Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Da li EU mora propasti?
Ekonomska politika

Da li EU mora propasti?

PDF Štampa El. pošta
Božidar Maslać   
subota, 21. april 2012.

Na čin pisanja ovog teksta su me podstakli ljudi u Srbiji, a kojih nije mali broj, koji svoja nadanja u izlazak iz domaće krize vezuju za Evropu, kao i vesti kao što je ova[1] u kojima ekonomisti poput Pola Krugmana veruju kako evropski lideri mogu nešto da učine kako bi Evropu izvukli iz krize. Pokušaću da pokažem kako Evropa, odnosno EU, više ne može ništa da učini kako bi sebe spasla pada u, za evropske standarde, duboko siromaštvo.

U svom tekstu[2] od 4. 8. 2010. izneo sam svoje predviđanje kada će se svetska kriza završiti, iznoseći, prema mom mišljenju stvarne, veoma duboke uzroke krize. Za razliku od mnogih, a među njima ima i puno cenjenih čitalaca NSPM, koji na krizu gledaju kroz prizmu ideologije zaslepljene netrpeljivošću prema „kapitalizmu“, izneo sam mišljenje da se ne radi o svetskoj krizi ili krizi tržišnog uređenja privrede već o prirodnoj posledici prelaska zemalja trećeg sveta na tržišnu privredu koja je dovela do nekonkurentnosti zemalja u kojima „kapitalizam“ postoji već vekovima.

Reč je krizi zemalja Zapada, koje u novim okolnostima nisu konkurentne na svetskom tržištu, a tržište je surovo i kažnjava nekonkurentne. Posle Drugog svetskog rata, i pored raspada Britanske imperije i drugih manjih kolonijalnih sistema, bivše kolonije i zemlje koje su bile u polukolonijalnom statusu krenule su mahom, zbog niza istorijskih razloga, putem modernizacije inspirisane marksizmom (npr. Indija). Ova ekonomski neefikasna modernizacija je dala skromne rezultate, i produžila je dominaciju Zapada još nekoliko decenija.

Tek sa prihvatanjem tržišnih modela razvoja, zasnovanih na razvoju konkurentnosti i privlačenju svetskog kapitala nekadašnje zemlje Trećeg sveta uspele su da ugroze dominaciju Zapada. Kina je uz pomoć SSSR-a, i oslobodilačkog pokreta koji je vodio Mao Ce Tung uspela da se oslobodi dominacije Zapada i Japana, koji je postao prva industrijska kapitalistička zemlja Azije, ali su pokušaji razvoja kojim bi se dostigle zemlje „starog“ kapitalizma[3] zasnovanih na raznim derivatima marksizma bili tragikomično neuspešni. Tek kada je kinesko rukovodstvo oprobalo zapadnjačko oružje zvano kapitalizam Kina je počela da se razvija.

Konkurentnost u tržišnoj ekonomiji podstiče znanje. Posle Drugog svetskog rata zemlje Trećeg sveta su imale stanovništvo većinski nepismeno. Danas Kina, Indija, Brazil, Turska, Filipini i mnoge druge zemlje štancuju stotine hiljada inženjera godišnje. To je drugi problem, nerešiv za Zapad, odnosno Evropu. Kako protiv tolikih brojeva? Dok su pre 50 godina inženjeri i uopšte obrazovani ljudi bili retkost izvan zemalja Zapada, danas se procenat obrazovanih ljudi u EU u odnosu na ukupan broj u svetu ubrzano smanjuje. Samim tim, konkurentnost EU na svetskom tržištu, koje ne zna za ideologije, topi se kao sneg na suncu. Tu su Evropi vezane ruke. Istina, kvalitet ovih inženjera, uglavnom nije svetski vrh, ali tendencije su takve da ih je sve više koji mogu da konkurišu Zapadu. Na najboljim američkim univerzitetima sve je više Azijata koji imaju običaj da se vrate u svoje matične zemlje.

Glavni motor razvoja nerazvijenih zemalja koje su se otvorile svetskom kapitalu su bile niske nadnice u proizvodnji robe i usluga. To je omogućilo jeftinu proizvodnju, u ovim zemljama, proizvoda/usluga koji su se izvozili mahom u SAD i EU. Na ovaj način, odlaskom investicija i trgovinskim deficitom za vrlo kratko vreme od dve-tri decenije kapital je otišao iz SAD i EU, pa čak i iz Japana.  Štampanjem novca SAD i EU pokušavaju da obezvrede novac zarađen radom i komparativnim prednostima zemalja novog kapitalizma. Međutim, ovaj odliv kapitala je bio suviše brz. Štampanje novca potrebno da se ošteti kineska kasa uništilo bi ionako načet standard građana Zapada. Što je još važnije, znanje kao kapital se takođe odlilo u zemlje Azije i Latinske Amerike, a znanje se ne može štampati i vredi više od novca bez osnove.

EU prvog i drugog reda - dve niše siromaštva

Teza izneta u mom tekstu o kraju svetske krize[4] je da će se kriza Zapada završiti tek sa izjednačavanjem nadnica u zemljama starog i novog kapitalizma, odnosno, kada bude jeftinije prozvoditi u EU nego u Kini + troškovi transporta. Naravno, pod uslovom da su ostali troškovi izjednačeni. Na žalost EU, postoji još puno prostora za pad evropskih nadnica. Evropa više ne može da ponudi puno znanja koje drugi nemaju. Da bismo ilustrovali ovo, možda je najbolji primer važno svetsko tržište mobilne telefonije. Svetski gigant Erikson nije uspeo da zadrži pozicije u proizvodnji mobilnih aparata i pored udruživanja sa Sonijem, i povukao se iz ovog posla. Istina, Erikson je i dalje broj jedan kada je u pitanju infrastruktura za mobilne telefone, ali ga sve više ugrožava kineska privatna firma Huavei[5], a Nokija ozbiljno posustaje u borbi sa konkurencijom sa Dalekog istoka[6] (veliki konkurent je i američki Epl, ali je proizvodnja u Kini). Kada je u pitanju prodaja pametnih mobilnih telefona, koji su budućnost i donose najveću zaradu po jedinici prozvoda, Nokija je prošle godine imala pad udela u svetskom tržištu od 22%. A reč je o evropskim odlikašima, većina evropskih firmi može samo da mašta o ovakvim rezultatima. Kada uzmemo u obzir da je većina preduzeća sa sedištem u Evropi proizvodnju odavno prenela u zemlje sa nižim nadnicama, perspektive EU postaju još mračnije. Evropa je osuđena na siromaštvo! Ništa se tu značajno ne može učiniti, Evropa nema inicijativu, i ne može je imati. Zemlje EU prvog reda, manje će osiromašiti, ali će ipak znatno osiromašiti. Sa preseljenjem kapitala u treći svet dogodio se i transfer siromaštva iz trećeg sveta u EU.

Da stvar bude gora, i pored toga što prosečan stanovnik SAD troši više energije od stanovnika EU, EU postaje mnogo više energetski zavisna od uvoza[7]. SAD proizvode velike količine nafte[8], imaju najveće svetske rezerve uglja[9], a računaju i na nove izvore fosilnih goriva (uljni škriljac). Uzgred, Srbija spada među prvih deset zemalja po rezervama uljnog škriljca.[10] Iz ove perspektive treba zaista biti neverovatan optimista pa verovati da EU može nekome da pomogne. Ne samo da EU zavisi od uvoza energenata već i raznih drugih materijala važnih u proizvodnji modernih tehnologija.[11]

Da rezimiramo. EU ima sve manje znanja u kojima je nekada dominirala svetom. Energetski i sirovinski je sve više zavisna od uvoza. Znači sve manje mogućnosti da nešto na svetskom tržištu proda, a sve veća nužda da na svetskom tržištu kupuje. Pri tom nadnice u EU su još uvek znatno veće od zemalja u „razvoju“. Skup i sve skuplji ulaz u sistem, a sistem neefikasan i sve manje ima da ponudi na svetskom tržištu. Surovi zakoni tržišta koji su omogućili bolji život milionima u nekadašnjem Trećem svetu, osuđuju EU na sve veće siromaštvo a možda i na socijalne sukobe. To nema nikakve veze sa ideologijom već sa prihvatanjem jednostavnih istina. Slažem se da će Engleska, zbog nemaštine, sve više biti zemlja proleterska, ali zato što je Kina zemlja koja je prihvatila kapital sa Zapada.

Lagodna pozicija Rusije

Namerno do sad nisam pominjao Rusiju, da ne bih ispao rusofil, što nisam i pored prirodne naklonosti prema Rusiji. Više cenim anglosaksonsku kulturu, mada ne i njihovu spoljnu politiku. Međutim, vrlo je lako videti da Rusija dolazi u veoma lagodnu poziciju. S obzirom na povećanu ponudu znanja i radne snage na svetskom tržištu, energenti i materijalne sirovine raznih vrsta, kojima je Rusija bogata, postaće skuplji, a Rusija još bogatija. Uzimajući u obzir ogromne resurse u odnosu na broj stanovnika ovo će dovesti do znatnog rasta bogatstva po glavi stanovnika i mogućnost stvaranja države blagostanja. No, i pored toga, Rusija postaje svetski vrh kada je procenat obrazovanog stanovništva u pitanju,[12] a i dalje poseduje važna znanja u vojnoj, nuklearnoj i kosmičkoj tehnologiji koje će možda uspeti da iskoristi i u civilnom sektoru.

I druge zemlje imaju velike rezerve materijalnog bogatstva u odnosu na broj stanovnika, pogotovo kada imamo u vidu energentima bogate zemlje Persijskog zaliva. Međutim, ove zemlje imaju ugrožen suverenitet od strane velikih sila, a zasad nemaju nuklearno oružje kojim bi se odbranile. Sada su većina zemalja Zaliva pod skutom SAD, što EU čini zavisnom od SAD jer uvozi naftu odatle, pa su sami sebi učinili štetu sankcijama prema Iranu. Zavisnost Indije i Kine od uvozne nafte čini ovaj region dodatno ugroženim jer je moć SAD u opadanju, a moć Kine i Idije raste, kao i potrebe za naftom. Pri tom, Rusija ima partnerske odnose sa Kinom i Indijom u raznim poljima, a bilo kakav sukob u Zalivu, baciće Kinu i Nemačku, dva najveća izvoznika u svetu, u još veću zavisnost od ruske nafte i plina.

Dve glavne opcije srpske spoljne politike, jer SAD će biti sve slabije i sve manje zainteresovane za naš region, EU i Rusija nemaju alternativu. Eu nema alternativu daljem siromašenju a Rusija daljem bogaćenju, a gde ćemo mi biti u toj priči, videćemo.


[3] Bez navodnika ovaj termin koristim kao sinonim za ekonomski model koji uvažava tržišne zakonitosti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner