Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Evropa pati od krize srednjeg doba
Savremeni svet

Evropa pati od krize srednjeg doba

PDF Štampa El. pošta
Gideon Rahman   
utorak, 22. jun 2010.

(Fajnenšel tajms, 21.6.2010)

Tokom nekoliko poslednjih meseci reči “Evropa“ i “kriza“ bile su nerazdvojni saputnici. Prvo je širom Evropske unije došlo do preteće krize državnih dugova. A sada vidimo spektakl u kome se najčuvenije evropske fudbalske nacije nespretno teturaju na Svetskom prvenstvu. Italija – nesposobna da pobedi Novi Zeland, Englesku koči Alžir, a Francusku ponižava Meksiko.

Pored ekonomskih i sportskih nedaća, Evropa pati i od dublje slabosti. Moderna EU potiče od Rimskog ugovora iz 1957. godine. To znači da je danas navršila 53 godine – a to je uobičajen uzrast za krizu srednjeg doba. I zaista, EU pokazuje sve znake parališućeg gubitka smisla svog cilja.

Osnivači EU su bili apsolutno sigurni u svoj cilj – mir u Evropi. Ali, poslednji od važnih evropskih političara koji je iskreno verovao da je pokretač ka evropskom jedinstvu pitanje rata i mira verovatno je bio Helmut Kol, nemački kancelar, koji je nadgledao ujedinjavanje sopstvene države, a zatim je agitovao za stvaranje jedinstvene evropske monete.

Šezdeset pet godina posle rata mali broj evropskih političara i birača još uvek veruje da je “sve tešnje jedinstvo“ u Evropi zaista neophodno za očuvanje mira. Kada je holandski premijer pokušao da upotrebi taj argument u kampanji za predloženi ustav EU 2005. godine, pretrpeo je podsmeh i poraz.

Proevropljani su isprobavali mnoge poteze kako bi dali Uniji novi smisao. Ako mir više nije prioritet, kako onda stoji stvar sa uspehom i obiljem? Tipični projekti EU – kao što su stvaranje jedinstvenog tržišta i jedinstvene monete –propagirani su sa ciljem da se Evropa učini bogatijom. Evropska levica ne nameće ekonomski rast sam po sebi, nego zagovara pre svega očuvanje jedinstvenog evropskog socijalnog modela, sa ciljem da svim građanima pruži osnovu za pristojan život – od besplatne zdravstvene zaštite do minimalnih prihoda.

Neki drugi pak imaju i šira gledišta. Oni tvrde da EU, prihvatajući nove članice, treba da radi na širenju demokratskih ideja i vladavine „čistih ruku“ širom evropskog kontinenta. Od 1995. do 2007. godine EU se povećala sa 12 na 27 članova.

Druga škola mišljenja gleda još i šire i tvrdi da Evropa sada treba da zrači snagom. Uzeti zajedno, građani EU sada čine svega 11% svetskog stanovništva, a smatra se da će taj broj kroz 50 godina opasti na oko 6%. Oni tvrde da će evropske nacije biti u stanju da brane svoje interese u svetu samo ako jedinstveno govore i delaju.

A ima i takvih – a to su naročito Englezi, koji kažu da EU treba da zaboravi na grandiozne i apstraktne vizije, a da se umesto toga usredsredi na praktične prednosti koje može da pruži običnim Evropljanima: putovanja bez pasoša, jeftinije telefonske pozive i stipendije za studije.

Očigledan odgovor je da Evropa treba da obuhvata sve to: mir, prosperitet, širenje demokratije, zaštitu evropskog socijalnog modela, odbranu interesa Evrope u svetu, kao i da pruža praktične prednosti i koristi.

To lepo zvuči. Ali, nezgoda je u tome da su mnogi od ovih plemenitih ciljeva, kada se bolje pogleda, dosta kontroverzniji no što to izgleda – pa čak i da su uzajamno kontradiktorni. Branioci evropskog “socijalnog modela“ bili su zgroženi time što je širenje EU značilo da su radnici bogatijih država zapadne Evrope postali izloženi konkurenciji novodošavših u EU sa nižim nadnicama. “Poljski vodoinstalater“ je postao neverovatno strašilo u Francuskoj, a političari Britanije došli su do otkrića da je masovna imigracija iz EU nepopularna kod mnogih njihovih birača.

Posle finansijske krize, ni usavršavanje jedinstvenog tržišta EU više nije opšte dobro. Naprotiv, “liberalizacija“ je za mnoge političare postala nepristojna reč.

Davanje Evropi veće uloge u globalnim pitanjima takođe nije sasvim neosporivo. Dok s jedne strane evropske elite govore o potrebi zračenja snagom, birači ne izgledaju sasvim uvereni u to. Rat u Avganistanu je izuzetno nepopularan, a vojni budžeti su često prvi koji trpe kresanja.

Stvaranje praktičnih prednosti i dobiti je za obične Evropljane sasvim u redu. Ali, ako je “Evropa“ na kraju krajeva samo u tome da cene razgovora mobilnim telefonima budu niže – koga je briga za nju?

Sada je ekonomska kriza dodala još jednu opaku stranu Evropinoj krizi srednjeg doba. Unija je kao neki sredovečni čovek čija su sanjarenja prekinuta neprijatnim saznanjem da nije dovoljno uštedeo za penziju i stare dane i da će morati češće da jede hranu za mačke i pse.

Optimisti se nadaju da će ova teška vremena prodrmati Evropu iz krize srednjeg doba; da će EU naći novo značenje u ovim teškoćama i da će ekonomska borba stvoriti nove veze solidarnosti i primorati na temeljnije integracije.

Predznaci, zasad, ne obećavaju mnogo. Rane faze finansijske krize su konfrontirale države, a najžučnije reči su razmenili Grci i Nemci. Neki ljudi iz krize srednjeg doba izađu ojačani, vitalniji i sa novim ciljevima. Ali drugi se razvedu.