Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

BiH - Ne čekajući Godoa

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
četvrtak, 13. oktobar 2011.

(Novi Reporter, 5. 10. 2011)

Postalo je izuzetno zamorno slušati stalnu kuknjavu na ovdašnjoj javnoj sceni zbog toga što Bosna i Hercegovina i dalje nema novi Savjet ministara. Nižu se deplasirana tumačenja zašto bi takav događaj bio veoma važan, odnosno, zašto je čekanje ovog institucionalnog Godoa naročito strašno. Te, bitno je imati svježu ekipu u SM jer je to imperativ famoznih evroatlantskih integracija. Te, neophodno je oformiti izmijenjeni sastav tog tijela, pošto je prošla čitava jedna godina od izbora. Te, postoje navodne krupne međunarodne obaveze koje nikako ne mogu da realizuju takozvana potrošena imena iz Savjeta ministara, već je od esencijalnog značaja da to budu imaginarni, apsolutno novi ljudi. Te, stotine veličanstvenih zakona ne može da predloži SM u tehničkom mandatu, pa poslanici i delegati oba vijeća Parlamentarne skupštine venu od očaja, jer ne mogu da usreće milionske mase tim kolekcijama paragrafa.

Ipak, najteža demagoška artiljerija aktivirana je kada uslijedi smrknuto podsjećanje političara da uzaludno rasipaju novac poreskih obaveznika, a da zauzvrat ne rade u interesu građana. Na tom mjestu i rijetki skeptici prema ovakvoj retorici izgube dah. Zaista, zar nije sasvim logično da, u ovim danima i nedjeljama, dolazak na posao članova Savjeta ministara izabranih 2006. bude tretiran kao bijedno “ništa”, a da neznatno prekomponovani tim koji će se pozivati na rezultate izbora iz oktobra 2010. po automatizmu postane fenomenalno “nešto”?! Ali, kada presahnu bilo kakve sumnje spram tih neoborivih argumenata, preostaju dileme o motivima za konstantno gunđanje povodom neizbora novog Savjeta ministara.

Kontrola štete: Nije teško razmujeti potrebu bošnjačkih medijskih naricaljki da tuguju za nesuđenim SM, budući da im je užasno važno da BiH stekne imidž “funkcionalne” zemlje. Naravno, niko ne bi bio protiv takvog pomaka, ukoliko bi u Bosni i Hercegovini riječi i u stvarnosti imale identično značenje kao na papiru. Ali, “funkcionalnost” u konkretnom slučaju ne podrazumijeva besprekorni rad administracije, zdravstva, školstva i ostalih segmenata javnog sektora, kao što bi se moglo pretpostaviti u nekim drugim dijelovima planete. Ne, u miljeu ovdašnjih fanova centralizacije sve počinje i završava se na pukom simboličkom nivou, što se može primjetiti, između ostalog, i na osnovu napadne upotrebe sintagme “državna vlada”. Ta formulacija se do te mjere agresivno forsira, gotovo do besvijesti, tako da je stoprocentno jasno da se radi od gladi koju jedino može da smiri zadovoljenje unitarističke forme. Dakle, utemeljenje bar dvadeset ministarstava na nivou BiH, sa nekoliko desetina hiljada zaposlenih činovnika. Ili, što nedavno smrtno ozbiljno reče anonimni bošnjački entuzijasta, nakon telefonskog uključenja u političku emisiju jedne sarajevske televizije: “Ostao sam bez posla i plate, ali mislim da bi sve bilo bolje kada bi se nametnule te ustavne promjene”.

Znatno teže je, ipak, shvatiti melanholično-zabrinuti ili sarkastično-ogorčeni ton u opservacijama na temu neformiranja novog Savjeta ministara BiH iz Republike Srpske i hrvatskih kantona u Federaciji. Tog besmislenog garda nema previše, ali je zaprepašćujuće da ga ima uopšte. Jer, sa stanovišta opiranja centralističkom konceptu Bosne i Hercegovine, o čemu postoji konsenzus sa simboličnim brojem izuzetaka na srpskoj strani, a solidan stepen saglasnosti i na hrvatskoj strani, nema ama baš nijednog razloga da se liju krokodilske suze nad nerođenim novim sazivom SM. Šta bi Srbi dobili na taj način? Još jednu adresu sa koje se teško može očekivati korist, jer se skoro sav posao u vezi s takvom strukturom svodi na kontrolu štete po RS. Sven Alkalaj ne bi bi bio sumanuti “šef diplomatije”, ali bi novi “svenovi” vrebali sa drugih pozicija u SM, tako da bi jedina nedoumica bila tek oko toga – u kojem bi resoru Republika Srpska morala da uvede povišeni nivo “borbene gotovosti”. Šta bi Hrvati dobili time? Još jednu federalnu vladu, gdje bi “hrvatske interese” zastupale marionetske stranke kao su HSP i “Radom za boljitak”.

Nakon posljednjeg sastanka u Brčkom, predstavnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke nemaju nikakav razlog za “grižu savjesti”, čak ni sa aspekta elementarne korektnosti u bilo kakvim pregovorima. Nepisano pravilo u tim okolnostima jeste da se zainteresovane strane bar malo pomjere sa prvobitnih pozicija, da bi bio moguć dogovor. RS je u prošlosti često, prije svega od zapadnih centara moći, dobijala etiketu “učaurenog” i “konfliktnog” učesnika u sličnim performansima. Ovog puta, nema temelja za to, čak ni uz maksimalnu tendencioznost uticajnih posmatrača. Razuman kompromis je ponuđen, ali nije imao ko da ga prihvati među akterima pregovora iz Socijaldemokratske partije BiH i Stranke demokratske akcije. Dovoljan povod da se na svako podizanje tenzija u doglednoj budućnosti, jer, zaboga, BiH godinu dana poslije izbora nema novi Savjet ministara, odgovori relaksirano i neopterećeno: “Pa šta”.

Izvitoperena konstrukcija: Čelnim ljudima SDP-a i SDA nije odgovarala predložena formula: “Dobijate tri mjesta u Savjetu ministara i pravo da prvi birate, ili dobijate četiri resora u SM i pravo da drugi birate”. I takva inicijativa iz RS razbila se o hridi megalomanije bošnjačkih predstavnika u ovim pregovorima. Navodno, zbog njihovog starog spora sa liderima dva HDZ-a, povodom (ne)mogućnosti da stranke okupljenje u “platformaškom” bloku dobiju bar dio hrvatskih kvota unutar “nacionalnog ključa” po kojem se vrši raspodjela funkcija na bh. nivou. Protivljenje takvom raspletu, i dalje karakteristično za držanje Dragana Čovića i Bože Ljubića, potpuno je razumljivo, jer bi tako bila legalizovana slična uzurpacija, već izvršena u Federaciji. Nespremnost Milorada Dodika i Mladena Bosića da naprave zaokret i pridruže se Bošnjacima u majorizaciji Hrvata isto tako je shvatljiva, jer to nije stvar ljubavi i nekakvih većih afiniteta RS prema šahovnici, nego polumjesecu. Radi se o tome da će onaj ko prizna Zlatku Lagumdžiji i Sulejmanu Tihiću neregularan pogodak u prvom poluvremenu, sasvim sigurno dobiti sličan gol iz ofsajda u drugom dijelu ove utakmice, u kojoj osovina SDP-SDA igra 45 minuta protiv Hrvata, a zatim identično vrijeme protiv Srba.

U svemu tome, previđa se krucijalni detalj. Nepostojanje dogovora o izvršnoj vlasti u BiH tek je manjim dijelom posljedica personalnih karakteristika političara koji učestvuju u komunikaciji o tom pitanju. Naravno, Lagumdžija bi glatko postigao sporazum sa Mirkom Pejanovićem i Slavom Kukićem, a Tihić ne bi imao nikakav problem sa napravi dil sa Desnicom Radivojevićem i Stjepanom Kljuićem. S druge strane, ni Dodik, Bosić, Čović i Ljubić vjerovatno ne bi do beskonačnosti raspravljali sa Fikretom Abdićem, kao hipotetičkim bošnjačkim predstavnikom, kada bi Babo nekim čudom bio na slobodi, a da pri tome nije drastično promjenio političke rezone u zatvorskim godinama. Ali, na stranu ovakve teorije – poenta je u tome da aranžman kojim bi svi bili zadovoljni nije moguć zbog same izvitoperene konstrukcije BiH. Koji bi to matematički genije, čak i sa prefinjenim senzibilitetom za interese sva tri naroda u BiH, bio u stanju da ponudi magičnu formulu, u situaciji kada se u Parlamentu BiH nalazi 11 stranaka – sedam iz Federacije i četiri iz RS? U situaciji kada nijedna od tih partija nema više od 20 odsto glasova, ako bismo, daleko bilo, tretirali BiH kao “zbirnu” izbornu jedinicu?

Sve što se u takvim okolnostima može uraditi, jeste slijediti “trulu” varijantu: “Drži vodu dok majstori odu”. Dakle, učiniti ono što je na djelu, recimo, u Brčko distriktu u ovom mandatu – formirati tzv. koncentracionu vlast u koju ulaze svi ili skoro svi. U suštini, slična “rješenja” bila su u opticaju nakon svih postdejtonskih izbora i na nivou BiH. Ta opcija bi, izgleda, sada zadovoljila “pravednike” koji grme zato što Bosna i Hercegovina nema novi Savjet ministara. Na stranu sitnica, oličena u potpunom obesmišljavanju izbora kao takvih, čiji su logični produkti – vlast i opozicija, bilo gdje u svijetu gdje postoji višestranački sistem.

Odgovori na nakaradnu strukturu BiH su različiti. Sarajevski politički establišment smatra da je “ključ” u stvaranju “programske” koalicije na nivou Bosne i Hercegovine, sastavljene od autentičnih Bošnjaka i lažnih Srba i Hrvata. Od svakog srpskog i hrvatskog političara nemazohističke provenijencije suvislo je očekivati da ne nasjednu na tu podvalu. I da tolerišu samo “tehnička” rješenja, dok majstori s početka ovog pasusa zaista ne potraže druge meridijane i paralele za vlastite katastrofalne eksperimente.

To su isti oni “majstori” koji Srbe sa sjevera Kosova, u saopštenju Stejt departmenta, nazivaju “ruljom”. To su isti oni “majstori” koji preziru i sopstvene građane, pa im se sprdaju na protestima u Vol stritu u Njujorku, nazdravljajući šampanjcem na teresama, tik iznad glava demonstranata, bijesnih zbog pohlepe vodećih američkih i zapadnih korporacija.

U aktuelnom političkom trenutku u BiH, pohlepu slične strukture, uobličene od sarajevskih maksimalista i njihovih vašingtonskih patrona, na paradoksalan način, zadovoljila bi dva raspleta. I formiranje novog Savjeta ministara, prema bošnjačkim standradima, ali i definitivni kolaps te priče, uz istovremeno podgrijavanje leša “ustavnih promjena” u pravcu centralizacije Bosne i Hercegovine. Međutim, između ta dva tamna pola, postoje i kvalitetniji povodi za nazdravljanje. Ali, te tehnike ne uče se u Vašingtonu i Sarajevu. O njima više znaju Česi i Slovaci, ako mjerimo kvalitet mirnog razlaza, ili sjeverni i južni Sudanci, ukoliko naglasak stavljamo na svježinu plemenitog primjera.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner