Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Proljeće (arapsko), trinestog u decembru
Savremeni svet

Proljeće (arapsko), trinestog u decembru

PDF Štampa El. pošta
Siniša Stefanović   
petak, 20. maj 2011.

Događaje na Bliskom istoku, da bi bili objektivno sagledani, potrebno je staviti u globalni kontekst. Globalni događaj godine nije iznenadna pogibija napoznatijeg podanika saudijskog kralja već snažan zemljotres i cunami koji su, savladavši sve ljudske mere predostrožnosti, opustošili deo Japana, te izazvali kvar na reaktorima nuklearne centrale u Fukušimi. Ostavivši po strani posledice koje problemi slabljenja i oporavka Japana imaju na regionalne i šire pacifičke prilike, a tamo je 60% svetske trgovine, zadržaćemo se na opštim finansijskim posledicama jer one se na Bliskom istoku najsnažnije osećaju.

Japanske finansijske vlasti su po katastrofi, da bi je spasle od spekulanata, na tokijsku berzu bacile fantastičnih 115 milijardi dolara; nedelju dana po događaju zvanično je saopšteno da je u novcu procenjiv iznos direktne štete 235 milijardi; nekoliko dana kasnije bilo je već 315 milijardi dolara. Ako je suditi prema tome što kompanija u čijem su vlasništvu havarisane nuklearke traži 24 milijarde dolara svežeg kapitala, ukupna suma direktnih šteta se verovatno kreće oko vrtoglavih 500 milijardi dolara. Budući varijabilne i po prirodi kumulativne, indirektne štete su u ovom trenutku nesagledive. Nema nikakve sumnje da se prvorazredne hartije koje u potrazi za neophodnim kapitalom na pazar iznose japanska država i privreda dobro prodaju: ne ukazuje se svaki dan prilika da se po diskontnim cenama dođe do udela u prinosu jedne od tehnološki najnaprednijih privreda.

Ne bi to imalo tako velikog značaja da su prilike na Bliskom istoku regularne, da se svet oporavio od sloma Volstrita iz septembra 2008. godine, te da centralne banke država i organizacija koje emituju rezervne valute, dolar i evro, nisu pred velikim iskušenjima. Državni deficit SAD izlazi, ako je suma kojom se po Kongresu međusobno batinalo tokom usvajanja budžeta tačna, na nekih 14 hiljada milijardi dolara[1] (za brojku je primeren samo astronomski način izražavanja: 14 h 1012 US$), dok je Evropska Unija, koja je do daljeg spasila Irsku i Portugal injekcijom od preko 100 milijardi evra, ne zna šta da radi s Grčkom koja godinu dana nakon slične infuzije nije u stanju da proda hartije u iznosu dovoljnom da servisira dospele obaveze. Ozbiljno se priča da bi ta zemlja mogla da se opredeli da izađe iz evrozone. Kakav bi tek cunami taj potres prouzrokovao! 

Posledice stihije imaju još jedan, ne manje značajan globalni efekat. Preispitivanje energetske politike država i njihovih nuklearnih tehnoloških standarda, posao koji zahteva mir i trezvenost, odvija se po volji potpuno histerične javnosti. Rezultat toga je skretanje javnog mišljenja u levo što se lepo vidi iz do juče neverovatnog rezultata: Zeleni su konzervativce glatko potukli na domaćem terenu, u Baden-Virtenbergu.[2] Novac će do daljeg biti preusmeravan u subvensionisanje alternativnih izvora, a energetski manjak će biti nadoknađivan gasom, odnosno ugljem; rast cena energije, zagađenje i posledice globalnog zagrevanja će postepeno vratiti prećutni konsenzus da je energija dobijena nuklearnom fisijom ekološki i ekonomski najprihvatljivije zlo, ali taj dan tek treba da dođe. Od rasta cena nafte i gasa samo će Rusija, koja pokušava da energetsko bogatstvo konvertuje u industrijsko zahvaljujući transferu nemačke tehnologije i očuvanoj visokoj intelektualnoj osnovi jedina biti u stanju da izvuče realnu i dugoročnu korist. Naftni prinosi zemalja OPEK-a, naftnog bloka koji okuplja bliskoistočne izvoznike, će uz cenu od preko 100 dolara po barelu doneti, procenjuje se, prihod od 1000 milijardi dolara, ali neće imati ni približan razvojni efekat niti će pomoći da se nevolje u tom delu sveta značajno ublaže.  

Kako svetska naftna adikcija nalaže preduzimanje novih i skupih mera zaštite izvora i transporta SAD nastavljaju da investiraju u razvoj i kreditiranje nabavke oružja potrebnog i njoj i lokalnim saveznicima. To se već ostvaruje kroz narudžbu Saudijske Arabije, koja za dodatnih 60 milijardi dolara namerava da, između ostalog materijala, nabavi i brodove. Razlog koji motiviše sinove pustinje da zaplove je anarhija koja se širi Jemenom. Ona preti mogućnošću da se piraterija nalik somalijskoj proširi na sam moreuz Bab el Mandeb. Nije daleka pomisao da bi veliki bliskoistočni hamsin[3] mogao da zahvati Eritreju i DŽibuti. Sa stanovišta energetske bezbednosti značaj tog tesnaca je mnogo manji od Hormuskog, ali je za saobraćaj između Indijskog okeana i Mediterana začajan kao Suecki kanal. Pored toga što je rešio da gradi flotu saudijski kralj je odrešio kesu za dodatnih 135 milijardi dolara u naftnoj renti stanovništvu čime je, uz otvorenu pretnju silom, obzebedio kakav-takav mir u kući. Nisu mali ni troškovi vojne intervencije i stabilizovanja prilika u Bahreinu, vrućem bojištu u šiitsko-sunitskoj bori za dominaciju nad Persijskim (Arapskim) zalivom. Slične mere potkupljivanja primenjene su i u drugim zalivskim državama, a pristupilo se i dodatnim merama nadzora nad milionima gustujućih, na gradilištima i drugde teško eksploatisanih azijskih i afričkih radnika. Fluktacije na svetskom tržištu, kakav je nagli pad cena nafte tokom prethodne nedelje, nalažu dodatnu opreznost pri otvaranju državnih kofera. Novca za značajniju pomoć arapskoj braći nema.

Sve navedeno će se značajno odraziti na države koje je zahvatilo „arapsko proleće“, u prvom redu Egipat, Siriju, Jordan i Palestinsku autonomiju. Specifičnosti od većeg ili manjeg uticaja na rasuđivanje lokalnih birokratija ne mogu da sakriju činjenicu da je osnovni uzrok tamošnjih pobuna trend rasta cena hrane u uslovima neregulisanog tržišta rada, visokog demografskog rasta i priliva stanovništva u gradove. Stoji argument da su troškovi subvencionisanja tih cena više od korupcije isisavali budžete namenjene lokalnim zdravstveno-higijenskim, infrastrukturnim i obrazovnim investicijama, da su Sirija i Jordan k tome opterećena sa barem milion iračkih izbeglica. Taj argument, međutim, zaklanja zastrašujuće i međusobno neodvojive činjenice: sve tri zemlje su siromašne vodom i ovise o uvozu hrane, a cena živeža na svetskom tržištu ima jasan trend dugoročnog rasta. Osnovni uzrok tome nije Bušova politika jačanja energetske samodovoljnosti pretvaranjem vode u gorivo (alkohol i biodizel) putem prerade hrane, već globalni rast stanovništva i promene u prehrambenim navikama Dalekog istoka. Taj deo sveta, takođe, povećanjem tražnje koja je adekvatna mamutskim stopama privrednog rasta (stope rasta BNP u Indiji i Kini, gde živi više od 30% svetske populacije, su oko 10%) gura cenu nafte čija je eksploatacija, da zlo bude veće, sve skuplja usled iscrljivanja lako dostupnih izvora. Jordan ima nedostatna izvorišta vode, a svrgavanjem Mubaraka oslabljeni Egipat treba da sa klubom država gornjeg toka Nila, kojima se pridružuje i Južni Sudan, pregovara o zahtevu za preraspodelu vodnih kvota. Osim toga što tok Eufrata sistemom brana kontroliše Turska (projekat Istočna Anatolija), Siriju je pogodilo sedam sušnih godina; ono nekvalitetne nafte što je imala već je isrpla. 

Dakle, ispravno je da prilike na Bliskom istoku posmatramo polazeći od ove ili slične skice, jer tamošnji događaji jesu uzrokovani globalnim procesima koliko i procesom globalizacije. Rezultat delovanja tih sila je akutno ispoljavanje hroničnih strukturalnih bolesti: problemi su se multiplikovali do tačke na kojoj su udovi okoštalih lokalnih režima počeli da se lome. Kada se sve svede u nekoliko reči: globalne prilike su takve da za ulaganje u rešavanje eksplozivnih kratkoročnih problema u bitnim državama Bliskog istoka novca može da dotekne, ali ga za pravu podršku rešavanju dubokih strukturalnih kriza tamošnjih ekonomija i društava nema niti će ga biti. U nastaloj situaciji možemo da očekujemo da će se prilike na Bliskom istoku još dugo i na veoma teško predvidiv način smirivati. 

Pukovnik

Slučaj Libije se jasno izdvaja prema Egiptu, Tunisu ili Jordanu. Uprkos decenija snažnog modernizatorskog rada Libija, suštinski jednako nedemokratska kao i ostale bliskoistočne i severnoafričke države[4], obnoć se pretvorila u kužnu smesu plemenskog nagona, novokomponovanog internet islamizma, novokomponovanog internet liberalizma, grabeži za naftnim profitom. Vredi, takođe, napomenuti da se, ako je samo do Libijaca, radi o sukobu dve veoma stare istorijske oblasti, Kirenaike i Tripolitane (od kojih je ta država u stvari sačinjena) oko izvora nafte i zaliha vode koji se nalaze negde između njih, u pustinji tradicionalno podeljenoj na teritorije klanova, rodova i plemena.

Mešanje Evrope u građanski rat, ruku na srce, nije motivisano jedino grabežljivošću: previranja na Bliskom istoku u užem smislu (Turska, Iran, Saudijska Arabija i zemlje potkontinenta , zemlje plodnog polumeseca/tranzita – Sirija, Izrael, Jordan – te Egipat u severoistočnoj Africi) takva su i tolika da su Velika Britanija, Francuska i Italija pribegle nepopularnoj, ali u istoriji ni novoj ni neobičnoj meri vojne kontrole zapadnog Mediterana. Razlog tome nije kontrola trgovačkih već izbegličkih puteva, kao i namera da se zaustavi širenje revolucija na Alžir i Maroko. Vatra se, zaključili su, najlakše zaustavlja preventivnim paljenjem. Postoji osim toga i solidno zasnovana sumnja da su namerile da spreče Gadafija da gotovinom stečenom izvozom nafte potakne podsaharsku Afriku na odvajanje svojih finansija od neokolonijalnih metropola. Nemačka, potisnuta iz tih strana 1919 i 1943 godine i čiji se vitalni ekonomski i energetski interesi nalaze u prostoru između severa i istoka, odbila da učestvuje u intervenciji. Nije se, međutim, izjasnila protiv. Kako se vidi iz procesa donošenja Rezolucije SB 1973 slično su postupile i Rusija i Kina.

Barak Obama je SAD uveo u rat na navaljivanje Pariza, Londona, Stejt departmenta (Hilari Klinton), elite Kapitol Hila (npr. senator DŽon Keri, demokrata ili DŽon Mekejn, republikanac), i Bele kuće (Samanta Pauel) a preko volje sekretara za odbranu (Robert Gejts) i vojnih vrhova. Potrudio se da dirketna vojna uloga SAD u intervenciji bude minimizirana prenoseći komandu na NATO, te prepuštajući da Evropska unija i Arapska liga, koja jeste učesnik u intervenciji, preuzmu rizik i troškove (moralne, političke, bezbednosne, novčane) kako rata tako i stabilizacije te države. U tom smislu bi, mislim, trebalo da se posmatra i verbalno jedinstvo četrdesetorice, dostignuto krajem marta u Londonu kada je osnovana Kontakt grupa za Libiju. Kako se rat otegao preko očekivanja, saveznici su na sastanku u Dohi (Katar) došli u priliku ozbiljno da razgovaraju podeli troškova, da bi na sastaku u Rimu održanom pre nedelju dana pokazali najozbiljniju nameru da problem reše novcem sa zamrznutih libijskih računa u uznosu od oko 70 milijardi dolara. Osim snabdevanja pobunjenika u Bengaziju, upotrebe avijacije i mornarice, u rashode treba uračunati i sredstva kojima treba pomoći izbeglice u susednim zemljama i Evropi samoj, za sada oko 750.000 duša među kojima su najugroženiji, ko će drugi biti do najveća sirotinja, građani podsaharskih država.

Veoma važna karakteristika ovog rata jeste da je Gadafi već pobedio. Željeno ograničavanje broja izbeglica pretvorilo se u nezapamćenu seobu preko mora koja iz temelja potkopava krhku konstrukciju Evropske unije. Kako evropska koalicija ne može da ostvari ratni cilj u razumno kratkom roku, a taj je cilj nategnutom logikom sveden na uklanjanje Gadafija i porodice, situacija se komplikuje i u Libiji i u regionu i kod kuće, gde građanin opterećen cenom saniranja krize sve više uviđa gde je nepotreba avantura dovela i gde tek vodi.Ukoliko po jednom scenariju Gadafi opstane, ispada da vojna sila koalicije nije mogla da ga ukloni: to pukovnika čini herojem. Takav ishod povlači priznanje formalne podele Libije po bosanskom ili faktičke po iračkom modelu, ali to se za sada javnosti ne potura jer bi značilo priznanje neuspeha. Drugi scenario, Gadafijeva pogibija, jeste sa stanovišta sila koje daju podršku pobunjenoj Kirenaiki, kudikamo gori. Ukoliko pukovnik uistinu izgubi glavu u borbi, on će postati i heroj i mučenik. Takav je ishod gotovo neizbežan imajući u vidu da će Libijcima računi na naplatu da dođu u uslovima demokratije i narodnog blagostanja iračko-kosovskog kvaliteta koji sleduje pobedama demokratskih saveznika, sa dugovima umesto rezervi i nadzornim odborom sačinjenim od predstavnika naftnih kompanija i banaka. Napor da se spreči ili makar kontroliše nastanak mita, uključujući nedostojne ponude porodici da se za novac odrekne oca, ogleda se takođe u volji da se formira tribunal u Hagu. Ukoliko pretpostavke radi prihvatimo da bi Gadafi mogao da dospe u ruke saveznika proces je, kao i u slučaju Tribunala za bivšu SFRJ, unapred osuđen na delimičan uspeh. Treći scenario, naoružavanje i vazdušna podrška Bengaziju da bi ga oni svrgli, jeste najgori mogući: pretnja represalijama kojom je Gadafi pokušao da smiri raju i koja je poslužila kao opravdanje za rezoluciju SB 1973 nesumnjivo bi se izvrgla u znantno gori pokolj i progon prema onom delu zemlje koji pukovnika podržava. Teško je poverovati da bi sve moglo da se slegne kao u slučaju prepuštanja teritorija Tačiju i bandi u leto 1999. godine, da se sve pokrije velom ćutanja, laži, montiranih procesa i oslobađajućih presuda usled iznenadnih pogibija svedoka optužbe.

Svi dosadašnji pokušaji da se nađe kompromisno rešenje u skladu sa stanjem na terenu propali su usled zahteva da Gadafi i porodica budu svrgnuti, lišeni imovine i razvlačeni po sudovima sa unapred poznatim ishodom: od linča kojim je skončan život Sadama Huseina do smrti u istražnom postupku usled neadekvatno praćene lakše hronične bolesti. Gadafi jeste ekscentričan, ali nije budala. Racionalnu osnovu za rešenje dao je Saif al Islam u intervjuu „Vašington Postu“ od 17. aprila[5]: opšta amnestija bez bilo kakve odmazde, povlačenje vojske i milicija iz gradova, izbori pod nadzorom zapadnih i ostalih sila, Gadafi ostaje sa simboličnim položajem, vlast u rukama parlamenta, premijera i izabranog predsednika prema ustavu kojeg je on lično sa prvobitnim vođama pobune definisao tokom prethodne četiri godine. Taj je intervju dat kao odgovor na zajedničko pismo Baraka Obame, Dejvida Kamerona i Nikole Sarkozija koje je objavljeno 14/15. aprila u kome se doslovce kaže: „Naša dužnost i naš mandat prema rezoluciji SB UN 1973 je da zaštitimo civile i mi to činimo. On (mandat, prim. prev.) nije da silom uklonimo Gadafija. Ali nemoguće je zamisliti budućnost za Libiju sa Gadafijem u vlasti.“[6] Mesec dana i mnogo hiljada ljudskih nesreća kasnije oni ostaju pri tom stavu. Britanski načelnik generalštaba Dejvid Roberts izjavio je ovog vikenda je, ukoliko saveznici žele da izbegnu mogućnost da Gadafi opstane u Libiji, nužno da spisak ciljeva bude proširen na infrastrukturu a bombardovanje pojačano. Prevedeno na srpski i u svetlu iskustva iz 1999. godine: napasti snabdevanje strujom, hranom i vodom i nadati se kapitulaciji. Nije, istina, imalo efekta sa Miloševićem, ali ne mari. Ništa pametnije ne ostaje na raspolaganju osim da se na pesak Libije ponovo zagazi vojničkom cokulom.

Libijski rat se, dakle, već sada izvrgao u fijasko nalik Sueckom (1956) ratu. Ova ocena može da se brani ne samo efektima i mogućim za sve umešane nepovoljnim ishodima rata, već i činjenicom da je Gadafi bio i ostao dosledan nosilac Naserove ideologije. Dve nekadašnje supersile su se ne samo osramotile kontraefektima intervencije, već su izgubile ono malo ugleda kojeg su na Mediteranu još uvek imale. Teško je poverovati da su one same u stanju da ovaj rat privedu kraju drugačije do iscpljivanjem što bi cenu u ljudskim stradanjima podiglo preko granice ogorčenja i besa na obema libijskim stranama. To ima svoju cenu.

Pokojnik

Za razliku od Libije, mlade države koja nije imala vremena da izgradi koheziju, moderni Egipat je obnovljen i podizan oko velike stajaće vojske, dakle na milenijumskim tradicijama hidrauličkog društva (Wittfogel). Obnovitelj egipatske samostalnosti Muhamed Ali, Arnautin iz Kavale, postavio je tridesetih godina 19. veka temelje modernog Egipta stvarajući vojsku koja je tokom sledećih četrdeset godina stigla do Etiopije držeći izvesno vreme Siriju i obe strane Crvenog mora, uključujući Meku.[7] Nakon perioda engleske dominacije Naser je vođstvo u vreme antikolonijalnog pokreta temeljio na ogromnim isporukama sovjetskog naoružanja i tehničkih znanja. Kada je pokret dovršen stvaranjem nezavisnih država i prelaskom vlasništva nad izvorima nafte u ruke lokalnih elita, Anvar al Sadat i Hosni Mubarak su nastavili jačanje i modernizovanje vojske oslonjeni na transfere iz SAD i lukrativan savez sa Saudijskom Arabijom. Pored neospornog ugleda u narodu egipatska vojska raspolaže čitavim industrijama koje joj omogućavaju da svoje potrebe u najvećoj meri zadovoljava vlastitim prihodima, što je čini faktički nezavisnom državom u državi. Kada je u petak 28. januara civilna vlast nestala sa ulica imao je ko da je nadomesti. 11. februar, dan kada je glavnokomandujući Hosni Mubarak podneo ostavku i preneo vlast na Vrhovni vojni savet, bio je dan prevrata, ne revolucije.

Dobro nakljukan propagandnim steroidima glasovitih zapadnih i arapskih televizijskih kuća, prevrat se nastavio ritualnim iznudama mase, od džune do džune, na Tahrir skveru. Hunta je dozvolila da se ruši jedna po jedna državna institucija, da (hronološkim redom) bude zapaljena zgrada državne bezbednosti, da se provede referendum o izmenama ustava i predsedničkim izborima, da bude raspuštena vladajuća Nacionalna demokratska partija; da junaka vazduhoplovstva, generala Hosnija Mubaraka na samrtnoj postelji vucaraju po sudovima nazivajući ga zlikovcem kojeg treba obesiti, dušom prodanom za jevrejski novac poput poroda mu, obeščastiteljem Egipta. Prvim je svaki religiozni manijak gotov da ruši i ubija oslobođen nadzora i straha; drugim je organizovana politička scena svedena na Muslimansko bratstvo i NDP na štetu liberalnih grupacija, sekularnih i religioznih; trećim je vlast već sada faktički poklonjena Muslimanskom bratstvu; četvrtim kriminalizovana politika mira sa Izraelom kao krajnji izraz ideološkog otklona od panarabizma i panislamizma ka egipatskom nacionalizmu. 

Plodovi tog procesa su gorki. Na policiju se malo ko osvrće jer se usteže da radi svoj posao što Egipćanin oseća u atmosferi rastućeg bezakonja, a svet na arheološkim nalazištima; do juče u mišje rupe zavučeni salafisti organizuju političku partiju, a kada od tog posla uzimaju odaha ognjem sažižu sufističke tekije i džamije, koptske crkve; Muslimansko bratstvo organizuje političku partiju ali ne po liberalnom modelu; kao državna ideologija ulica nameće se sve ono protiv čega je Mubarak bio.

Gde zeka pije vode?

Egipat je po zaglibio u revolucionarni proces koji će biti pojačavan srozavanjem ekonomskih i socijalnih prilika, iz čega je sve usled nesigurnosti u pogledu cena hrane i počelo. Ko god da se nadmeće za vlast u sadašnjim prilikama mora da ide niz maticu narodnih predrasuda što ni u kojem slučaju neće da doprinese stabilizaciji prilika. Turizam koji zapošljava svakog osmog Egipćanina te čini oko petine bruto nacionalnog produkta i neto deviznog priliva je pred potpunim kolapsom: ko bi normalan išao da gleda piramide na koje vidik zaklanja dim crkava u Gizi? Libijski rat, kojeg je hunta podržala u Arapskoj ligi, ima svoju cenu. Umesto uskršnjeg talasa turista Tunis i Egipat je pogodila poplava više od tri četvrt miliona izbeglica i radnika-povratnika, lišivši prihodovne strane ne samo ključne industrije, već i do juče obilnih doznaka. Berza je usled pada od 17% zatvorena drugog dana nereda da bi, kada je otvorena celih 55 dana kasnije, za tri sata poslovanja pala za dodatnih 10% i to samo zahvaljujući regulativi koja nalaže da se trgovanje pri tolikoj fluktaciji automatski prekida. Poslovna klima je katastrofalna: pod pritiskom raje na Tahriru pohapšen je, optužen i u nekim slučajevima već kažnjen vrh državne privredne elite što, prirodno, vodeće privatnike navodi na opreznost čak i u inostranstvu, odakle pokušavaju da izvuku šta se izvući da. Niko, naravno, pojma nema kakva će biti nova poslovna regulativa, kada će i kako biti regulisano pravo na štrajk, jer se u zemlji štrajkuje iz dana u dan i sa najrazličitijih povoda.

Koliko su teške posledice u segmentu direktnih stranih investicija može samo da se nasluti: nakon rekordne 2008-9 sa 13 mlrd US$ priliv je u kriznoj 2009-10 pao na 6.8 mlrd US$, da bi u tekućoj fiskalnoj 2010-11 bio projektovan na 8 mlrd US$ što se, naravno, neće ostvariti ni najluđem snu. Bruto nacionalni produkt je sa 4.7% u 2008-9 porastao na 5.1% u 2010-11; prema optimističkim projekcijama iz marta trebalo je da padne na 3.5% što je otprilike u nivou stope rasta stanovništva. Kako funkcioniše današnji Egipat najlepše se vidi iz podatka da je Mubarakov režim spremio 36 mlrd US$ deviznih rezervi, najveću sumu u istoriji modernog Egipta, sa namerom da rast BNP podigne na 5.8%. Od toga je 6 mlrd US$ već potrošeno na očuvanje vrednosti nacionalne valute, donet je zakon da se fiskalni deficit podigne na 10% BNP, a kako se ni to nije pokazalo dostatnim u Vašington su odaslati emisari da usred budžetskog rata u Kongresu traže 10 mlrd US$ pomoći. Odbijeni, uzeli su približnu sumu na obližnjoj adresi, u Međunarodnom monetarnom fondu. Ni to nije mnogo pomoglo, ako je suditi prema tome što je Egiptu ovih dana degradiran kreditni rejting.

Kako ćirilicu čitajući građanin već jasno uviđa, postojećoj vojsci činovnika koju je Mubarak nameravao da umanjuje počevši od ove godine, pristupile su nove hiljade zaslužnih veterana Tahrira i inih trgova. Rast cena osnovnih životnih namirnica, čiji je rast i nesigurnost s njima u vezi bio temeljni uzrok pobune, sprečavana je pražnjenjem rezervi koje je akomulirao stari režim, ali bez naročitog uspeha. Prema poslednjim vestima iz Misira cene namirnica trče na gore: zvanični izvori kažu da je rast cena osnovnih životnih namirnica i povrća izneo 20.5% od početka godine, dakle 3.3% mesečno, dok je inflacija gotovo 12%. Pismenom dovoljno. Kako nije poznato šta bi stihiju moglo da zaustavi (baš kao one poplave u žitom plodnoj Americi) te kamo bi ona mogla da nosi tu veliku državu može da se zaključi da je ocena o „poslednjem faraonu“ kojom je javnost zasipana tokom februara bila veoma nepromišljena. 

Preko vode do slobode

Spoljna politika Egipta, budući motivisana istim fenomenom, razvija se u savršenom skladu sa unutrašnjom. Iznebuha objavljen i na brzinu potpisan sporazum o nacionalnom jedinstvu između vodećih palestinskih političkih pokreta Fataha i Hamasa stvar je koja zaslužuje posebnu analizu. Za ovu priliku bih naglasio činjenicu da je taj sporazum postignut potajno i bez ikakve koordinacije sa drugim zaiteresovanim stranama, u prvom redu Izraelom s kojim ima mirovni ugovor iz 1979, SAD kao sponzorom tog ugovora koji je na osnovu njega gradio svoju bliskoistočnu politiku i Saudijskom Arabijom bez čijih je dolara svaka palestinska konstrukcija teško provodiva. Pored problematičnog sporazuma kojem je kumovala, ali koji jeste unekoliko modifikovan predlog kojeg je Omar Sulejman ponudio oktobra/novembra 2009. godine a Hamas ga odbio, hunta u Kairu je najavila da će da otvori granicu u Rafi, što je dijametralno suprotno Mubarakovoj politici. Upravo naglost promene spoljnopolitičkog kursa pokazuje da su egipatski generali i diplomate odgovorili iracionalno motivisanom pritisku ulice. Mnogo je argumenata u prilog takve politike iznošeno u egipatskoj javnosti, ali teško se ophrvati utisku da iza svega ne stoji najdublja masovna frusracija koju je, ne sprečavajući razvoj predrasuda prema Jevrejinu uopšte i prema Izraelcu posebice, Mubarak koristio za kanalisanje duboko zapretenog nezadovoljstva nemogućnošću da ostvari suštinski napredak u kvalitetu života većine dece Nila. Današnja egiptaska vlast tu kombinaciju frustracije i predrasude pokušava na isti način da koristi, ali je nemoćna da je ograniči i kontroliše na način koji bi onome šta je preostalo od egipatske diplomatije ostavio dovoljno manevarskog prostora.

Najlepši primer funkcionisanja egipatske spoljne politike danas jeste ugovor o snabdevanju gasom Izraela po povlaštenim, nižim cenama. Duboka mržnja većine prema politici egipatskog nacionalizma i državnog interesa koju je Mubarak vodio prema Izraelu, ogorčenje sistemskom korupcijom i opšta frustracija životnim prilikama koje se smatraju njenom direktnom posledicom našle su oduška u ugovoru o snabdevanju Izraela egipatskim gasom. S jedne strane javnost je ogorčena cenom koja se kreće oko polovine cene na slobodnom tržištu pa egipatska strana najvljuje zahtev za adekvatnim povećanjem dok izraelski uvoznik samouvereno tvrdi da ugovornih osnova za povećanje nema. Kako je ugovor javnosti nedostupan može da samo da se pretpostavi da se radi o nekoj vrsti vezane trgovine. Poznato je, međutim, da je raniji ministar energetike ekspresno osuđen zbog korupcije. U egipatskoj javnosti bes prema Gamalu Mubaraku, unapred prvoosuđenom za nanošenje štete državi poradi koristi njegove i miljenika mu, prožima se sa željom većine da se ugovor jednostrano prekine. Želja javnosti, koja sa 60% želi ukidanje ne samo tog, već i mirovnog ugovora iz 1979. godine, je da se odmah naškodi Izraelu koji s tog izvora zadovoljava 40% energetskih potreba.   

Iz takvog pritiska nastaje veliki problem. Bez obzira na sve kontraargumente ugovor o miru Egipta i Izraela jeste maestralno napisan politički i vojno-bezbednosno izbalansiran pravni akt koji je obema stranama dao bezbednost, a Egiptu teritorije do poslednjeg zrna peska. Izrael je od početka nemira u Egiptu stavio do znanja da mu je do tog ugovora veoma stalo: "S velikom pažnjom pratimo događaje u Egiptu i našem regionu … u ovo vreme treba da pokažemo odgovornost i uzdržanost kao i maksimalnu obzrivost” ... "Mir između Izraela i Egipta traje duže od tri decenije i naš cilj je da obezbedimo da ti odnosi nastave da postoje"[8]. Ugovor za sada nije formalno prekršen i na to se brižljivo motri, ali iz svega do danas viđenog jasno je da se radi na pokušaju otvaranja procesa redefinicije, a toj opciji naginje obrazovana manjina koja se ne izjašnjava za trenutno razvrgavanje. Vojni deo aneksa već je delimočno izmenjen. Izrael je, kada je postalo jasno da je pobuna ozbiljna, odobrio stacioniranje dva bataljona elitnih egipatskih vojnika da bi Šarm el Šeih bio prišteđen mogućnosti da ga od nenarodnog režima oslobađaju sinajski Beduini. Druga dva bataljona rspoređena su nakon prve, februarske eksplozije na gasovodu kojim se snabdevaju Jordan i Izrael. Budući da nisu uspeli da ga odbrane kod El Ariša Egipat će, nema sumnje, tražiti od Izraela da omogući stacioniranje dodatnih vojnih jedninica. Osim problema odbrane gasovoda, što je prvorazredno unutrašnje i spoljopolitičko pitanje, Egipat oduvek ima problema sa lokalnim Beduinima. Oni sebe ne vide kao Egipćane osim u slučaju kada se pozivaju na pravo na novčane naknade, a gotovi su da za dobre pare pružaju kojekakve usluge, od šverca hašiša i afričkih izbeglica u Izrael preko oružja za Hamas do logističkih usluga Al Kaidi što je tokom protekle decenije umelo i to kako da zatrese Akabu, Tabu i Šarm el Šeik. 

Prelazak na nekoordinisanu politiku u pogledu palestinskog pomirenja, kao i promenu aneksa koji odeđuje brojnost i karakter egipatskih trupa na Sinaju država Izrael bi možda mogla da proguta, Egipta i mira radi. Ni Sirija nije problem: kakav god ishod tamošnjih nereda bio Damask i Kairo će nastaviti da se bore za prevlast u oblasti od Aleksandrete do Rafe. To je epizoda u sukobu koji postoji od kada je sveta i veka. Problem je u vestima da je Egipat na putu da uspostavi diplomatske odnose sa Iranom i to je treba da bude praćeno sa posebnom pozornošću. Rezultat i odnos snaga videće se u sudbini simbola: naziva teheranskog bulevara koji nosi ime ubice Anvara al Sadata. U tom pogledu zanimljiv je hronološki red: najpre su propuštanjem sva ratne broda kroz Suec date jasne naznake da bi do otopljavanja moglo da dođe, pa je uzet kredit od MMF, pa se dogodilo već opisano svečano pomirenje iranskog štićenika Hamasa sa američkim štićenikom Abasom, pa najava uspostavljanja odnosa. Iz toga, čini se, sledi da je sa Mubarakom, kojega je niz vodu prvi pustio upravo Barak Obama, kraj došao i američkom sistemu na Bliskom istoku jer se Turska već odavno odmetnula tripartitnim razumevanjem sa Sirijom i Iranom iz 2004. godine. Za sada se ništa ne može sa izvesnošću tvrditi, još uvek je reč o procesu na čiji ishod može da utiče veoma velik broj trenutno teško zamislivih događaja – sve je u današnjim prilikama moguće – ali se već sada čini da su u pravu oni koji su izneli tezu da je Obama gubitnik još veći od Kartera: prvi je izgubio samo Iran, drugi ne samo Egipat već i sistem upostavljen pobedom u Hladnom ratu.

Dobar čovek na Bliskom istoku

Ideja rata na osnovu prava (i/ili dužnosti) da se civilno stanovništvo suverenih država zaštiti od reakcije vlasti na pobunu sumnjiva je koliko i humanitarna intervencija protiv Srbije 1999.godine: Milošević nije bio anđeo, ali kako je povod za intervenciju bila u to vreme očigledna i docnije nesumnjivo dokazana Vokerova nameštaljka u Račku, teško je oteti se sumnji da je u slučaju Libije primenjena klintonizacija. Efekti su, u krajnjoj liniji, slični. Osim toga, izostanak intervencije u Siriji gde režim Bašara al Asada žestoko gazi pobunu ne dajući ni pet groša na verbalne osude, pretnje i uvođenje sankcija navodi na zaključak da se gore navedeni principi primenjuju selektivno. Opravdanje da su ruke Zapada vezane nedostatkom odgovarajuće rezolucije Saveta bezbednosti, kako to skoro reče Sarkozi, prozirno je i besmisleno. Na prvom mestu implicira da bi je neko sprečio, što je ružna objeda, dok sa druge strane nije verovatno. Rusija i Kina bi takvom inicijativom bile dovedene u veliku neprijatnost, u situaciju da budu ili dvolične ili da se još jednom uzdrže od glasanja. U krajnjoj liniji, ako bi zahtev nekog karipskog klijenta za kojeg restvo sveta zna samo iz ukrštenica ili turističkih prospekata za ultrabogataše bio odbijen rečju veto, stoji argument da je dobro znano da u slučaju Srbije rezolucija Saveta bezbednosti nije bila potrebna. Pre će biti da je po sredi zazor od debate u Savetu bezbednosti kako zbog provociranja Kine i Rusije tako i zbog činjenice da životno zainteresovana strana, Arapska liga, ne pokazuje nikakvu nameru da takvo šta inicira, čak je u strahu od same sebe odustala od samita u Bagdadu kojeg su posmatrači bliskoistočnih prilika s velikom radoznalošću iščekivali.

Razlog za izostanak akcije u Siriji jeste strah od nemogućnosti da se sagledaju posledice rušenja režima Bašara al Asada. Sirija je, nalik Libanu, višekonfesionalna zemlja u kojoj vlast nad sunitskom većinom, držeći vojsku, ima manjinska etničko-verska grupa Alavita. Budući izdankom šiitskog pravca islama ta gorštačka grupa nema nikakav interes da vlast prenese na slobodno izabranu većinu koja verovatno ne bi bila sekularna. Od sunitskih islamista se lakše braniti kada jesi država koju još uvek podržava većina stanovništva ako ne zbog drugog onda zbog izvesnosti žestokih međunacionalnih, tj. međukonfesionalnih sukoba. Takav sukob bi načinio mnoštvo južnih Sudana: lokalne manjine bile bi lude da čekaju sudbinu koja se nakon propasti palestinskih i iračkih hrišćana danas nadnosi nad egipatske Kopte. Ne zaboravimo pritom da Sirija jeste u posedu raketa srednjeg dometa sa hemijskim glavama, nabavljenih radi odvraćanja vojno superiornog Izraela.

Da zaključimo. Još jednom se pokazalo da je Vašington bez obzira na trenutnu većinu na Kapitol Hilu ili stranačko preklo predsednika spreman da se ne trepnuvši okom otarasi dojučerašnjih oslonaca, što se vidi iz brzine kojom je Barak Obama stao na stranu prevrata u Egiptu. Pokazalo se da je ta odluka bila u većoj meri plod nedostatka valjanog obaveštajnog rada te zamke liberalne ideologije i njoj imanentnog „wishful thinking“-a[9] nego razumevanja Bliskog istoka, na šta mu je u danima pre odlaska pažnju obratio sam Hosni Mubarak. Tu slabost posmatrači su mogli da vide još u kairskom govoru iz 2009 godine: definišići suštinu izraelsko-palestinskog pitanja kao posledicu progona on je naznačio principe solucije. Time je debatu o osnovama rešenja vratio šezdeset godina unazad što je iskoristio Abas da se priprema da pred Generalnu skupštinu UN izađe sa zahtevom za priznanje palestinske države ne obazirući se na američko protivljenje. U slučaju prihoda plestinske autonomije koje je po sporazumu sa Hamasom zaustavio pa na pritisak Vašingtona oslobodio Izrael videlo se da Amerika i Evropa nisu u stanju da odvoje dodatnu milijardu dolara mesečno niti da su u stanju da ubede saveznike da u te svrhe odreše kesu. Sudbine Mubaraka i Gadafija, koji su bili ili postali prijatelji SAD, potvrda su verolomnosti i kao takve će imati velikog značaja za buduće, verovatno islamističke, upravljače Egipta, Tunisa, možda Sirije. Ukratko: na Bliskom istoku Amerika iz dana u dan gubi šta joj je od ugleda još ostalo.

Dodajmo k tome da je na širem međunarodnom nivou šteta od intervencije u Libiji već sada nepopravljiva: u Iranu i Severnoj Koreji su momentalno zaključili da je kolonelo pao upravo zato što je odustao od programa razvoja nekonvencionalnog oružja. Ispada da je jedini način da se neki režim održi pretnja nesagledivim posledicama eventualne vojne intervencije. Danas više nema nikakve sumnje da će Bliski istok, a to može da bude sprečeno ili odloženo jedino novim i velikim ratom, da dobije Iran kao vlastitu nuklearnu silu, time i regionalnu trku u nuklearnom naoružavanju. Ukoliko je ravnoteža straha dobar osnov za očuvanje mira, a jeste, onda može da se kaže da je Obama uistinu zaslužio Nobelovu nagradu za ovoliki rad na miru.


[1] U momentu kada je članak pisan nije bila objavljena vest da su zakonske mogućnosti za zaduživanje SAD iscprljene na sumi od 14,3 hiljada mlrd US$. Pogledati tekst Timoti Gajtner: SAD danas dostigle „plafon“ državnog zaduženja, NSPM Online, 16.05.2011 http://www.nspm.rs/hronika/timoti-gajtner-sad-danas-dostigle-plafon-drzavnog-zaduzenja.html

[2] Kao kada bi leskovačka Dubočica uzela tri boda na Old Trafordu. Zahvaljujem se kolegi na inspiraivnoj debati.

[3] Vreo vetar koji peskom i prašinom iz pustinja s proleća zasipa zemlje Bliskog istoka. Hamsin prati neobična naelekrisanost vazduha koja, u kombinaciji sa najfinijom prašinom koja se lepi za sluzokožu nosa, nagriza oči i taloži u grlu, čoveka dovodi u stanje čudne, neodoljive razdraženosti. Nalet hamsina, kako gde i kako kad, može da se oduži na nedelju ili više dana.

[4] Ne podrazumevam time da je demokratija kakva se kao jedino moguća nameće panacea za svaku i svačiju boljku. Da bi se u to čovek uverio ne mora da iz Beograda ode u Bojnik, Crnu Travu ili južnije. Posedite sat-dva gore na Zelenom vencu, naručite kafu na kiosku, sedite na terasu i gledajte oko sebe.  

[5] An interview with Saif al-Islam Gaddafi, son of the Libyan leader, The Washington post, April 17, 2011, http://www.washingtonpost.com/world/an-interview-with-saif-al-islam-gaddafi-son-of-the-libyan-leader/2011/04/17/AF4RXVwD_story.html

[6] Barack Obama, David Cameron, and Nicolas Sarkozy, Libya's pathway to peace, International Herald Tribune, April 15, 2011 (posted Apr. 14) http://www.nytimes.com/2011/04/15/opinion/15iht-edlibya15.html ; Oštrije formulisano u francuskom tekstu: Sarkozy, Obama, Cameron: «Kadhafi doit partir», Le Figaro, 15/04/2011, http://www.lefigaro.fr/international/2011/04/14/01003-20110414ARTFIG00772-sarkozy-obama-cameron-kadhafi-doit-partir.php

[7] Granice vonog pohoda ne određuje junaštvo. Određuje ga najmanje slavan ali najviše važan deo vojne nauke: logistika.

[8] Barak Ravid, Reuters, Netanyahu: Israel's objective is to maintain peaceful ties with Egypt, Ha'aretz Online, 30.01.2011 http://www.haaretz.com/news/diplomacy-defense/netanyahu-israel-s-objective-is-to-maintain-peaceful-ties-with-egypt-1.340128

[9] Približna i u datom kontekstu najpodesnija srpska reč bila bi „lakomislenost“.