Stare opsjene i novi pritisci

Ko kaže da mediji ne mogu da utiču na političke tokove? Doduše, to se ne događa u Bosni i Hercegovini, već u Sjedinjenim Američkim Državama. «Njujork tajms» je mjesecima objavljivao tekstove u kojima se najavljuje apokalipsa u tamnom vilajetu, ukoliko se zapadna čelična ruka ne umješa u ovdašnje rasplete. Ključno mjesto u tim esejima zauzimala je «dramatična» konstatacija da se približava raspad oaze sreće i blagostanja na jugoistoku Evrope, pošto sadomazohistički raspoloženi «nacionalisti», posebno oni iz Republike Srpske, nikako ne pristaju na idealni život u balkanskom Eldoradu. U proteklim danima, kuknjava je definitivno urodila plodom, pošto je objavljena informacija da će se 9. oktobra u kampu EUFOR-a i NATO-a u Butmiru kod Sarajeva održati sastanak zamjenika državnog sekretara SAD DŽejmsa Stajnberga i ministra inostranih poslova Švedske Karla Bilta sa predsjednicima osam najuticajnijih stranaka iz Federacije i RS.

Tema skupa je izuzetno originalna. Vjerovali ili ne, uglavnom će se razgovarati o ustavnim promjenama u BiH. Imajući u vidu nezvanične najave vašingtonskih zvaničnika da će se takva vrsta komunikacije odvijati u sjenci očekivanja američke administracije da se unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine transformiše u pravcu dodatne centralizacije, početni sarkazam o relaciji medija i politike dobija ogoljeno značenje. Naime, samo u glavama onih koji i dalje vjeruju da je Ričard Nikson morao da ode s funkcije zbog toga što je tandem hrabrih novinara – istraživača otkrio da predsjednikovi ljudi prisluškuju vrh konkurentske partije, zlonamjerne opservacije «Njujork tajmsa» o stanju u BiH predstavljaju spontani i plemeniti apel istinski zabrinutih boraca za istinu. Prije će biti da su «analize» u kojima je glavni ekspert za situaciju na terenu trećerazredni unitaristički lobista Srećko Latal, ustvari, dokaz da Stejt department i jedan od najtiražnijih američkih dnevnih listova dijele uloge unutar istog establišmenta. U toj formaciji, «sedma sila» realizuje artiljerijsku pripremu, a «diplomatija» obavlja kopneni napad.

Prevaspitavanje: DŽejms Stajnberg će se u Butmir iskrcati zajedno sa pratiocem iz zemlje koja trenutno predsjedava Evropskom unijom. Karl Bilt dolazi da pruži podršku bh. projekcijama Ujka Sema na krilima rezultata referenduma u Irskoj. Nesrećni stanovnici «zelenog ostrva» bili su izloženi neviđenoj propagandi globalnih razmjera s ciljem da revidiraju prošlogodišnji većinski stav o neprihvatanju Lisabonskog sporazuma, dokumenta o budućoj strukturi EU. To je bio presudan faktor za naprasnu promjenu odluke, znatno više od varljive nade da će briselska finansijska stimulacija pomoći posustaloj irskoj ekonomiji da zaustavi rapidnu silaznu putanju.

Ali, nezavisno od njihove sudbine, dablinski slučaj postaje prototip beskrupuloznog prevaspitavanja «nedisciplinovanih» naroda Starog kontinenta. Princip je očigledan – poslije čina «nelojalnosti», slijedi kazna u vidu spolja stimulisanog privrednog pada, što se prikazuje kao loša sreća u ambijentu planetarne recesije, a zatim se test poslušnosti ponavlja, dok god žrtva eksperimenta ne bude spremna za bezuslovno posipanje pepelom. Ipak, lakrdija se ne odvija u znaku potpunog striptiza, već se čitav mučni utisak kamuflira horskim pjevanjem olinjalih fraza o «zajedničkom trijumfu» osionih i poniženih.

Slijedeći takav recept, Stajnberg i Bilt dolaze u BiH, dodajući još jednu upozoravajuću dimenziju čitavoj poruci - militarizam. Naravno, činjenica da su pregovori zakazani u klasičnoj vojnoj bazi ne nagovještava skoro paljenje motora u transporterima zapadne alijanse i njihov izlazak na ulice gradova RS. Međutim, više je nego simptomatična ambicija da se potvrdi postojanje atmosfere visokog rizika, kontinuirano prisutnog u izvještajima «Njujork tajmsa», u sadejstvu sa sličnim «oglasnim tablama». Kada se u kompletan događaj uključi ta dimenzija psihološkog pritiska, lakše je prikazati bajate ostatke hrane kao epohalno novi jelovnik. A na stolu se, u suštini, nalazi redizajnirani «aprilski paket» iz 2006.

Na osnovu probnih balona, puštenih u promet uoči butmirskog okupljanja, može se zaključiti da će vašingtonski glasnik i njegov skandinavski partner vratiti u opticaj ideju da tročlano Predsjedništvo BiH bude zamjenjeno jednim predsjednikom i dvojicom potpredsjednika. Zatim, tu je i inicijativa da oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dobiju znatno veći, po mogućnosti udvostručen broj poslanika. Takođe, nije zaboravljena ni deceniju i po stara trakavica sa pokušajem transformacije Savjeta ministara u klasičnu «državnu vladu», logično, uz povećan broj resora i ojačane nadležnosti, dovoljne da odgurnu potencijalnog «predsjednika» zemlje u drugi plan. Dakle, «projekat» će se tek u finesama razlikovati od tri sezone starijeg blizanca. Ali, glavna intencija ostaje nepromjenjena, a to je preobražaj BiH u tvorevinu na kakvu će ličiti EU poslije irskog «pokajanja», odnosno, u konglomerat koji dijeli samo korak od brisanja svih specifičnosti sastavnih dijelova.

Rasulo: Stajnberg i Bilt ne stižu u Bosnu i Hercegovinu sa zahtjevom da partijski osmerac učini i taj kolektivni skok, poslije koga bi RS završila u ništavilu. Radikalni rez s takvim predznakom nije na dnevnom redu, ali je stavljen ad acta isključivo u ovoj fazi. Svrha starih opsjena i novih pritisaka jeste da se pripremi teren da se Republika Srpska istopi u narednim godinama. Sredstvo za hod ka tom ćorsokaku treba da budu osnažene zajedničke institucije, u kombinaciji sa modelom suženog entitetskog glasanja, dovoljno «fleksibilnog» da se može obesmisliti na sličan način kao u slučaju kada je za «hrvatskog» člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, opskurno stvorenje povezano sa konstitutivnim narodom kome formalno pripada jedino putem imena i prezimena.       

Sudeći prema posljednjim dešavanjima u Federaciji, ne treba otpisati pokušaj bošnjačkog političkog establišmenta da ukine bar ono što mu je na dohvat ruke, a to je sam entitet u čijem većem segmentu dominiraju Stranka demokratske akcije Sulejmana Tihića, Stranka za BiH Harisa Silajdžića i Socijaldemokratska partija Zlatka Lagumdžije. Zamisao o samoeliminaciji FBiH svojevremeno je bila predmet sarajevskih javnih rasprava. Sada je ponovo diskretno aktivirana, da bi se zapadni centri moći doveli pred svršen čin, jer bi im asimetrično uređenje Bosne i Hercegovine sa odstranjenom Federacijom, a ako hrvatski otpor bude slab – i kantonima, do te mjere bolo oči, da bi u kratkom roku morali da izađu sa nedvosmislenim stavom o budućem statusu RS.

Trio bošnjačkih rogova u vreći sigurno se slaže u jednom – u očekivanju da će hipotetička prelomna situacija natjerati strance da nasilno «iznivelišu» Republiku Srpsku sa unitarizovanim ostatkom zemlje. U tom kontekstu, takozvana pobuna «zlatnih ljiljana» nije bila nikakav samonikli protest, već planirana karika u lancu urušavanja Federacije, o čemu svjedoči činjenica da se od upućenih i dobronamjernih pojedinaca iz međunarodnih misija u BiH scenario nedavnog haosa u Sarajevu mogao neformalno čuti još prije nekoliko sedmica. Efekat je postignut – vlada Mustafe Mujezinovića već je u rasulu, a vodeće bošnjačke političke opcije ne pokazuju namjeru da tom tijelu i ostalim federalnim institucijama priušte bilo šta osim eutanazije.

Samo premijeru FBiH ništa nije jasno, pa postavlja suvislo pitanje o elementarnom zdravom razumu članova entitetskog parlamenta koji jednoglasno pristaju na ultimatum 6.000 pomahnitalih «dobitnika najviših ratnih priznanja», spremnih da zbog tridesetak maraka po «boračkom» dodatku opstruišu aranžman sa MMF-om, bez koga Federacija ide u izvjesni kolaps.

Patologija: Nema dileme da tom zlokobnom polusvijetu novac uopšte nije povod za histeriju, jer ionako ne žive od svota namijenjenih najfanatičnijim pripadnicima nekadašnje «Armije BiH». «Zlatni ljiljani» su se uglavnom kvalitetno ugradili u poslijeratnu bošnjačku nomenklaturu i danas ih na ulicama mogu okupiti samo nove direktive onih pod čijom komandom su u prvoj polovini devedesetih i krenuli u džihad protiv Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Pored rola u providnom teatru, «ljiljani» su pseudodemonstracije shvatili i kao idealnu priliku za ispoljavanje krvoločnosti, o čemu svjedoči morbidna pjevačka improvizacija s njihovog okupljanja, posvećena «cjelovitoj i suverenoj Bosni», naročito u sumanutom finišu: «Sto godina ratovati, al' te nećemo njima dati».

Neiscrpna patologija ima prirodan nastavak u bolesnim novinskim kolumnama u kojim se jednokratni nestanak struje u toku rušilačkog popodneva u Sarajevu povezuje sa čvrstim stavom RS u dešavanjima oko «Elektroprenosa BiH». Beznadežna klinička slika baščaršijskog stanja (ne)svijesti ni trivijalnosti ne prepušta slučaju, pa glavna urednica jadne i bijedne televizije «BH Pink» zabranjuje emitovanje rialitija iz Srbije, poznatog kao «Farma». Naravno, takva vrsta ispraznih programa nije nešto za čim će se žaliti u RS. Ali, na medijskoj sceni BiH vegetira izvjesna Lajla Torlak, nesposobna da razlikuje četiri S na šubari živopisnog fudbalera Saše Ćurčića od kokarde. To je shvatljivo, ukoliko je riječ o osobi koja, poput Nijaza Durakovića nekada i sada, začepi nos u blizini tamjana, pa je ne zanimaju razlike između četničkog standarda u kome se pominju Topola i Ravna Gora i pravoslavne himne «Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi» - i to u izvođenju romskog pjevača Tome Jovanovića, toliko ozbiljnog da «srbovanje» nastavlja interpretirajući s Marinom Perazić primorske pošalice o bakalaru. U svakom slučaju, hir Lajle Torlak je dokaz da šovinističkoj zapjenušanosti nema kraja, makar se krila iza lažne multietničke provenijencije «ružičaste» splačine.

Ipak, ima još adresa sklonih kamuflaži. Recimo, organizatori aktuelnog «Oktoberfesta» DŽejms Stajnberg i Karl Bilt dolaze u BiH znajući da su teze o mogućem kompromisu unitarnih i decentralizatorskih tendencija obična podvala. To je duel u kome neće biti ispaljenih metaka, ali će sigurno biti poraženih i pobjeđenih. Trećeg nema. Lijepo je vidjeti da vladajuće i opozicione stranke u RS, uoči grotesknog «Dejtona 2», shvataju neminovnost takvog raspleta. Ali, nije lijepo vidjeti ih kako nisu u stanju, zarad predizbornog nadgornjavanja, da verifikuju zajedničke otrežnjujuće spoznaje u Parlamentu RS. Pogotovo ih nije lijepo gledati nespremne za distanciranje od «integracije» BiH u NATO, dok se u bazama te organizacije priprema svileni gajtan za RS. Jer, kada neko hoće da vas zarazi sifilisom, nije preporučljivo, preventive radi, ispijati živu. Možete pokušati, ali nećete daleko dogurati.

(Tekst je objavljen u Novom Reporteru, 7. 10. 2009)