Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Istina o četnicima: Zašto je spaljena varošica Stragare 1943?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Istina o četnicima: Zašto je spaljena varošica Stragare 1943?

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
nedelja, 06. septembar 2009.

Da pobednik piše zvaničnu povest dobro je poznata činjenica kao i da se baš takva zvanična povest uči u okvirima zvaničnog državno-političkog sistema. Poznato je takođe i da u mnogim društveno-političkim sistemima, bez obzira koliko su oni (ne)demokratski, kritika zvanične istoriografije ne samo da nije poželjna nego je i eksplicitno zabranjena konkretnim zakonodavstvom, npr. zakonima „o zaštiti lika i dela“ određenih drugova. Da su u Drugom svetskom ratu pobedili npr. nacisti danas bi čitava Evropa obeležavala početak tog rata ne 1. septembra već 3. septembra (1939. g.), tj. ne kada je Hitler napao Poljsku (što i nije početak nikakvog ni evropskog a kamoli svetskog rata) već kada su Francuska i Britanija objavile rat Nemačkoj zbog nemačkog napada na Poljsku (zašto ta ista Francuska i Britanija nisu objavile rat iz istog razloga i SSSR-u nakon 17. septembra ostaje neobjašnjeno od strane pobedničke istoriografije). Isto tako, ukoliko bi u budućnosti došlo do zahlađenja poljsko-litvanskih odnosa u školskim udžbenicima u Poljskoj bismo verovatno čitali da su tog septembra 1939. g. tri a ne dve države izvršile agresiju i okupaciju Poljske: Nemačka, SSSR i Litvanija (ova poslednja je naime bez objave rata Poljskoj, isto kao i prethodne dve, umarširala u grad Viljnus i anektirala ga).

Poznato je isto tako da u mnogim slučajevima pobednik piše povest koristeći metodologiju „pozitivne selekcije“ arhivske građe i drugih povesnih izvora, tj. birajući samo ona dokumenta koja „teraju vodu na njegovu vodenicu“. Ipak, daleko su ređi slučajevi, bar u civilizovanijim delovima sveta, da se ne samo piše režimska povest već i zagovaraju i zvanična ideologija i politika na osnovu veoma amaterski proizvedenih kompromitujućih dokumenata za poraženu stranu – tj. dokumenata koja nije ni potrebno po drugi put čitati da biste shvatili da se radi o običnom podmetnutom arhivskom materijalu u vidu pamfleta bez obzira što pamflet sa materijalno-tehničke tačke gledišta izgleda kao autentičan. Još su ređi slučajevi da se upravo na tako podmetnutim falsifikovanim dokumentima, koje ni običan amater ne bi uzeo kao bilo kakav relevantan dokaz, gradi negativna mitologija o protivničkoj strani koja je rat izgubila. Međutim, ima jedna zemlja na brdovitom Balkanu u kojoj su svi fenomeni mogući. Pogotovo ako je režim dovoljno drzak a drskost obično proizilazi iz moći.

U toj „fenomenalnoj“ zemlji se pola stoleća učilo na svim nivoima obrazovnog sistema (od prvog razreda osmoljetke u okviru predmeta „Poznavanje prirode i društva“ pa do univerziteta u okviru ispitnog predmeta „ONO i DSZ I i II“) ko se u gore već spomenutom Drugom svetskom ratu borio protiv okupatora a ko je bio okupatorov sluga, tj. tzv. „kvislinški kolaboracionista“. Ko god se argumentovano upuštao u kritiku ovako skrojene „crno-bele“ slike najnovije nacionalne povesnice bivao je okarakterisan kao „kontrarevolucionarni element“ sa svim društveno-političkim posledicama koje ovakva kvalifikacija povlači sa sobom. Do koje je mere falsifikovanje povesnice išlo u ovoj zemlji fenomena prikazaćemo dokumentovano na jednom konkretnom primeru: paljenju varošice Stragara avgusta 1943. g.

Ova varošica se nalazi u srcu Šumadije podno planine Rudnika (1132 m. n. v.) između Kragujevca (tridesetak kilometara severozapadno od grada Kragujevca) i Topole a u povesnom smislu je ostala poznata iz četiri razloga: 1) iznad varošice je Karađorđe podigao prvu barutanu u Srbiji koja i dan danas postoji i pripada Vojsci Srbije (meštani inače tvrde da se početkom 2000.-tih u ovoj barutani, tj. vojnom kompleksu koji je okružuje, krio i đeneral Ratko Mladić); 2) iz ove varošice je ponikao i znameniti hajdučki harambaša i kasniji vojvoda Stanoje Glavaš kome je sam Karađorđe prema jednom zapisu bio stari svat a i ratovali su pre ustanka u istoj hajdučkoj družini (Glavašu je tek nedavno podignut spomenik u centru varošice); 3) nedaleko od varošice je u manastiru Voljavči održano prvo zasedanje Karađorđevog Praviteljstvujuščeg sovjeta – tj. prve vlade slobodne Srbije; i 4) varošica je spaljena do temelja 23. avgusta 1943. g. – događaj o kome se nije smelo mnogo pričati od strane meštana nakon 1945. g. iz jednostavnog razloga jer se razlozi paljenja varošice nisu uklapali u režimski mozaik zvanične događajnice Drugog svetskog rata na ovim prostorima.

Za nas su ovde u vezi sa paljenjem varošice Stragara 1943. g. bitne dve stvari: 1) ko je zapalio varošicu?; i 2) zašto je varošica zapaljena? Na oba ova pitanja očevici ovog nemilog događaja imaju jasne odgovore koji su u potpunoj korelaciji sa postojećim validno-releventnim arhivskim povesnim izvorima: varošicu su zapalili Nemci-esesovci zajedno sa ljotićevcima a varošica je zapaljena zbog prethodnog četničkog napada na tamošnju posadu i ubistva nemačkih vojnika. Mora se naglasiti da se svedočanstva izbeglih meštana koji su gledali sa okolnih brda kako im kuće gore tog vrelog avgustovskog dana 1943. g. po pitanju uzroka paljevine kao i samih egzekutora apsolutno podudaraju kako sa domaćim tako i sa zvaničnim nemačkim dokumentima – tj. sa dnevnim izveštajem nemačke komande Srbije od 24. avgusta 1943. g. Međutim, za pobedničku stranu u ratu je nakon rata iskrsao problem u vezi sa ovim događajem ne stoga što su varošicu spalili Nemci i ljotićevci (Nemcima to nije bio ni prvi ni poslednji put) već stoga što su to uradili kao odmazdu za četnički napad na nemačku posadu u centru varošice. Dakle, činjenica koja se apsolutno ne uklapa u režimski „crno-beli“ mozaik zvanične ratne događajnice i što je najbitnije činjenica zbog koje, ukoliko ugleda svetlost dana, čitav mozaik mora da se ređa izpočetka. U ovom slučaju nije mogla da pomogne ni taktika zamene učesnika u događajima kao što se to radilo u mnogim drugim slučajevima kada su i u toku rata a naročito nakon njega uspešno izvedene četničke sabotaže drsko prisvajane od strane partizana, tj. njihovih posleratnih povesničara, iz prostog razloga što je za vreme čitavog rata a i dan danas čitav taj kraj bio i ostao isključivo četnički. Drugim rečima, operativnih partizanskih formacija u okolini jednostavno nije bilo a postojao je i veliki broj živih svedoka šta se stvarno dogodilo. A dogodilo se ukratko, na osnovu rekonstrukcije povesnih izvora, sledeće.

Ravnogorska Gorska kraljeva garda (pod vrhovnom komandom Nikole Kalabića), tj. konkretno njena Oplenačka brigada, je razoružala 21. avgusta 1943. g. posadu Nedićeve Srpske državne straže (SDS) u Stragarima i tom prilikom zaplenila ratni plen od 25 pušaka i dva puškomitraljeza (Arhiv Narodnog muzeja u Kragujevcu, Nedićeva arhiva, KO-IV-1651). Sa metodološko-naučne tačke gledišta, radi se o konkretnom izveštaju načelnika SDS u Kragujevcu, potpukovnika Mirka Stankovića, koji je poslao depešu sledeće tekstualne sadržine Beogradu 23. avgusta 1943. g: „21. ovog meseca oko 16 časova grupa oko 400 ilegalnih četnika pod vođstvom Žike Pavlovića i nekog potporučnika Bajića upala je u Stragare i blokirala stanicu poljske straže tako da je svaki otpor bio uzaludan te su bez borbe stražare razoružali i odneli 25 pušaka sa po 60 metaka i dva holandska mitraljeza sa po 5 okvira. Pet stražara priključilo se banditima a 20 sa potporučnikom Kordićem vratilo se sa 1 puškom“.

Narednog dana nemačka komanda iz Kragujevca u Stragare šalje novu i jaču posadu od 35 sudetskih Nemaca, Šiptara i Turaka u nemačkim uniformama, 10 pripadnika SDS i nešto malo pripadnika Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa (SDK). Međutim, iste te večeri (22. avgusta) znatno brojnija četnička formacija (Oplenačka brigada i Prateći bataljon) Gorske kraljeve garde od 400 vojnika (isti broj kao i prethodnog dana) predvođenih samim Kalabićem napada i savladava i ovu posadu koja je bila zabarakadirana u zgradama varoške kafane i pošte. Kako stoji u istom gore navedenom dokumentu, tj. izveštaju kragujevačke komande SDS, ovom prilikom su poginuli jedan nemački podoficir i dva Šiptara sa KosMeta u nemačkim uniformama, 24 nemačka vojnika i 7 pripadnika SDS je zarobljeno dok je broj umaklih prema ovom izveštaju 11: „22. ovog meseca oko 21 čas grupa DM od 400 pod komandom Kalabića Nikole i Žike Pavlovića napali odeljenje za obezbeđenje vršaja u Stragarima. Posle kraće borbe 1 nemački podoficir i 2 nemačka vojnika Albanca poginuli. 24 Nemaca i 7 stražara SDS sa potporučnikom Nikolićem Milivojem odvedeni vezani u pravcu Rudnika dok su 8 Nemaca i 3 stražara uspeli da se izvuku“ (Arhiv Narodnog muzeja u Kragujevcu, Nedićeva arhiva, KO-IV-1650).

U kratkom „Pregledu događaja u zemlji“, potpisanog od strane Nedićevog šefa SDS, ovaj događaj od 22. avgusta je opisan nešto drugačije što za nas u ovom tekstu u suštini nije ni bitno: „Posle kraće borbe odmetnici su zaklali nemačkog podoficira i 2 nemačka vojnika albanske narodnosti a 21 Nemca i 7 stražara zarobili i vezane odveli u pravcu planine Rudnik...“ (Arhiv Narodnog muzeja u Kragujevcu, Nedićeva arhiva, KO-IV-1655). Možemo pretpostaviti sa velikom verovatnoćom da je u slučaju od 21. avgusta faktički došlo do predaje pripadnika SDS bez borbe pogotovo ako je u njenom sastavu bio i određeni broj „legalizovanih četnika“ ali je sasvim izvesno da je narednog dana (22. avgusta) vođena žešća borba sobzirom da su četnici sada imali pred sobom nemačke vojnike pa su stoga kraljevi gorski gardisti nakon ovog okršaja imali mrtva četiri vojnika kao i jednog podoficira. Ovaj podoficir je bio mitraljezac („zbrojovka“) narednik Aksentije Jerinić, zvani Lune, komandir štabne čete, o čijoj pogibiji postoji zapisano svedočanstvo samog Nikole Kalabića kao očevidca u knjizi „Poslednji raport“ kapetana Borivoja Todorovića.

S obzirom da je nakon napada na Nemce od 22. avgusta i pogibije nemačkog podoficira i dva Šiptara u nemačkim uniformama (dakle formalno gledano tri „Nemca“) kao i zarobljavanja po brojnosti dva odeljenja nemačkih vojnika „vrag odneo šalu“, komandant Garde Nikola Kalabić je poslao u Kragujevac ličnu poruku upozorenja Nemcima da će u slučaju slanja kaznene ekspedicije na varošicu Stragare, tj. njenog paljenja i likvidacije mesnog stanovništva, svi zarobljeni nemački vojnici (dakle njih 24) biti streljani kao odmazda na nemačku odmazdu. Ipak, bez obzira na ovo upozorenje jednog „bandita“ (kako se i četnici i partizani nazivaju u nemačkim dokumentima) esesovska nemačka kaznena ekspedicija iz Kragujevca praćena pripadnicima SDK 23. avgusta do temelja pali varošicu i likvidira sve one koji nisu uspeli da se sklone na vreme. Poslednja kuća koja je spaljena na pravcu prema manastiru Blagoveštenje (kuća Roksande Grujić, devojačko prezime Arsenijević) se nalazila iznad česme sa izvorskom vodom pod bagremom koja i danas postoji. Mora se napomenuti da su Kalabićevi četnici, za razliku od partizana koji su bili u sličnim situacijama, videvši da je nemačka kaznena ekspedicija na putu ka Stragarima, išli po varošici od kuće do kuće i pozivali narod da se skloni u okolna brda. U trenutku paljenja varošice u njoj su ostali samo starci koji nisu hteli da se odvoje od kućnog praga a čiji životi nisu spašeni uprkos molbama ljotićevaca Nemcima da se zatečeno stanovništvo ne strelja. Po ovom pitanju britanski izveštaj je eksplicitan: „Za odmazdu Nemci zapalili selo Stragare 27 kilometara od Kragujevca, 420 kuća i pobili sva muška lica koja nisu bila pobegla“ (WO 202/140, 12. oktobar 1943. g.“ u Rodoljub ili izdajnik: slučaj đenerala Mihailovića“, Huverova arhivska dokumentacija sa uvodnim esejom Dejvida Martina, fototipsko izdanje, IP „Čiča“, Beograd, 1990). O ovim događajima u i oko varošice Stragara postoji i već spomenuti dnevni izveštaj nemačke komande Srbije od 24. avgusta 1943. g. u kome stoji sledeće: „Prepad četnika (500 ljudi) na nemačku komandu. Nakon četvoročasovne razmene vatre pet mrtvih policajaca, 15 muslimana, nestalo 15 esesovaca. Posle se četnici povukli u panine, stanovništvo se zbog straha iselilo, potera za četnicima u toku, spaljeno selo Stragari“ (Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, nemačka dokumenta iz fajlova Nacionalnog arhiva u Vašingtonu (NAW) sa američkim registarskim oznakama, signatura 2, 11/2, broj lista 2). Kalabićevi gardisti su prilikom nemačke potere izgubili dva svoja borca a kako je jedan od njih poginuo – Predrag Subotić – svedoči narednik Sveta Filipović. Kao četničku odmazdu za ovu nemačku akciju poklani su ili streljani svi zarobljenici čiji se broj razlikuje u odnosu na postojeće izvore.

Iz gore navedenog je jasno da se izveštaji Nedićeve SDS komande u Kragujevcu razlikuju od nemačkog izveštaja po pitanju broja poginulih i zarobljenih četničkih protivnika što za nas u ovom slučaju nije ni bitno. Ono što nas ovde interesuje i u čemu se slažu i nedićevski i nemački izveštaji kao i svedočenja četnika i meštana jeste da su varošicu spalili baš nemački esesovci i to kao odmazdu za baš četnički napad na baš nemačku postaju u samom centru varošice. Dakle, prvo četnici Draže Mihailovića (i to elitna jedinica Gorske kraljeve garde) napada Nemce a zatim Nemci vrše poteru za četnicima uz odmazdu nad civilima zbog četničke gerilske akcije. Drugim rečima, za režimsku partizansku posleratnu istoriografsku propagandu bi bilo sve u redu povodom ovog događaja pod uslovom da su na terenu bili partizani umesto četnika. S obzirom da nije bilo tako i s obzirom da se ova „fleka“ nekako morala oficijelno otstraniti na scenu stupa falsifikatorsko-„fenomenološka“ metodologija pobedničke strane.

Naime, devedesetih godina prošlog stoleća, kada je Vlada ujedinjene Nemačke počela da isplaćuje ratnu otštetu potomcima jevrejskih žrtava holokausta na prostoru pod okupacionom upravom nacističke Nemačke, ćerka gore spomenute Roksande Grujić, kao očevidac navedenih događaja u Stragarima, se obratila vlastima u Srbiji povodom pokretanja postupka kod nemačke strane za isplatu ratne štete. U nameri da podnese na uvid konkretnu arhivsku dokumentaciju obišla je sve kragujevačke arhive u kojima su joj rekli da građa o paljenju Stragara ne postoji. Drugim rečima, varošica Stragare nije nikada zapaljena u toku Drugog svetskog rata (što nije tačno iz gore navedenih dokumenata koji postoje u kragujevačkim arhivima). U nedostatku kragujevačke arhivske građe, svedok je ipak uspeo da se domogne jednog arhivskog dokumenta u vezi sa paljenjem Stragara u Vojno-istorijskom institutu JNA u Beogradu. Dokument doslovce glasi kao što ga navodimo u donjem tekstu sa svim arhivskim registarskim oznakama ovako:[1]   

S-W-263

„Dragi mnogo poštovani Čika Dražo,

Pre svega izvinite što Vam moram ovako da pišem, ali kao Srbin i nacionalni borac od prvih dana sa Vama za spas srpskog naroda, moram i smatram za dužnost da Vam ovo napišem. Reč je o Gorskoj Gardi, i G, Kalabiću.

1.- Var. Stagare upalili su zato što su od prvog do poslednjeg bili svi pijani. To je bilo prvo delo Kalabića, čim je stupio na tlo svoje teritorije. A sad zbog njihova pijančenja, i ludih glava ispašta jadan napaćeni srpski narod. V Svaki dan kuluče obadva sreza, i ništa ne mogu da učine opet. Što je za najgore isekoše svu državnu i Manastirsku, i opštinsku šumu Rudnika. Narod kuka i plače, vapije za pomoć.

2. - Od celokupnog br. stanja koje su poklali 50 % su nevine žrtve. Znam da se podnose izveštaji da su poklani kao krivci.

3. - Narod kada čuje da četnici dolaze u selo više se plaše nego kada dolaze Nemci, Bugari, Arnauti; i svaka druga vera. Jer Oni svi kad dolaze ako treba neko da se tera ili ubije oni oteraju ili ubiju, ali ovi prebiju da posle tri dana mora dotična osoba da umre. Navešću Vam samo jedan slučaj, a takvih slučajeva ima dosta. Kalabić lično prebio je u selu Ljubičevu, tri čoveka i jednu devojku koji su posle četiri dana pomrli Nisu bili u stvari krivi ništa. Znam da će Vam podneti izveštaj da su ustvari krivi. Daklem to istorija čovečanstva nije zapamtila. Narod se čudi čija je to vojska i za koga Kalabić radi, kad su ti ljudi od pamtiveka nacionalisti.

4. - Od svih oficira, podofica, kaplara i redova, nezna se koji je veći bekrija naravno da Itedant Buca prednjači, A od bludnira Medić, Era i Nika Pavlović, samo što Era vata larmu i on to iz anulira kad je u pitanju On. Naime, gotovo svaki oficir Gorske Garde doveo je po jednu švalerku na svoj reon i kaže da mu je verenica. Na sve ovo možete da pojmite šta kaže narod.

5. - Kalabić ni jedan obrok ne jede bez pečenja.

6. - Vode borbu sa partizanima oni im se uvek izvuku, oni posle zađu po selima i pokolju onaj nevine narod, i podnesu izveštaj kako su u borbi naneli gubitke partizanima. Stvarno da severni deo orašačkog sreza imaju dosta pristalica za partizane, ali grešni narod zašto su naši nisu hteli da rade. Evo južni deo orašačkog sreza gde je radio onaj podnarednik Pećančev vojvoda, savršeni su ljudi. Oni ga zapališe, tako da sad sve navija za partizane sporad ovakve taktike rada.

7. – Mogu vam samo reći to da narod psuje majku Kralju, Vama-Draži i svima redom, kad je ovakva Garda kakva je ta druga vojska. I podvlačim da je narod jako ogorčen i namam izraza kako da se izrazim koliko narod vapije z a pomoć.

7. – O tome svemu trebao bih da Vas pukovnik Simić izvesti, ali o njemu on h se imalo pisati dosta.

8. – Kažem Vam da je ovo cela istina i da nije laž i intrigiranje. Ja sam oficir u Kalabića štabu, meni je vrlo dobro ali ne mogu da gledam da se pati grešni srpski narod. U ostalom pitajte sve Kalabićeve susedne komandante korpusa, isto će Vam reći. Ja Vas dragi čiča Dražo razumem gde ste i u kakvoj situaciji nalazite, ali ipak preduzmite bilo kakve mere, jer ovakakav rad Kalabića, veća je propaganda za partizane nego što je i oni sami imaju. Treba da me razumete,

3. novembra 1943 god,

položaj                                                                       Do groba Vam odan, Vaš,

                                                                                      (potpis)

[pečat latinicom: Vojno-istorijski institut Jugoslovenske narodne armije, Arhiva neprijateljskih jedinica, Br. reg. 471, k. 118]“

Za sve one koji su već iz nekog razloga „raskrstili“ sa pitanjem ko je bio ko u Drugom svetskom ratu, bar na prostoru ovozemaljske Srbije, naveden dokument koji se uredno čuva u jednom od državnih arhiva predstavlja apsolutno „autentičnu“ arhivsku građu kojom se „dokazuje“ sva moralno-profesionalno-patriotska izopačenost „alkoholisanih i od pečenja nabreklih Mihailovićevih četnika“. Dakle, nakon čitanja ovog „dokumenta“ svima bi trebalo da bude konačno pojašnjeno zašto „Srbin rado ide u partizane“ a ne u četnike. Ipak, iz gore navedenog prepisa „dokumenta“ se jasno vidi, i pored svih uredno prikačenih arhivsko-registracionih oznaka, da se radi o čistom falsifikatu jer jednostavno ne postoji na dokumentu ime i prezime pošiljaoca da ne govorimo o formalnim propustima tipa „Čika“ Dražo umesto „Čiča“ Dražo, itd. Autentičnost ovog nevalidnog i nerelevantnog „dokumenta“ se jednostavno mora odbaciti iz najmanje tri razloga: 1) sa tehničke strane je apsolutno neprihvatljiv kao autentično-istinit obzirom da ime pošiljaoca ne postoji dok se „pošiljaočev“ potpis može svesti na hijeroglife iz kojih je potpuno nejasno ime ili/i prezime onoga ko „šalje“ dokument u vidu pisma; 2) svi drugi gore navedeni dokumenti koji govore o potpuno drugačijem razvoju događaja su potpuno validno-relevantni sa tehničke tačke gledišta jer sadrže potpise, imena i pečate osoba i institucija koji su ih izdale; i 3) svedočenja samih Stragaraca povodom ovog nemilog događaja su u potpunoj oprečnosti sa navedenim sadržajem „dokumenta“. Dakle, radi se o klasičnoj formi poturenog „dokumenta“ u fajlove „neprijateljske“ strane nakon rata kojima se trebalo formalno „dokazati“ ko je bio ko u toku rata. Ovu vrstu „dokumenata“ su očito mogli da dobiju redovnim postupkom svi „ovozemaljski smrtnici“ od strane zvaničnih državnih organa. Za ona druga prava dokumenta ipak je trebalo imati petlju doći do njih.  

Na kraju, što se tiče pravog razloga četničkog napada na varošicu Stragare postoji izveštaj Nikole Kalabića poslat kapetanu Todoroviću a to su bile žalbe lokalnih seljaka na nemačke pljačke i rekvizicije pšenice koja se transportovala u Nemačku (B. Todorović, „Poslednji raport“, str. 350−351).


[1] Skeniran dokument se može naći na ovom linku: http://i916.photobucket.com/albums/ad1/vsotirovic/Srbija/PamfletVIM-1.jpg

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner