Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Evropa bi bila na gubitku ako Britanija napusti Uniju
Savremeni svet

Evropa bi bila na gubitku ako Britanija napusti Uniju

PDF Štampa El. pošta
Gideon Rahman   
ponedeljak, 26. novembar 2012.

(Fajnenšel tajms, 19.11. 2012)

Odnosi Britanije i EU izgledaju kao neki brak u kome su “kola krenula nizbrdo“. Sve češće dolazi do svađa i obe strane otvoreno pričaju o rastanku. Šanse da će na kraju Britanija izaći iz EU su u nezadrživom porastu. Istraživanje javnog mnjenja pokazalo je da sada 56% Britanaca želi napuštanje EU (56 per cent of Britons now want out). Na ovu mogućnost se u Briselu sve više reaguje fatalističkim sleganjem ramena. Široko je rasprostranjeno ubeđenje da je ponašanje Dejvida Kamerona nepodnošljivo. Na samitu EU, britanski premijer će tako verovatno biti i jedini od šefova vlada koji će se zalagati za zamrzavanje budžeta EU (freeze in the EU budget). Danas mnogi u Briselu i veruju da bi za EU bilo bolje bez takve britanske posade koja u njoj samo pravi lom. Oni tvrde da bi, gledano na duže staze, Britanci u stvari bili ti koji bi usled toga bili na šteti.

U stvari, ovo je konvencionalna tvrdnja, ali ona je opasno kratkovida. Britanija bi mogla i biti na šteti ako napusti Uniju, ali to bi važilo i za samu EU. Sama ideja da su britanski zahtevi toliko nerazumni da im se nikada ne može izaći u susret je, jednostavno rečeno, pogrešna. Nekoliko upadljivih promena u britanskom odnosu sa EU bi moglo promeniti prirodu te debate u samoj Britaniji i izbaviti kako nju, tako i EU od uzajamno štetnog razvoda.

U kontinentalnoj Evropi slabije se čuju glasovi o tome. Ulrih Spek iz Karnegijevog fonda je napisao rad pod nazivom “Zašto je Britanija od životne važnosti po EU“ (“Why Britain is vital for the European Union”). On tvrdi da „bez aktivnog učešća Britanije, EU može da zaboravi na svoj san da će postati svetska sila“.

Međutim, argumentacija za zadržavanje Britanije u EU seže mnogo dublje od vojnih i diplomatskih vrednosti koje ona u EU unosi, ili i od činjenice da je Britanija veliki neto-platiša budžetu EU. Na kraju krajeva, sve to vodi do suštinske svrhe EU, a to je bilo da se prevaziđu podele koje su vodile Evropu u ponavljane ratove. Vredno je podsetiti se da je Britanija bila ključni učesnik skoro svih evropskih ratova poslednjih stoleća. Ma koji evropski “mirovni projekat“ koji ne uključuje i Britaniju izostavlja centralni deo tog mozaika. Britanski izlazak iz EU bi takođe poslao i negativan signal za budućnost. Kriza evrozone (eurozone crisis) je već navela mnoge Amerikance i Azijate na sumnje o budućnosti evropskog projekta. Ako bi Britanija, jedna od najvećih ekonomija Evrope, i njena najstarija demokratija izabrala izlaz iz EU, taj ceo projekt bi izgledao još klimaviji. Evrokrate na to odgovaraju da postoje još neke države koje žele da uđu u EU. Ali gubitak Britanije i ulaz Hrvatske ne bi baš bila ravnopravna zamena.

U Nemačkoj, u kojoj javno mnjenje sve više pravi grubu razliku između severnoevropljana poslušnih zakonima i nepouzdanih i prezaduženih južnjaka, često se sa žaljenjem konstatuje da su kako Švajcarska, tako i Norveška odlučile da se uopšte ne uključuju u EU, a ipak nastavljaju sa svojim prosperitetom. Odlazak Britanaca koji su tradicionalno, zajedno sa Nemcima, zastupali stvar jedinstvenog tržišta, još više bi slabio severnoevropsku grupaciju. Neki u Francuskoj bi pak baš iz istog razloga mogli i pozdraviti izlazak Britanije. Ali čak i Francuzima bi mogli da nedostaju Britanci koji su imali sklonosti da dele njihove poglede o državnom suverenitetu.

Ali, i dok navodim ove argumente, čujem uzbuđene odgovore evrokrata: „Ma, sve je to u redu, ali ti Britanci nastavljaju sa svojim nemogućim zahtevima i pretnjama vetom na sve, ako im se ne izađe u susret. Jednog dana to je to zahtev za specijalnu zaštitu Londonskog Sitija, a drugog je to zamrzavanje budžeta...“.

Pa ipak, da li su svi ovi argumenti Britanaca baš toliko nerazumni? Uzmimo ono o zamrzavanju budžeta (budget freeze). U vremenu kresanja državnih budžeta širom Evrope, čini se da je sasvim razumno da se troškovi EU – mnogi od kojih su po zlu poznato rasipnički – u najmanju ruku zamrznu. Sve donedavno, to je bio i stav Nemačke. Britanci su u pravu i da, ukoliko se prava i povlastice funkcionera EU ne umanje i ograniče, ti briselski Bramini[1] će izgledati još udaljeniji od nimalo lake sudbine ostalih Evropljana pod udarima teških mera štednje.

I van budžetskog pitanja, osnovna britanska kritika je u tome da je EU umešana u svašta, što bi bilo bolje ostaviti u nadležnosti nacionalnih država. Povratak nekih od tih ovlašćenja državama-članicama bi bio od velikog značaja kao odgovor na kritike, a dao bi i vladi Britanije u ruke argumente potrebne za pobedu na referendumu za ostanak u EU.

Dobar početak bi bio opoziv nekih od socijalnih zakona koji teško ometaju zapošljavanje, kao što su direktiva o radnom vremenu[2], i direktiva za zaposlene preko agencija za rad[3].

Još veće ograničavanje ovlašćenja EU u oblastima kao što su obrazovanje, zdravstvo i zakonodavstvo o bezbednosti i regionalnim izdacima bi takođe bilo od koristi. Tokom prethodnih decenija bi povratak ovlašćenja iz centra u države članice bio smatran za jeres. Ali kriza evrozone nameće neophodnosti i prilike da se ponovo razmotre neke starouvedene sigurnosti - dogme. Održavanje opstanka zajedničke valute je već dovelo do razbijanja nekih tabua. Poreske platiše iz Severne Evrope već garantuju vađenje iz bule za Grke i ostale. Evropska centralna banka predlaže izuzetno neortodoksne mere, koje mnogi Nemci smatraju za potpuno nezakonite. Sve se to smatralo neophodnim radi zadržavanja evra u Grčkoj.

Prema tome: zar ne bi bilo vredno uvesti i neke manje radikalne i manje skupe mere radi zadržavanja Britanije u EU?

Sa engleskog posrbio Vasilije Kleftakis


[1] (prim. VK): bukvalno – visoka kasta hindu sveštenstva. Figurativno – oni iz visokih duhovnih sfera, kojima su strane peripetije svakodnevnog života običnih ljudi. Ipak, čudno je da autor nije iskoristio termin “mandarini“ – visoki činovnici (birokrati) ogromne moći u klasičnoj Kini, jer “bramin“ ipak implicira neku duhovnost, koja je u stvari potpuno strana evrobirokratima..