poginulih srpskih vojnika i oficira iznosi 1.800. Hrvatski bojovnici su napuštali Vukovar tri dana od 16. do 18. novembra. Nakon ulaska u grad JNA je svim stanovnicima dala dve mogućnosti: ili odlazak u Hrvatsku ili odlazak u Srbiju (sam Arkan je na gorepomenutom dokumentarnom filmu tvrdio da su njegovi „tigrovi“ predali 2.000 Vukovarčana JNA). Bilo je mnogo slučajeva deljenja porodica po etničkoj liniji pri odabiru prve ili druge ponuđene alternative. Sve u svemu, epilog „Vukovarske epopeje“ je bio taj da je iz grada evakuisano oko 12.000 stanovnika i uhapšeno oko 600 hrvatskih zengi.

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner