Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > U čije je ime delovao Erdemović u Srebrenici?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

U čije je ime delovao Erdemović u Srebrenici?

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Pavić   
nedelja, 19. jul 2009.

Žene u crnom, vrh LDP-a, SDP, Žarko Korać (tj. SDU, što se svodi na isto), Helsinški odbor, JUKOM, Centar za kulturnu dekontaminaciju i još jedan broj NVO, Haris Silajdžić – svi oni traže jedno isto: da Srbija „prizna” da je zločin u Srebrenici iz jula 1995. (tj. ono što oni pod tim podrazumevaju) počinjen “u naše ime”, tj. u ime građana Srbije.[1]

Uz to, prema Gojku Beriću, „sjajnom” kolumnisti sarajevskog „Oslobođenja”, kako ga je okarakterisao „njegov ponosni beogradski supotpisnik” (teksta povodom 14. godišnjice „zvanične verzije” događaja u Srebrenici) Nenad Prokić, i „rodbina pobijenih Srebreničana” je time „istinski opsjednuta”.[2]

Zanimljivo je to insistiranje. Jedna jedina osoba koja je dosad osuđena zbog neposrednog učešća u zločinu u Srebrenici iz jula 1995. je državljanin Bosne i Hercegovine, Dražen Erdemović, koji je „priznao” da je „učestvovao u ubistvu oko 1.200 muslimana iz Srebrenice”, pritom navodno lično ubijajući „između 10 i 100”. Da vidimo šta za Erdemovića kaže neko izvan ovih prostora, na primer, novinar BBC-ja, DŽonatan Ruper:

„Ključni Tribunalov svedok za podršku tvrdnji da su vođe bosanskih Srba naredile pogubljenja u Srebrenici bio je Dražen Erdemović, vođa jedne plaćeničke grupe koja je uhapšena u Srbiji 1996. godine, pošto je povređen u pijanoj pucnjavi u koju je bio umešan još jedan član njegove grupe. Iz bezbroj razloga bilo bi teško naći manje pouzdanog svedoka od Erdemovića, etničkog Hrvata iz Tuzle, koji tvrdi da se u više navrata borio za Armiju Bosne i Hercegovine i snage bosanskih Hrvata, HVO.

Erdemović tvrdi da je njegova osmočlana grupa primila naredbu da pogubi muslimane na vojnom gazdinstvu Branjevo kod Pilice od strane jednog potpukovnika, ali taj oficir nikada nije imenovan. Erdemović kaže da su pripadnici njegove grupe primili 12 kilograma zlata, ali nije mogao da se seti od koga. Pošto mu je vrlo stalo da iskoristi njegovo svedočenje ali ne i da ga izloži unakrsnom ispitivanju, Tribunal je 27. juna zaključio da Erdemovićevo mentalno stanje nije dozvoljavalo da mu se sudi.“[3]

Erdemović je za ono što je „priznao” dobio kaznu od celih pet godina zatvora (što je, zapravo, prema njemu čak i nepravedno, imajući na umu da je Naser Orić dobio svega dve godine zatvora za još obimniju delatnost uperenu, doduše, prema Srbima). Dobio je, uz to, još nešto: promenu identiteta i preseljenje u neimenovanu zapadnu zemlju, iz koje se povremeno poziva u Hag u ulozi „ključnog svedoka” u svim procesima vezanim za Srebrenicu. A evo, uzgred, i kako mu je dopušteno da „svedoči” kada je, na primer, reč o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću: 

„... na osnovu nagodbe sa tužilaštvom, Erdemoviću je dozvoljeno da učestvuje u lakrdijaškim saslušanjima po tzv. Pravilu 61 koja su organizovana kasnije te godine protiv vođa bosanskih Srba Karadžića i Mladića, u jednoj proceduri medijskog suđenja koje je dopuštalo iznošenje nepotvrđenih svedočenja bez mogućnosti unakrsnog ispitivanja. Pravne stručnjake je ova procedura razbesnela. BBC je to nazvao 'cirkusom', ali je glavni sudija Kaseze izjavio: 'Oslanjam se na pritisak javnog mnjenja' da bih opravdao optužnice podignute protiv srpskih vođa.’“[4]

Erdemović je pripadao jedinici zvanoj 10. diverzantski odred, sačinjenoj od Srba, muslimana, Hrvata, Slovenaca i nekoliko stranaca. Sam odred nije bio u lancu komande Vojske Republike Srpske. Ostale njegove pripadnike (dakle, ostale moguće neposredne izvršioce zločina za koje se tereti srpska strana) ne traži, niti je ikad tražio Haški tribunal. Bar jedan već godinama živi u Srbiji. Par njih je u poslednjih desetak godina privođeno u zapadnim zemljama, pa puštano. Kako je to moguće, ako se radi o mogućim saučesnicima u „najvećem zločinu posle Drugog svetskog rata”? No, prema Ruperu:

„Kasnije su stigli izveštaji da su Erdemovićevi bivši partneri u zločinu služili kao plaćenici u Kongu za račun francuske obaveštajne službe.“[5]

Možda su sad stvari nešto jasnije?

U svakom slučaju, to je ta bedna konstrukcija na osnovu koje bi gore-pomenuti i njihovi istomišljenici želeli da Srbija, tj. građani Srbije priznaju (kroz svoje legalne predstavnike) da je to što se desilo u Srebrenici učinjeno „u njihovo (tj. „naše”) ime” (a čak i u Rezoluciji Evropskog parlamenta iz januara 2009. piše da do dan-danas nije moguće napraviti rekonstrukciju događaja u Srebrenici u pomenutom periodu). I, naravno, prema Berićevom tumačenju volje „rodbine pobijenih Srebreničana” (a i tumačenju njegovog „ponosnog beogradskog supotpisnika”), da „snose moralnu i sve druge posledice”. Kao na primer, plaćanje (višestotinumilionske) odštete?

Tu negde, između ostalog, i leži suština. A i, po rečima poslanika SDP-a (inače predvodnika „Koalicije za toleranciju” na poslednjim lokalnim izborima), Mehe Omerovića, usvajanjem Rezolucije SDU/Korać „sprečiće se svaka dalja rasprava” o pomenutom događaju. A ta rasprava bi mogla da ode u nekom neželjenom pravcu, ako bi ikada postala istinski otvorena.

Ovo nam, inače, govori član stranke čiji je čelnik, Rasim Ljajić, po smrti Alije Izetbegovića, objavio pomen istom u „Dnevnom avazu”. Istom Aliji Izetbegoviću kojeg Ibran Mustafić, osnivač Izetbegovićevog SDA u Srebrenici, proziva kao glavnog krivca za „izdaju” Srebrenice:

Scenario za izdaju Srebrenice je svesno pripremljen. Nažalost, u taj posao su umešani bosansko Predsedništvo i komanda Armije...“[6]

Naime, Mustafić je bio posebno kivan zbog načina na koji se zloupotrebljavala „demilitarizovana zona” u i okolo Srebrenice: 

„Slobodna Bosna: Koje su bile posledice napada organizovanih iz demilitarizovane zone za žitelje Srebrenice?

Mustafić: To je bilo svesno davanje povoda srpskim snagama da napadnu demilitarizovanu zonu.”[7]

A na šta je to Izetbegović ciljao, može se videti iz izveštaja Generalnog sekretara UN:

„Neki preživeli članovi srebreničke delegacije izjavili su da je predsednik Izetbegović takođe rekao da je saznao da je NATO intervencija u Bosni i Hercegovini moguća, ali da bi mogla da se desi jedino kada bi Srbi upali u Srebrenicu i ubili bar 5.000 ljudi.”[8]

Isti izveštaj dodaje i da je Izetbegović ovo „kategorički demantovao”. No, njega samog je demantovao još jedan od njegovih ljudi, Hakija Meholjić, bivši šef policije u Srebrenici:

„Naša delegacija je bila sastavljena od devet ljudi, jedan je među nama bio iz Bratunca i nažalost jedini on nije živ, a svi ostali iz delegacije su živi i to mogu potvrditi.”[9]

Ali – ako bi se usvojila predložena Deklaracija Koraća/SDU (i ostalih „ponosnih supotpisnika”) o Srebrenici, i Srbija i njeni građani „priznali” da je labilni bosanski Hrvat i plaćenik Dražen Erdemović počinio zločin „u njihovo (tj. „naše”) ime”, onda bi svaka dalja rasprava bila suvišna, i mogla bi se zanemariti ne samo Izetbegovićeva uloga u srebreničkim događajima iz jula 1995, ne samo njegovo odbacivanje mirovnog plana koji je mogao da spreči da opali i jedna puška u Bosni, već i eventualna uloga ostalih iz 10. diverzantskog odreda koje, da podsetimo, ni Haški tribunal ni vlasti u Srbiji i BiH ne traže, niti za njima izdaju poternice. Umesto toga, kako u predloženoj Deklaraciji lepo piše, „pitanje odgovornosti za zločin postalo (bi) stalna tema u političkom i javnom životu” (tj. Srbija i njeni građani bi morali da se posipaju pepelom dok je sveta i veka,, bez prava na dovođenje u pitanje „zvanične verzije” događaja u Srebrenici, a Koraću i kompaniji bi bio zagarantovan stalni društveni angažman), a, uz to, Srbija i njeni građani bi morali da „snose moralnu i sve druge posledice” (tj. da plaćaju odštete dok je sveta i veka). I, razume se, ko bi više i govorio o, na primer, Jasenovcu. O stalnim, vekovnim zločinima iz turskih vremena da i ne govorimo. Ali, razume se, i to je deo projekta čiji je cilj da se Srbi kao narod drže u permanentnoj defanzivi i državnoj delegitimizaciji.

No, možda ima načina da se, u duhu trenutnog shvatanja demokratije, nađe i neko kompromisno rešenje. Naime, pošto je svima gore-pomenutim toliko stalo do „preuzimanja odgovornosti”, možda bi sledeći amandman na predloženu Deklaraciju SDU/Koraća bio najumesniji: 

„Dražen Erdemović, rodom iz Tuzle, po nacionalnosti Hrvat, veteran sve tri vojske na teritoriji BiH tokom građanskog rata 1992-1995, kao i vojni plaćenik, počinio je zločine koje je priznao da je počinio u Srebrenici u ime potpisnika i podržavaoca ove Deklaracije.”

Tako bi Erdemovićev zločin (šta god on stvarno bio) najzad dobio i ime(na) i prezime(na) svih onih koji ga svojataju – s tim što bi ga sada jasno svojatali samo u svoje ime, a ne u ime drugih koji sa tim nemaju ništa, niti znaju šta se tačno i desilo, niti podržavaju njih i njihove političke projekte. Pa neka to bude prvi korak. A o drugima neka razmišljaju kasnije. Ali samo i isključivo u svoje ime.


[3] Jonathan Rooper, “The Numbers Game “, Srebrenička Istraživačka grupa, http://www.srebrenica-report.com/numbers.htm

[4] Isto

[5] Isto

[6] ”Predsjedništvo i ratna komanda su žrtvovali Srebrenicu“, Intervju sa Ibranom Mustafićem, Slobodna Bosna, Sarajevo, 14. juli, 1996

[7] Isto

[8] “The Fall of Srebrenica” [A/54/549], Report of the Secretary-General pursuant to General Assembly resolution 53/35, November 15, 1999, par. 115 („Pad Srebrenice“, Izveštaj Generalnog sekretara UN), postavljeno i na http://www.pdfdownload.org/pdf2html/

[9] Hakija Meholjic, Predsjednik SDP Srebrenica: “5000 Muslimanskih glava za vojnu intervenciju“, Dani, Sarajevo, 22. juni, 1998.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner