Gandijev dvojnik iz Male Azije

(Novi Reporter, 4. 11. 2009)

Kada god se unutar političke i medijske scene Sarajeva i bošnjačkog dijela Federacije Bosne i Hercegovine razmatraju veze Republike Srpske sa Beogradom i Moskvom, uslijede talasi histerije. Prirodna i logična naklonost izrazite većine stanovnika RS prema Srbiji i Rusiji, u čemu se ni vlast ni opozicija uglavnom ne razlikuju od vlastitog naroda, s druge strane međuentitetske linije u BiH izaziva burne reakcije. Raspon negodovanja je širok – od paranoičnih opservacija stranačkih lidera i samozvanih analitičara do nesputanog psovanja i prijetnji takozvanih običnih smrtnika na internet forumima. U tim koordinatama, teza o „rezervnoj domovini“ pripada benignijem dijelu repertoara, a za njom se poseže kada se Srbima, ali i Hrvatima želi sugerisati da im nije mjesto u „međunarodno priznatim granicama“ tamnog vilajeta, ukoliko nisu spremni na potpuno distanciranje od sunarodnika u neposrednom okruženju, kao i od civilizacijskih krugova, zasnovanih na identičnom religijskom naslijeđu, na istoku ili zapadu Evrope. Kome onda pripada apsolutno pravo na prostor između Drine, Save, Une i Neretve? Naravno, jedinoj autohtonoj zajednici Bosne i Hercegovine, čiji vodeći umovi volšebno uspijevaju da pronađu zajedničku nit između bogumilstva, islama i komunizma, predajući u samom finišu istorije štafetu „tisućljetnog identiteta“ baščaršijskim promoterima „demokratije, ljudskih prava i multikulturalizma“. Međutim, pojavljuje se neobičan problem. Veoma su česte manifestacije, od izliva euforije na fudbalskim stadionima do dirljive harmonije na pseudonaučnim skupovima, sa nedvosmislenom porukom – stvarni kontinuitet bošnjačke „državotvorne misli“ ne treba tražiti u ovdašnjim kasabama, već nekoliko hiljada kilometara dalje, u Stambolu na Bosforu.

Vlasnici na konjima: Posljednja potvrda te notorne istine stigla je 16. oktobra. Tada je ministar inostranih poslova Turske Ahmet Davutoglu održao krajnje simptomatičan govor na konferenciji „Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“ u Sarajevu. Iako je riječ o osobi sklonoj da se predstavlja kao veliki mirotvorac i posrednik među sukobljenim stranama, čini se da je prva karakteristika na djelu samo kada Davutoglu treba da veže ata tamo gdje mu aga kaže, kao što je to bilo u slučaju navodnog istorijskog pomirenja sa Jermenijom uz presudno sufliranje američkog državnog sekretara Hilari Klinton. Druga osobina Gandijevog dvojnika iz Male Azije rezervisana je isključivo za braću po vjeri, jer teško da postoji ljudsko biće na Starom kontinentu, osim zakrvljenih novopazarskih bošnjačkih lidera Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića, spremno da posvjedoči da je vidjelo Davutoglua s maslinovom grančicom u ruci. Vjerovatno zbog toga što mu je, kada je riječ o hrišćanima na Balkanu, isključivo jatagan na pameti, što je vidljivo iz uvodnog nostalgičnog osvrta na krvave osvajačke pohode iz prošlosti u njegovom sarajevskom izlaganju: „Mi se nismo spustili padobranom, nego smo u Bosnu došli na konjima“.

Otrovni govor sadrži sve predispozicije za pacifističku misiju turskog ministra u nekadašnjoj koloniji. Širina je tu i u nju mogu da stanu sva tumačenja Muhamedovog učenja. Naravno, bivša raja nije u rangu sunita i šiita. Za nju je rezervisan jeftini cinizam, prisutan u tezama o Mehmed-paši Sokoloviću, koji bi, prema Davutogluu, „bez Otomanske imperije bio samo siromašni srpski seljak s malom farmom“, a slična pogana opaska namijenjena je i Beogradu, pošto „prosvjetitelj“ primjećuje da je „blagotvorni“ pohod iz Anadolije izmjestio reinkarnaciju Singidunuma iz kategorije „«nešto više od sela“ u „glavni grad Dunava i srednje Evrope u tom dobu“. Skepticima, dovoljno drskim da pomisle da je fenomen janičara jedna od najprljavijih kreacija izopačenih ljudskih umova, upućena je prava eksplozija uvrnute sreće: „Imamo više Bosanaca koji žive u Turskoj nego u Bosni! Više Albanaca koji žive u Turskoj nego u Albaniji! Više Čečena koji žive u Turskoj nego u Čečeniji.“

Pošto je pobrojao kompletan prvobitni „danak u krvi“, kasnije transformisan u armiju dobrovoljnih zaljubljenika u „maticu“, Davutoglu nije ostavio previše prostora za razmišljanje žrtvama njegovih predaka. Rastjerani su i posljednji oblaci sumnje nad glavama onih koji su ubijeđeni da bi preobražaj Beograda u metropolu tekao daleko prirodnije i brže, da nije bilo viševjekovnog vegetiranja pod Turcima, rijetko zainteresovanih da podignu bilo šta drugačije od vojničkog logora, prošaranog ubogim zanatskim radnjama. „Mi želimo da budete sigurni ovdje kao vlasnici Sarajeva i Bosne i Hercegovine“, zajapureno je objasnio ministar sopstveno viđenje tročlanog nacionalnog sastava BiH. Da ne bi bilo nedoumica u pogledu razumijevanja formulacije iz turskog „katastra“ o posjedu 1/1, tu su i oštre sankcije: „Spoljna politika Turske nastoji da uspostavi red u svim okolnim regionima, na Balkanu, Kavkazu i Srednjem istoku, jer ako nema reda mi ćemo platiti cijenu.“

U svakom slučaju, bolje je da Istanbul ne plaća cijenu, jer, šta bi čovječanstvo bez takvog svjetionika. Manje je loše dopustiti im da „zavedu red“ u skladu s principom neznane junakinje demonstracija, održanih u Sarajevu u praskozorje posljednjeg rata: „A sada krenimo da mirno i dostojanstveno demoliramo skupštinu“. Ili, riječima samog Davutoglua: „Za diplomate iz drugog dijela svijeta, bosansko pitanje je tehničko pitanje. Za nas je to pitanje života i smrti.“ Krešendo je obilježen prisjećanjem na „spontano okupljanje“ nekoliko stotina hiljada Turaka u Istanbulu u prvoj polovini devedesetih godina, odmah nakon objavljivanja vijesti da su „Srbi hemijskim oružjem napali Goražde“. „Da je od njih traženo da idu za Bosnu, oni ne bi otišli kući, nego bi odmah krenuli za Bosnu“, precizirao je Davutoglu gdje će se i u kakvim okolnostima dogoditi naredni susret sa „podanicima“ na Balkanu.

Dijagonala Novi Pazar – Cazin: Obično se kaže da je ćutanje znak odobravanja. A upravo je totalni muk uslijedio poslije Davutogluovog govora među inače vrlo glasnim zagovornicima presijecanja pupčane vrpce RS – Srbija – Rusija. Pa, ako je tako, šta onda treba da bude vezivno tkivo između tri naroda u BiH, prisiljena da se guraju u dejtonskoj tvorevini? Uz sve moguće ostale razlike, možda činjenica da potpuno različito ocjenjuju pola milenijuma pod vlašću države sa bijelom zvijezdom i polumjesecom na crvenoj podlozi zastave. Ako je to za dvije nacije i konfesije u Bosni i Hercegovini period noćne more, a za jedan narod veličanstvena faza bitisanja u sastavu obećane zemlje, nema potrebe da se čeka zakucavanje novih eksera u sanduk tamnog vilajeta. Valjda je dovoljno da se „garantima“ Dejtonskog sporazuma ispred očiju mahne rečenicom Ahmeta Davutoglua: „Otomanski vjekovi Balkana bili su uspješna priča koju sada treba obnoviti“. Za „uspjeh“ će ovoga puta biti zadužena Davutogluova vladajuća fundamentalistička Partija pravde i razvoja u Turskoj, kao i njeni jurišnici iz „nevladinog sektora“, sa bezazlenim imenom „Sivi vukovi“, poznati po peticiji za protjerivanje Carigradske pravoslavne patrijaršije iz Istanbula, uz potpise dva i po miliona Turaka na tom šejtanskom papiru. 

Ali, gle čuda, „garanti“ se upravo njima obraćaju dok traže „viziju“ za budućnost ovog prostora. Predsjednik SAD Barak Obama nedavno je sa predsjednikom Turske Abdulahom Gulom bistrio mnoge globalne teme, uključujući i stanje u BiH. Hilari Klinton je upravo sa Davutogluom, uz ponosno hvalisanje tokom govora u Sarajevu da je to učinjeno na njegovo insistiranje, raspredala o načinima da neobični posjetioci bečkih zidina iz 17. vijeka ovoga puta bar povuku dijagonalu Novi Pazar – Cazin, uz trougao Sarajevo – Zenica – Tuzla koji se podrazumijeva. Kada je već jasno da je administraciji Sjedinjenih Država drag svaki prosperitet „bolesnika sa Bosfora“, makar bio zasnovan na okupaciji pola Kipra, nepriznavanju genocida nad Jermenima, kao i na kontinuiranom „čišćenju“ kurdskih nezadovoljnika, preostaje da se razjasni kakva je uloga oficijelnog Beograda u sađenju tikava sa takvim stvorenjem. Priča o ekonomskim relacijama i dilovima sa nezaobilaznom karikom u ruskom lancu zvanom „Južni tok“ još može i da se nekakvo shvati. Ali, malo je reći da je drastično pređena granica dobrog ukusa prilikom promovisanja Turske u neformalni „peti stub“ spoljne politike današnje Srbije, kao dopuna već postojeće, nimalo evropske, a mnogo orijentalne matrice: „Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane“, koja je već dosegla takav zabrinjavajući obim da se Tadić pridružio agitaciji za prijem Turske u EU, što čak ne pada na pamet ni jednom Sarkoziju.

Sve u svemu, kada neki budući Elvija Čelebija bude pisao hroniku BiH s kraja 2009, neće moći da ne podigne obrve pred današnjim nosiocima otomanskog senzibiliteta u tamnom vilajetu. Ni njemu neće biti baš najjasnije zašto vrh Sarajevskog univerziteta „oduzima“ akademska prava ženi na pragu 80. godine, a Osmanlija sa netipičnim imenom i prezimenom zbog iste osobe otkazuje put u Švedsku, prikazujući pomoću bujne mašte posjetu ćevabdžijama iz dijaspore kao nesuđeni sastanak sa skandinavskim zvaničnicima. Novovremeni Čelebija tek će biti zbunjen kada vidi da glavni sarajevski telal optužuje ključnog zaštitnika islama u BiH za antibošnjačku zavjeru i traži od njega 50 miliona dukata. Ali, kada primijeti da se među Srbima i sada mogu pronaći osobe sa snishodljivim stavom prema nekadašnjim „gospodarima“, obradovaće se što se bar to nije promijenilo.

Jah, šta ćeš...