Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > „Završiti misiju SAD na Balkanu?“
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

„Završiti misiju SAD na Balkanu?“

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
utorak, 21. april 2009.

Nova administracija SAD na čelu sa predsednikom Obamom, dugo iščekivana od znatnog dela domaće i svetske političke, intelektualne i šire javnosti, bez sumnje je još uvek mlada da bi se o njoj mogao legitimno iskazivati definitivan sud. Više ili manje ubedljive spekulacije u ovom slučaju uglavnom su politički polarizovane, s obzirom na to da sežu od interpretacije da se spoljna politika SAD ni na koji bitan način neće menjati u vremenu koje dolazi (što odgovara ideji da će SAD nastaviti hegemonističku i imperijalnu praksu), do mišljenja na drugoj strani političkog spektra prema kojima je reč o radikalnim promenama u kojima je sa Obamom otvoreno novo poglavlje u američkoj istoriji. Da bi se, međutim, mogle sagledati moguće i stvarne – kao i nemoguće i nestvarne – „nove realnosti“ SAD, neophodno je imati u vidu izmenjenu situaciju i novi kontekst uzrokovan svetskom ekonomskom krizom, koji kao takav već predstavlja i novost i promenu u možda najodlučnijem smislu, tj. da SAD u važnim aspektima više nisu (jedina) supersila i bez bitnog izgleda da to budu na način na koji je to u prethodne dve decenije bio slučaj.

U tom smislu, ono što iznad svega karakteriše spoljnu politiku nove američke administracije u celini, a onda posledično i prema zapadnom Balkanu, jeste odnos između dva faktora: globalne ekonomske krize i mogućnosti ostvarenja principa „liberalnog internacionalizma“ kao jedinog proklamovanog principa predsednika Obame u spoljnoj politici. In medias res, stvar je u tome koliko će se ovaj princip „liberalnog internacionalizma“ u praksi ponovo ispostaviti kao princip „liberalnog intervencionizma“, odnosno u kojoj meri će Obamin tim najbližih saradnika nastaviti aktivno da sprovodi politiku nekadašnje Klintonove administracije. Angažman u tom pravcu u poslednje vreme iskazan je ne samo kroz mnoge istupe i delovanje Ričarda Holbruka, zatim tezu Mortona Abramovica i Danijela Servera o „nedovršenom poslu na Balkanu“, već i kroz otvoreno prihvatanje ove ideje od strane potpredsednika DŽozefa Bajdena, koji je na taj način afirmisao teze Servera i Abramovica, promovišući ih kao poluzvaničan stav SAD. Ovakav razvoj događaja, dodatno osnažen prošlonedeljnom specijalnom konferencijom Centra za strateške i međunarodne studije na temu „Završiti misiju SAD na Balkanu“ (sa učešćem „stručnjaka za Balkan“ Janoša Bugajskog, DŽejmsa O’Brajena, DŽejma Dobinsa, Danijela Servera), stvorio je u tom smislu pomalo novu situaciju. Reč je o pokušaju nove aktuelizacije „balkanskog pitanja“, zbog čega je DŽozef Bajden eksplicitno naveo da zaokupljenost američkim angažmanom u Avganistanu i Iraku neće dovesti do premeštanja pitanja Balkana u treći plan, da se problem Kosova ne može „trampiti“ drugim američkim prioritetima u spoljnoj politici, čime je potisnuto i zapravo opovrgnuto uverenje da se zapadni Balkan ne nalazi na listi prioriteta. Uprkos brojnim otvorenim i važnim pitanjima u spoljnoj politici, zapadni Balkan ostaje, kako se nedavno izrazio jedan NATO zvaničnik, „strateški važan cilj SAD“, što stoji i u poslednjem izveštaju Međunarodne krizne grupe (ICG), gde se navodi da je pitanje zapadnog Balkana „od kritičkog strateškog interesa“ („of critical strategic interest“), čime se implicitno takođe iznova priznalo da je mnoge događaje na Balkanu tokom cele prethodne decenije neophodno sagledati u kontekstu ostvarenja i razgraničenja neposredne zone interesa SAD.

S druge strane, iako je nesumnjivo da je tendencija produžavanja slične politike izuzetno prisutna među članovima Obamine administracije, ona međutim stoji u kontekstu koji je određen celokupnim promenama na svetskoj političkoj sceni. To je veza između globalne ekonomske krize koja se, delimično i zbog svog globalnog karaktera, ispostavlja i kao bitno politička i društvena kriza, kao kriza modela neoliberalizma u teoriji i praksi, kao duboka istorijska kriza koja s jedne strane traži iznalaženje novih političkih modela, novo mišljenje političkog, dok s druge strane – ne manje važno – ukazuje na konkretne promene u odnosu snaga na svetskoj političkoj sceni. Zbog toga nije jasno koliko će zapravo nastavak spoljne politike „liberalnog intervencionizma“ biti moguć i ostvariv u vremenu koje dolazi, a sasvim izvesno ne u meri u kojoj bi to bio slučaj kada situacije globalne krize ne bi bilo. Konkretno, to znači dve stvari: da je već sada višestruko i na ozbiljan način doveden u pitanje američki unilateralizam, što stoji u neposrednoj vezi sa politikom SAD prema Ruskoj Federaciji i EU, i da nije izvesno koliko će pojedini politički dobro pozicionirani akteri, kao ni pojedini uticajni lobiji, zbilja i uspeti u nameri da „balkansko poglavlje“ zatvore na njima zadovoljavajući način. U tom smislu, može se reći da usled svetsko-političkih promena koje su nastupile prethodnih meseci postoji nešto što možemo nazvati otvorenim političkim poljem, prostorom za buduće delanje, usled čega se definisanje dugoročne i sistematične nacionalne strategije u novonastalom kontekstu ispostavlja kao najvažniji zadatak za celokupnu elitu.

Kada je reč o „nezavršenom poslu na Balkanu“, onda je neophodno imati u vidu da se ta ideja pojedinih lobija i političkih aktivista SAD pre i iznad svega odnosi na pitanje nezavisnog Kosova s jedne, i pitanje centralizovane i unitarizovane Bosne i Hercegovine uz ukidanje Republike Srpske s druge strane. S jedne strane, dakle, reč je o nastavku duboko angažovane i protivpravne politike promovisanja tzv. kosovske državnosti, uz specijalne napore i pritiske da što više zemalja prizna Kosovo, jer tek ako bi se dostigao broj veći od polovine zemalja članica Ujedinjenih nacija, moglo bi se govoriti o nekakvom „uspehu“. S druge strane, kada je reč o Republici Srpskoj, nije mnogo verovatno da će lobiji i istaknuti pojedinci koji bi najradije videli nestanak Srpske uspeti u ovim namerama, i to ne samo zbog toga što ne postoji puno saglasje za takav scenario u SAD, i što je teško zamislivo da bi se u datim okolnostima otvarao još jedan front dubokog sukoba sa Ruskom Federacijom, već i zbog onog što se zove „snaga naroda“, demokratskog naroda Republike Srpske, snaga koja se ne može zanemariti i koja čini najveći živi potencijal Republike Srpske.

U tom smislu, uprkos forsiranju intenzivnog angažmana SAD na prostoru zapadnog Balkana od strane političkih aktera poput Holbruka, Servera, Abramovica, Ešdauna, Lajona i samog DŽozefa Bajdena i proizvodnji slike koja bi dovela do novih poteza administracije SAD u BiH, objektivno nije mnogo verovatno da će takav rasplet situacije uslediti. Činjenica je, međutim, da će vreme koje sledi zbilja i predstavljati neku vrstu završnice, poslednje poglavlje rešavanja tzv. balkanskog pitanja („confrontational close in the Balkans“), u kojem će se borba voditi između suprotstavljenih tendencija – jedne izražene kroz reči da će „Balkan biti stabilan tek kada svi uđu u EU i NATO“ (J. Bugajski), i druge iskazane čak i kroz stavove nekih zvaničnika ICG (Vašingtonska konferencija ICG, 17 april) da je potrebno ograničiti i redukovati ulogu SAD i da će biti neproduktivno nastaviti sa praksom nametanja rešenja, te da će biti održiva samo ona rešenja koja nastaju kroz konsenzus i ideje na terenu i od strane domaćih političkih aktera (S. Frazier).

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner